Borba protiv terorizma ili nastavak stare imperijalističke hegemonije ? (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Studeni 2018 17:02
Kermit “Kim” Roosevelt Jr.
Američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko dana najavio ponovne sankcije protiv Irana, još gore od onih prošlih koje su naniele goleme muke, ne vladajućoj kasti, nego običnom siromašnom iranskom puku. Od pada američke marionete šaha Muhameda Reze Pahlavi-a 1979. godine, stalno ponavljana retorika američkih političkih lidera, neovisno o stranačkoj pripadnosti, je navodno iransko financiranje raznih islamističkih terorističkih grupa na Blizkom i Srednjem iztoku.
Ta tvrdnja ne bi bila toliko absurdna da Amerika istovremeno kapom i šakom ne pomaže najradikalnije islamističke režime, poput onoga u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu i drugdje. Nitko pametan u 21. stoljeću ne može podupirati nikakve države s religijskim predznakom, osobito ne one s naglaskom radikalnog islama, ali razlog za sankcije kojima Zapad želi Iran dovesti pod svoju kontrolu nije radikalni islam, nego sasvim nešto drugo. Kako bi se uvjerili da ovaj novi američki “War of stangulation of Iran” (Rat davljenja Irana) nije počeo ni jučer, ni radi terorizma, moramo se vratiti kojih stotinjak godina natrag, a posebno u period odmah po završetku 2. svj. rata.
Operacija Ajax
Šef CIA-e za operacije na Blizkom iztoku uputio se na sastanak s Johnom Fosterom Dullesom, ministrom vanjskih poslova Ujedinjenih Američkih Država. U tašni je nosio na 20 stranica otipkan plan za Operaciju Ajax, čiji cilj je bio srušiti konstitucionalnu vlast premiera dra. Muhameda Mossadeqa u Iranu.
John Foster Dulles i direktor CIA-e, njegov mlađi brat Allen W. Dulles, bili su vrlo zabrinuti sovjetskom prietnjom Iranu ne samo iz čistih političkih razloga.
Uz vrlo visoke pozicije u američkom državnom aparatu nih dvojica su bili i partneri u jednoj od vodećih pravničkih kompanija (law firm) Sullivan & Cromwell koja je zastupala interese tzv. “A-liste” multinacionalnih korporacija, među kojima je bila i Anglo-Iranian Oil Company.
Kao agent OSS-a (Office of Strategic Services), predhodnika CIA-e, Allen Dulles je Drugi svietski rat proveo u Bernu u Švicarskoj. Poslie završetka rata on je (1947.) sudjelovao u stvaranju CIA-e, i, oponašajući britansku tradiciju, počeo za buduće agente birati najbolje studente uiz najelitnijih sveučilišta u Americi i drugdje.
Najbolji od najboljih regruta bio je ovaj koji je sada s planom za Operaciju Ajax žurio prema Dullesovom uredu u State Departmentu. Ovaj “star agent” bio je Kermit “Kim” Roosevelt, unuk bivšeg predsjednika Theodora Roosevelta.
Njegov otac, s istim imenom, bio je iztraživač (explorer) koji je u svojim iztraživanjima putovao po raznim zemljama, pa se mlađi Kermit rodio u Buenos Airesu.
Kao i svi drugi Roosevelti, Kermit je studirao u najelitnijim školama države Massachusetts, uključivši i sveučilište Harvard gdje je 1937. položio izpit - cum laude.
Postao je profesor najprije na Harvardu, a onda je prešao na Institut Tehnologije u Kaliforniji gdje je pooložio izpit za Ph.D u poviesti, s dizertacijom pod naslovom “Propagandna tehnika u engleskim građanskim ratovima”, što će se odraziti u njegovom doživotnom interesu za manipulaciju medija.
Kad je Kim u njoj počeo raditi CIA je već bila puna “đentlemen špijuna” i on je ubrzo postavljen za šefa odjela za Blizki iztok i Afriku sa sjedištem u Kairu.
Uz braću Dulles, drugi nazočni na sastanku u State Departmentu su: veleposlanik u Iranu Loy Henderson; ministar obrane Charles Wilson; podsekretar State Departmenta general Walter B. Smith; direktor za politička planiranja State Departmenta Robert Bowie i još neki drugi visoki funkcionari.
Allen Dulles I Roosevelt su nazočnima opisali scenarij za Operaciju Ajax, koji je zapravo bio nešto drugačija verzija britanskoga plana pod kodnim imenom Operacija Boot, koju je izmijenio (prilagodio američkim nastojanjima) “arheolog, arhitektonski povjestničar, sabirač tepiha etc., etc.” CIA agent u Teheranu Donald Wilber. Cilj operacije bio je: “Prouzročiti pad Mossadeqove vlade, ponovo uzpostaviti prestiž i moć Šaha” i zamijeniti Mossadeqovu vladu s vladom koja će upravljati Iranom “sliedeći konstruktivnu politiku”.
Specifično, cilj je dovesti na vlast grupu koja će podpisati pravednu nagodbu za naftu i tako omogućiti Iranu da postane ekonomski zdrav i financijski solventan i koja će snažno progoniti opasno jaku komunističku partiju.”
Nije li to malo čudno za Amerikance koji su prije par godina spasili boljševizam od podpunog uništenja kad su (u savezu s Rusima i Englezima) ubili generala Pattona, koji je tada bio jedini koji je vidio opasnost koju će svietu donieti ta crvena kuga. Ali to su Amerikanci, dok su se ovi upleteni u Operaciju Ajax tobože borili da sprieče širenje komunizma u Iranu, drugi, kao napr. glasoviti general George Marshal, je na sve moguće načine pomagao najbijesnijeg komunističkog krvnika Mao Tse-tunga u rušenju Ciang Kai-šeka. Nu vratimo se još malo dalje u prošlost.
Poslie 1. svj. rata Amerikanci su u Iranu bili popularni za to što je pjedsjednik Woodrow Wilson na tzv. Mirovnoj konferenciji u Parizu podupro zahtjeve iranskih poslanika da im se dozvoli da govore na tom zasjedanju i zatraže ratne odštete. Ali čim je Wilson to predložio, Britanci su to nazvali “miješanjem u njihov posao” i na Wilsonov priedlog stavili veto. Britanci, koji su u Iranu već dugo vriemena imali “dugoročne koncesije” na naftnna polja, počeli su javno prigovarati Amerikancima za “krivolov na njihove koncesije”. Amerikanci nisu tzv. Courzonov Anglo-iranski ugovor smatrali vjerodostojnim i State Department je naredio veleposlaniku u Vel. Britaniji, Johnu Davisu, da to prenese Courzonu, koji je tada bio britanski ministar vanjskih poslova (Foreign Secretary).
Umjesto da se pridržava uobičajenog diplomatskog protokola, oholi lord je američkom diplomatu, Corneliusu Engertu, koji mu je donio tu poruku, ljutito očitao lekciju:
“Svakome tko je upoznat s kondicijama u Perziji i s karakterom njezinoga naroda mora izgledati podpuno prirodno da se za pomoć i vodstvo Perzija treba obratiti jedino nama.
Mi njih bolje poznamo nego itko drugi i mi smo za njih više učinili i potrošili više novca u njihovoj zemlji nego itko drugi. Ja stoga ne mogu razumjeti zašto bi Ujedinjene Države ili ijedna druga sila od jednom počela prigovarati našoj poziciji u Perziji”.
Britancima je bilo jasno da Amerikanci namjeraju ugrabiti što veći broj koncesija za bušenje, crpenje i izvoz nafte iz Srednjeg iztoka. Bunari američke naftne kompanije “Standard Oil” počeli su polako presušivati, a proizvodnja automobila u poratnim godinama se utrostručila, pa je Amerika bila prisiljena tražiti “svoj dio” nafte na Blizkom i Srednjem iztoku. Problem je bio u tome što je većina bunara u tim sektorima bila u vlastništvu Anglo-Persian Oil Kompanije.
Kad je poslie u kolovozu 1945. (poslie uporabe atomskog oružja na Hirošimu i Nagasaki) Japan bio prisiljen na bezuslovnu kapitulaciju, konačno je završen i 2. svj. rat. Osim interesa za naftu, Iran je ostao na periferiji britanskog i američkog političkog vidokruga, ali ne i Staljinovog. Za njega je bitka za vlast nad Iranom bila dio “Boljšoje igre” (velike igre) kojom će on Rusiji povratiti svaku česticu zemlje koju su u prošla vremena osvojili ruski carevi. On se pozivao na tzv. Anglo-rusku konvenciju iz 1907., prema kojoj je sjeverni dio Irana pripao pod rusku sferu utjecaja.
Tako je počeo tzv. Hladni rat. U njihovoj deklaraciji za vrieme zasjedanja u Teheranu koncem studenog i početkom prosinca 1943., Staljin, Churchill i Roosevelt su izjavili da Iranu priznaju nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet. Na temelju toga Velika Britanija i SSSR su se “uredno” dogovorile da će, do 1. ožujka 1846., iz Irana povući sve svoje trupe, koje su tamo bile stacionirane za vrieme rata.
Ali kako se vrieme za povlčačenje približavalo, Staljin je počeo naoružavati azerbaijanske seperatiste na sjeveru Irana, a Crvena armija je iranskoj vojsci i policiji blokirala svaki pristup u taj dio.
Zanjući da Amerika u tom sektoru nema skoro nikakve vojne moći koja bi se mogla suprostaviti boljševicima, podsekretar State Departmenta Dean Acheson šalje u Moskvu telegram u kojem Staljina opominje da ne šalje nove trupe u sjeverni Iran, jer da bi to moglo prouzročiti ozbiljne međunarodne komplikacije i savjetuje mu da se nagodi s Irancima za “častan izlaz”. U to se uključila i Organizacija Ujedinjenih Naroda i Staljin je, poslie iranskog obećanja da će mu ustupiti neke koncesije nafte, naredio da se trupe Crvene armije povuku iz Irana. Obećenje koncesija je ostalo samo to - obećanje.
Sve zahtjeve iranskoga parlamenta da se modificira ugovore o koncesijama iz 1933. godine i da ih se privede bliže sporazumu 50-50 koji je kompanija Aramco nedavno podpisala sa Saudijskom Arabijom, Britanci su kategorički odbijali.
Clement Attlee, tadašnji britanski Ministar predsjednik, je izjavio da bi ugovor poput onoga koji je Aramco pidpisao s Saudima bio za Engleze “traumatičan kao gubitak imperija”. Na to su oba doma iranskog parlamenta 15. ožujka 1951., odali oduška decenijima pritajenoj mržnji i jednoglasno izglasala da se industrija nafte u Iranu, uključivši i Anglo-Iranian Oil Co., nacionalizira.
Acheson, sada već State Secretary (ministar vanjskih poslova) komentira britansku oholost i tvrdoglavost: “Nikada nitko nije izgubio tako puno, tako blesavo i tako brzo”.
Sankcije, uvijek sankcije velikih sila protiv malih naroda
Britanci su bili bijesni, ali nisu bili u stanju išta poduzeti osim ekonomskih sankcija. Britanskome bojkotu iranske nafte pridružile su se i mnoge međunarodne petroleum kompanije u kojima su Englezi imali dionice. Poslie toga Englezi su u svojim bankama zaledili sav iranski novac i pokušali nagovoriti Amerikance da i oni to učine, što su oni odbili. Englezi za osvetu odmah zatvaraju i napuštaju glavnu rafineriju u Abadanu.
Kad su pretresali kuću u kojoj je živio direkror Anglo-Iranske Oil Kompanije u Teheranu, Iranci su našli dokumentaciju iz koje se jasno vidjelo da se AIOC upletala u sve aspekte iranskog političkog života.
Zastupnici u iranskom parlamentu (Majlis) i ministri koji su se suprostavljali Kompaniji bili su prisiljavani napuštati službu, ili subili odpuštani. Novine su podmićivane da objavljuju klevete o članovima Mossadeqove stranke. S prietećom žestinom jedan podmićeni teheranski dnevnik je pisao: “Sad kad je zastor podignut vidi se pravo lice izdajnika. Zastupnici u Majlisu, guverneri, čak i ministri odkriveni su. Ovi izdajnici trebaju biti izrešetani kuglama a njihova tiela bačena psima”.
Iranska je vlada protiv AIOC-a podigla tužbu na Svietskom sudu, ali je sud (koji je bio pod britanskom kontrlom) tužbu odbio, s objašnjenjem da to ne spada pod njegovu jurisdikciju. Mossadeq se onda obratio Organizaciji Ujedinjenih Naroda, ali i to je bilo bezuspješno jer je Britanija i na to stavila veto.
Kad ni to nije Iran prisililo na kapitulaciju britanski Foreign Office počima s dezinformacijama i propagandom blaćenja Mossadeqa i njegove vlade. Glavni engleski dnevnik London Times 22. ožujka 1951. piše da je za nestabilnost Irana kriva “glupost, lakomost i manjak razbora vladajućih klasa u Perziji, što je rezultiralo korumpiranom i parazitskom vladom Muhameda Mossadeqa. Engleski lordovi sazivaju sastanak na kojem donose odluku za poduzimanje “bezkompromisne linije protiv Mossadeqa i rušenje iranske vlade”.
Još u devetnaestom stoljeću Iran se našao na udaru dvaju imperija - Velike Britanije i Rusije. U jednom govoru tadašnji britanski diplomat lord George Curzon opisao je Iran kao “šahovsko polje na kojem se vodi igra za dominaciju svieta”.
Reuterova koncesija
Ugovor poznat kao “Reuterova koncesija” koji su 1872. podpisali britanski bankar barun Julius Reuter i perzijski kralj Nasir al-Din Šah Qajar. Reuter je bio njemački židov Paul Julius von Reuter koji se preselio u London (njegovo pravo ime bilo je Israel Beer Josafat). Ovim ugovorom Reuter je dobio ekskluzivnu kontrolu nad svim iranskim javnim poslovima; izgradnji puteva, telegrafa, mlinova, tvornica i vađenju ruda, posebno nafte.
Prema tom ugovoru za idućih 20 godina 60% neto zarade išlo bi u Reuterov džep.
Koncesija je bila toliko golema da ju je čak i veliki imperijalist lord George Curzon okarakterizirao kao “najveći dar kontrole nad resursima neke zemlje ikada darovan jednom strancu”.
Saznavši za tu izdaju iranski je narod, a posebno kler, bio ozlojeđen. Po Tehranu se bacaju letci u kojima se narod informira da je “Židov Reuter preuzeo kontrolu nad Iranom i da planira kroz svetište u južnom Tehranu probiti svoju željezničku prugu.
Kler je bio uvjeren da je taj plan za izgradnju pruge djelo sotone koje će u muslimanske zemlje donieti korupciju i svako drugo zlo. Protiv koncesije digla se i Rusija, koja je također željela uzpostaviti svoju kontrolu nad Iranom.
Pod silnim pritiskom Nassir al-Din Šah bio je nakon godinu dana prisiljen opozvati ugovor. Ovaj fiasko s Reuterom postavio je temelje pobunama protiv tzv. Duhanske koncesije 1890. godine, koje su svim stranim silama dale do znanja da će svaki njihov nasrtaj na suverenitet Irana razbjesniti iranski narod. Nu kao uporni Židov, Reuter se nije tako lako dao obezhrabriti i on s šahovim odobrenjem u Tehranu otvara svoju (britansku) banku pod imenom “Bank-e Šàhanšàhi-ve Iran. U Engleskoj ta banka je bila poznata kao Britanska imperijalna banka u Perziji (tek 1935. Perzija je preimenovana u Iran).
Nu Britanci se gubitkom Reuterovih koncesija nisu dali smesti. Nakon dugih natezanja, lord Curzon uspjeva s šahom podpisati novi ugovor koji će biti poznat kao Curzon Concession, a trajati će sve do 1951. godine kada će iranski parlament nacionalizirati Anglo-iransku Oil kompaniju.
Britanci se ne mogu pomiriti s gubitkom kontrole nad iranskim prirodnim dobrima, pa kako bi destbilizrao i na koncu srušio vladu Muhameda Mossadeqa, Foreign Office u Iran šalje “idealnog agenta” oxfordskog profesora Robina Zaehnera koji je, uz ostale loše navike, volio puno piti i pušiti opium. Osim što je za vrieme 2. svj. rata bio nekakvi trećerazredni operativac MI6-a u Iranu, Zaehner nije za ovaj podhvat imao nikakvih drugih kvalifikacija, osim što je za vrieme svoga boravka u toj zemlji stupio u “business deals” s trgovcima, iranskim profiterima, braćom Rašidian (Sejfolah, Asadolah i Quodratolah), anglofilima i gorljivim mrziteljima Mosadeqa i njegove vlade i konfidantima sina Reze Šaha, budućeg šaha Muhamed Reze Pahlavi-a.
S njihovom pomoći Zaehner ubrzo organizira mrežu Mossadeqovih mrzitelja koji organiziraju nekontrolirane ulične demonstracije i druge nerede.
Za te usluge braća Rašidian od britanske vlade beru mjesečnu “stipendiju” od 10.000 funti (današnja vriednost u američkim dolarima $98.000). Tim novcem braća trebaju podmićivati iranske klerike, novinare i zastupnike u parlamentu.
Istovremeno, MI6 šalje Christophera Woodhouse za novog šefa svoje špijunske postaje u Tehranu. Postaja se nalazi na golemom 6 hektara ograđenom prostoru britanskog veleposlanstva. Prema konstituciji iz 1906., šahu je pripadala moć imenovanja i odpuštanja ministra predsjednika, pa on u srpnju 1952., u dogovoru s Woodhouse-om, smjenjuje Mossadeqa i na njegovo mjesto pokušava staviti jednoga od svojih pijuna.
Ali, nakon tri dana masovnih demonstracija, šah je uvidio da je podcienio Mossadeqovu popularnost i bio je prisiljen ponovno ga postaviti na njegovo mjesto na koje ga je narod izabrao.
Mossadeq sada naređuje britanskim diplomatima da u roku od deset dana napušte Iran. Nemajući drugog izbora MI6 sve svoje “assete”, uključivši i braću Rašidian, predaje američkoj CIA-i. Ujesen te godine za američkog predsjednika izabran je veliki engleski prijatelj general Dwight Eisenhower i sve bivše razmirice između Amerike i Engleske u svezi s Iranom odmah nestaju. Još prije službenog stupanja na dužnost u siječnju 1953., Eisenhower se sastaje s Churchillovim ministrom vanjskih poslova Anthoniem Edenom, kako bi se dogovorili o “Perzijskom pitanju”.
Tjedan dana kasnije Kermit Roosevelt ide u London na sastanak s šefovima MI6, a Woodhouse dolazi u Washington da se posavjetuje s engleskim “američkim rođacima”.
U to vrieme Amerikanci su u ratu protiv komunista kako u Koreji tako i kod kuće gdje su mnogi židovski boljševici, Staljinovi špijuni, osuđeni na dugogodišnje robije, a bračni par Julius i Ethel Rosenberg, na smrt. Podmukli Englez Woodhose to koristi i američkom političkom vodstvu utuvljuje u glavu da je iranska komunistička partija “Tudeh” najveća prietnja ne samo za Iran, nego za cieli Srednji iztok, a da Mosadeq nije ni kadar ni voljan da joj se suprostavi. Nu uskoro se vidjelo da je ta njegova tvrdnja bila obična fabrikacija, kad je u ožujku 1953. Staljin izpustio svoju sotonsku dušu, Tudeh partija se podpuno razsula i nestala.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
