Zapadni mediji nastavljaju krečenjem komunističkih zločina genocida

Pin It

        

“Komunizam ukida vječne istine, ukida svaku vjeru i svako ćudoređe. Umjesto da ih nastavlja na novim temeljima on, za to, sve čini u oprečnosti prošlog poviestnog izkustva.” - Karl Marx

Na stogodišnjicu boljševičke revolucije  7. studenog 2017.,  noseći boljševičke transparente, zastave i slike Lenjina i Staljina, tisuće neoboljševičkih aktivista marširalo je glavnom  prometnicom Moskve, Traverskaja ulica, prema Trgu revolucije i u njegovom centru položili vience pod veliki spomenik Karla Matxa.

Isti dan američka vlada na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom proglasila je Narodnim danom za žrtve komunizma. U obrazloženju piše:  “Boljševičkom revolucijom stvoren Sovjetski Savez i njegovi crni deceniji okrutnog komunizma, političke filozofije oprečne slobodi, napredku i dostojanstvu ljudskoga života.

Tijekom prošloga stoljeća komunistički totalitarni režimi širom svieta ubili su više od sto milijuna ljudi i podvrgli bezbroj više izrabljivanju, nasilju i neopisivom pustošenju. Ovaj pokret pod lažnim je izgovorom oslobađanja sistematski orobljavao narode i oduzimao im bogodana prava na slobodu vjere, slobodnog okupljanja, i nebrojena druga prava koje mi (Amerikanci) džimo nepovriedivim. Građani koji su čeznuli za slobodom bili su od države podjarmljeni uporabom obuzdavanja, nasilja i straha. 

Danas, mi se sjećamo onih koji su umrli i svih koji još pate pod komunizmom. U sjećanje na njih i čast neslomljivog duha onih koji su se hrabro borili za širenje slobode po svietu, naš narod ponovno potvrđuje svoju čvrstu odluku za osvietliti svietlom slobode sve koji žude za svjetlijom, slobodnijom budućnosti.”

U svezi s time glavni autor govora bivšega američkog predsjednika Georgea Busha (mlađeg) novinar Marc Tiessen 10 studenoga 2017., napisao je u The Post članak pod naslovom “The New York Times keeps whitewashing communism’s crimes” (New York Times nastavlja krečiti komunističke zločine) gdje kaže - Trumpova administracija obilježila je ovaj tjedan stotu obljetnicu boljševičke revolucije deklaracijom Nrodnog dana za žrtve komunizma. New York Times obilježio je isti dan na drugi način: tiskanjem serije članaka do neba hvaleći kreposti komunizma. 

Ironija naslova ovog serijala “Red Century”  (Crveno stoljeće), izgleda da nije jasna Timesovim urednicima. Dvadeseto stoljeće je uistinu bilo “crveno” od krvi komunističkih žrtava. 

Broj žrtava komunizma, navedenih u Crnoj knjizi komunizma ‘The Black Book of Communism) je jednostavno zapanjujući.  U Sovjetskom Savezu blizu 20 milijuna mrtvih (44 milijuna prema zadnjem popisu, nap. a.), Kina 65 milijuna (72 milijuna, kako navodi Jung Čang u Maovoj biografiji), milijun u Vietnamu, 2 milijuna u Kambodži, Iztočna Europa 1 milijun (ovdje autor  knjige Stéphane Courtois vjerojatno misli na komunističku Jugoslaviju, ali, kao i svi drugi zapadni autori, ne želi to napisati),  Afrika milijun sedamsto tisuća, Afganistan milijun petsto tisuća, Sjeverna Koreja 2 milijuna (i još nastavlja). Sve skupa komunistički režimi su pobili oko 100 milijuna ljudi - od prilike četiri puta više od nacista, što komunizam čini najkrvoločnijom ideologijom u poviesti čovječanstva.

Bez obzira na sve to, profesorica na Pennsylvania sveučilištu Kristen R. Ghodsee piše da su komunisti imali bolji seks: “Iztočne žene su imale dva puta više orgazma od zapadnih žena, koje su imale manje seksa i manje zadovoljavajući seks nego žene koje su morale stajati u liniji za toalet papir.” Ona prigovara Josipu Staljinu jer je “obrnuo mnogo toga iz ranijeg sovjetskog  progresa u pravima žena - zabranjivanjem pobačaja i promocijom nuklearne obitelji.” Da, to je bio Staljinov zločin. Ne čistke, ne gulazi, ne milijuni ubojstava, nego promocija nuklearne obitelji.

Pod naslovom “Kako su žene prošle u kinezkoj komunističkoj revoluciji?” Helen Gao se sjeća  njezine bake kad je “govorila s radostnim seljacima s novokolektiviziranih seljačkih posjeda” i piše, “uza sve njene mane komunistička revolucija je naučila kinezke žene da misle veliko.” 

Maova revolucija je pobila desetke milijuna Kineza - ne ubrajajući milijune ubijene kinezkom brutalnom odredbom “jedno diete”, koja je prouzrokovala milijune infanticida ženske djece. One djevojčice nisu imale nikakvu priliku za ništa sanjati ni misliti. 

U knjizi “Lenin’s Echo-Wariors” Fred Strebeigh, profesor na Yale sveučilištu, piše “Lenjin je dugo vriemena bio entuziast za izlete i kamping i globalni pionir u zaštiti prirode.”                   On “zaboravlja” spomenuti da je Lenjin uz to bio i masovni ubojica koji je u prva četiri mjeseca svoje vladavine usmrtio više svojih političkih protivnika nego svi carevi u prošlih 100 godina.

U jednom telegramu, navedenom u Crnoj knjizi komunizma, Lenjin naređuje Čeki (boljševička Ozna) “Objesite (mislim javno, tako da narod vidi) najmanje 100 kulaka (bolje stojećih seljaka), bogatih mulaca i poznatih krvopija.” Biti će da je on kad je pisao taj telegram bio na nekom izletu ili kampingu.

Profesor na Berkeley sveučilištu Jurij Slezkine u “How to Parent Like a Bolshevik” (Kako roditeljevati kao boljševik) piše “Kod kuće djeca boljševika su čitala ono što su zvali ‘blago svietske literature’, s naglaskom na Zlatno doba slično ovom njihovom i da se od sovjetskih čitatelja očekuje da uče od Dantea, Shakespearea i Cervantesa.” On ne navodi je li se od njih očekivalo da nešto nauče i od Orwela. U drugom komadu “Love Lives of Bolsheviks” (Ljubavni životi boljševika), on piše da za ruske komuniste “revolucija je bila neodjeljiva od ljubavi”.  Osim kada bi KGB došao u pola noći da ih prekine u “lovemakingu” i odvuče u gulag (nap. M.T.). Iako svi članci (u ovom New York Times serijalu) nisu ovako zlobni serijal dalje nastavlja gdje američka Židovka Vivian Gornick piše  “When Communism Inspired Americans” (Kad je komunizam oduševio Amerikance).  Profesor Međunarodne i Komparativne politike u Londonu John T. Sidel žali za izgubljenim “obećanjem muslimanskog komunizma”. 

Ovaj New York Times serijal u stopu sliedi ono što je nekada u tim novinama pisao šef njihovoga biroa u Moskvi Walter Duranty, koji je tridesetih godina prošloga stoljeća u tim novinama pisao “sjajne” članke o Staljinu i njegovoj vladavini i neprestano poricao Staljinov inženjering  masovnog umora glađu oko 10 milijuna Ukrajinaca. I dok su oni milijuni ljudi umirali od gladi on, uz ostalo, piše:  “Bilo kakva izviješća o gladovanju u Rusiji, danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda. A pored toga, ne može se napravit kajganu a da se ne razbijaju jaja.”   Za to on je u Roseveltovoj Americi dobio Pulitzerovu nagradu.   

Sada, poslie stoljeća komunističkog krvološtva New York Times opet prikazuje komunizam kao plemenitu pojavu, a masovna umorstva koja su u njegovo ime počinjena običnim zastranjenjem, bez obzira na to što ne postoji ni jedan primjer da je neka država u kojoj je rabljen eksperiment komunizma nije rezultirao terorom, progonima, masakrima, gladomorom i obćom mizerijom totalitarizma.  Ipak, kad bi uzeli bilo koji od gornjih članaka i umjesto komunizma stavili nacizam, a onda pokušali zamisliti da bi ga itko objavio, osim možda Daily Stormer-a (The Daily Stormer su bovine američkih neonacista), sigurno je da ne bi bili pri zdravoj pameti.

Na žalost, ovo izopačeno prikazivanje komunizma se prenosi na iduća pokoljenja. U nedavnoj anketi koju je provela organizacija “Wictims of Communism Memorial Foundation” pokazalo se da samo 36% američke nove generacije ima “vrlo nepovoljnan” pogled na komunizam. Što je još gore, 32% vjeruje da je George W. Bush ubio više ljudi nego Staljin. Ovakvo neznanje je zapanjujuće. Prva generacija poslie Hladnog rata odgojena je kompletno nesviestna o zlima komunizma.

Češki pisac Milan Kundera jednom je opisao borbu protiv komunizma kao “borbu pamćenja protiv zaborava”. Komunistički režimi su učinili mnogo više od ubijanja svojih žrtava, oni su htjeli izbrisati i njihovo pamćenje i humanizam. Ali te komunističke zločine protiv pamćenja i humanizma New York Times idalje bezsramno kreči -. 

Ovo gore je samo jedan od dokaza da komunizam nije, kako neki misle, propao 90ih godina prošloga stoljeća. Komunisti-boljševici nastavljaju raditi punom parom, samo su promienili modus operandi i kriju se pod raznim blažim nazivima kao što su; antifašisti, socijal-demokrati, demokršćani i drugi. Oni znaju da danas ne mogu nad narodom vršiti zločine na način na koji su to činili do 1990., pa se sada svietu prikazuju kao stradalnici i pripisivanjem svojih zločina onima nad kojima su ih počinili žele većinu naroda držati u stalnoj defenzivi. 

Gotovo svi svietski mediji su u njihovim rukama, a da i ne spomenemo školstvo, diplomaciju isve druge važnije državne institucije. 

Sjećam se kada sam kao diete 1946. morao slušati kako razuzdane Vlahinje partizanke u svom “kozaračkom kolu” pjevaju “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska.” Iako je to za ona doba bila samo još jedna obična kumunistička ludost izgleda da će, iako s zakašnjenjem, fantazije Titinih ušljivih Sara i Dara postati stvarnost. 

Po svim prognozama  na idućim izborima premier Velike Britanije postati će vođa britanske Radničke stranke “The Labour Party) Jeremy Corbyn. Njegovi roditelji su se kao članovi britanske Radničke partije upoznali 1937. godine na “sastanku odbora za pomoć španjolskoj Republici (komunistima)”. Za vrieme školovanja Jeremy je bio vrlo aktivan i ratoboran član “Mladih socijalista”, krila britanske Radničke partije kojoj je danas na čelu.

Jedan od najaktivnijih pretendera Demokratske stranke za predsjednika Ujednjenih Američkih Država na idućim izborima je “demokratski socijalist” Bernie Sanders. Njegovi roditelji bili su galicijanski Židovi.  Elias Ben Jehuda doselio je u Ameriku 1921. godine. Kako pišu neki američki politički analitičari budućnost Demokratske stranke izgleda kao i Alexandria Ocasio-Cortez. Jednom je to bila stranka patricijskih liberala, sada su žene, obojeni ljudi (crnci i drugi koji nisu biele rase) i glasači u velikim gradovima demografsko srce ove stranke.  

Ocasio-Cortez je članica udruge The Democratic Socialists of America (Demokratski socijalisti Amerike). Ona i  Rashida Tlaib su prve iz te organizacije koje su na prošlim izborima izabrane u američki Kongres. Sada se postavlja pitanje hoće li buduća Demokratska stranka biti stranka osoba poput socijalistkinja Alexandrije Ocasio-Cortez i Rashide Tlaib. Njihova pobjeda nad drugim, starim umjerenim, demokratima na prošlim izborima, kao što je napr. bio Joe Crowley, bila je možda najbolji primjer onoga što je netko opisao kao rastući lievi zaokret u Demokratskoj stranci.  Za  progresivne aktiviste (kako se premandurene komunjare vole zvati, nap. a.)  to je blagodat decenija, za umjerene demokrate velika politička glavobolja, a za republikance i predsjednika Trumpa zabrinjavajući znak puzećeg socijalizma. 

Nu sve ovo što se danas događa u Americi nije počelo jučer nego davno prije. Kako bi porazio Hitlera F. D. Roosevelt u 2. Svj ratu istodobno stupa u savez s  Velikom Britanijom najvećom imperijalističkom silom i Sovjetskim Savezom najvećom (i tada još jedinom) komunističkom državom.  Roosevelt tada uz ostale ustupke Staljinu, zapovieda da se, “radi promocije nacinalnog jedinstva američkih komunista i ostalog naroda”  iz zatvora odmah pusti šef američke komunističke partije Earl Bowder, koji je bio u zatvoru ne radi komunizma nego radi krivotvorenja putovnice. To u Americi izaziva val oduševljenja prema Sovjetskom Savezu i Staljinu. Vlastnici novina, magazina, radio postaja i druge “vrlo utjecajne osobe” s komunističkim pedigreom, američkom pučanstvu predstavljaju Staljina kao “najvećeg borca protiv fašizma”.  Vodeći američki političari i većina neupućenog pučanstva podpuno su zasliepljeni tom dobro orkestriranom komunističkom promičbom. Za njih je Staljin sada Uncle Joe (stric Joža).

Ipak, našlo se tu i tamo ljudi koji su onda, kao i Joseph McCarty kasnije, opominjali narod da će Amerika, ako se narod okrene od vjere u Boga, biti preplavljena komunistima. “Komunizam je”, jedan od njih piše 1944., “svietski politički pokret koji danas ima svoje ćelije u svakoj državi.    Iz komunističke službene literature svatko tko želi znati istinu može naučiti da je komunizam plan u akciji za nasilno rušenje kapitalizma, to jest demokracija koje kontroliraju dvie trećine svietskoga kapitala, ako za ništa drugo onda zato da se dočepa tog kapitala. Radi ljubakanja s Rusijom i komunizmom Amerika izopačuje svoj moral, slabi svoju ekonomsku moć i gubi ugled u slobodnom svietu.”

Ali uzalud su bile sve opomene.  Rooseveltova vlada bila je napučena komunističkim špijunima čija većina su bili ruski i poljski Židovi, a njegov podpredsjednik Henry Wallace je otvoreni komunist. Glavni šef “Projekta Manhattan” (proizvodnju prve atomske bombe) je komunist J. Robert Oppenheimer. Svi znaju da su Staljinovi špijuni uvriježeni u sve pore američke vlasti, ali to su ljudi “dobroga strica  Jože”, pa kako bi oni mogli predstavljati bilo kakvu opasnost za Ameriku?   Poslie Rooseveltove smrti pod Trumanovim predsjedničtvom komunistička ideološka subverzija u Americi se znatno povećala.

Republikanac Joseph R. McCarty (senator od 1947. do svoje smrti 1957.)  čim je stupio u Senat počeo je upozoravati da komunistička subverzija ne samo da ozbiljno ugrožava obstanak Amerike kao demokratske države nego njezin obsranak uobće. McCarty je bio jedan od riedkih američkih političara koji je uočio tu jaku komunističku subverziju u svim američkim državnim institucijama. Ali, uzalud je  McCarty glupim američkim političarima dokazivao da su Staljinovi agenti, okorjeli komunisti i njihovi simpatizeri infiltrirani u sve američke državne institucije; federalnu vladu, sveučilišta, industriju filma i sve drugo. Umjesto da, ako ništa drugo, izpitaju neke od njegovih tvrdnji Trumanova vlada i Senat najprije ga proglašavaju “luđakom koji pod svakim grmom vidi jednog komunista”, a onda ga osuđuju za “smear tactics of American patriots” (taktiku blaćenja američkih domoljuba).  Sve antikomunističke aktivnosti  u Americi će poslie toga biti nazvane McCartyism. Za potomstvo onih na koje je Joseph McCarty prošloga stoljeća ukazivao,  a i za većinu zatupljenih Amerikanaca, McCartyizam je danas  “javni demagoški i bezobzirni napadaj na karakter ili patriotizam političkih protivnika”. I poslie razlaza sa Staljinom i početka tzv. Hladnog rata malo je tko na Zapadu vjerovao u ono na što su Joseph  McCarty i još neki drugi ukazivali. 

U sustavnu infiltraciju boljševičkih agenata i njihovih komunističkih simpatizera neki političari će početi vjerovati tek 70ih godina poslie što su na televiziji slušali prienos interviewa s prebjeglim agentom KGB-a  Jurijem Bezmenovim. Juri Bezmenov se u veljači 1970., dok je s drugim agentima KGB-a bio “na poslu” u Grčkoj, obukao kao hippy, stavio razčupanu periku i bradu i tako premonduren uspio pobjeći u američko veleposlanstvo u Ateni gdje je detaljno izpitan od američke tajne službe.  Kako bi zameli njegov trag KGB agentima koji su ga htjeli likvidirati, Amerikanci zu zamolili kanadske vlasti da mu daju azil za boravak u Kanadi. Bezmenov je tri godine pod tuđim imenom radio na jednoj farmi u Ontariju, a 1973. je dobio posao na kanadskoj televiziji u Montrealu. Tri godine kasnije dobio je odkaz jer je, kako je kasnije izjavio, Brežnjev nagovorio tadačnjeg kanadskog premiera Pierre-a Trudeau-a da izvrši pritisak na televizijsku firmu Canadian Broadcasting Corporation da ga odpusti. U svim interviewima Bezmenov je naglašavao da Amerikanci ne znaju da su u vrlo opasnom ratu s komunizmom. “U ratu u kojem se ne rabe topovi i tenkovi, nego nešto mnogo gore - ideološka subverzija američkoga družtva”. 

U interviewu 1984. Bezmenov je opisao četiri faze dugoročnog komunističkog plana za masovno izpiranje mozga (brainwashinga) američkog pučanstva.  Prva faza je demoralizacija koja će uzeti 15 do 20 godina. To je minimum vremena koje je potrebno za preodgoj jedne generacije studenata.  Ta faza komunističkog preodgoja još nije završena u Americi, ali sigurno jest u Hrvatskoj u kojoj su sve obrazovne institucije, na čelu s filozofskim fakultetom, napučene krajnje lievim, otvoreno boljševičkim  lektorima; Goldstein, Klasić, Jakovina, Kapović i niz druge jugokomunističke gamadi. 

Bezmenov je do svoje smrti (1993. u Winsoru, Ontario) uporno tvrdio da je dugoročni plan komunizma najprije Ameriku psihološkim ratom demoralizirati i onda je lako poraziti. “To je duga igra koja će trajati decenijima, ali izgleda da već sada rađa plodom”, rekao je Bezmenov. Cilj ideološke subverzije je u narodu promieniti percepciju stvarnosti do te mjere da uzprkos obilju informacija nitko ne bude kadar doći do normalnog zaključka da je njegova dužnost braniti svoju obitelj, svoj narod i svoju zemlju.

Za primjer Bezmenov je naveo kako je 80ih godina na najviše pozicije u državnim službama i biznis firmama u Americi došla “marksizmom-lenjinizmom zaražena generacija hippy-i iz 60ih godina”. (To se svakako može reći i za čitavu Europu). Ove generacije su programirane da reagiraju na određeni stimuli sličan “Pavlov eksperimentu s psima” tako da njihovo mišljenje ne možete promieniti ni onda kad ih suočite s autentičnom dokazima da su u krivu. Prema Bezmenovom, čovjek koji je “demoraliziran” nije više kadar procieniti što je pravo a što krivo. “Čak kad bi ga silom odveli u Sovjetski Savez i pokazali mu jedan od koncentracijskih logora, on bi odbio povjerovati, sve dok ga ne bi opalili nogom u stražnjicu.”

Druga faza je “destabilizacija”,  koja treba trajati oko 5 godina. Glavni cil je destabilizirati glavne strukturalne elemente države; ekonomiju, diplomaciju, obranu i druge.  Treća faza je izazivanje “krize”. Za ovu fazu je potrebno najviše šest tjedana. Izazivanjem krize većinom dolazi do nasilne promjene, rušenja demokratske vlasti i na njeno mjesto postavljanje komunističke, naravno, pod nekim drugim imenom.  Poslie toga nastupa “normalizacija” (slična onoj pod kojom smo mi Hrvati živjeli 45 godina).

Ipak, sudeći po onome što se u Americi počelo događati u zadnjih nekoliko mjeseci, izgleda da se Amerika počela buditi. Vrieme je da se i Hrvatska počne buditi iz 20 godina dugog sna. 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen