Sinovi dida Jure “Guce” (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Srpanj 2018 16:55
Pukovnik HOS-a ing. Ivica vitez Frković
Početkom 1. svj. rata Ivica Frković je u Zagrebu unovačen u 53. Hodačku pukovniju i poslan u častničku školu u Rijeci. U proljeće 1915. vraća se u Zagreb s činom zastavnika gdje odmah biva uvršten u satniju koja odlazi na bojište na talijanskom frontu. Tu Ivica sudjeluje u prvim borbenim redovima; na Soči, Piavi, Brenti, i drugim bojišnicama, najprije kao zapovjednik satnije a kasnije bojne.
Na bojištu ostaje sve do pred konac rata, do polovice 1918., kada je ranjen prevezen u Zagreb. Postigao je čin nadporučnika. Nagrađen je s dvie srebrene kolajne za hrabrost, dva srebrena pohvalna zanaka (signum laudis), križem s mačevima i ratnim odlikovanjem za zasluge.
Na 29. listopada 1918., kad je Hrvatski Sabor razkinuo sve državnopravne veze s Austrougarskom i proglasio neovisnost Hrvatske, Ivica je bio na Trgu sv. Marka kao zapovjednik počastne satnije, a 5. prosinca bio je očevidac zločina koji je po zapoviedi brata djeda Vesne i Zorana Pusić, izdajnika Grge Angjelinovića, na Trgu bana Jelačića počinjen nad pobunjenim hrvatskim vojnicima, koji su se pobunili protiv “ujedinjenja s prekodrinskom braćom”. Odmah poslie “ujedinjenja” Ivica je, kao i svi drugi hrvatski domoljubi, razvojačen.
Kao i njegova braća, Ivica je pučku školu završio u rodnom selu, Ličkom Novom, a klasičnu gimnaziju u Gospiću. Kasnije na sveučilištu u Zagrebu završava izpite za inženjera šumarstva. Najprije radi u Ravnateljstvu šuma na Sušaku, a kasnije je šef Šumarije u Škarama, Rudopolju, Ogulinu, Otočcu i Novoj Gradišci.
Na dan Male Gospe, 8. rujna 1923., vjenčao se u Zagrebu u crkvi Sv. Marka s Ljerkom Vuković - Podkapelski, rodom iz Jezerana u Liki.
Ljerkin stric, kapetan bojnog broda “Viribus Unitis” Janko Vuković-Podkapelski, je na koncu 1. svj. rata na Viribus Unitisu austougarsku zastavu zamjenio hrvatskom zastavom i tako postao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice. Na početku rata bio je zapovjednik 1. torpedne divizije koja je 1915., potopila talijanski razarač “Turbine”.
Ivica i Ljerka su imali troje djece - dvie kćeri , Jasnu i Mirnu i jednog sina, Vladimira.
“Protivudržavni elemenat”
Nakon izbora od 8. veljače 1925., ing. Ivica Frković je (brzojavno) odpušten iz službe kao “protivudržavni elemenat”, da bi nekoliko mjeseci kasnije (18. VII.), kad je uzpostavljena vlada Pašić-Radić, bio ponovno postavljen na dužnost ravnatelje jednog odjela u Ministarstvu šuma i ruda u Beogradu. Na tom mjestu ostao je do 1934. godine, kad je poslie “iznenadne” smrti “kralja ujedinitelja” u Marseillesu odpušten s posla.
Ali glavni razlog za njegoovo uklanjanje vjerojatno je bio što on ni u Beogradu nije mirovao. S još nekoliko hrvatskih rodoljuba koji su tamo radili, on je 1926. u tamo osnovao Hrvatski Klub s glavnim ciljem da se po raznim ministarstvima smjesti što više sposobnih hrvatskih činovnika i prokušanih rodoljuba koji će raditi za hrvatske probitke. Članom Kluba mogao je postati svaki čestiti Hrvat, bez obzira na vjersku ili stranačku pripadnost. Članovima Kluba postali su mnogi hrvatski zastupnici među kojima su bili Džafer-beg Kulenović i i Stjepan Radić.
Kad je crnogorski posrbica Puniša Račić po uputama kralja Kara-Aleksandra, u srbijanskoj Skupštini izvršio gnusna ubojstva nad hrvatskim zastupnicima, djeca ubijenog Pavla Radića sklonjena su u stan Ivice Frkovića, gdje ih je njegova obitelj brižno čuvala.
Na 7. lipnja 1932. srbijanski su plaćenici izvršili atentat na dra Milu Budaka. Tri mjeseca kasnije podignut je Velebitski ustanak u kojem je pukla prva ustaška puška i odjeknula prva bomba u ličkom selu Brušane. Diljem Like i sjeverne Dalmacije srbijanski žandari i vojska uz golemu pomoć domaćih pravoslavnih Vlaha čine nad hrvatskim pukom vrše do tada neviđene zločine. Uveden je redarstveni red - ili kako to Srbi kažu “opsadno stanje”. Masovna uhićenja i divljačka premlaćivanja su na dnevnom redu.
Na temelju sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine osnovana Banovina Hrvatska i za bana postavljen Frkovićev školski kolega Ivan Šubašić. Šubašić Frkoviću nudi mjesto predstojnika Odjela za šumarstvo. Frković je prihvatio ponudu poslie što se posavjetovao s Milom Budakom i Slavkom kvaternikom i tako taj Odjel u vrhu “službenog Zagreba” postaje razsadištem hrvatske revolucionarne misli uglavnom i zato što je u to vrieme ministrom šuma i ruda u Beogradu postao dr Džafer-beg Kulenović.
Frković i Kulenović su bili istoga uvjerenja da za hrvatski narod nema života bez Nezavisne Države Hrvatske, da Hrvatske nema bez Bosne i Hercegovine, a ni Herceg-Bosni života bez Hrvatske. Zato su se uvijek lako razumjeli u svim političkim pitanjima. Zato dolazi do tajnog sastanka Kulenović-Frković-Kvaternik, koji je održan u Frkovićevom stanu u Zagrebu. Poslie ovog sastanka Frković često “zvanično” putuje u Beograd gdje od Kulenovića dobiva nove obavijesti koje na povratku prenosi Kvaterniku a Kvaternik Glavnom ustaškom stanu u emigraciji.
Hrvatski nacionalisti diljem Hrvatske prkose i pružaju silan odpor velikosrbijanskoj tiraniji. Ban Šubašić, vjerni sluga Karađorđevića i poslie Acine smrti u Marseille-u, počima s progonima svih koji bi digli svoj glas protiv srbijanske tiranije. Kad su Petrinjska, Kerestinec i Lepoglava postale premalene Šubašić zajedno s ubojicom kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage, “đeneralom” Perom Živkovićem, u Kruščici osniva prvi koncentracijski logor u Hrvatskoj
Uz poznate nacionaliste: Jucu Rukavinu, Mladena Lorkovića, Ivana Oršanića i niz drugih, u to vrieme u lepoglavskoj kaznionici je bio i Ivičin brat Jurica. Bez da pita Šubašićevo dopuštenje Ivica polovicom studenog 1940. Odlazi u Lepoglavu u posjetu svome bratu i drugim hrvatskim nacionalistima. Čim su ugledali Ivicu svi ovi zatvorenici su počeli pjevati - Doba je težko, Hrvatska nam strada, dušmanin na nju lije svoju žuč. Al’ mi smo mladi i prepuni snage, uztrajne borbe nosimo luč i Ustaška se vojska diže za slobodu vodit’ rat, dok ne stigne sve do Drine nit će klonut, nit će stat’!
Još prije nego se Frković vratio u Zagreb, Šubašić je o svemu obaviješten i on je Frkovića odmah pozvao “na razgovor”. Ovaj zadnji razgovor između nekadačnjih školskih kolega bio je sve samo ne kolegijalan i završio je Frkovićevom ostavkom. Par dana kasnije Frković je dobio poziv da se odmah prijavi na “vojnu vežbu” u Sarajevu. Iako su Šubašič i njegovi nalogodavci mislili da će ga tako “izolirati”, Frković tu izolaciju koristi i stupa u dodir s velikim hrvatskim nacionalnim vođama u tom gradu Ademagom Mešićem, vrhbosanskim nadbiskupom Ivanom Evanđelistom Šarićem i drugim iztaknutim Hrvatima.
Kad su prvih mjeseci 1941. prilike u “lepoj državi” postale vrlo konfuzne, Frković glumi da ima problema sa srcem i odlazi u Zagreb na pregled. U Zagrebu je našao i druge “bolestnike”, dra Milu Budaka i dra Filipa Crvenkovića. Dijagnoza liečnika, koji je bio nihov istomišljenik, bila je da “postoji” angina pectoris, pa je Frković zadržan u klinici u Draškovićevoj ulici do 30. ožujka, a onda je “prekomandovan” u vojničku bolnicu u Vlaškoj ulici gdje mu nitko nije smio doći u posjetu. Nu uza sve “mere predostrožnosti” veza s “vanjskim svietom” je brzo uzpostavljena, ovaj put preko Luje Ivandića koji je tu služio vojni rok.
Ovdje želim navesti da sam imao čast u Kanadi sastati se s ovim čestitim hrvatskim svećenikom i domoljubom fra Lujom Ivandićem, kad je kao predsjednik Hrvatske katoličke zajednice (organizacije koja je u Americi osnovana kao protuteza jugofilskoj Hrvatskoj bratskoj zajednici) došao u London, Ontario, gdje sam tada živio. Fra Lujo je na mene, koji sam tada bio vrlo mlad, ostavio utisak najčistijeg domoljublja.
Na 10. Travnja 1941., Frković u građanskoj odjeći bježi iz bolnice. Na večer poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, pukovnik Slavko Kvaternik ga poziva da dođe na Trg Sv. Marka. Pri sastavu prve Hrvatske vlade Frkoviću je povjereno mjesto ministra šuma i ruda, a on za glavara svog kabineta postavlja iztaknutog hrvatskog domoljuba inženjera Halida Muftića.
Nu Ivica Frković nije cielo vrieme rata ostao u svom ministarstvu. On je bio jedan od onih hrvatskih “terenskih” ministara, koji su poput Vjekoslava Vrančića i Lovre Sušića, proveli više vremena na bojišnici nego u svojim uredima. Početkom 1943., Poglavnik dr Ante Pavelić ga imenuje svojim opunomoćenikom kod 369. “Vražje Divizije” u Petrinji, sa zadatkom da strogo pazi da se vojničke vlasti ne upliću u građansku upravu i da se u svemu rabe i poštivaju hrvatski zakoni.
U toj dužnosti ministar Frković je (u činu pukovnika) sudjelovao u borbama protiv četnika i komunističkih odmetnika kod Gline, Bosanske Krupe, Grmeča, Glamoča, Livna, Šujice, Bugojna, Gornjeg Vakufa i Jablanice. Početkom rujna 1943. Frković je poslan k njemačkoj Lovačkoj diviziji pod zapovjedništvom generala Egelsehera, čije su jedinice tada bile u Lapcu, Kninu i Drnišu.
Na dan kapitulacije Italije bio je u Drnišu odakle se odmah uputio u Šibenik gdje je s jednom jakom jedinicom hrvatske vojske i oružnika prisilio fašističku posadu na predaju. Odmah poslie toga uputio se u Zadar gdje je uzpostavio hrvatsku vlast.
Kada je s naše obale odklonjena težka mora talijanske fašističke okupacije Frković kreće u okršaj s onom srbijanskom na iztočnoj granici Hrvatske. U studenom 1943. imenovan je glavarom građanske uprave u Sarajevu i na toj dužnosti ostaje do 4. Travnja 1945. godine kad je zrakoplovom kojim je upravljao satnik Veličan, zajedno s nadbiskupom Šarićem napustio Sarajevo i odletio u Zagreb.
Samo mjesec dana kasnije Hrvatska se našla pred najezdom boljševičke Crvene armije i njezinih prirepaka divljih jugokomunističkih šumskih razbojnika koje su Englezi i Amerikanci obilno snabdjevali oružjem, streljivom i svim što im je bilo potrebno za rušenje hrvatske države. Hrvatska vojska imala je streljiva za svega nekoliko dana ratovanja, pa je Hrvatska vlada odlučila povlačenje prema “civiliziranim” Zapadnim saveznicima. Znamo kakav je bio izhod.
Ovaj egzodus hrvatskoga naroda izbacio je i viteza Frkovića iz krila Domovine. Nu njegove muke su tek počele poslie prielaza austrijske granice. Podmukli Britanci najprije su mu oduzeli djecu i vratili ih u ralje balkanske zvieri. Onda su njega i dra Džafer-bega Kulenovića strpali u jedan zatvor, a njihove supruge i Kulenovićevu kćer Aidu otjerali u neki logor. Njega i Kulenovića prebacuju iz zatvora u “žicu” iz “žice” u neki civilni logor, pa iz logora opet u neki žicom ograđen tor, odakle se spašavaju bijegom.
Dugo vriemena poslie završetka rata uspio se sastati sa svojom suprugom Ljerkom i sinom Vladom, ali njegove liepe kćerke Mirnu i Jasnu nikada više neće vidjeti - pale su u Kolonama smrti od krvničke ruke Titinih tifusara ušljivih balkanskih humanoida.
Njihova imena danas nose dva bistra jezera u visokim Andama Argentine.
Poslie dolazka u Argentinu 1948., Frković se kao stručnjak zaposlio u Ravnateljstvu šuma. Na toj dužnosti proputovao je veliku Argentinu od prašuma toploga sjevera do hladne Ognjene Zemlje.
Zajedno s kolegama: ing. Ivanom Asančaićem, Maksom i Slavkom Hranilovićem i Jurom Pertakom, on je u Argentini odkrio do tada nepoznate planine, rijeke, jezera, slapove, potoke, uvale i doline. Svemu što su pronalazili dali su hrvatske nazive. Tako, uz divna bistra jezera Jasna i Mirna, danas u visokim Andama na granici Argene i Čilea imamo rijeke: Bosna, Lika, Bosut, Cetina, Korana, Kupa, Drina, Drava, Mura i Sava i dva divna vodopada - Budak i Mime (Mile Budak i Mime Rosandić, nap. a.)
Mirna i Jasna
U pismu jednom prijatelju 1968., Frković piše: “Ja sam doduše na dan Sv. Blaža navršio 74 godine života, ali uza sve to, moje nade još nisu izgubljene da ćemo doskora doživit uzkrsnuće Hrvatske.
Nije ga dočekao, s otvorenim nikad ne zacieljenim ranama za svojim kćerkama, svojom braćom, svojim poklanim narodom i svojom zarobljenom Domovinom hrvatski vitez Ivica Frković umro je u Buenos Airesu 21.studenog 1980. godine.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
