Moja ideologija i politička preferencija je - Hrvatska očišćena od jugoboljševičke gamadi
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Srpanj 2018 16:59
Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajicah ćemo imati dok se narod neosviesti. (Dr Ante Starčević)
Gledam na You Tube-u velebne dočeke naših ponosnih nogometaša i ne mogu zaustaviti suze radostnice dok gledam onu silnu hrvatsku mladež u kockastim dresovima koja u Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i drugim hrvatskim gradovima kako razdragana pjeva hrvatske domoljubne pjesme i urnebesnim poklicima pozdravlja naše junake na dolazku sa Svietskog nogometnog prevenstva u Rusiji.
Posebno zadivljujuće je bilo gledati onu golemu masu od više od pola milijuna razdraganog naroda koja s hrvatskim barjacima satima prati naše junake od zračne luke do Trga bana Jelačića. Ali, kako to u današnjoj Hrvatskoj uvijek biva, ostatci jugokomunističke klike koji danas vladaju hrvatskim glavnim gradom učinili su sve da, kad već nisu mogli zaustaviti toliku lavinu naroda, barem pokušaju smanjiti val njezina domoljubnog naboja.
Kao i uvijek, najveći trn u oku jugo-kriminalaca, koji u Zagrebu vedre i oblače, bio je Marko Perković Thompson, pa kada se nisu usudili da ga fizički sprieče onda su se poslužili sabotažom. Najprije su na pozornicu postavili nekakve svoje “pjevače”, koji neprestano urlaju jedno te isto - bez tona i rime. A kad su ih naši heroji na čelu s Zlatkom Dalićem i Lukom Modrićem poklopili Thompsonovim dolazkom na pozornicu onda su u golemom strahu da će Thompson, a s njim i ona silna masa od preko sto tisuća razdraganoga naroda, zapjevati Bojnu Čavoglave, drugovi organizatori izključuju razglas i prekidaju slavlje “jer su dečki umorni”, iako je svatko mogao vidjeti da naši momci žele nastaviti.
Ali ni to nije bilo dosta. Vrhunac drzkosti te jugkomunističke bande postignut je kada se onaj mulac na koncu zahvaljuje jugogangsteru Milanu Bandiću zato što je (zamislite) “dozvolio da se doček organizira”. A zašto je on to “dozvolio”? Sigurno nije iz ljubavi prema našoj junačkoj ekipi i masi naroda u kockastim dresovima, nego iz straha da bi ga, da je pokušao zabraniti, ona masa naroda sigurno nabila na bistu njegovog idola Lole Ribara. Ali ova jugoboljševička sabotaža nije nikakvo čudo kad znamo da se u glavnom gradu Hrvatske udomio i na kormilo njegove (i državne) uprave sjeo najgori balkanski ološ koji mrzi sve što je hrvatsko.
Ošamućen ovom veličanstvenom manifestacijom hrvatskog domoljublja, na površinu jugoboljševičkog bureta spirina izmigoljio se sav antihrvatski ološ. Gadnom jugofilu Žarku Puhovskom, poznatom mrzitelju zemlje i naroda koji ga hrane, smeta što hrvatski nogometaši za vrieme intoniranja hrvatske himne drže ruku na srcu.
Onima što su ih u Americi donedavna zvali “Street ladies”, a sada, radi političke korektnosti “Sex Trade Workers” (u Bosni još uvijek, kurve), smetaju Thompsonove pjesme, jer biva “nisu melodične” kao one - Po šumama i gorama.
Svima njima najviše smetaju hrvatske “kocke” i hrvatske zastave, jer na svakoj zastavi, na svakoj kocki, vide ono od čega najviše strepe - slovo “U”.
Ali i zato što vrlo dobro znadu da za hrvatski narod to nisu samo obojeni komadi krpa, nego simboli poviesti, simboli slobode natopljeni krvlju njegovih najboljih sinova i kćeri.
Za razliku od Zagreba, u svim drugim hrvatskim gradovima dočeci naših momaka su organizirani na najvišoj domoljubnoj razini.
Jedna od njih bila je i ona u čast Zlatku Daliću u Varaždinu.
Dok narod bučno i veselo na pozornici pozdravlja Zlatka Dalića i Marka Perkovića Thompsona, gradonačelnik Varaždina g. Ivan Čehok se ne boji stati uz njih i zajedno ih sa svojim narodom pozdravljati. On drži kratak ali vrlo prigodan govor kojem uz ostalo reče da svi trebamo biti složni ‘bez obzira na ideologije i političke preferencije’. To je uistinu plemenito načelo, ali vjerujem da i g. Čehok vrlo dobro zna da se ono kao politički standard može rabiti samo u državama kojima su na čelu ljudi koji znaju da je domoljublje u prvom redu osjećaj ljubavi i poštovanja prema svojoj domovini, njezinoj poviesti i tradicijama.
Ljudi koji znaju da je domoljublje prirodni i najvažniji faktor uspjeha jedne države, jer ako su njezini lideri istinski domoljubi oni svim svojim snagama rade za razvitak svoje zemlje, za zaštitu njezine poviestne i kulturne baštine, a da oni koji ne vole svoju rodnu grudu i nemaju pojma o njezinoj poviesti, a još manje oni koji njezinu poviest namjerno izkrivljuju, nemaju pravo sebe zvati ni njezinim građanima a kamoli njome upravljati. Oni su izdajnici, tuđinske sluge i obična klatež koja nezaslužno živi na njezinom prostoru.
Čisto domoljublje ili patriotizam, kako god ga tko hoće zvati, je glavni faktor koji potiče ljude da se bore i umiru za svoju domovinu. Bez toga faktora ne bi bilo ni ponosa, ni hrabrosti, ni slobode - ni Domovine. Kada agresor pokuša okupirati jednu zemlju ona može jednostavno kapitulirati. Ali ona koja ne kapitulira, ne kapitulira zato što ima sinove i kćeri koji žele da njihova domovina bude nezavisna i slobodna.
Bez obzira na to što znadu da se mnogi od njih neće vratiti jer će svoje živote završiti negdje na bojišnici, oni se late oružja i bez oklievanja stupe o obranu svoje zemlje.
Domoljublje je respekt volje svoga naroda i njegove poviesti. Potrebno je i nuždno da svatko od nas pozna barem one najvažnije činjenice u poviesti svoje zemlje, jer jedino kroz nepatvorenu poviest saznajemo istinu o prošlosti svoga naroda, njegove uspjehe i neuspjehe, poraze i pobjede. Čisto domoljublje je ono koje se počima učiti od najranijeg djetinjstva, a ne ono koje se na ovaj ili onaj način nauči u kasnijim godinama. A najčistije je ono koje se usiše s mliekom majke, ali samo onda ako majka i njezino mlieko nisu zatrovani tuđinskom ideologijom i izdajstvom.
Moja jedina ideologija i politička preferencija je bezkompromisna borba za: Hrvatsku državu u čijim granicama će biti svi hrvatski poviestni etnički prostori. Hrvatsku očišćenu od “antifašista” i svega drugog jugoboljševičkog smeća. Državu koja će pružiti utočište svakome čovjeku bez obzira na vjeru, rasu ili nacionalno podrietlo, ali pod uvjetom da svatko tko u njoj želi živjeti mora je poštivati kao svoju domovinu, a hrvatski narod kao svoj narod. Hrvatsku kojoj nitko osim hrvatskoga naroda ne će propisivati zakone. Hrvatsku u kojoj njezinu mladež u školama i na sveučilištima neće “vaspitavati” razni Klasići, Goldsteini, Jakovine, Markovine, Kapovići i druga jugokomunistička klatež.
Hrvatsku u čijoj vladi neće sjediti tuđinske sluge, dezerteri i četnici. Hrvatska u čijem parlamentu će sjediti hrvatski zastupnici, a ne razni Stazići, Grbini, Jovanovići, Marasi, Bauci, razni jugo-balavci i sve drugo velikosrbsko i jugokomunističko smeće. Zastupnici koje je na tu dužnost izabrao hrvatski narod a ne razni Miloradi, Furiji i druga antihrvatska bagra za koju nitko nije glasovao.
Hrvatsku kojom će upravljati jedino Bog i hrvatski narod!
Onima kojima još nije jasno da je Tuđmanov HDZ umro s Tuđmanom, vjerojatno nije jasno ni da je post-tuđmanovski HDZ najveći krivac za sve ovo što se s Hrvatskom događa i oni će opet glasovati za jugokomunističke sinove i unuke, ratne dezertere, tuđe sluge i obične lopove koji će zajedno s svojim sdepeovskim drugovima i četnicima dovršiti posao koji si započeli 2000te. Golemu odgovornost snose i oni u “desnom krilu” HDZ-a, koji su za vrieme Oslobodilačkog rata častno branili našu Domovinu a sada, ako ničim drugim onda svojim prisustvom, izdajničkoj bagri dezertera i lopova udruženih s četnicima pomažu da je unište.
Vrieme je i da svi mi koji se osjećamo hrvatskim domoljubima odlučno ustanemo i da se za ideologiju ponovnog narodnog uzkrsnuća. Američki predsjednik Thomas Jefferson jednom reče da se stablo slobode mora s vremena na vrieme osvježiti krvlju domoljuba i tirana, pa ako bude potrebno ni to se ne smije izključiti. Tu ideologiju moraju prihvatiti svi koji žele Hrvatsku spasiti s ruba ponora na koji su je doveli sinovi i unuci domaćih izdajnika, koji su u 45 godina njihove strahovlade hrvatskome narodu nanieli više zla nego svi svi strani invadori i okupatori u tisuću i petsto godina njegova postojanja na ovim prostorima.
Ako ne želimo da nas podpuno uništi ta podmukla šačica izdajnika i mrzitelja svega hrvatskog, naša je sveta dužnost, a možda i posliednja prilika, izkoristiti ovaj novi domoljubni naboj hrvatskoga naroda i njegove mladeži, odbaciti ono naše poznato “ovo mi se sviđa, ovo ne sviđa, ja bih ovako, ne onako”, i svi stati u jedan stroj. Vrieme je da se okanimo frakcionaštva u kojem deset Hrvata ima petnaest stranaka. Vrieme je da već jednom shvatimo da nam je opet potrebno ono čvrsto borbeno jedinstvo svih domoljubnih Hrvata iz vremena Domovinskog oslobodilačkog rata. Jedino tako možemo završiti ono što smo trebali završiti 1995. godine i osigurati dostojan život našem poniženom i orobljenom narodu i njegovim budućim pokoljenjima.
To je ideologija koju nosimo u našem poviestnom nezamienjivom imenu Hrvat. Tu ideologiju nalaže nam svaka kap poštene hrvatske krvi i svako pošteno hrvatsko srce. Jedino tom ideologijom možemo se suprostaviti unutarnjim i vanjskim neprijateljima i spriečiti njihove planove duhovnog i fizičkog uništenja našega naroda. Poslušajmo divovski glas ovih naših masa, osobito onih mladih, koji je svakome tko u sebi ima imalo domoljublja kristalno jasan, jer to je glas novog hrvatskog preporoda. Pretvorimo ga u divovski val ponovnog hrvatskog duhovnog uzkrsnuća, val koji će preplaviti i zagušiti tu izdajničku bandu.
Sviesna da će narodu jednoga dana prekipjeti, jugoboljševička bagra ujedinjena s kriminalcima svih vrsta, propisuje uvijek nove zakone u nadi da će je zaštititi on narodnog revolta. Jedan od tih njihovih zakona je onaj o “poticanju na nasilje”.
Sigurno ne znaju za ono što je prije 50 godina rekao pok. vođa američkih crnaca Martin Luther King: “Pojedinac koji prekrši zakon za koji mu savjest kaže da je nepravedan i dragovoljno prihvati kaznu utamničenja kako bi probudio sviest društva o njegovoj nepravdi u stvarnosti izražava najviše štovanje zakona.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
