Što se to u Srbu slavi 27. Srpnja (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Srpanj 2019 17:03
…Ustanici koji su prouzročili ovu paniku bili su miješana grupa. Neki su bili obučeni u njihove stare odore vojske Kraljevine Jugoslavije. Drugi obučeni u svoju civilnu odjeću….Neki su mahali rukom izrađenim trobojnim srbskim zastavama, dok je šačica drugih izabrala crvene, moguće radi simboliziranja komunizma i solidarnosti s Sovjetskim Savezom. Ipak i među ovima se moglo čuti pozive na rezurekciju Srbije i nestanak Hrvatske…(M.B.)
Paradoksi: Bergholz u svojoj knjizi najprije piše: - Srbi su se koncem srpnja pobunili radi ustaških zločina početkom srpnja 1941. u Osredcima, Suvaji u Bubnju, a kasnije kaže: - Poslie kratkoga okršaja sa snagama Wehrmachta početkom travnja 1941. i razsula jugoslavenske vojske većina “srbskih” vojnika je sa sobom kući poniela lako oružje; puške i strojnice… Slavko Kvaternik vrhovni zapovjednik vojske izdao je javno naređenje da će svatko tko ne preda sav vojnički materijal i oružje biti uhićen i izveden pred sud radi izdaje. S pokušajima razoružavanja ovoga (pravoslavnog) puka počelo se u travnju najprije u području Bihaća i uskoro su se proširili na čitavu sjeverozapadnu Bosnu i susjedne prostore u Lici, ali do polovice svibnja postignut je vrlo mali uspjeh.
… Pokušaj lokalnih ustaša u području Kulen Vakufa u svibnju i lipnju da razoružaju bivše pravoslavne vojnike donio je svega 100 pušaka, što ih je ostavilo u strahu. Oni su vjerovali da lokalni seljaci imaju velike količine oružja i streljiva zakopanog u brdovitim šumama na granici Like i Bosne.. Ta bojazan nije bila sasvim neutemeljena…. Od sedamdeset i jednog vojnika iz sela Osredci koji su u travnju 1941. sudjelovali obrani Kraljevine Jugoslavije više od polovice njih doniela je kući svoje puške i streljivo. Ne izgleda da je ijedan od njih predao svoje oružje….
U svibnju izviješća vojske NDH počimaju bilježiti sporadične incidente u kojima pojedinci pucaju na ustaše u lokacijama u Lici i dielovima sjeverozapadne Bosne uključivši i Kulen Vakuf. Ovo podiže napetost, strah i sumnju u muški dio srbskoga pučanstva i vlasti sve više vjeruju da oni spremaju napade…Ovo je među službenicima NDH, vojnicima i lokalnim ustašama povećavalo “psihozu” straha o tome što “Srbi” rade u šumama. Sve više i više se vjerovalo da ovi ljudi, zvani “Četnici” planiraju neku vrstu pobune…”
…Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune koji će na 28. lipnja, poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao izvanrednu zapovied koja je ,prema pisčevom svaćanju, dovela do eskalacije nasilja u lokalitetima gdje su četnici spremali pobunu. Zapovied je glasila: “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotrebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.
Na koncu ovoga pisac kaže: “U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje koje opominje ustaše da će bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo sankcioniran.
Ipak, Bergholz smatra da je ova Poglavnikova zapovied dovela do eskalacije nasilja (ne kaže čijega). I ne samo to, on smatra da je to lokalnim vlastima NDH “dalo zeleno svietlo za uporabu nasilja u spriečavanju pobune”. Njemu, kao čovjeku rođenom i odgojenom u zemlji koja nikada nije morala ratovati za svoju slobodu izgleda nije jasno da je tada bilo ratno stanje u kojem se ne mohu rabiti mirnodobske mjere.
- Počevši na 24. srpnja u selu Nebljusi oni su izašli iz šuma i počeli s napadima. Borci su odmah pregazili najmanje četiri sela i mjesta ubijajući nekoliko ustaša, do zemlje paleći njihova zapovjedništva… Prema izviješćima vojske NDH mnoga od ovih zapovjedništava su bila vrlo male izolirane baze u područjima gdje je pravoslavno pučanstvo bilo brojčano daleko veće od svih drugih. Naprimjer, izviješća NDH za kotar Drvar ukazuju na zabrinutost da se ustaško zapovjedništvo sastoji od svega 11 utaša na 25.000 “srbskih” stanovnika…
- Do prvoga tjedna u kolovozu naglo pogoršavajuća sigurnostna situacija podpaljena međusobnim efektima ustaškog i ustaničkog nasilja pomogla je da prisili najviše vojne i političke vlasti NDH da ustašama zapovjede deeskalaciju nasilja. Nalozima vrhovnog vođe Ante Pavelića i vrhovnog oružničkog zapovjedništva NDH zapovjeđeno je da “lokalne ustaške organizacije odmah zaustave svaku akciju, i da one formacije koje su došle iz Zagreba i drugih mjesta isto prestanu s svakom akcijom čišćenja, indirektno priznajući da su neke ustaške grupe bitno djelovale izvan svake vlasti osim svoje vlastite. Njima je samo dozvoljeno braniti svoj teritorij i to jedino na zamolbu kotarskoga predstojnika za razlog koji on odredi.…Izgleda da je u drugoj polovici kolovoza sam Pavelić počeo izdavati zapoviedi da se obustve sve krađe, nasilja i samovolje i tko god počini takve radnje, bilo da su domobrani, ustaše ili civili, biti će priveden sudu. U jednoj zapoviedi stoji: “Opominjem sve Hrvate koji su se bez ovlaštenja naoružali i ulaze u sela drugoga naroda da će se smatrati kradljivcima i da će protiv njih biti poduzete najstrože mjere…
Nu, kako izgleda, ni to za pisca nije dovoljno.
Pljačke i masovna klanja nevinih civila
- …U Kulen Vakufu dok se vatra širila od kuće do kuće kad se mrak spustio grupa ustanika i broj lokalnih seljaka ostavila je masovnu grobnicu i vratila se u središte grada gdje su držani zarobljeni ljudi i dječaci. Smućeni i razjareni neki od njih su ušli u grupu i počeli po njoj u krug hodati. Oni su zarobljenike grdili psovkama dok su istodobno krali njihovu odjeću, satove, prstenje i novac. Svakih nekoliko trenutaka moglo se čuti glas koji viče: “Ovaj je ustaša!” Drugi glas bi potvrđivao: On je ubio moga brata i oca!” Pojedinac bi tada bio izvučen iz grupe i odveden u noć. Odmah malo kasnije čuo se pucanj puške ili grgljanje onih kojima je grkljan bio nožem prerezan….
- Negdje oko pola noći Petar Đilas, komandir kojega je Đoko Jovanić postavio za zapovjednika straže koja je čuvala zarobljenike i za spriečavanje pljačke Kulen Vakufa (već podpuno opljačkanog i spaljenog?) zapovjedio je da se oko 400 do 420 ljudi i dječaka odvede u nedaleki Martin Brod. Nije bilo pokušaja da se izdvoji one za koje se sumnjalo da su bili ustaše - svi su morali ići… Ustanici su ove zarobljenike postrojili u dugački dvored. Oko 4 sata ujutro grupa ustanika počela ih je goniti putem koji iz grada vodi prema jugu. Kilometar od Kulen Vakufa kolona je na kratko vrieme zaustavljena u blizini livade gdje su ustanici držali 900 do 1.000 žena i djece. Nitko se nije usudio javiti svojim ženama, majkama, sestrama i djeci. Ukratko poslie toga ustanici su im zapovjedili da krenu dalje. Kako se noć polako pretvarala u zoru zarobljeni ljudi i dječaci su počeli svoj 15 kilometara dugi put prema Martin Brodu. U Kulen Vakufu ostale su grupe ustanika i lokalnih (srbskih) seljaka. Neki su bili naoružani puškama i strojnicama. Ali mnogo više ih je hodalo oko spaljenog grada s sjekirama, vilama i improviziranim toljagama. Nedaleko od njih bilo je 1.400 do 1.500 nenaoružanih žena, djece i staraca, koje su ovi naoružani ustanici i seljaci kolektivno smatrali “ustašama”.
Pisac i svatko iole pametan zna da nitko tko nije podpuno lud ne bi vilama i sjekirama išao na naoružane ustaše. Pa onda je li ima netko kome nije jasno koga su tim “oružjem” ove podivljale četničke bande išle ubijati. Bergholz ne zna da se isti način mrcvarenja i ubijanja razoružanih hrvatskih vojnika i civila sjekirama, vilama i motikama ponovio bezbroj puta na Križnim putevima hrvatskoga naroda poslie završetka rata. Jedan se dogodio se u Kozarcu u bosanskoj Posavini kad je kolona izmučenih hrvatskih civila i, od Engleza razoružanih, hrvatskih vojnika predanih kod Bleiburga Titinim krvnicima prolazila kroz Kozarac morala je proći kroz rulju sjekirama, vilama i motikama naoružanih Vlahinja koje su nepoznate izmučene ljude, bez ikakva probiranja, tim oruđem ubijale vičući: “Ovaj je ubio mog Stevana!, Ovaj je ubio mog Jovana..!”
Svađe za opljačkano zlato
Kad spominje međusobne svađe i obračune četnika u Kulen Vakufu pisac ne zna za prave razloge osim, kako je čuo od nekih sudionika, da je do njih došlo zato što su neki komunistički nastrojeni četnici tobože zagovarali umjerenost u ubijanju žena, djece i staraca. Nu glavni uzrok za svađe među četnicima bila je razpodjela pljačke - koju i pisac na nekoliko mjesta spominje. Prema izkazu moga sada pok. prijatelja Mile Đakalovića, koji je rođen i odrastao u blizini Kulen Vakufa, jedna od najljućih svađa među četnicima izbila je oko podjele opljačkanog zlata. Kako i pisac navodi, zapovjednik turske tvrđave Mahmud-paša Kulenović, dao je početkom 18. Stoljeća na tom mjestu izgraditi naselje. U sred naselja dao je izgraditi liepu džamiju s visokim minaretom.
On je naredio da se poslie njegove smrti sav njegov imetak preda džamiji. Prema islamskoj tradiciji takva vjerska donacija na arapskom se zove “vakf”. Na temelju toga naselje je kasnije dobilo ime Kulen Vakuf (Kulenovićev dar). Simbol na vrhu minareta Mahmud-pašine džamije bio je obložen zlatnom oplatom od oko 2 kilograma zlata. Prije nego su zapalili džamiju četnici oko bivšega žandara Đorđa Pilipovića su s minareta skinuli zlatom obloženi simbol. Kad im je Đoko Jovanić htio simbol oduzeti, s izlikom da ga treba poslati komandi u Drvar, Pilipović je u njega uperio pušku a Đoko u njega svoj pištolj i zamalo da nije došlo do krvavog okršaja. Jovanić je u svojim memoarima napisao absurd da je Pilipović u njega uperio pušku zato što je na stražu postavio drugog četnika, isto bivšega žandara Petra Đilasa.
-… Grupa ustanika žicom veže ruke na leđima 400 do 420 ljudi i dječaka. U malim grupama ih gone gore u brda prema zapadu, prema mjestu poznatom samo lokalnim seljacima kao Golubnjača. Dok hodaju ustanici ih prisiljavaju da pjevaju srbske pjesme i stalno kliču živio kralj Petar, monarh nedavno raspale Kraljevine Jugoslavije čiji su rođendan poslie atentata na kralja Aleksandra 1934. lokalni stanovnici slavili svakog 6. rujna. Kako se grupa nesretnih ljudi penjala po vijugavom prašnjaom putu pokraj šljivika njihovi su povici i pjevanje odjekivali dolinom. Oko tri kilometra od Martin Broda gdje put naglo okreće lievo prema selu Miljuši uz plato gdje su bile otvorene livade ustanici su svojim zarobljenicima naredili da okrenu desno s puta. Prošli su kroz šljivik i niz travnatu nizbrdicu kojih 35 metara do jedne udubine koja je vodila prema rubu šume. Odmah iza prvih stabala bio je otvor vertikalne pećine (jame). …
U grupi zarobljenika hodeći prema jami bio je i Mujo Dervišević otac šestero djece iz sela Klisa:
“Vodili su nas u grupama od oko 16 do 20 ljudi. Prije moje otišlo je oko sedam ili osam grupa. Nitko od nas nije znao kud nas vode. Kad je došao red na moju grupu i kad smo došli do jame tek tada smo shvatili što se događa. Tu su oni ljude ubijali sjekirama, mesarskim noževima i kratkim kosama, a onda ih na pola žive bacali u jamu. Oko pet ili šest njih su ubijali a drugih desetak su bili stražari. Ja sam doveden do ruba jame. Jedan od njih me pitao imam li što kod sebe. Kad je vidio da nemam ništa viknuo je “jebem ti tursku majku, znači da su ti već sve oduzeli!”
Kad je na mene došao red da budem ubijen ja sam nekako uspio osloboditi ruke od žice kojom su bile vezane i počeo bježati što sam brže mogao. Jedan od njih, čiji mi je glas bio poznat, počeo je vikati: “Pobježe nam Mujo, jebem mu majku!” i počeli su za mnom pucati. Počeli su za nom trčati uz uzbrdicu, ali ja sam se već dočepao guste šume. Čuo sam gdje viču: “Ranjen je, brzo će crknuti, ajmo nazad!”
S tog mjesta nekolike stotine metara udaljenog od Golubnjaće gledao sam kako ljude stalno dovode, ubijaju i bacaju u jamu. Mogao sam jasno čuti njihove jauke. To je trajalo oko sat-sat i pol vremena poslie moga bijega. Poslie što je ubijena zadnja grupa čuo sam da ubojice glasno viču: “Ajmo, završili smo svoj posao!” i pjevajući ostavljaju Martin Brod.
Od 420 ljudi i dječaka koje su “ustanici” odveli iz Kulen Vakufa u Martin Brod, Mujo Dervišević je bio jedini koji je uspio pobjeći…. Poslie nekoliko kilometara tumaranja po šumi Muju je uhitila neka druga grupa “ustanika” i predala ga svome komandiru Đuri Rašeti koji ga je pod stražom poslao u Drvar. Tamo je našao nekoliko komunistički orientiranih poznanika koji su ga nagovarali da stupi u njihov tabor. On im je odgovorio da najprije mora ići u Kulen Vakuf i pronaći svoju ženu i djecu. Upravo kad je htio poći jedan od njih mu je dao znak da mu se primakne. Kad se Mujo primakao ovaj mu je tiho rekao: “Nemoj ići uKulen Vakuf, tamo je sve spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Ni mačka nije ostavljena na životu.”
- …S ruba jame nedaleko od Brotnje gdje su žrtve (37 Ivezića, djece, žena i staraca, nap. a.) bačene u smrt dva su mlada katolika uspjela pobjeći u šumu. Nedugo poslie uhitila ih je druga grupa ustanika. Kako bi se spasili mladići su im rekli da su pravoslavni Srbi. Sumnjajući u njihove izjave ustanici su im naredili da se pred njima mole Bogu kao pravoslavni ‘rišćani’. Dječaci su molitvu izvršili bez pogrješke, četnici su ih potapšali po ramenu, rekli “ovo su srpska deca” i pustili. Nu oni su uskoro, s još jedom mladom ženom koja je nekako sama uspjela pobjeći iz Brotnje, odvedeni u glavnu ustaničku komandu u Srbu gdje im je Đoko Jovanić počeo držati govor kako su on i njegovi komunistički orientirani ustanici protiv kolektivnog ubijanja nevinih katolika i muslimana i štošta drugoga. “Oni su u mene samo niemo zurili, a onda su pokušali rukama zakriti svoja lica”, zapisao je Jovanić. Jovanić, jedan od glavnih kolovođa krvnika, koji je dobro poznat baš radi prepisivanja svojih zločina drugima, pa kaže da kada se on idući dan vratio u Srb (ne kaže odakle) “prestravljenih Ivezića više nije bilo”.
Poslie napada na kolonu izbjeglica i zarobljavanja više od dvie tisuće civila, većinom djece, žena i staraca, - Mane Rokvić, koji je mjesec dana ranije organizirao masakre katolika u Krnjeuši, i Nikola Karanović …bez ikakva pokušaja da pronađu jesu li ljudi koje su zarobili ustaše, kao ustanički zapovjednici zapovjedili su da se zarobljenike potjera s puta prema mjestu zvanom Duliba. Bećo Šiljedić je bio jedan od njih:
“Ustanici su odmah odielili muške na jednu stranu, a ženske i djecu na drugu. Naše ruke su zavezali konopcima i pognali nas (muške) prema Vrtočama. Dok smo išli nisam mogao ni sanjati što nas čeka. Počeo sam naglas moliti Boga da nas spasi. Čuvši me, jedan od ustanika me je kundakom puške udario po glavi tako jako da me i danas (1980.) glava boli. Doveli su nas do neke jame u Dugopolju. Onda su nam naredili da skinemo svu odjeću. Tek tada sam razumio što nas čeka. Počeli su pucati u ljude i bacati ih u jamu. Onda je došao red na mene. Opalili su u mene. Zrno mi je prošlo kroz rame i dio glave ali nekako sam osjetio da to nije bilo dosta da me ubije. Pao sam u jams. Kad sam udario u dno čuo sam vapaje za pomoć. Jedan od glasova mi je bio poznat. Bio je to glas Huse Galijaševića iz Kulen Vakufa. On me je molto da uzmem non i da mu prerežem grkljan jer vide ne more trpiti bolove. Uz rane od puščanih naboja obe noge su mu bile slomljene. Dok smo mi govorili mrtvi ljudi su padali oko nas mnoge od kojih sam poznavao.Više od 70 ljudi je ubijeno i bačeno u ovu jamu.
U nastavku - strahoviti masakri žena I djece
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
