Zločini genocida koje nitko ne spominje
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Kolovoz 2018 16:51
Renomirani znanstvenik, biokemist, pisac, artist i pilitički aktivist dr. Gideon Polya rođen je 8. svibnja 1944. u Melbournu, Australija. U svojoj pet decenija dugoj karijeri napisao je više od 130 radova kako na znanstvenom (biološkom) tako i na poviesnom iztraživanju, uglavnom golemih zataškanih zločina britanskoga imperija.
Među ostalim, on dokazima potvrđuje da je britanskom holokaustu u Indiji, za vrieme okupacije 1757. - 1947. pobijeno je ili glađu umoreno nekoliko stotina milijuna ljudi. Samo u jednoj odmazdi za tzv. Indian Mutiny (pobunu indijskog naroda protiv njihove okupacije i bezočnog izrabljivanja) 1857., Britanci su pobili 10 milijuna ljudi. U Indijskom gladomoru (Indian Famine) 1899. - 1900., umrlo je između 6 i 9 milijuna. milijuna.
Tri pedera - tri najveća britanska heroja
Tri pedera; general Herbert Kitchener, Cecil Rhodes i general Charles Gordon, bili su u 19. stoljeću “najveći heroji britanskog imperija”. Kako bi malo ublažili tu njihovu protuprirodnu narav, engleski povjestničari za njhov pederizam rabe eufemizam “celibati”. Dr. Polya pak piše: “Što je skoro sigrno jest da je Gordon imao neriješene homoseksualne inklinacije koje je, kao Kitchener, ali ne i kao Rhodes, pokušavao držati strogo obuzdanim. Ta obuzdanost njegovoga seksualnog instinkta pomagala je Gordonu da oslobodi poplavu celibatske (pederske, nap. a.) energije koja ga je nagonila na čudna uvjerenja, ekscentrične aktivnosti i ponekad u sumnju u njegova vlastita prosuđivanja.”
Bengalski gladomor
“Mrzim Indijce. Oni su životinjski narod s životinjskom vjerom. Glad je njihova krivnja zato što se kote kao zečevi.” - Winston Churchill, 1943. godine.
Za vrieme 2. svj. rata, samo 1943. godine Vel. Britanija bez imalo obzira na posliedice iz Bengala izvlači većinu hrane. Samo te godine od gladi u Bengalu ugiba između 3 i 4 milijuna ljudi, a do konca rata umrlo je još 3 milijuna. Kako bi spriečile da sviet sazna o tim golemim zločinima britanske vlasti rabe zakone ratne cenzure. A kada je vijest ipak procurila Britanci svaljuju krivnju na “prirodne faktore; helminthosporium oryzae fungus, suše i tajfune koji su slanom morskom vodom potopili polja riže”.
Toga je uistinu i bilo, ali povrh toga što su oduzeli i u Britaniju odvezli svu hranu koju su mogli utrpati u svoje brodove, obću glad su prouzročile serije dodatnih britanskih drakonskih odluka. Jedna od njih bila je zapovied da se u obalnim područjima Bengala spale svi čamci i brodovi i unište sve zalihe riže i druge hrane, “da nebi pali u ruke Japancima”, koji su već bili zauzeli susjednu britansku koloniju Burmu (današnji Myanmar).
Što je još gore, u to vrieme umjesto da pokušaju spasiti ove milijune ljudi od strašne smrti, britanske vlasti u prvih 7 mjeseci te godine iz Indije izvoze 700.000 tona riže “za potrebe britanske vojske i civila”. Povrh toga, golemi brodovi krcati pšenicom iz Australije prolaze uz obalu Indije, ali Britanci niti jedno zrno neće upotriebiti da spase barem neke ot tih umirućih ljudi. Svi brodovi nastavljaju ploviti prema Vel. Britaniji.
Ali što je najstrašnije od svega, čim su sačule za ovu tragediju Ujedinjene Američke Države i Kanada nude britanskoj vladi pomoć u hrani i medicini specifično određenu za Bengal. London to odbija, jer da za to nema potrebe.
Zašto se britanska vlada ponašala tako nehumano?
Indijski učenjaci danas vjeruju da je to u najvećoj mjeri bila posliedica mržnje britanskog “ratnog heroja” Winstona Churchilla. Uz mnoge druge to potvrđuje i ova činjenica: Čak i onda kada su visoki britanski službenici, kao državni tajnik za Indiju Leopold Amery i novi podkralj Indije Sir Archibald Wavell, pokušali dobaviti hranu milijunima umirućih ljudi, Churchill je to blokirao i zabranio.
Gorljivi imperijalist, Churchill je znao da “Dragulj britanske krune” - Indija, ide prema svojoj nezavisnosti i, povrh svega drugog, zato je još više mrzio indijski narod.
Za vrieme jednog sastanka ratnog kabineta u Londonu on je bez imalo ljudskog osjećaja svojim lordovima izrekao onupoznatu: “Mrzim Indijce. Oni su životinjski narod s životinjskom vjerom. Glad je bila njihova krivnja zato što se kote kao zečevi” .
Kad mu je netko jednom rekao da sve više naroda u Indiji umire od gladi, Churchill mu je podrugljivo odgovorio da on jedino žali što Mahatma Gandi još nije među mrtvima.
Posvećeni” britanski ratni vođa, Sir Winston Leonard Spencer-Churchill, “koji je Europu spasio od Hitlera”, bio je jedan od najbezćutnijih monstruma u novijoj poviesti. U mnogo čemu jednak Staljinu, Hitleru, Mao Tse-tungu, Titu i Pol Potu. U mnogo slučajeva gori čak i od njih.
Bio je moralna i ljudska nakaza, izgleda i manerizma svinje, koja nije imala ni minimum osjećaja odgovornosti za grozne zločine koje je počinila protiv mnogih naroda.
Pijandura koji je dnevno pio flašu prošeka i flašu brandy-a. Neizliečivi alkohiličar, šizofrenik i umobolni zločinac, koji je u Titine klaonice poslao više od pol milijuna nevinih hrvatskih žrtava, dvanaest tisuća slovenskih i više od milijun i pol Kozaka, Ukrajinaca, Rusa, Bjelorusa i drugih u Staljinove.
Za sve to danas negovo ime u Kanadi i drugim zemljama Britanskog Commonwealth-a nose stotine škola, ulica i autoputova. On je među anglosaksonima i njihovim komunističkim “saveznicima” slavljen kao neka vrsta grotesknog paganskog božanstva.
Indijski političar dr. Sashi Tharoor, podsekretar Ujedinjenih Naroda za glavne komunikacije i javne informacije 2001. godine, u knjizi Inglorious Empire (Nečastni imperij) opisuje grozote Britanskoga imperija gdje kaže da je glas o Winstonu Churchillu kao “velikom vođi i zaštitniku slobode” kompletno pogrješan.
“To je čovjek kojega Britanci uporno slave kao apostola slobode i demokracije, dok je on ustvari jedan od najzlobnijih političkih vođa 20. stoljeća, koji je spadao u istu kategoriju s Hitlerom, Maom i Staljinom. Churchill na svojim rukama ima jednako krvi kao i oni.”
Bitka kod Omdurmana
U rano jutro 2. rujna 1898., britanska vojska pod zapovjedništvom generala Herberta H. Kitchenera porazila je kod mjestanca Omdurman u Sudanu vojsku mahdija Abdulaha al-Taašija. Kitchener je tražio osvetu za smrt svoga gay prijatelja generala Charlesa Gordona, koji je 3 godine ranije poginuo prilikom obsjedanja Kartouma, glavnoga grada Sudana, od strane Taašijevog predhodnika, sudanskoga lidera (mahdija) Muhamada Ahmada. Gordon je tada bio britanski guverner Sudana.
Kako je zapisao jedan svjedok, “To u pravom smislu nije bila bitka nego dobro osmišljeni genocid nad narodom koji se pobunio protiv okrutnoga okupatora. Kitchenerova dobro izvježbana vojska od 8.000 Britanaca i 17.000 egipatskih i drugih kolonijalnih vojnika, bila je naoružana najmodernijim puškama, strojnicama i 52 nova brzometna (quickfiring) topa. Njemu nasuprot, iako puno brojnija, ide masa ljudi, većinom pješaka ili na devama, naoružana 100 godina starim kremenjarama, kopljima, sabljama i štitovima.
Nedaleko bojišta na rijeci Nilu čeka flotila od 12 britanskih ratnih brodova koji će topovima tući po brisanom prostoru kojim će sudanska “vojska” napadati.
Bitka je završena za svega nekoliko sati. Dvanaest tisuća sudanskih ratnika je poginulo, trinaest tisuća ranjeno i pet tisuća zarobljeno. Na britanskoj starni, 47 poginulih i 382 ranjena. Ali tek tada je počeo pravi masakar. Britanski krvnici su se sada oborili na ranjenike i zarobljenike. Nitko nije pošteđen”. U drugoj izjavi jedan svjedok kaže: “Nije to bila nikakva bitka, nego smaknuće. Tiela nisu bila na hrpi, nego su uredno prostrta ležala po hektarima i hektarima zemlje. Neka su ležala namjerno poredana s njihovim sandalama pod glavom kao posliednji jastuk. Neka su klečala, ubijena za vrieme posliednje molitve. Druga su bila iztrgana na komade. Ovo je prva bitka u kojoj su rabljene “Mark IV” dum-dum kugle i britanski vojnici su ih smatrali jako uspješnim”.
U ovoj bitci sudjelovao je i Winston Churchill, koji je 1899. u knjizi “The River War: An Account of the Reconquest of the Sudan”, opisao svoju verziju ove “velike britanske pobjede”. Tu je, tobože u funkciji ratnog korespodenta, bio i pukovnik Frank Rhodes, brat Cecila Rhodesa. Prisutan je bio i jedan drugi, nepristrani, ratni korespodent Ernest Bennett koji je u magazinu Contemporary Review napisao da se i Winston Churchill s njime složio da je Kitchener bio nemilosrdan i brutalan u likvidaciji svih ranjenika.
Churchill je to čak naveo i u svojoj knjizi ali imajući na umu kakav efekat bi to moglo imati na javno “patriotsko” mišljenje, a time i njegovu političku karijeru, Churchill je u drugom izdanju svoje knjige 1902., značajno ublažio kritiku Kitchenerovog krvološtva.
Za taj mega-zločin Kitchener je nagrađen najvišim odlikovanjem “Victoria Cross” i postao član engleskoga plemstva s titulom “Barun od Kartouma”. U čast te “velike pobjede” mnoge ulice u gradovima Britanskoga Commonweatha nose ime toga maloga sudanskoga mjestanca, kao napr. “Omdurman Road” u Suothamptonu u Engleskoj, “Omdurman Street” u Freshwateru kod Sydneya u Australiji.
Boerski rat
Za vrieme osvajačkog rata u Južnoj Africi, koji je pošeo godinu dana kasnije, krvnik Omdurmana Kitchener je u koncentracijske logore natjerao 116.572 djece i žena, što je odprilike bilo 25% boerskog naroda. Do završetka rata (prema britanskim ocjenama, koje su sigurno mnogo manje od stvarnog broja), u njima je od gladi i bolesti umrlo 27.927 osoba. Golema većina njih (22.074) bila su djeca izpod 16 godina starosti.
John Dillon, irski zastupnik u britanskom parlamentu, 26. veljače 1901. diže svoj glas protiv strieljanja ratnih zarobljenika i drugih zločina koje Kitchener čini i čita pismo jednog i britanskog častnika u Južnoj Africi:
“Zapovied lorda Kitchenera je; spaliti i uništiti sve zalihe hrane, pašnjake itd., zaplieniti sva goveda, konje i svu drugu stoku, ne ostaviti ni najmanje hrane za stanovništvo i strieljati sve zarobljenike. Ovu zapovied ja sam osobno dobio od najvišeg generala u Južnoj Africi, tako da tu nema nikakve grieške. U uputama vojnicima se kaže da svi muški Boeri moraju biti ubijeni tako da ni jedan od njih ne bi kasnije mogao pričati o onome što je vidio. Vojnicima je također naređeno da slobodno pljačkaju sve što nađu u kućama, bez obzira je li netko iz njih sudjelovao u ratu ili nije.”
U istom pismu stoji da je “Lord Kitchener zapovjedio da nijedan vojnik ne smije dovesti ni jednog boerskog zarobljenika. Svaki onaj koji bi to učinio morati će zarobljeniku davati pola svoje hrane. Mi zato ne uzimamo zarobljenike. Bilo je ostalo nešto ranjenih Boera. Mi smo ih sve pobili.”
Na koncu svog izlaganja Dillon pita britanske lordove: “Da je Njemačka u svome maršu na Pariz (1870.) spalila svu zemlju i pretvorila je u divljinu, a francuske žene i djecu stjerala u koncentracijske logore gdje bi tisuće njih umrlo od gladi i svakovrstnih nepogoda, zar se čitava civilizirana Europa ne bi digla na noge da ih spasi?”
Novinarka Emily Hobhouse, koja je posjetila neke od ovih koncentracijskih logora, opisuje što je tamo vidjela: “Zarobljenicima je oduzeta odjeća, u logorima vlada glad, grozničava djeca leže na goloj zemlji i masovno umiru.
Otvoreni kamioni puni žena i djece izloženi su ledenoj kiši i danima ostavljeni pokraj željezničke pruge, bez hrane i zaklona.
U logorima djeca prolaze najgore. Ona se bez potrebne izhrane u nesnošljivoj vrućini jednostavno suše i umiru.
Ovi logori nisu ništa drugo nego namjerna masovna umorstva djece.”
U izviješću britanskom parlamentu Hobhouse opisuje prizore iz jednoga od tih logora smrti: “Šest mjeseci staro diete na majčinom krilu izdiše posliednji dah života. Diete koje se počelo oporavljati od kozica poslano je iz bolnice u logor prije nego je moglo hodati i bliedo leži na goloj zemlji.
Malo dalje, djevojka stara 21 godinu umire na nakakvim nosilima. Njezin otac kleči pokraj nje, dok njezina majka drži dvoje druge djece koja umiru, jedno je staro pet a drugo šest godina.”
Za to Kitchenerovo ime nosi i jedan grad u Kanadi 100 km jugozapadno od Toronta. Ovaj grad su podigli njemački imigranti i do 1. svj. rata zvao New Berlin.
Ali ako netko danas pokuša postaviti pitanje o zločinima počinjenim u ime rasne superiornosti onda su to samo i uvijek činili nacisti i njihove “puppet države”.
Jedna od stalno ponavljanih tvrdnji je da je koncept arijanske rase - visokih vitkih plavookih blondih supermena - izmislio Hitler i njegovi nacisti. Nu dosta je primjetiti da nijedan od nacističkih vođa; Hitler, Himler, Göring, Hess, Rosenberg, Göbels, Speer i drugi, nije bio ni najmanje sličan tim zamišljenim “supermenima” da se dođe do zaključka da je ta tvrdnja neutemeljena i podpuno glupa. Jer kad bi to bila istinita onda bi se moralo vjerovati da su svi ovi nacistički vođe imali u planu izvršiti sepuku.
Nu istina leži negdje drugdje. Koncept arijanstva je u 18. stoljeću izmislio britanski lingvist u Indiji, Sir William Jones, kad je za vrieme studije starih indo-europskih jezika naišao na neke sličnosti sanskrita s grčkim i latinskim jezikom. Nemajući nikakva boljeg zajedničkog naziva za narode koji su govorili te jezike on je izmislio ime “Arya” - što na drevnom indijskom jeziku (sanskritu) znači “plemenit”. Kasnije su neki engleski jezikoslovci u “arijanske” jezike uvrstili engleski, njemački i neke druge “naprede” europske jezike.
Englezi su odavna sebe smatrali ne samo plemenitim nego najplemenitijim narodom na svietu (što i Rhodes potvrđuje u svojoj “Izpoviedi vjere”), a pošto su dio germanske skupine naroda, njihovi filozofi su počeli razmišljati o tome kako je došlo do sličnosti u tim jezicima. Neki su počeli tumačiti da je u neka davna vremena grupa ratnika iz himalajskog gorja prešla u Europu i zauzela je sve do Saksonije u Njemačkoj. Drugi su to odmah preokrenuli tvrdeći da su Arijanci iz Saksonije (odakle su došli i anglo-saksoni) išli prema iztoku i zauzeli Indiju. To se svakako svidjelo engleskim imperijalistima, jer će im služiti kao opravdanje za podjarmljivanje drugih, “manje vriednih”, naroda.
Ali nisu Englezi bili jedini koji su germansku rasu ( u koju spadaju; Englezi, Holanđani, Niemci, Norvežani, Šveđani, Austrijanci, Danci i neke druge manje grupe) smatrali super-rasom koja treba vladati svietom.
Čak i jedan francuski aristokrat u 19. stoljeću, diplomat i pisac, grof Joseph Arthur de Gobineau, u svom studiju pod naslovom “Razprava o nepravičnosti ljudskih rasa” zaključuje da se poviest može razumjeti samo kroz rasne naočale. “Bielci, piše on, “su superiorniji od svih drugig rasa i odgovorni za svako veliko postignuće u svietu. Jedino održavanjem njihove rase čistom od drugih pasmina oni mogu biti sigurni da će obstati i nastaviti cvasti.”
Onda se u razpravu umješao potomak visokih engleskih službenika, admirala i generala, Houston Stewart Chamberlain. Chamberlain se preselio u Njemačku i oženio se s Emom Wagner, kćeri glasovitoga kompozitora Rikarda Wagnera. U svojoj knjizi “Temelji devetnaestoga stoljeća” Chamberlain 1899. godine piše da su Židovi rasa kopiladi i da biološki superiorna germanska teutonska rasa zaslužuje da vlada svietom, jer da je to što on navodi “krvlju zapisana znanstvena činjenica”.
E sada, kad im je propao “Imperij u kojem nikad sunce ne zalazi”, kad je zahvaljujući njihovom stoljećima dugom osvajanju i trgovini robljem Engleska napučena s više od 60% “nearijanske” rase pa im se njihova stara rasna superiornost svakodnevno razbija o glavu, oni su izvršili metamorfozu i od najektremnijih rasista postali nositelji “nove rasne tolerancije” i teško si ga onome tko im se pokuša suprostaviti. Tako je nedavno došlo do afere koja je dohvatila u najviše slojeve engleskog parlamenta, sve radi nekoliko rieči koje je njihov političar, povjesničar i žurnalist, bivši minstar vanjskih poslova Boris Jonson rekao sa su zaostale muslimanke što se šeću Londonom prekrivene burkama, slične onim poštanskim kutijama na gradskim ćoškovima.
Jedna od glavnih engleskih poštapalica za vrieme njihovih osvajanja i kolonizacija, bila je “kulturna transformacija primitivnih rasa”. Kako izgleda te “primitivne rase” danas vrlo uspješno vrše kulturnu transformaciju nad Englezima.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
