Svi današnji nemiri u svietu posliedica su britanskog i francuskog imperijalizma
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Lipanj 2019 17:00
Podjela Srednjeg iztoka ugovorom Sykes-Picot
Ne vjeruj u britanska obećanja
Čim je Otomansko carstvo 1914. stalo na njemačku stranu sile su Entente (Vel. Britanija, Francuska i Rusija) počele raditi na planu za njegovo poslieratno komadanje. Rusija je bila prva koja je u ožujku 1915. svojim saveznicima dala na znanje da ona namjerava zaposjesti i prisvojiti Istanbul i tjesnace Bospor i Dardanele koji povezuju Crno more s Sredozemnim.
Francuska se slaže s ruskim zahtjevom i objavljuje svoj plan za aneksiju Cilicije, to jest južnu obalu Turske s gradovima Alexandreta i Adana, te veliku Siriju (današnja Sirija, Libanon, Palestina i Jordan).
Kako njegov imperij ne bi ostao kusastih rukava britanski premier Herbert Asquith 8. travnja osniva odbor za “razmatranje scenarija za poslieratnu podjelu poraženog Otomanskog carstva.
Za predsjednika odbora izabran je Sir Maurice de Bunsen po kojem će odbor dobiti ime “Bunsen Committee”. Odbor ima raditi na “balansiranju buduće prednosti Britanskoga imperija u preuređenju stanja u azijatskoj Turskoj i neizbježnom porastu britanske imperijalne odgovornosti.”
Koncem lipnja 1915. Bunsen Committee predaje britanskom parlamentu svoje “nalaze” u kojima se kaže: “U slučaju razdjele Otomanskoga carstva Britanija mora zadržati svoju poziciju i ekskluzivnu sferu upliva u Perzijskom zaljevu, od Kuvajta do Trucialnih država (današnji Ujedinjeni Arapski Emirati). Dalje, Britanija će tražiti da se pod njezinu kontrolu stavi čitava Mezopotamija - današnji Irak. Kako bi osigurala imperijalne komunikacije Britanija također zahtijeva da se uzpostavi i pod njezinu kontrolu stavi koridor s željezničkom prugom koji će spajati Mezopotamiju s lukom Haifa na Sredozemnom moru.”
Kako bi uzpostavili svoju kontrolu nad Srednjim i Blizkim iztokom, Britanci su između 1915. i 1917. sklopili tri zasebna ugovora za poslieratno parceliranje arapskih zemalja koje su još bile pod otomanskom upravom. Prvi sa beduinskim Saud klanom za stvaranje Saudijske Arabije, drugi s Francuskom za međusobnu podjelu Mezopotamije, Sirije i ostalih arapskih zemalja i treći s zionistima za stvaranje njihove nacionalne države u Palestini. Jedan od izazova britanskoj poslieratnoj diplomaciji bio je naći riešenje za predratna kontradiktorna obećanja njihovih vodećih političara drugim narodima.
Njihovo prvo obećanje bilo je najobsežnije. Odmah nakon Bunsenovog reporta britanskoj vladi ministar rata lord Kitchener “odobrava” britanskim kolonijalnim službenicima u Egiptu da stvore savez s šerifom Meke kojega je turski sultan postavio za vjerskog poglavara toga najsvetijeg islamskog grada. Britanci su bili zabrinuti da bi otomanski poziv na sveti rat (jihad) mogao u arapskom svietu izazvati obći ustanak i destabilizirati britanske kolonije u tom dielu svieta. Savez sa šerifom ima cilj kontra-jihadom Arapa protiv Turaka promieniti situaciju na poluotoku Galipoli gdje su britanske trupe u ljeto 1915. bile na rubu poraza. U srpnju te godine šerif Meke Husein ibn Ali i britanski visoki komesar u Kairu Henry McMahon počimaju s dopisivanjem koje će trajati do ožujka 1916. godine.
McMahon obećaje šerifu da će, ako on podigne Arape na ustanak protiv Turske, Velika Britanija priznati nezavisno arapsko kraljevstvo kojim će vladati on i njegova hašemitska dinastija.
Britanci će pobunjenim Arapima dati “svu potrebnu pomoć u novcu, oružju i žitu”.
Najviše vremena uzelo je natezanje oko granica budućeg arapskog kraljevstva. Husein je bio vrlo precizan u svojim zahtjevima. On je uporno tražio da mu McMahon garantira da će u njegovo kraljevstvo biti uključena čitava Sirija, Sinajski poluotok, dio Turske od Cilicije do Taurus planine, čitava Mezopotamija (današnji Jordan, Irak, Kuvajt, Oman, Arapski emirati i dr.) do granice s Perzijom i čitav Arapski poluotok osim britanske kolonije Adena (današnji Jemen).
U svom famoznom pismu 24. listopada 1915., McMahon piše šerifu Huseinu da se vlada Velike Britanije slaže sa svim njegovim priedlozima za granice njegova budućeg kraljevstva osim dva;
Cilicija i dielovi Sirije koji leže zapadno od Damaska, Homsa, Hama i Alepa u kojima Francuska ima svoje interese i privincije oko Bagdada i Basre u kojima Britanija ima svoje interese. Husein mu odgovara da on težka srdca prihvaća britanski priedlog, s napomenom da će poslie završetka rata tražiti sve dielove koje će zaposjesti Francuska.
Na temelju ovoga sporazuma Velika Britanija i šerif Husein 5. Lipnja 1916. pozivaju Arape na ustanak protiv otomanske vlasti. S obilnom britanskom pomoći arapski pobunjenici na čelu s Huseinovim sinom Fajsalom (kasnije kralj Saudijske Arabije) u srpnju 1917. uspjevaju zauzeti tursku tvrđavu u luci Aqaba na Crvenom moru. Ali poslie ove pobjede ustanici su suočeni s jakim odporom turskih jedinica s kojima se rame uz rame bore i neka arapska plemena. Vriedno je napomenuti da uza sva britanska obećanja i promičbu arapska ustanička vojska nikada nije imala više od 8.000 vojnika. Tek koncem rata, 2. listopada 1918., zajedno s britanskom vojskom na čelu s generalom Edmundom Allebyem ustanici ulaze u Damask. Arapi misle da su padom Damaska ostvarili svoj vjekovni san - oslobodili se turskog imperijalizma, a šerif Husein je vjerovao da će Englezi izpuniti svoja obećanja.
Husein nije znao da su dok su on i McMahon pregovarali o granicama njegove buduće arapske kraljevine Englezi i Francuzi već podpisali ugovor i skrojili mapu kojom su međusobno podielili skoro sve zemlje koje su bile pod otomanskom upravom, osim diela Arapskog poluotoka.
Taj ugovor poznat je pod imenom “Sykes-Picot Agreement”Sykes-Picot Agreement
Pod tim nazivom, 16. svibnja 1916. vlade Vel. Britanije i Francuske, uz pristanak Rusije, podpisale su tajni sporazum kojim su definirane granice njihovih poslieratnih sfera upliva i kontrole u zapadnoj Aziji. Program tog sporazuma trebao je stupiti na snagu, kako su zaključili, “poslije očekivane propasti Otomanskog carstva, negdje tijekom 1. svj.rata”.
Tim sporazumom arabske provincije izvan Arapskog poluotoka koje su bile pod otomanskom vlašću efektivno su podijeljene na teritoruje koji će biti pod budućom kontrolom britanskih i francuskih interesa.
Pojedine točke ugovora razradili su britanski pukovnik Sir Mark Sykes i francuski diplomat François Georges Picot, stoga i taj naziv.
Ovim ugovorom Britanija je trebala dobiti obalna područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordana uključivši Haifu i Acru, današnju kraljevinu Jordan, južni Irak i neke druge predjele.
Francuska bi dobila kontrolu nad iztočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Rusiji je trebao pripasti sam Istanbul, te prolazi Bospor i Dardaneli i armenijski vilajeti.
Sve je to bilo tajno spakovano, ali izbijanjem boljševičke “Oktobarske” revolucije 1917. boljševici su odkrili i objavili taj tajni ugovor. Njegovim odkrićem Britanci su tobože bili postiđeni, Arapi zaprepašćeni, Turci veseli, a Francuzi, kao i uvijek, glumili Francuze.
Poslie poraza na poluotoku Galipoli Britanci su uvidjeli da do komadanja Turske neće doći, poglavito poslie izbijanja boljševičke revolucije kad su ostali bez saveznika koji je trebao zaposjesti Istanbul i tjesnace Bospor i Dardaneli. Na koncu Turska će samo izgubiti svoje arabske kolonije, ali njezin temeljni dio, u koji je spadao i veći dio Armenije, ostala je cjelovita.
Poslie preuzimanja vlasti u Rusiji boljševici su počeli objavljivati tajne dokumente koje su našli u uredima carevine Rusije. Među prvima koje su objavili bio je ovaj Sykes-Picot ugovor.
Za franko-britansku perfidiju najprije su saznali turski lideri u Istanbulu i zajedno s Niemcima pokušati će je uporabiti kao klin za razbijanje britansko-arapskog saveza.
Turci u Palestini i Libanonu, pokušavaju izkoristiti ovu prevaru kako bi nagovorili Arape da razkinu ugovor s podmuklim Britancima i podpišu mirovni ugovor s Visokom Portom.
U svom govoru u Beirutu 4. prosinca 1917. zapovjednik turske posade Cemal-paša šalje poruku Arapima u kojoj uz ostalo kaže: “Nije li oslobođenje koje su Britanci obećali šerifu Huseinu iluzija i obmana? Da je itko zdrav mogao povjerovati i u najmanju mogućnost da će s Britancima postići nezavisnost ja bih mogao razumjeti barem mrvicu razloga za pobunu u Hejazu. Ali, stvarna britanska namjera sada je poznata i nije trebalo tako dugo da iziđe na vidjelo. Radi ovoga šerif Husein će doživjeti poniženje koje je sam na sebe navukao kad je dostojanstvo koje mu je dodielio kalif islama (sultan) zamienio za britansko robstvo:”
Husein se oglušio na ove Cemal-pašine rieči. Ostao je vjeran Britancima koji će ga na kraju nasamariti kao i sve druge kojima su uz svoju “britansku častnu rieč” dali obećanja. Nu, iako puno manju od one koja im je obećana, Husein i njegovi Saudi će ipak dobiti svoju državu Saudijsku Arabiju. Drugi, napose Židovi, morati će čekati još jedan svietski rat, da bi na koncu oružanom borbom protiv Britanaca, Francuza i Arapa u arapskoj Palestini stvorili svoju državu.
Balfour Declaration
Za vrieme 1. svj. rata pod patronatom moćnih engleskih lordova-masona djelovao je silan zionistički lobi koji je direktno i indirektno bio upleten u sve pore britanske politike.
Na stalno lobiranje zionističkih lidera megakapitaliste “baruna” Waltera Rothshilda i njegovih kolega vođa Zionističke federacije u Londonu, Chaima Weizmanna i Nahuma Sokolova, u oči boljševičke revolucije 2. studenog 1917., ( Po starom, Julianskom kalendaru“Oktobarska revolucija” je počela 25. listopada, a po Gregorijanskom 7. studenog. ) britanski ministar vanjskih poslova Arthur J. Balfour u ime “Vlade njegovog kraljevskog veličanstva” šalje pismo lideru Britanske židovske zajednice barunu Rothschildu. U pismu je “Deklaracija” koju Rothschild treba proslijediti Zionističkoj federaciji Vel. Britanije i Irske . Pismo glasi:
“Dragi lorde Rothschild,
S velikim užitkom prenosim vam, uime Vlade Njegovog Veličanstva, slijedeću deklaraciju o sućuti s židovskim zionističkim aspiracijama, koje su bile podnesene Kabinetu, i od njega odobrene”.
“Vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uzpostavu u Palestini nacionalnog doma za židovski narod i uporabiti će svoja najviša nastojanja i trud kako bi olakšala postignuće ovog cilja, s time da se jasno razumije da ništa neće biti učinjeno što bi moglo prejudicirati građanska i vjerska prava postojećih ne-židovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status - koje židovi uživaju u svakoj drugoj zemlji”.
“Biti ću zahvalan ako ovu deklaraciju prenesete Zionističkoj federaciji”.
Vaš odani
Arthur James Balfour
Nu, kako će se uskoro vidjeti, ni mudri Židovi se nisu sjetili da Britanci nikada nisu izpunili niti jedno svoje obećanje i da je i ovo samo jedan dio njihova doubletalk-a.
U siječnju 1944. grupa židovskih ektremista u Palestini navijestila je rat Vel. Britaniji ovim riečima: “Više nema primirja između židovskoga naroda i britanske administracije u Eretz Isroelu koja našu braću izručuje Hitleru. Naš narod je u ratu s tim režimom.”
Izgleda nevjerojatno da bi židovski doseljenici u Palestini imali neki razlog za ići u rat protiv Britanaca koji su Balfourovom deklaracijom obećali zionistički san o židovskoj nacionalnoj državi u Palestini pretvorili u stvarnost. Ali kao i sva duga i ovo njihovo obećanje je bilo ludom radovanje. Poslie okončanja 1. svj. rata kad su poveljom UN-a dobili mandat (vlast) nad Palestinom Britanci naglo zaboravljaju svoja obećanja u Balfourovoj deklaraciji.
Britanski parlament 1939. donosi odredbu za stroga ograničenja useljavanja Židova u Palestinu i uzpostavu nezavisne Palestine (najzad do 1949.) pod vlašću većinskog arapskog naroda.
Ova je britanska prevara razbjesnila zioniste.
Kad je počeo 2. svj. rat i Hitlerovi progoni Židova većina zionista stala uz Davida Ben-Guriona koji je smatrao da nema drugoga izbora nego pomagati Britancima u borbi protiv nacizma.
Ali druge, radikalnije zionističke organizacije smatrale su Britaniju većom opasnosti od Hitlerove Njemačke i podigle oružani ustanak za, kako su objavili, “izgon Britanaca iz Eretz Isroela”. Dvie židovske terorističke organizacije - Irgun i Štern Gang bti će odgovorne za niz bombardiranja i drugih terorističkih akcija.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
