Kardinal koji voli s vragom tikve saditi
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Veljača 2019 17:05
Deus quem punire vult dementat!
Stari engleski filozof, matematičar i poviestničar Bertrand William Russell (1872 - 1970) jednom je napisao: “Ljudi se rađaju neuki a ne blesavi. Mnoge od njih blesavima čini izobrazba. Što viša izobrazba to viša blesavost”
Na nedavnom obilježavanju međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić uz ostale extravaganze dao je na tornju katedrale razviri 50 metara dug i osam metara širok baner na kojem je napisano “Dan sjećanja na žrtve holokausta - 27. 1. Međunarodni dan sjećanja na HaŠoa” i rieči iz Knjige proroka Izaije - “Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime… dat ću im vječno ime koje neće biti izkorienjeno”.
Sve je to liepo i humano i nitko Bozaniću ili bilo kome drugome ne može uzeti za zlo što u svojoj duši osjeća bol radi zločina nad židovskim narodom za vrieme 2. svj. rata, ali ja moram upitati kako to da on ne samo kao sin, nego kao prelat hrvatskoga naroda, koji je prošao sličnu Golgotu kao i židovski, nije od kada je postao šefom Crkve u Hrvata na toranj katedrale, niti igdje drugdje objesio ni maramicu u znak sjećanja na više od 500.000 nevinih žrtava svoga naroda?
I ta njegova, do sada neviđena, pretjeranost vješanja ogromnoga transparenta na toranj zagrebačke katedrale bila bi uskoro zaboravljena da Bozanić taj spektakl nije popratio i govorom punim mržnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku i stotine tisuća žrtava koje su za nju ili zbog nje umorene na najzvierskiji način, ne samo za vrieme, nego (u velikoj većini) u “miru” poslie završetka 2. svj.rata.
Od kada je stupio na dužnost poglavara Crkve u Hrvata preuzvišeni gospodin kardinal iako vrlo dobro zna za Bleiburg, Barbarin rov, Maribor, Jazovku, Macelj i drugih više od 1750 masovnih grobnica nikada se nije udostojio otići ni na jedno od tih stratišta, niti izustiti koju rieč o tim groznim jugokomunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom.
Iako zna da kada god prođe nekom ulicom Zagreba, pa i samim Kaptolom, da najvjerojatnije gazi po jednom od tih masovnih grobova, izgleda da on ne čuje krik nevinih žrtava koje vape da i njihovi ostatci barem dostojno pokopaju.
Ali gle čuda nad svim čudima. Bozanić u svome govoru žali nad židovskim žrtvama, što je, ponavljam, humano i pravedno, ali u istom govoru on naglasi da “ljubitelji Nezavisne Države Hrvatske, to jest sve one stotine tisuća hrvatskih žrtvava, uključujući i ove preko kojih on gazi ne mogu biti kršćani”, što će reći da sve te stotine tisuća hrvatskih žrtava ne treba žaliti jer su radi ljubavi prema svome narodu i svojoj državi, prema njegovoj računici, postale odpadnici, heretici.
Može li heretik biti kršćanski svetac?
U razčlambama na tzv. socijalnim medijima u Hrvatskoj neki mudrijaši, kojih smo mi Hrvati uvijek imali na pretek, pokušavaju nas uvjeravati da je Bozanić tom svojom 50 metara dugom plahtom i budalaštinama koje je izgovorio u svom govoru htio pomoći papi da blagopokojnog kardinala Stepinca proglasi svecem.
Pa kako itko pametan može vjerovati u takvu glupost?
Čitav sviet zna za onaj Stepinčev odgovor Jakovu Blaževiću na jugoboljševičkom montiranom sudu 1946. godine: “…Hrvatski narod se 1941. plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda..”
Plebiscit je latinska rieč, sastavljena od dvie rieči: plebs (obični narod, mase) i scitum (odluka), znači odluka naroda.
Prema definiciji u Websterovom rječniku, “plebiscit je izravan glas naroda jedne zemlje ili područja kojim on kaže je li se slaže s nekom posebnom političkom odredbom, na primjer želi li ili ne želi da njegova zemlja ili područje postane nezavisna država”.
Onda prema toj Stepinčevoj izjavi, velika većina hrvatskoga naroda je 1941. srdcem i dušom glasala za svoju slobodnu i nezavisnu državu, a on je kao njegov čestiti sin osjetio ono što i njegov narod.
To onda, prema Bozanićevom svahvaćanju, znači da je tim aktom uz tu većinu hrvatskoga naroda i Stepinac postao heretik, ali Titini partizani, ljuti ateisti koji su “nosili kapu sa tri roga i borili se protiv Boga” nisu.
Pa kako onda Bozanić može nagovarati svoga papu Franju da Stepinca proglasi svecem? I to od pape koji za Stepinčevo posvećenje traži pristanak srbskih popova koji iz dna svoje adske duše mrze katolicizam, poglavito onaj dio kojemu je duhovni poglavar bio Stepinac.
Bozanić je, kako dalje pišu jugomediji, izrijekom spomenuo strahote koje su počinjene u logoru Jasenovac. Kako Bozanić može potanko opisivati nešto o čemu nema pojma osim da kao papagaj ponavlja ono što su mu kroz godine u mozak kljukali njegovi crveni odgojitelji.
Iole zdrav čovjek mora pomisliti da bi osoba na tako visokoj poziciji prije nego izgovori takve obtužbe protiv bilo koga a kamoli protiv svoga vlastitoga naroda, morala svoje tvrdnje unapried dobro provjeriti i podkriepiti dokumentima i drugim nepobitnim dokazima a ne već i magarcima poznatim luđačkim izmišljotinama skuhanim u bolestnim mozgovima mrzitelja svega hrvatskog.
Ali “naš veliki svećenik” nije zadovoljen samo stavljanjem stigme zločinca na stotina tisuća častnih hrvatskih branitelja pa kako bi tu stigmu prenio i na njihovo potomstvo kaže:
“Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom”.
O, da, uistinu je nekima potrebno pročišćenje pravom istinom, ali ne onima na koje on aludira, nego njemu i potomcima onih koji su izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Najhitnije pročišćenje je potrebno katoličkoj Crkvi u koju je Sotona duboko infiltriranao svoje demone.
Nije mi jasno na koga Bozanić misli kada u svojoj harangi govori o nekom buđenju antisemitizma, te kako je papa Franjo rekao da kršćanin ne može biti antisemit.
Za moj pojam nitko ne treba biti antisemit, ali pošto muslimani ne mogu mrziti semite, jer su i Arapi glavni i najbrojniji semitski narod, a hindusi, budisti i šintoisti su daleko, tko onda osim kršćana može biti antisemit?
Još nejasnije je što to on i papa smatraju antisemitizmom. Reviziju jugoboljševičkih i srbofašističkih laži kojima već 75 godina žrtvi njezini krvnici žele staviti vječni žig zločinca?
Okupljenima se, kako navode “narodni” mediji, u ime glavnog rabina Kotela Da-Dona svojim govorom obratila i Julija Koš, koja uz ostalo reče: “Svaka rečenica kardinalova obraćanja ima po jednu poruku što treba napraviti da ozdravimo društvo i poruke za buduće generacije koje će biti sličnije europskim mladim ljudima. “Tu će se naći učitelji i roditelji i vidjeti gdje smo izgubili 25 godina u odgoju za dobro i gdje smo pustili mnoge snage da mlade odvode u zlo koje je davno prošlo”, rekla je dalje Julija Koš.
Da, družtvo u Hrvatskoj je uistinu bolestno, ali samo onaj njegov projugoslavenski prokomunistički antihrvatski dio. Problem je u tome što je baš taj dio družtva zauzeo sve važne pozicije, ne samo u vladajućim nego i u svim obrazovnim strukturama. Ovi potonji su ti koji svojim lažima i mržnjom truju hrvatsko družtvo, poglavito njegov podmladak.
Kad Bozanić i Julija Koš toliko trabunjaju o počiniteljima zločina i njihovim potomcima, ne bi li bilo korektno da navedu imena tih počinitelja i njihovih potomaka? Ali to bi bio ogroman posao jer izgleda da oni smatraju da su počinitelji zločina svi oni koji su kroz četiri godine rata branili svoju državu i svi ostali Hrvati koji su ljubili svoju domovinu. Ali ni to njima nije dosta pa tim potomcima smatraju i Igora Vukića i Romana Leljaka.
Ali, uzprkos svim njihovim nevještim pakovanjima i farbanjima razloga lako je zaključit za što je baš sada došlo do jedne tako agresivne “antifačističke” ofenzive. Glavni povod tome do sada ne viđenom showu su iztraživanja i knjige Igora Vukića, Romana Leljaka, akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma, povjestničara Stipe Pilića, Blanke Matković, Stjepana Loze i drugih, koji nepobitnim dokazima podkriepljenim dokumentima pobijaju golemo brdo velikosrbskih i jugokomunističkih laži konstruiranih za jedan jedini cilj - uništenje hrvatskoga naroda.
To je ozbiljno uzdrmalo staro balkansko bure smeća i na površinu je opet izplivao isti onaj talog koji izpliva svaki put kad netko počne ukazivati na njihove perfidne, precizno orkestrirane mitove o “ustaškim logorima smrti” i drugim izmišljenim zločinima za koje nemaju nikakvih valjanih dokaza. Naprotiv, svi dokumenti (iz njihovih arhiva) dokazuju podpuno suprotno. Što je za nih najopasnije jest činjenica da skoro svi dokumenti koje su ovi vriedni hrvatski ljudi uz velike osobne troškove, trud i žrtve pronašli u skrivenim jugokomunističkim i srbskim arhivima nepobitno dokazuju da su velikosrbski i jugoboljševički zlotvori sve hrvatske stvarne i izmišljene zločine umnožili nekoliko stotina tisuća puta. Ali ni to im nije bilo dosta pa su i većinu svojih zločina nad hrvatskim narodom jednostavno proglasili ustaškim zločinima nad Srbima, Židovima, Ciganima i sam đavao zna nad kime sve ne. Samo su nekako promašili one ustaške zločine nad vanzemaljcima.
Kada sva njihova vriska, kuka i galama o reviziji njihove poviesti nije uspjela spriečiti da istina o njihovim falsifikatima iziđe na vidjelo balkanski “antife” traže pomoć od Bozanića, crvenkastoga šefa institucije koju toliko mrze i koju već punih 75 godina pokušavaju uništiti.
I on im se odmah rado odazvao, ali onako ‘da se Vlasi ne dosjete’, dogovoreno je da njegov desant na Vukića, Leljaka, Pečarića, Razuma i druge bude zamotan u velu sjećanja na zločin nad Židovima za vrieme 2. svj. rata.
Bozanić svoju harangu o bezimenim počiniteljima zločina i njihovom potomstvu još nije ni završio a tikve su mu se već počele razbijati o glavu
Normalno, na toj predstavi, koja je više sličila na “narodni miting” iz 1946. godine, nego na komemoraciju za nevine žrtve, tu su se našli omni-prisutni jugo-povjesničari, antihrvatski tipovi iz najnižeg sloja balkanskoga smeća. Najgrlatiji među njima je moralna nakaza Hrvoje Klasić, koji nije bio podpuno oduševljen Bozanićevim govorom, jer nije, na njemu prihvatljiv način, osudio ustaštvo, NDH i sve što ima hrvatski predznak. To jugokomunističko (da ne rabim pravu rieč) izmet jedan je od tih učitelja Julije Koš, koji našoj mladeži na filozofskom fakultetu predaje “suvremenu hrvatsku i međunarodnu povijest”.
Ovaj karakter je toliki smrad i gad, toliko odvratan da sama njegova pojava u čovjeku izaziva mučninu.
Tu se svakako našao i onaj drugi “hrvatski povjesničar”, izumitelj “jasenovačke drobilice”, poznati plagijator i falsifikator, titofil Ivo Goldstein, koji hvali Bozanića što je u svome govoru pobrojao židovske žrtve u Zagrebu i čak iznio veću (brojčanu) procjenu od njegove. To nije nikakvo čudo, jer kada se Bozanić odlučio uključiti u natjecaj o brojkama “ustaških žrtava” normalno je da će on pokušati nadmašiti Goldsteina, kao i Goldštain sve one prije sebe.
Ima jedna anegdota o ribičima kao najvećim lažljivcima, koja kaže da ribič zna da kada prijateljima bude pričao o težini ribe koju je nedavno ulovio da će mu svaki od njih odbiti barem dvie trećine. Zato on uvijek mora paziti da svaka njegova riba u priči bude barem za tri puta teža nego je zapravo bila. Razlika između ribiča i Goldsteina je u tome što Goldstein zna da nitko ionako ne vjeruje u njegove fantazije pa svoje laži uvećava za 50 puta.
Ovaj Goldstein je uistinu jedinstven “hrvatski povjesničar”. Poslie hrpe svoga smrada koji godinama baca na hrvatski narod on se usudi govoriti o “onima koji vole ovaj narod”. Kao i uvijek do sada, on iz konteksta Stepinčevih pisama izvlači pojedine rieči koje onda stavlja u neki drugi kontekst i tako u podpunosti mienja njihov smisao.
Ovdje mu ni to nije dosta pa brblja o nekakvom pismu navodnog jasenovačkog župnika Jure Paršića, koje je je ovaj navodno 1985. godine objavio u Njemačkoj. Jadan Jure se eto poslie više od 40 godina, iz Bog zna kojih razloga, sjetio napisati kako je “Stepincu govorio o strahotama u Jasenovcu” (ne kaže u logoru, nego mjestu). Ali, kad bi to i bila istina i da je Jure govorio o logoru, odkuda bi on znao što se tamo događalo ako nije u njemu živio? A da je naš Jure dolazio u taj ”strašni logor” onda bi on kao i M. Filipović Majstorović bio u Ivinu “povijest” upisan kao “fra Sotona”, koji je svakodnevno klao najmanje tisuću logoraša. E moj Ivo, ako je itko duhovna sirotinja to si onda samo i jedino ti.
Pravda nije pravda ako nije jednaka za sve
Nije vriedno ovdje trošiti više vremena na velikosrbske i jugokomunističke laži i podvale, jer su toliko blesave da su već i njima postale smiešne i dosadne.
Ali, kao čovjek koji nije “anti” niti jednoga naroda, vjere ni rase, pa tako ni anti-semit, ustvari ni ne znam što taj termin označava. Ako on označava nekoga tko je protiv naroda koji govore semitskim jezicima, onda je antisemit osoba koja je za neki razlog protiv svih Arapa, Libanonaca, Židova, Malteza i nekih drugih naroda. Nu izgleda da neki židovski lideri smatraju da su samo Židovi semiti pa po njigovom termin (antisemit) znači isto što i antižidov. Ja osobno nemam nikakva razloga da mrzim Židove, ni kao narod, ni kao pojedince, pa stoga ovo što pišem ne pišem iz nikakve mržnje, nego samo i jedino radi istine.
Nitko pošten ne može osporavati da je za vrieme 2. svj. rata nad Židovima Europe počinjen zločin genocida i svaki pošten čovjek mora suosjećati s tim narodom.
Ali, kada određene židovske organizacije i pojedinci govore o nekim opasnim ideologijama moga naroda i kada ne samo da očekuju, nego i zahtievaju da se on i čitav sviet za taj zločin neprestano kaje i da se to kajanje - in perpetuum - prenosi s pokoljenja na pokoljenje, onda bi bilo fer i vrieme da se i Židovi počnu kajati za goleme zločine koje su u ime komunizma, najkrvavije ideologije u poviesti čovječanstva, počinili njihovi sunarodnjaci. Nije potrebno ovdje ponavljati tko je tu krvavu ideologiju izmislio, jer to je svakome poznato, nego tko su (poimenice) bili oni koji su dvadesetom stoljeću u ime te sotonske ideologije nad nizom naroda počinili najveći zločin genocida u poviesti čovječanstva.
Korespodent New York Times-a u Rusiji, Robert Wilton, 1920. godine izdao je na francuskom jeziku knjigu “Les Derniers Jours des Romanofs” (Posliednji dani Romanovih) u kojoj je opisao nacionalnu i rasnu pripadnost svih članova nove boljševičke vladavine u Rusiji:
Od 12 članova Centralnog komiteta komunističke partije (poznatih kao 12 apostola boljševizma) bilo je: 2 Rusa, 1 polu-Židov i 9 Židova: Vladimir Uljanov “Lenjin”- polužidov, Lev Bronstein “Trocki”- Židov, Hirš Apflebaum “Žinovief” - Židov, Mihail Zalman “Larin” - Židov, Moisey Solomonović Ouricki - Židov, Leo Rosenfeld “Kamenef” - Židov, Moisei Markovich Goldstein “Volodarski” - Židov, Smidovič - Židov, Jakov Jankel “Sverdlov” - Židov, Steklof - Židov, Nikolaj Krilenko - Rus i Anatolij Lunačarski - Rus.
(Mnogi danas tumače da je Lenjin bio jednu četvrtinu Židov ali to nije točno. Njegov otac Ilija Uljanov bio je dobro stojeći inspektor škola a majka Marija bila je iz bogate židovske obitelji Blank. Njezin djed Aleksandar Blank je bio bogati pravnik i veleposjednik koji je navodno prešao na rusko pravoslavlje.)
Od 22 člana Vijeća narodnih komesara bilo je: 3 Rusa, 1 Gruzijanac, i Armenac i 17 Židova.
U Centralnom izvršnom komitetu: 5 Rusa, 5 Letonaca, 2 Gruzijanca, 1 Ukrajinac, 1 Čeh, 2 Armenca 1 Niemac i 47 Židova.
U Izvanrednoj komisiji “Čeki” (boljševičkoj krvavoj OZNI) u Moskvi: 1 Poljak, 1 Niemac, 1 Armenac, 2 Rusa, 7 Letonaca i 24 Židova.
U predgovoru svoje knjige Wilton je napisao: “Učinio sam sve što mi je bilo u mogućnosti da se ponašam kao nepristran kroničar kako se ne bih izložio bilo kakvim obtužbama za prejudiciranje. Ja objavljujem listu članova boljševičkog partijskog Centralnog Komiteta Izvanredne Komisije tajne policije zvane Čeka ( Črezvičajnaja Komisija ) i Vijeća komesara koje je funkcioniralo za vrieme umorstva carske obitelji”.
Uzprkos tome, poslie izdanja ovoga svoga monumentalnog djela Wilton je bio izvrgnut bijesnim napadima zionističkih organizacija i izbačen s posla. Umro je u najvećem siromaštvu 1925. godine
Kada je njegova knjiga kasnije tiskana na engleskom jeziku, ovaj popis je “za neki razlog” izostavljen.
Radi iznošenja ove čiste istine, Wilton je onda, kao danas Igor Vukić, Roman Leljak, Josip pečarić, Stjepan Razum, Stipo Pilić, Blanka Matković, Stjepan Lozo i svi drugi koji žele istinu, proglašen revizionistom poviesti. Samo onda još nije bilo ustaša, pa ga nisu mogli proglasiti njihovim potomkom kojemu je potreban egzorcizam na boljševički način.
Nastavit će se
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
