Strane sile i 10. Travnja 1941.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Kolovoz 2018 16:54
Grb Hrvatske seljačke zaštite
Pod gornjim naslovom upozorio je pukovnik Krunoslav Batušić da je g. Milan Ilinić u “Danici” br. 42, (novine koje su tiskali hrvatski franjevci u Chicagu) od 16. Listopada 1974., napisao članak u kojem se s pravom oborio na neke naše ljude koji su, kad je govor o 10. Travnju 1941., vrlo glasni i postavljaju autoritativne tvrdnje o dogođajima od čijih su zbivanja bili vrlo daleko.
Prema tome, nije nikakvo čudo da ima mnogo netočnosti, od kojih su neke nastale nehotimično ili iz nepoznavanja stvari.
Nabrajajući uvodno raznovrstna zločinstva i ubijanja Hrvata od 1918. do 1928. kada su hitci Puniše Račića, po želji i volji Aleksandra Karađorđevića, u beogradskom “parlamentu” pogodili ne samo Stjepana Radića i njegove drugove, nego cieli hrvatski narod, od tada, naglašava pisac, “svakom Hrvatu bilo je jasno da se ovako dalje ne može”.
U obširnom prikazu kako je došlo do postrojavanja Hrvatske seljačke zaštite (kasnije i Hrvatske građanske zaštite), pukovnik Batušić opisuje sliedeće činjenice:
“Nakon duljih razgovora u kojima su sudjelovali Dragan Belak, dr. Rebarski, Đuka Kemfelja, Andro Pavelić i ja, došlo se do zaključka da ova organizacija ne smije imati ništa zajedničkog s fašizmom niti s nacizmom. Tako je postala Hrvatska seljačka zaštita s geslom “Vjera u Boga i seljačka sloga”
Seljački zaštitnici nosili su samo klobuke sive boje, a na klobuku je bio kovinski znak - hrvatski grb ( s prvim bielim poljem, nap. a.) na kojem je bio srp i klas.
Beograd je težko gutao ove novice. Generali su se ljuto protivili osnutku Zaštite nu konačno su pristali, ali pod uslovom da članovi mogu biti samo “isluženi vojnici” od 25 do 70 godina starosti. Dakle, oni koji su već prošli njihovu “školu”, što je nama baš i odgovaralo. Kad je sve zapelo, onda se ukopčao inženjer Ivica Frković i organizirao jedan sastanak u mjestu Raijć između Novske i Okučana.
Sastanak je morao ostati u tajnosti i uzprkos golemom zanimanju redarstva, ostao je tajan sve do danas.
Beogradska čaršija muke muči i, oponašajući Hrvatsku zaštitu, osniva “Opštenarodnu odbranu”, zavaravajući sama sebe da Hrvati, Albanci, Makedonci i drugi potlačeni narodi u njihovoj balkanskoj tamnici naroda neće znati u koga trebaju uperiti oružje kada za to dođe odgovarajući čas. Samovoz kojim smo se vozili prema Rajiću bio je vlasničtvo g. I. Čavleka, kojim je sam upravljao, a uz njega smo bili Belak, Kovač i ja.
Zaštitu je trebalo podpuno odieliti od političke organizacije. Tako je u svakom kotaru uz kotarskog zapovjednika (s činom pukovnika) bio i predsjednik kotarske organizacije HSS-e, svaki od njih vršeći svoju ulogu neovisno jedan od drugoga.
U vrlo kratko vrieme nicale su bojne i pukovnije kao gljive poslie kiše.
Vježbovnik za Zaštitu, na priedlog pukovnika (kasnijeg vojskovođe u NDH) Slavka Kvaternika, izradio je tadanji častnik jugoslavenske vojske pukovnik Ivica Babić. Vježbovnik je bio sastavljen u duhu bivšeg Hrvatskog domobranstva.
Ubrzo je počelo čišćenje sela, iz kojih su nasilnici bježali glavom bez obzira. Tako su gradovi, a posebno Zagreb, uskoro bili puni svakovrstnih skitalica (kao i danas, nap. a.), koji su pomislili da će u gradovima moći raditi ono što su prije radili po selima. Nu batina se okrenila. Žuljevite ruke hrvatskih radnika, koji su sada postali Građanska zaštita, učinile su svoje.
Čak su i žandari počeli zaobilaziti sela. Jedan oružnički narednik, koji je bio Hrvat, reče mi, “bolje je da ne idemo kroz selo, jer djeca na nas huškaju paščad i bacaju na nas kamenje”.
Puno, puno je tu trebalo uložit truda, znoja i novaca is vlastitog džepa i to uz trajni oprez da te netko ne bi straga ili iza zavoja koje ulice ili vani iza kakvog grma ili kamena udario štapinom, nožem ili opalio samokresom ili puškom, jer sve je bilo u igri.
Dru. Mili Budaku, s nakanom da ga ubiju, razbili su glavu baš u zgradi Sudbenog stola u Zagrebu. Iako težko ozlieđena njegova lička glava je izdržala, dok je glava dra. Milama Šufflaya pod udarcima iste velikosrbijanske zločinačke ruke, pukla.”
Ali, onda kao i danas, uz mrzitelje Hrvatske imali smo i otmjenih “milostivih” dama koje su mislile da se s balkanskim divljacima treba fino postupati. Tako je Marija Kumičić, udova književnika Eugena Kumičića, 1942. godine oštro upitala dra. Milu Budaka: “Je li istina da ste vi izgovorili krilaticu “Srbe na Vrbe”?
“Jesam”, odgovorio je Budak, “ali ne sada, nego 1932., dok sam ležao u bolnici nakon što su mi srbijanski policajci razbili glavu. Vi ste književnica i kao takva poznate ljudsku dušu i dobro znate da onaj koji tako nešto ozbiljno misli poduzeti nikada to neće glasno izgovoriti. Nu ja jesam za to da oni koji se osjećaju bliži Srbiji negoli Hrvatskoj u kojoj su rođeni, ostave ovu zemlju..”
“Za glavnog zapovjednika Zaštite”, nastavlja pukovnik Batušić, “postavljen je zastupnik Đuka Kemfelja. Par dana prije preokreta 1941., on se zahvalio na dužnosti, a nasliedio ga je pukovnik Zvonko Kovačević. Uzprkos tomu što nije želio sudjelovati u obnovi Države Hrvatske, partizani su Kemfelju 1945. raztrgali konjima, a Kovačevića strieljali u Zagrebu.
Zapovjednik Prve pukovnije i jurišne sati bio je pukovnik Krunoslav Batušić, zapovjednik Druge pukovnije pukovnik Josip Gmajnić, a zapovjednik Treće pukovnije pukovnik Franjo Vuković. Zapovjednik Glavnog stožera bio je pukovnik Milan Pribanić (koji je 1948. strieljan u Kavranovoj grupi). Obskrbnik je bio pukovnik Ilija Rešković, a ing. Ivo Bulić je dodieljen Glavnom zapovjedništvu.
Zapovjednik konjaništva bio je pukovnik Dragan Belak, zapovjednik Doknadne bojne pukovnik Zlatko Fabijanec, a zapovjednik pukovnije “Zagreb Vanjski” pukovnik Slavko Pipinić, koji je 10. travnja 1941. ubijen u Crikvenici zajedno s Petrom Milutinom Kvaternikom.
Pukovnike Josipa Gmajnića, Franju Vukovića, te pukovnike Glavnog stožera Franju Šepla, Milana Geroča, Zvonimira Pelca, Jozu Ćosića i Milana Obrtinskog komunistički krvnici su strieljali 1945. godine. Ovo su samo viši častnici koje su Titini krvnici bez suda pobili, a onim nižim se ne zna ni broj.”
“Na dan 10. Travnja 1941.,” nastavlja pukovnik Batušić, “dobio sam zapovied od Vojskovođe Kvaternika da s odredima Prve pukovnije prema planovima koji su bili predviđeni za dan preokreta u točno određeno vrieme zaposjednem najvažnije točke u gradu. Pred Napredkovom zgradom u Gajevoj ulici postrojena je Prva pukovnija i prva jurišna sat Hrvatske građanske zaštite. Zapovjednik je održao kratki govor u kojem je rekao: “Braćo, hrvatski narod već preko 800 godina čeka na ovaj sudbonosni čas. Mi smo, dakle, onaj sretni naraštaj kojemu je u čast pala dužnost da naletom protjeramo neprijatelja iz naše Domovine i hrvatskome narodu donesemo slobodu!” Zatim je izdao zapovied: “Poooozor! Natakni booodež! Trkom napried!”
Istovremeno, krenule su sve jedinice u cieloj Hrvatskoj. Sve se odvijalo po planu koji je u tajnoj vezi s Ustaškim pokretom odavno pripreman i trajno nadopunjavan. Tako složni i tako jaki nismo mi Hrvati nikad bili. Moram ovdje iztaknuti da je u dnevnoj zapoviedi prije juriša stajala i zapovied: “Ne želimo da dan slobode hrvatskoga naroda i naše Domovine, dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, kao naše najveće slave, bude pomućen bilo čijom krvi, bilo čijim suzama. Oružje se smije uporabit samo u najvećoj nuždi!”
I, zaista, nikome od naše ruke nije ni vlas s glave pala. Sve vojničke, oružničke i redarstvene jedinice kao i druge ustanove, bile su razoružane i zaposjednute jednim divnim naletom bez kapi krvi. Jedinstven slučaj u poviesti svieta. I baš zato Deseti Travanj 1941. ne može biti obtužba za Hrvate. Taj dan je hrvatski narod dokazao nadmoćnost svoje kulture i civilizacije nad mnogima koji se tim epitetom kite. Od Zagreba do Drine prošli smo i pronieli hrvatske zastave neokaljane. Mi smo činom dokazali našu dobru volju za miran razlaz s okupatorima - Srbijancima!
Pošto sam ja još jedini od osnivača HGZ-e na životu, želim posvjedočiti ovo:
Nije istina da je bilo koja strana vlast utjecala na osnivanje Hrvatske Zaštite, niti je istina da su nas bilo koji stranci pomagali.
Istina je da je Zaštita osnovana 1935. godine i da je dr. Maček znao za njeno osnivanje.
Istina je da je 98% pučanstva bilo protiv te neprirodne tvorevine Jugoslavije.
Istina je da sam dan prije (9. travnja) išao s Belakom i Pelcom dru. Mačeku u Kupinec i postavio mu pitanje : “Predsjedniče, rat je počeo. Što ćemo sad? Što ću reći Zaštiti kad se vratim u Zagreb?”
Istina je da je Maček odgovorio: “Bute več čuli!”
Istina je da me je istoga dana poslie podne, kad se vratio iz Kupinca, pozvao podpredsjednik HSS-e ing. August Košutić k sebi u Frankopansku ulicu i priobćio mi Mačekovu poruku koja je glasila: “Nastala je nova situacija - rat je tu! Vlast u Hrvatskoj preuzet će dr. Pavelić. Tebe će pozvat na suradnju. Trebaš se odazvati, da budeš mogao štititi naše ljude. HSS kao takva neće sudjelovat u vladi.”
Na moje pitanje od koga će trebati štititi naše ljude u slobodnoj Hrvatskoj, Košutić je odgovorio: “Rat je rat! Tu se nikad ne zna što se može dogoditi. Zato je dobro da imamo naših ljudi svugdje.”
Kako se iz svega ovoga vidi, mi nigdje nismo naišli ni Hitlera ni na Mussolinija. Idejno su bili daleko od nas. Ono 450 ustaša, progonjenih po Italiji, nisu bili krivi što im na brzinu navukoše talijanske vojničke odore. To su oni najbolje dokazali dajući svoje živote na bojnom polju, a pogotovo kad su 1943. razoružavali talijanske jedinice u našoj zemlji.” - Krunoslav Batušić, pukovnik HOS-a
Neki i danas tu bivšu organizaciju zovu Mačekovom zaštitom, nu iz ovog Batušićevog svjedočanstva (2. točka) jasno se vidi da je Maček znao za zanjezin osnutak, i to je bilo sve. U točki 5. Se vidi da je Maček idalje onaj stari “odlučni” Maček koji “bu več negda videl”, a u točki 6. jasno se vidi njegovo nepovjerenje i odbojnost prema volji onih 98% hrvatskoga pučanstva. A one zadnje Košutićeve rieči odmah su postale djelom. Kako bi pomogao rezurekciju Jugoslavije u bilo kojem modelu, Maček je jedne svoje ljude slao i u tzv. Izbjegličku vladu u Londonu, a druge u šumu u Titine komunističke odmetnike.
Biti če radi ovih potonjih da je dr. Franjo Tuđman je u nekoliko navrata 90ih godina izjavio kako je u hrvatskom narodu Maček bio najomiljeniji političar. Iz ovoga svjedočanstva jasno se vidi da dok su Maček i njegovi najbliži suradnici bili protiv svake opcije koja je ugrožavala obstanak Jugoslavije, velika većina hrvatskoga naroda 10. Travnja 1941. s veseljem je prihvatila proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, pa mi nije jasno tko je to za Tuđmana bio taj “hrvatski narod”. Svi mi stariji, koji pamtimo one krvave poratne godine vrlo dobro znamo tko je bio “narod” za kojega su boljševici osnovali Odjel za zaštitu (OZNA), a tko banda za odstrel. Maček je, kao i Josip Broz, bio poluhrvat, križanac (Mačekov otac je bio Slovenac a Brozova majka Slovenka). Nu to ne bi bio nikakav grieh da i jedan i drugi nisu do dna svoje duše bili okorjeli Jugoslaveni. Samo je mala razlika u tome što se jedan borio za srbomonarhističku a drugi za srbokomunističku Jugoslaviju.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
