Zar opet jedan Marx?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Studeni 2018 16:50
Gdje Bog ima crkvu tu i sotona ima kapelicu
“Nacionalizam nije opcija za kršćane”, izjavio je nedavno šef njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx. Njemu se ne sviđa porast radikalizma u nekim njemačkim krugovima, izazvan nekontroliranim navalama milijuna migranata iz Afrike i Azije u Europu.
Kardinal Marx i naglašava kako je u Njemačkoj potrebna rasprava o imigraciji, jer se taj fenomen ne može riješiti na način koji preporučuje desničarski politički pokret. Stvar je mnogo kompleksnija, a populizam je izazov, kaže njemački kardinal i citira svetog Ignacija Lojolskog koji kaže kako je “vrag neprijatelj čovjeka jer nam drugoga prikazuje kao neprijatelja, a to je učinak populizma”.
“Najprije nas zastrašuje, onda izaziva nepovjerenje, zavist, neprijateljstvo i mržnju, a na koncu možda i nasilje i rat”, kaže Marx i naglašava kako “nije moguće biti nacionalistima i katolicima”. “Kao kršćani smo i patrioti i građani svijeta”, kaže u svojoj propoviedi kardinal Marx.
- Nacionalizam nije opcija za kršćane i nije moguće biti nacionalistima i katolicima? Ovo je prvi put da se itko, a kamoli jedan visoki svećenik katoličke Crkve, usudio bubnuti nešto tako glupo. Ali, ovaj “lievi kardinal” je to odmah opravdao kad kaže da vrag kao neprijatelj čovjeka uvijek drugoga prikazuje kao neprijatelja, pa i on krivnju za sve nevolje pokušava prebaciti s onih koji su najveći krivci na one koji bi svoj narod htjeli zaštititi od pošasti, koja ozbiljno ogrožava njegov obstanak. Kamerad Kardinal samo što nije otvoreno rekao da je moguće biti katolik i komunist, on je to fino zamotao u “patrioti i građani svieta”. Tako je govorio i onaj stariji Marx.
Populizam je politička filozofija oprečna elitizmu. Ona podržava pravo “običnog” naroda u borbi protiv privilegiranih elita koje se ne obziru na potrebe običnog čovjeka. Ali, kao i većina drugih članova političkih, vjerskih, ekonomskih i drugih elita, kardinal Marx izvrće njegovo značenje i označava ga kao neprijatelja naroda. Kao i ovome Marxu nacionalizam je i onom prvom bio najveći neprijatelj, ne znam je li i za ovoga vjera opium naroda.
Zanimljivo je da, izuzev nekoliko častnih ljudi kao što je biskup Vlado Košić i još par hrvatskih biskupa, u posliednjih par decenija (poslie smrti pape Wojtile) nitko od visokih dostojanstvenika katoličke Crkve uobće ne spominje komunizam kao glavnog i najokrutnijeg neprijatelja Crkve i čovječanstva. To svakoga od nas prisiljava pomišljati da se veliki dezinformator, neprijatelj čovjeka i Boga, duboko uvukao pod mantije nekih visokih službenika u katoličkoj Crkvi. Prekriveni velom demokracije, njegovi sluge: komunisti, socijalisti, socijal-demokrati, antifašisti, građani svieta ili kako god se oni zvali, vode ogorčenu borbu protiv svega što je protivno njihovoj sotonskoj ideologiji, samo to čine na nešto drugačiji, mekši, način nego su to činili prije 1990ih. Danas, kao i u ona krvava doba njihove vladavine, njihov cilj je zavladati svietom i oni neće stati sve dok ih se podpuno ne uništi.
Građani svieta - stara komunistička utopija
Poznati škotski profesor Archie Brown u knjizi “The Rise and Fall of Communism” piše: “Mnoge različite i idealistične ideje komunizma postojale su stoljećima prije Marxa. Većina ovih preteča komunizma i socijalizma imaju vrlo malo ili ništa zajedničkog s praksom komunističkih režima dvadesetoga stoljeća ili s šačicom takvih sustava koji su se uzdržali do u dvadest prvo stoljeće.”
U srednjovjekovnim vremenima socijalni reformisti gledali su nazad na rane kršćane kao primjer ljudi koji su međusobno dielili sve što su imali. Glasoviti njemački povjesničar Max Beer bio je mišljenja da ‘postoji sumnja da su pozitivne komunističke institucije mogle postojati u ondašnjim primitivnim kršćanskim zajednicama. Mnogi su kršćanski teolozi četrnaestog stoljeća, među njima i engleski reformator John Wycliffe, vjerovali da je prvi oblik ljudske zajednice bio ‘nevinost i komunizam’.
John Ball, jedan od ranih propagatora komunizma u to doba u Engleskoj, razpaljivao je kmetove na pobunu protiv ‘svjetovnih i duhovnih’ feudalnih lordova i, kao hrvatski Matija Gubec dva stoljeća kasnije, podigao ih na ustanak.
Kao i Seljačka buna u Hrvatskoj, i ova je buna bila ugušena, a John Ball je, kao i Matija Gubec, bio pogubljen.
U kontinentalnoj Europi , poglavito u Bohemiji i Njemačkoj ovakve pobune su bile još žešće i ponekad ekstremnije nego ove u Engleskoj.
Rano u petnaestom stoljeću u Bohemiji Jan Hus, kao i John Wycliffe, bunio se protiv korupcije u Crkvi i inzistirao da ‘kada papinske odluke (dekreti) protuslove Krisovim zakonima zapisanim u Evanđelju, kršćani ih ne trebaju poštivati’, da je papinstvo humana, a ne divinska institucija i da je Krist glava Crkve.
Za to je 1412. godine bio izopćen i godinu dana kasnije kao heretik spaljen na lomači.
Na puno višoj razini, intelektualno i civilizacijski, bili su radovi Sir Thomasa More-a. Jedan od najzagonetnijih ranih prikaza zamišljenog komunističkog družtva može se naći u njegovoj “Utopiji” objavljenoj 1516. godine.
Ovom knjigom on je dao ime svekolikom genusu utopijanske fikcije.
I Thomas More je na koncu doživio istu sudbinu kao i John Ball, ali ne za to što je kao Ball govorio i pisao stvari koje se nisu sviđale visokom družtvu.
Oprečno Ball-u, on je pripadao visokom engleskom družtvu gdje je obnašao dužnost lorda kancelara (predsjedatelja visokog suda).
Njemu je odrubljena glava za to što nije htio odobriti odluku kralja Henry-a VIII. da sam sebe proglasi vrhovnim glavarom njegove nove protestantske engleske (anglikanske) Crkve. More se nije otvoreno suprostavljao kralju. On je izgubio glavu za to što je na sve to šutio. Njegova šutnja proglašena je “političkim zločinom”.
Za hijerarhiju srednjovjekovne Europe More-ova Utopia je, barem na površini, izgledala više subverzivna od njegove šutnje na kraljevu samovolju.
Narator u ovoj njegovoj priči između ostalog kaže: “Ja sam sasvim siguran da nikada nećete imati pravednu podjelu dobara ili zadovoljavajuću organizaciju ljudskoga života sve dotle dok u popunosti ne ukinete privatno vlasništvo...”
Knjiga je pisana u obliku dijaloga i More najprije kaže: “Uistinu, kad promotrim bilo koji društveni sustav koji prevladava u modernom društvu, ja ga ne mogu, tako mi Bog pomogao, vidjeti kao ništa drugo nego konspiraciju bogatih za probitke njihovih interesa, pod izlikom organiziranja društva.
Oni izmišljaju svakovrstne trikove kako bi zaštitili svoje krivo stečene dobitke i eksploataciju siromašnih, kupujući njihov rad za najniže cijene.”
Kasnije More toj tvrdnji pruža svoj vlastiti prigovor gdje kaže: “Ali ne vjerujem da će te ikada imati prihvatljiv životni standard pod komunističkim sustavom, jer tu bi uvijek bile nestašice iz razloga što nitko ne bi htio dosta težko raditi.”
Završavajući svoju knjigu More citira ono što mu je “putnik” rekao o organizaciji stvari u zemlji zvanoj Utopia, pa kaže: “... Slobodno priznam da u Utopiji postoje mnoge osebujnosti koje bih volio, ali uobće ne očekujem, vidjeti u Europi.”
Drugu poznatu utopiju, nešto manje od sto godina poslie Moreove, napisao je talijanski dominikanac Tommasso Campanella. Njegova knjiga “La Citta del sole” (Grad sunca) objavljena je 1602. godine.
Campanella je radi svojih fantaziranja često bio u problemima s vlastima pa je i ovu knjigu napisao u zatvoru za vrieme odsluživanja dvadesetsedmogodišnje kazne na koju je bio osuđen od strane španjolske inkvizicije.
U svojoj utopiji Campanella vidi obitelj kao glavnu prepreku stvaranju komunističke države i drži da roditelji najvećim dielom odgajaju njihovu djecu krivo, te da država mora, zbog toga, biti odgovorna za njihov odgoj.
On naglašava dostojanstvo rada, premda je u Gradu sunca radno vrieme smanjeno na četiri sata dnevno, a da se većina ostalog vremena posveti “veselom učenju”.
Jedan od niza utopijanskih socijalista koji je kojega se uzimalo najozbiljnije za vrieme njegova života bio je Robert Owen.
Owen (rođen 1771., umro 1858.) bio je poduzetnik, politički mislilac i pedagog.
Podrietlom Welšman, Owen je preuzeo propadajuću tvornicu u New Lanark-u u Škotskoj i pretvorio je u model za najuspješniji biznis.
Kao vjernik u savršenstvo ljudskih bića, ako im se dade prava okolina i izobrazba, Owen je u New Lanarku otvorio škole koje su za ono vrieme bile vrlo napredne i prosvietljujuće.
Radnici u njegovoj tvornici bili su plaćeni bolje, radili su manje sati u puno boljim uvjetima nego u ijednoj drugoj tvornici.
U svoje vrieme, premda vrlo neobičan, Owen je bio pravi poslodavac paternalist, ali njegove ideje su s vremenom postajale sve više utopijanske i impulsivne.
On je više put pokušao uzpostaviti nekakve kooperativne komune od kojih je najfamoznija bila “New Harmony” u Ujedinjenim Američkim Državama.
Ovu tzv. Rappite Zajednicu Owen je utemeljio s grupom od oko tisuću njemačkih doseljenika, većinom zemljoradnika (farmera) u mjestu Harmony u državi Indiana. Ovi ljudi su bili neka vjerska sekta, vjerojatno menonitska, a doši su u Ameriku “radi vjerske slobode”. Grupa je dobila ime Rappiti jer im je vođa (elder) bio je Georg Rapp. p.17.
Osnivanjem Nove Harmonije Owen je 1825. ‘prigrlio’ nekakav oblik komunizma ili komunitarianizma. Time ga je, kako i njegovi najumjereniji životopisci navode, napustio ne samo razum kojim je do tada tako uspješno vodio biznis, nego i zdrav razum uobće.
Po njegovim propisima, u Novoj Harmoniji morala je postojati podpuna jednakost; svi su morali jesti istu hranu, nositi istu odjeću, imati isto obrazovanje itd.
Ali nije dugo uzelo da ovo “samoupravno družtvo” osjeti da je to podpuno luda zamisao koja se nikako ne može provesti u djelo i nakon svega nekoliko tjedana pokušaja njihovi “prvi među jednakima” pozvali su u pomoć Owena, koji se odmah poslie osnutka ove “dealne zajednice” vratio u Škotsku.
I, Owen se uskoro vratio, ali na žalost, nova Owenova “autokracija” nije ovaj put bila ništa više efektivna nego Owenova “komunistička demokracija”.
Poslie nekoliko neuspješnih reorganizacija Nove Harmonije, koja je postala više neskladna nego harmonična, Owen je 1827. napustio ovaj svoj projekt i pobjegao natrag u Škotsku, gdje je uskoro, kako se to kod nas danas kaže, podpuno prolupao.
Marksizam - Lenjinizam
Sinovi bogataša glavni ideolozi “diktature proletarijata”
Karl Marx, rođen 5. svibnja 1818., u Trieru u tadašnjoj Kraljevini Prusiji, u bogatoj obitelji židovskih rabina. Otac njegove majke Henriette Pressburg bio je rabin u Nizozemskoj, a obitelj njegovog otca dala je mnoge židovske rabije. Njegov djed Meier Halevi Marx bio je glavni rabin u Trieru. Otac, Herschel, bio je bogati advokat i veleposjednik. U svom vlasništvu imao je i nekoliko velikig vinograda grožđa od kojeg se pravi poznato vino Musel.
Vladimir Ilić Uljanov, a.k.a. “Lenjin”, rođen 22. Travnja 1870. u Simbirsku na Volgi (kasnije preimenovan u Uljanovsk), Carevina Rusija. Njegov otac Ilija Uljanov bio je carski inspektor škola za čitavo područje, a majka, Marija Blank, kćer bogatoga židovskog advokata i veleposjednika Aleksandra Blanka.
Kao ideologija, izopačena verzija Marksovog i Lenjinovog komunizma u prvom redu kategorički odbacuje vjeru u Boga i moral koji proizlazi iz vjerskih principa. On je utemeljen na dijalektičkom materijalizmu, koji arbitrarno izključuje svako uvjerenje bazirano na vjeri u Boga i teističkoj interpretaciji života. On jednostavno ne može tolerirati slobodu vjere niti išta što nas ona uči, a time ni najosnovnije principe slobode čuvjeka. Drugo, on odbacuje obitelj kao osnovnu i nepovredivu jedinicu ljudskoga družtva
Kad je piso svoj “Komunistički manifest”, mesija ateističkog proletarijata lienčina i svietska vucibatina Karl Marks je bio sviestan da je ideja njegovoga pojma komunizma jedna velika laž i da kao takova ne može živjeti pokraj vjere.
Nu izgleda da za kardinala Marxa to nisu neprijatelji Crkve. Za njega su neprijatelji nacionalisti, to jest vjernici koji sačinjavaju veliku većinu njegove kongregacije.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
