Stvaranje židovske države
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Lipanj 2019 16:53
Menachem Begin - terorist - premier Izraela - dobitnik Nobelove nagrade za mir
Podzemna zionistička paravojna organizacija Irgun Zvai Leumi (Narodna vojna organizacija) formirana je 1937. godine u Palestini kako bi, kako je izjavljeno, od Arapa zaštitila nove židovske naseobine (kibuce).
Poslie usvajanja odredbe tzv. White paper-a u svibnju 1939. kojom britanski parlament donosi zakon za stroga ograničenja useljavanja Židova u Palestinu i uzpostavu nezavisne Palestine pod vlašću većinskoga arapskog naroda pojedine zionističke organizacije smatraju Britance glavnim neprijateljem zionizma.Na čelu ovih je Irgun koji protiv britanskih vlasti u Palestini započima nemilosrdnu borbu svim razpoloživim sredstvima. Na čelu organizacije je doseljenik iz Bjelorusije David Raziel. Irgun počima s bombardiranjima ureda britanskih vlasti i policijskih postaja u Palestini. U lipnju 1940., poslie što su Britanci naviestili rat Njemačkoj, Raziel popušta zahtjevima vođe Židovske agencije Davida Ben Guriona i protiv njih suspendira sve akcije.
Jedna frakcija Irguna se ne slaže s tom odlukom i nastavlja napade na britanske intalacije diljem Palestine. Ova grupa biti će poznata kao Lehi, kratica za Lohamei Herut Yisrael (Borci za slobodu Izraela) nu Britanci će je prozvati The Stern Gang (Skupina Štern) po njezinome vođi Abrahamu Šternu. Štern I njegovi pristaše su vjerovali da židovski narod ima “neotuđivo pravo na zemlju Izraelovu” i da je njihova dužnost tu zemlju osloboditi, ako bude potrebno i oružanom silom. Štern je smatrao Britance ilegalnim okupatorima te zemlje i umjesto da se pridruži njima u borbu protiv Hitlerove Njemačke on kontaktira s nacistima kako bi zajedno s njima stupio u borbu protiv Britanaca. Bez obzita na nacistički antisemitizam Štern se, kao i neki od arapskih lidera, nadao da će u savezu s nacistima lakše osloboditi Palestinu od britanske okupacije.
Po Šternovom mišljenju nacistička Njemačka je bila samo progonitelj židovskog naroda dok je Engleska bila neprijatelj koji nieče njegovo pravo na nacionalnu državu u Palestini.
Koncem 1940. Štern šalje svog predstavnika na sastanak s njemačkim predstavnicima u Beirutu da im prenese njegovo mišljenje o podudaranju njihovih interesa u uzpostavljanju Novog poredka u Europi. Ako Njemačka dozvoli neograničeno izseljavanje njemačkih Židova u Palestinu i prizna židovsku državu Štern im za protuuslugu nudi uporabu židovskih trupa za izgon Britanaca iz Palestine. Niemci su se oglušili na njegovu ponudu. Nu on je nastavio s napadima na Britance u kojima je porobio nekoliko njihovih banaka. Irgun i Ben Gurionova Židovska agencija uzko surađuju s Britancima na njegovoj likvidaciji. S njihovom pomoći britanski su ga agenti u veljači 1942. godine uspjeli pronaći u njegovom stanu u Tel Avivu i likvidirati. Njegovom smrću Lehi je privremeno prestao djelovati.
Krhko primirje i suradnja između Židova i Britanaca u Palestini trajati će do 1944. godine, ali u Irgunu je još 1943. izvršena reorganizacija kad na njegovo čelo dolazi dinamični zionist Menachem Begin. Rođen u Poljskoj 1913. Begin je još kao dječak postao članom Zionističkog pokreta. Begin odmah uzpostavlja vezu s novim vođom Lehi-a Jicakom Šamirom, koji će kao i on kasnije postati premier Izraela, bez obzira na to što su obojica svoje karijere počeli kao teroristi. Nastavak britanskog ograničenja židovske imigracije u Palestinu i saznanja za nacističke logore smrti još je više pojačalo napetost između radikalnih zionističkih organizacija i britanskih vlasti u Palestini. Koncem 1943. Irgun i Lehi više ne priznaju primirje i započimaju nove napade na sve što je britansko u Palestini.
Irgun I Lehi rabe podpuno različitu taktiku u borbi protiv Britanaca. Menachem Begin i njegov Irgun eksplozivnim napravama ruše britanske urede i infrastrukturu za komunikacije, a Šamirov Lehi vrši atentate na britanske vojne i policijske častnike i druge službenike. Jedna od žrtava ove terorističke organizacije biti će britanski ministar za Srednji iztok lord Moyne, kojeg su 6. studenog 1944. pred njegovom kućom u Kairu ubila dvojica Šamirovih atentatora, jer je, kako je Šamir tada izjavio, “bio kriv za smrt milijun mađarskih židova”. Da je ta tvrdnja svojevrstni absurd nije potrebno nikome dokazivati. Moyne je samo bio jedan od najviših britanskih službenika koji je javno podržao White Paper za ograničenje židovskog useljavanja u Palestinu.
Atentatori su uskoro poslie atentata uhićeni i obješeni. Radi straha od britanske odmazde Židovska agencija i njezino vojno krilo “Haganah” na čelu kojih je David Ben Gurion javno se distanciraju od Šamira i njegova Lehi-a, ali čim je 2. svj. rat završen Irgun, Lehi i Haganah sdruženim se snagama bore protiv Britanaca.
Kroz deset mjeseci Haganah sudjeluje s Irgunom i Lehijem u orobljavanju banaka, bombardiranjima infrastrukture i kidnapiranjem britanskih službenika u Palestini, ali iako svatko tko nije sliep i gluh zna da se to skoro svakodnevno događa, Ben Gurion bez imalo ustručavanja stalno izjavljuje da on i njegov Haganah s time nemaju nikakve veze. Nu koliko god bili podmukli Britanci nisu bili ni sliepi ni glupi i vrlo dobro su znali da je većina Yišuva ( Židovi u zemlji Izraela) upletena u ove terorističke podhvate i na njih odgovaraju masovnim racijama. U roku od dva dana 29. lipnja do 1. srpnja 1946. uhićeno je i u zatvore strpano pteko 2.700 Židova, među kojima je i dobar broj članova i nekoliko vodećih ličnosti Haganaha. Britanska je policija u uredima Židovske agencija našla silu dokumenata, koji bi ako iziđu u javnost odkrili mnoga njezina kriminalna djelovanja.
Britanci su Dokumente odnieli u svoj sekretariat koji je tada bio u Hotelu Kralja Davida u Jerusalemu. Među dokumentima su bili i dokazi da je Haganah bio umješan u orobljavanje banaka i napade na britanske instalacije. Ukoliko Britanci pronađu dokaze da je Židovska agencija umješana u ove i druge terorističke napade oni će podpuno zaustaviti daljnju imigraciju britanskih Židova u Palestinu i udovoljiti zahtjevima palestinskih Arapa za uzpostavu njihove vlasti u toj zemlji. Odmah poslie što su Britanci zaplienili ove dokumente, 1. srpnja 1946., Haganah šalje zapovied Irgunu da “hitno izvrši operaciju protiv hotela Kralj David”. Pripreme za bombardiranje hotela uzele su tri tjedna. Nešto prije podne 22. srpnja grupa Irgunovih operativaca kamuflirana u dostavljače mlieka dopremila je u podrum hotela nekoliko velikih kanti “mlieka” u kojima je umjesto mlieka bilo oko 225 kg jakog eksploziva. Na “mliekare” su iznenada naišla dva britanskih vojnika. Između njih i terorista došlo je do oružanog okršaja, ali Irgunovci su već bili aktivirali vremenske sprave (timere) koji će za 30 minuta prouzročiti strašnu eksploziju. I, 30 minuta kasnije čitav Jerusalem se zatresao.
Eksploziv u podrumu bio je postavljen direktno izpod hotelske kafeterije a do detonacije je došlo za vrieme ručka, pola sata poslie podne. Eksplozija je razorila čitavo jedno krilo hotela čijih se svih šest katova srušilo u podrum. Devedeset i jedna osoba je poginula a preko stotinu ih je ranjeno. Ovaj je zločin šokirao sviet, a Ben Gurion licemjerno izjavljuje da je to “kukavički čin grupe desperadoa” iako je znao da je Britancima i svakome drugom bilo jasno da su u taj zločin on i njegova Agencija duboko umješani. Britancima je bilo jasno da se tu ne radi samo o nekoj radikalnoj grupici, te da se Židovska agencija i Haganah mogu razlikovati od Irguna i Lehija u taktici i metodama, ali da su one ujedinjene u jednoj te istoj namjeri: izgon Britanaca i uzpostava židovske države u Palestini.
Zionistički zločini za koje nitko nikada nije odgovarao
Jedan od zionističkih zločina nad civilnim pučanstvom u Palestini je Deir Jasin masakar. U noći 9. travnja 1948. Irgun-Lehi milicija od 120 do zuba naoružanih zionista upada u mirno arapsko selo Deir Jasin u blizini Jerusalema. Poslie kratke bitke s malobrojnim braniteljima zionistička milicija ide od kuće do kuće i ubija sve što nije uspjelo pobjeći. Židovi su izjavili da su tu noć ubili 124 osbe, 7 za vrieme borbe i 117 poslie nje. Ali predstavnik Crvenog križa Jaques de Reynier, koji je s ekipom ove organizacije kasnije ušao u selo, piše da je uz te žrtve čija tiela su ležala po cesti ili u kućama bio i veliki broj drugih. Reynier kaže da je samo u jednoj cisterni našao 150 unakaženih leševa s odsječenim glavama ili razporenim trbusima. Kao i uvijek prije, Židovska agencija, Haganah i dva vrhovna rabina “osuđuju” ovaj zločin i šalju pismenu izpriku jordanskom kralju Abdulahu, koju on s prezirom odbija i drži ih odgovornim za masakar jer oni su glavni vođe svih zionističkih podhvata u Palestini.
Ali ima i dobar broj savjesnih i poštenih ljudi i organizacija koji bezrezervno osuđuju ove zločine. Među ovima je Albert Einstein i Hanna Arendt, Organizacija Ujedinjenih Naroda, Anglo-američki odbor za izpitivanje (Anglo-American Committee of Inquiry) i neke druge. Einstein Menachena Begina naziva teroristom i fašistom. U pismu New York Times-u 4. prosinca 1948., 27 iztaknutih židovskih intelektualaca izravno obtužuje Irgun za Deir Jasin masakar, gdje uz ostalo kažu: “Terorisričke bande napale su mirno selo, koje u ratu nije bilo vojni cilj, ubijaju većinu stanovnika, 240 žena i djece, a nekoliko ih ostavljaju na životu kako bi ih paradirali ulicama Jerusalema.” Pismo opominje američke Židove da odbiju slati pomoć Beginu koju on traži za utemeljenje njegove političke stranke “Herut” (Stranka slobode). Pismo završava opomenom: “Razlikke između sadašnjih smionih zahtjeva Begina i njegove bande i njihovih prošlih podviga u Palestini ne ne ukazuju na pečat neke obične stranke. Ovo je očevidan žig fašističke stranke za koju su terorizam i krivotvorenje jedini načini borbe….”
Početkom veljače 1947. Britanci vide da su ih njihova obećanja, poglavito ona u Balfourovoj deklaraciji dovela u bezizlazno stanje i javno priznaju da “Britanija ne može židovskom narodu dati nacionalnu državu jer bi time prejudicirala prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini”. Nemajući nikakvoga riešenja za Palestinu i 25. veljače 1947. britanski Foreign Secretary (ministar vanjskih poslova) Ernest Bevin “predaje” palestinsko pitanje nedavno osnovanoj Organizaciji Ujedinjenih Naroda. OUN saziva Special Committee for Palestine (Poseban odbor za Palestinu) na kojem sudjeluje jedanaest država; Australija, Kanada, Čehoslovačka, Gvatemala, Indija, Iran, Nizozemska, Peru, Švedska, Urugvaj i komunistička Jugoslavija. (Sve do jedne za to vrieme podpuno bezvažne države i državice, nap. a.). Sve ove države i državice bile su zauzete svojim problemima i mnoge su jedva u onom poslieratnom periodu preživljavale i osim Irana ni jedna od njih nije ni najmanje bila zainteresirana za probleme u Palestini. Ovaj odbor biti će poznat pod akronimom UNSCOP.
Britanski i francuski antisemitizam
U lipnju UNSCOP u Palestinu šalje grupu svojih delegata, koji se kroz pet tjedana boravka pokušavaju sasatati s arapskim i židovskim političkim vođama. Dok arapski vođe odbijaju bilo kakve pregovore s ovim delegatima lideri Židovske agencije koriste priliku da ih uvjere u legitimnost zionističkog prava za stvaranje židovske države u Palestini. Bez obzira na sve restrikcije i obstrukcije, dok je delegacija OUN-a još tamo boravila, Židovska agencija organizira masovno ilegalno useljavanje europskih Židova, koji val za valom u starim brodovima dolaze u Palestinu. Britanci poduzimaju sve mjere kako bi ovim Židovima, čija su većina bili oni koji su preživjeli holokaust, spriečili ulaz u Palestinu. Najpoznatiji od ovih starih zahrđalih brodova bio je brod s imenom Exodus, koji je 18. srpnja 1947., s 4.500 židovskih izbjeglica, stigao pred Haifu.
Exodus
Britanski ratni brodovi brod zaustavljau pred lukom i pod prietnjom da će ga potopiti prisiljavaju ga da se, s 4.500 gladnih, žednih i iznemoglih izbjeglica, vrati nazad u Francusku. Vrativši se u Francusku ovi nesretnici su smješteni u bivše njemačke logore, u kojima su mnogi od njih bili za vrieme rata. Međunarodna je zajednica javno osudila Britaniju za ovakav postupak prema izbjeglicama - i s time je sve završeno.
Borbe i nasilja između Židova i Britanaca eskaliraju. Britanci na smrt osuđuju tri člana Beginovoga Irguna. Irgun kidnapira dva britanska vodnika Cliffa Martina i Mervyna Paicea i, kako bi ih zamienili za svoje osuđene drugove, drži ih kao taoce. Nu čim su Britanci objesili Beginove vojnike on je naredio da se odmah objese Martin I Paice. Na njihova tiela Irgunovci su objesili kartone na kojima je pisalo: “Britanski špijuni osuđeni na smrt radi kriminalnih antihebrejskih aktivnosti, kao što su ilegalni ulaz u hebrejsku domovinu i članstvo u zločinačkoj terorističkoj organizaciji poznatoj kao Britanska okupacijska vojska”. U njihova tiela Irgunovci su postavili eksplozivne naprave koje će ekplodirati prilikom njihova skidanja s vješala.
Novost o vješanju dvojice njihovih vojnika izazvalo golemi val antižidovskih demonstracija diljem Engleske i Škotske. U pet dana dugim demonstracijama u Liverpoolu je napadnuto, uništeno ili oštećeno 300 trgovina i drugih biznisa čiji su vlastnici bili Židovi. Ivršeni su napadi na sinagoge u Londonu, Glasgowu, Plymothu i drugim mjestima. Po britanskim gradovima ivješeni su nadpisi i transparenti sa svastikom i sloganima “Objesiti sve Židove” i “Hitler je bio u pravu”.
U kolovozu 1947. delegati UNSCOP-a jednoglasno odlučuju da se u Palestini ukine britanski mandat i osam njih predlaže da se Palestina podieli na židovski i arapski entitet. Indija, Iran i Jugoslavija su bile za nekakvu federalnu Palestinu. Poslie skandala s Exodusom, vješanjem njihovih vojnika i masovnih antižidovskih demonstracija diljem Vel. Britanije Britanci su vidjeli da je s njihovim “mandatom” gotovo i nisu čekali na konačnu odluku UN-a. Njihova vlada 26. rujna 1947. Izjavljuje da se Britanija unilateralno povlači i Palestine. Povlačenje će biti dovršeno do 14. svibnja 1948. godine. Njihov antisemitizam i svi njihovi zločini ubrzo su zaboravljeni i nitko ih više nije spomenuo.
Do 1947. u čitavoj Palestini bilo svega 600.000 Židova, od kojih su većina bili novi doseljenici. Iako teritorijalno mala (svega 20.770 kvadratnih kilometara) Izrael je danas jaka država s više od 9 milijuna stanovnika. Od njezina utemelenja 14. svibnja 1948. do danas na njezinom kormilu izmienivat će se svi akteri koji su sudjelovali u terorističkim podhvatima ne samo protiv Britanaca, nego i protiv domicilnog palestinskog stanovništva. Prvi predsjednik biti će šef Židovske zajednice David Ben Gurion. Notorni terorist Menachem Begin, koji će zajedno s Arielom Šaronom 1973. osnovati stranku Likud, biti će 1977. izabran za premiera. Godinu dana kasnije on dobiva Nobelovu nagradu za mir (?). Šef Lehi-a Jicak Šamir izabran za premiera dva puta. Od svoga postanka Izrael na svaku i najmanju provokaciju palestinskih prognanila odgovara masivnim bombardiranjima u kojima živote gube stotine civila, djece žena i staraca, ali nitko ga ne obtužuje za “prekomjerna granatiranja” kao neke druge. Beginov Likud je i danas na vlasti u Izraelu. Njegov današnji oholi premier Benjamin “Bibi” Netanyahu nedavno je (s Trumpovim blagoslovom) izvršio aneksiju sirijske Golanske visoravni i nitko u Međunarodnoj zajednici nije na to reagirao. Ali, hajde, barem nama Hrvatima treba biti jasno da Izrael nije Hrvatska.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
