Jesu li liste suradnika Udbe samo još jedna dobro pripremljena operacija dezinformacija?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Veljača 2019 17:00
Hrvati su jako čudan narod. Imamo više izdajica nego ciela Europa zajedno, nu s njima postupamo na čudan način. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo. (A. G. Matoš)
Za vrieme sovjetske vladavine u Letoniji, Juris Taskovs je kao doušnik zloglasne boljševičke tajne službe KGB-a toj agenciji prijavio stotine svojih susjeda i prijatelja koji su kao letonski domoljubi bili protivnici Kremlja. Jednog susjeda je čak prijavio da gleda njemačke pornofilmove.
On i oni njemu slični znali su da ako tajni dosjei KGB-a u Letoniji ikada izađu na vidjelo da će time biti odktivena i njihova izdajnička prošlost. I, kad su Juris i njegovi kolege poslie 26 godina neuspjeha onih koji su tražili njihovo otvaranje već bili sigurni da se to neće dogoditi, lista suradnika KGB-a u Letoniji odjedanput je (u prosincu prošle godine) izašla u javnost.
“Dvanaest godina radio sam za njih kao doušnik s velikim entuziazmom”, izjavio je tada jedan 63 godine stari Letonac. Za mnoge druge, međutim, pojava njihovih imena na tim listama bilo je veliko iznenađenje. “Ja sam u šoku i ne mogu zamisliti kako moje ime može biti na toj listi”, rekao je Rolands Tjarve, poznata televizijska ličnost u oslobođenoj Letoniji. “Nikada u životu nisam u nikakvom kapacitetu radio za KGB i ići ću na sud da skinem tu ljagu s moga imena,”, izjavio je Tjarve.
Letonski političari su se skoro tri desetljeća prepirali o tome što će učiniti s listama koje je KGB ostavio poslie pada Sovjetskog Saveza. U drugim državama koje su do 1990ih bile pod sovjetskom okupacijom, kao Litva, Estonija i Gruzija, ostalo je nešto dosjea KGB-a, jedino je u Letoniji ostao sustavan indeks u kojem je zapisano više od 4.000 imena navodnih agenata i suradnika.
Odluka parlamenta da se lista objavi na internetu suočava ovu državicu od dva milijuna stanovnika s vrlo neugodnim pitanjem. Pomiriti se s činjenicom da njezin narod nije bio samo žrtva sovjetskog tlačitelja, nego u neku ruku i žrtva tih njegovih suradnika ili je li Letonija postala žrtvom još jedne podmukle spletke KGB-a, čiji cilj je posijati razdor ne samo među članovima letonske političke elite nego i čitavoga naroda?
Ovo mišljenje (o sijanju razdora) diele mnogi Letonci, poglavito oni koji inzistiraju da uzprkos tome što se njihova imena nalaze na tim listama, oni nikada nisu radili za KGB. Oni tvrde da su se njihova imena našla na tim listama vjerojatno zato što su službenici sovjetske tajne službe, kako bi svojim šefofima u Moskvi pokazali da uspješno obavljaju svoj posao, dopunjavali “šopali” liste imenima ljudi koje su ustvari proganjali.
“Nemoguće je da bi KGB iza sebe ostavio liste pravih agenata i doušnika na teritoriju kojega je smatrao neprijateljski”, kaže Rolands Tjarve.
“Liste su više nego vjerojatno ‘nadopunjene’ prije nego su kao “specijalni dar” namjerno ostavljene Letoniji kao dio operacije dezinformacija.
Međi imenima na jednoj listi nalaze se i imena bivšega premiera, glavnoga sudca ustavnog suda, vodećih ljudi katoličke i pravoslavne Crkve, filmskih redatelja, televizijskih zviezda i pisaca.
Šefica nacionalnih arhiva, Mara Sprudja, koja je u prosincu počela liste objavljivati na internetu, kaže da je bila šokirana kad je na jednoj listi vidjela ime Andresa Slapinsa, letonskog fotografa koji je izgubio život kad je sovjeska vojska u glavnom gradu Rigi 1991., napala letonske aktiviste koji su mirno demonstrirali za nezavisnost svoje zemlje.
“On je bio heroj, a ne izdajnik. Kako je on mogao biti agent KGB-a?”
Koliko je čudno da su imena ovih ljudi na listi, još je čudnije da na njoj nisu imena onih čija trebala biti, kao napr. Janis Rokpelnis, poznati letonski pjesnik koji se 2017. javno izpovjedio da je radio za KGB.
Bivši direktor centra za dokumentaciju, Indulis Zalite, kaže da ne vjeruje da je KGB liste namjerno ostavio kao čin sabotaže jer da je 1991. sve bilo u kaosu pa da službenici nisu bili u stanju organizirati duboku sabotažu, ali istovremeno napominje da liste predstavljaju samo jedan dio vrlo velike igre. “Ovo baca svietlo na “fake reality”, jer se zna da su se službenici KGB-a voljeli hvaliti o svojim uspjesima.
Kad su liste objavljene na internetu, Vita Zelce, povjestničarka na letonskom sveučilištu, našla je ime jednoga starog učitelja, njezinog daljnjeg rođaka koji je imao umnih problema (bio je lud). “Ako su ovakvi ljudi stvarno bili agenti”, napisala je ona, “onda je KGB bio zafrkancija.”
Lidija Lasmane, 93 godine stara veteranka nekadašnjeg pokreta letonskih boraca protiv sovjetske okupacije pozdravila je otvaranje komunističkih dosjea, ali kaže da je došlo prekasno da bi dali odgovor na moralno pitanje ili da ih se uzme za poviestnu istinu. “Kako podpuno normalna osoba može postati zvier spremna izdati svoje prijatelje, svoju rodbinu i svoju domovinu?”, pita Lidija Lasmane, koja je radi borbe za slobodu svoga naroda tri puta završila u komunističkim logorima.
“Poznato je” kaže ona dalje, “da je KGB kolaboratere držao pod strahovitim pritiskom, ali na koncu svaki pojedinac ima izbor. Ja sam od djetinjsta znala da ima Bog i vrag i nikada nisam imala problema s izborom što trebam raditi.”
Kako vidimo šefovi KGB-a u Letoniji bili su Rusi i drugi stranci koji su se 1991. spakovali i otišli odakle su došli, a iza njih su ostali samo njihovi suradnici.
Šefovi Udbe u Hrvatskoj bili su velikom većinom domaći boljševici od kojih, kako znamo, ni jedan nije napustio Hrvatsku. Oni su 80ih godina prošloga stoljeća vrlo dobro znali da Jugoslavija kao umjetna višenacionalna tvorevina ne može obstati i da joj se primiče kraj.
Zato su oni nekoliko godina prije pada berlinskoga zida počeli pripremati teren za preuzimanje, ili bolje reći, ostanak na vlasti. Za to im je u prvom redu trebalo mnogo novca, a kako su do njega došli opisao je u jednom interviewu slovenski profesor matematike i ekonomije Rado Pedzir: “Udba je u to vrieme krala. Pljačkalo se sve što se moglo, pa i Hrvatske autoceste, koje su osamdesetih pljačkane masovno! Dobar primjer toga su Petrol (najveći trgovac naftom u Sloveniji) i INA. I jedna i druga tvrtka osnivale su off shore poduzeća po svijetu, pa su ta poduzeća jedna s drugima trgovala čime se izvlačio novac iz Petrola. To se događalo između 1991. i 1995. – kada je trajao Domovinski rat. Vaši dečki su krvarili od Vukovara do Dubrovnika, a Udba i komunisti su krali sve do čega su došli.”
Kada je 1990. osnovana Hrvatska Demokratska Zajednica svi glavešine “hrvatske” Udbe; Manolić, Boljkovac, Perković idr. dragovoljno su pristupili u njezino članstvo, a kad je ta stranka malo kasnije došla na vlast u Hrvatskoj oni su postavljeni, ili su se postavili, na najvažnije pozicije u novoj vladi.
Prema izjavi Željka Kekića “Pauka”, jednoga od vrlo riedkih udbaša koji je javno priznao svoje grijehe, istinski se pokajao i zamolio oprost i stupio u obranu svoje domovine, “od 850 udbaša koji su djelovali na teritoriju današnje Hrvatske, 750 je prešlo na hrvatsku stranu, ali samo je pet posto od tih 750 bilo u Domovinskom ratu, ostali su čekali u Zagrebu scenarij kao i s Hrvatskim proljećem i, kada su vidjeli priznanje Hrvatske, otišli su u mirovinu, pokupili činove i stanove.”
“No nije problem u nas 750 jer se u radnim knjižicama vidi gdje smo radili. Problem je u oko pola milijuna suradnika Udbe, KOS-a i drugih od 1945. do 1990., koji su radili pod pseudonimima i dobrovoljno. To znači da svaka druga obitelj u Hrvatskoj ima udbaša”, rekao je Kekić te ispričao kako je Udba prije sloma komunizma ubacivala svoje ljude u velike tvrtke za direktore, koji su onda dovodili svoje kadrove i nakon sloma komunizma privatizirali te tvrtke i u njima zaposlili svoju djecu tako da se u Hrvatskoj, kako kaže, danas ništa ne može napraviti „bez veze“.
Kekić je metamorfozu doživio na prvoj liniji fronte u Domovinskom ratu, gdje je ih je posjetio kardinal Franjo Kuharić, kojega je tada štitio kao djelatnik hrvatske obavještajne službe, a do 1990. ga je pratio kao djelatnik Udbe.
Što se pak tiče liste pola milijuna udbinih suradnika u Hrvatskoj treba biti vrlo oprezan, jer sve dokumente koji “ostaju” iza tajnih obavještajnih i protuobavještajnih službi, poglavito onih jugoslavenskih, treba gledati kao negative na filmu. Jednom je netko na internetu napisao da su i kardinal Kuharić i zagrebački muftija Omerbašić radili za Udbu. Kada se jednoga dana “nekim čudom” nađu liste Udbinih suradnika u Hrvatskoj
vjerojatno će se među ostalih pola milijuna imena naći i ime Majke Tereze. To nije nikakva šala, jer ovaj Kekić je, kako je sam izjavio, i nju pratio za vrieme njezina posjeta Jugoslaviji.
Svakako, treba tražiti i objaviti imena svih udbaša i njihovih suradnika, ali ova zapovied koju je vrh Udbe u Beogradu izdao svojim filijalama u Hrvatskoj i BiH upućuje na to da će na svim listama među imenima suradnika vjerojatno biti i dobar broj imena mnogih nevinih ljudi.
Ta zapovied glasi: “Pristupiti realizaciji mjera na planu kompromitiranja i dezinformiranja, produbljivanju postojećih i izazivanju novih razdora među istaknutim ekstremistima, te preko rodbine, članova uže obitelji i drugih pogodnih lica poduzeti mjere na planu pasivizacije i distanciranja od ekstremne emigracije.
Udba je vrlo vješto rabila naputak starog kineskog filozofa, generala i stratega Sun Tzu-a, koji kaže: “Bitno je podkopati neprijatelja, korumpirati i oboriti ga ,posijati unutarnji razdor među njegovim vođama i onda ga, bez borbe uništiti.”
Jedan od šefova bosansko-hercegovačke Udbe u svojoj “ispoviedi” je naveo da je “rukovodstvo bosanske SDB neposredno prije razpada Jugoslavije je organiziralo uništavanje dokumentacije iz republičke centrale. Dokumentacija je kamionima odvožena kamionima u u tvornicu celuloze u Maglaju gdje je bacana u kiselinu i uništavana”.
Na listama, koje su “nekim čudom” ostale nedirnute, nalazi se svega nekoliko imena suradnika, a sve drugo su pseudonimi. Zašto? Jesu li udbaši bili toliko humani pa nisu željeli kompromitirati svoje doušnike ili se i tu radi o dobro smišljenom snopu dezinformacija čiji je cilj stvoriti situaciju u kojoj nitko ne vjeruje nikome i tako odvratiti pozornost od onih koji su na vlasti u Hrvatskoj.
Da su u tome postigli completan uspjeh vidi se iz svakodnevnih sukoba i prepiranja među vodećim ljudima na tzv. desnici gdje se i za najmanje nesuglasice šakom i kapom diele titule udbaša i kosovaca. Meta u najnovijoj od tih nemilih i podpuno glupih etiketiranja je akademik Josip Pečarić. Tko je idući? Igor Vukić, Stjepan Razum, Željko Glasnović?
Sve što na to imam za reći je - Ladies and gentlemen, you make me sick!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
