Što se to u Srbu slavi 27. srpnja (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 26 Srpanj 2019 16:58
- Čitavo stanovništvo Boričevca, blizu 2.700 ljudi, koje je u srpnju pobjeglo u Kulen Vakuf, 23. kolovoza pješice i zaprežnim kolima bježi prema Bihaću. Ustanici izgleda nisu znali za njihovo kretanje do u kasno doba toga dana. Oni tada na putu napadaju dio kolone i uspjevaju ubiti četiri i raniti osam ljudi.
S izbjeglicama je došao izvještaj domobranskog satnika (kasnije bojnika) Vladimira Vebera zapovjednika posade u Kulen Vakufu u kojem kaže: “U Kulen Vakufu još ima tisuće izbjeglica iz okolnih muslimanskih sela i postoji bojazan da će eventualni proboj četnika rezultirati golemim katastrofalnim klanjem čitavoga pučanstva.” Veber je naglasio osobitu zabrinutost da bi “svako masovno krvoproliće imalo posebno bolne odjeke u među muslimanima diljem Bosne.” Dokazi sugeriraju da su se vlasti NDH u Bihaću složile s ovom procjenom…
Petnaest seljaka čitavo posliepodne brani svoje selo koje napada više stotina četnika
…Borci (kako Bergholz voli liepo nazivati četnike) pod zapovjedništvom komunistički orientiranog komandira Stevana Pilipovića “Maćuke” 4. rujna sišli su s brda oko sela Ćukovi i počeli žestoki napad… Oko 15 naoružanih stanovnika sela odbijaju se predati i viču kroz prozore: “Čukovi se nikada nisu predali, nitko ovo selo nikada nije zauzeo, nećete ni vi!” Razvila se ljuta bitka. Čitavo posliepodne seljaci sa svojih prozora pucaju po ustanicima. Kako je komunistički zapovjednik Gojko Polovina kasnije opisao: “Naši borci nisu mogli zauzeti ni jednu njihovu kuću dok je nisu zapalili.Tek kad su vidjeli da gori oni (branitelji) bi je napustili i otišli u drugu, koju opet ne bi napuštali dok nije počela gorjeti.” Poslie oko pet sati borbe ustanici su zapalili gotovo sve kuće u selu. Tek onda su se branitelji Ćukova povukli prema jugu u obližnje selo Orašac… Dok je bitka trajala Munira Dedić je ostala u Ćukovima sa svoja tri mala sina. Kad je planula jedna od najzadnjih kuća ona je konačno odlučila bježati s djecom u Orašac. Nedaleko od Ćukova dostiglo ih je nekoliko ustanika i bez imalo sustezanja svih četvero ubili na licu mjesta. Prije Munire i njezine djece još dvie žene su pobjegle iz Čukova. Ustanici su ih opazili nedaleko izpred sebe, pojurili i dostigli. Još jednom oni (ustanici) svoje zarobljenike ubijaju na licu mjesta… Sve se to događa pred očima i pod zapovjedništvom Stevana Pilipovića “Maćuke”, ali pisac i dalje inzistira da je on bio umjerenjak “moderat” koji je bio protiv ubijanja civila.
Strahoviti pokolji žena i djece
Polovina se izgovra, ali u njegovom izgovaranju on nesviestno potvrđuje da to što se danas slavi u Srbu nije bilo ništa drugo nego zločinački podhvat udruženih četnika.
- …Polovina je pokušao maknuti žene i djecu iz ove opasne situacije, piše Bergholz, ali jedan pojedinac - i sada bez nekoliko ključnih zagovarača za suzdržljivost koji su noć prije iznenada otišli (ne kaže kuda i za što) on jednostavno nije bio dosta snažan smanjiti napetost ngomilanu kroz mjesece nasilja, a posebno tijekom prošloga dana… On nije imao drugoga izbora nego prestravljene žene i djecu pješice poslati u Bjelaj. Na putu do toga sela žene i djeca su morali proći kroz veliku rulju ustanika i seljaka. Neki su držali puške. Puno više ih je nosilo sjekire, kose i improvizirane toljage. Mnogi su bili pijani i do tada su već, poslie što su ih opljačkali, zapalili skoro sve zgrade u Kulen Vakufu….
-…Među stotinama žena i djece na putu za Bjelaj bila je Hana Štrkljević s njezino troje djece i nije imala izbora nego pokušati proći kroz tu rulju:
- Čim smo pošli naišli smo na grupu od oko 200 ustanika i seljaka koji su bili naoružani raznim vrstama oružja…puškama, sjekirama, kosama, vilama, kolcima. Dočekali su nas vrištanjem i psovkama. Bio je to kaos. Bilo je nemoguće bilo što razumjeti krtoz pucnjavu, viku, psovke, batinanje, plač djece i vrisku žena. Prestravljeni od smri ljudi su bježali u svim pravcima, ja s grupom žena i djece prema Uni. Deset ustanika i seljaka trčalo je za nama psujući nam ustaške majke i vičući da nas sve treba pobiti. Čuvši to ja sam s moje troje djece skočila u Unu. Isto je učinila i Zlata Kosović-Demirović s njezinih dvoje djece. Ne znam kako, ali Zlata se nekako uspjela spasiti uhvatiti mene za ruku i izvući na suho, dok se jedna od mojih malih djevočica u vodi držala za nekakv ogranak. Kad smo se našle na obali rijeke tek onda smo vidjele da naša druga djeca nisu bila tamo, dvie moje i dvie njezine. Onda je Zlata poludjela. Slomljene duše ona je ustala potrčala i opet se bacila u vodu. Bila je na površini rijeke svega nekoliko sekunda prije nego se utopila. Ja sam bila podpuno izvan sebe. Nisam znala što činiti. Možda bih i ja bila učinila što i Zlata da me ustanici i seljaci nisu opet počeli proganjati.
-…Obale rijeke Une i dva mosta preko njzine smargdno-zelene vode naglo su pretvoreni u mjesto masovne smrti. Naoružani sjekirama, kosama i toljagama seljaci i ustanici gonaju djecu i žene u svim pravcima kroz livade u blizini rijeke. Onima koje uhvate režu grkljane, probadaju trbuhe ili zabijaju sjekire u vratove i leđa. Majke prerezanih grkljana, kao Ajša Galijašević, padaju na krvavu zemlju. Neke od njihovih beba i male djece, koje su seljaci i ustanici promašili ubiti, polako puzaju oko već ili uskoro mrtvih tiela njihovih majki. Sve više i više od očaja poludjelih majki nemaju izbora nego trčati sa svojom djecom prema rijeci Uni. Mnoge su se skupile na mostu preko brzice koja se zove Buk, gdje su se našle u stupici. S obe strane prema njima su nadirale grupe seljaka i ustanika. Prestravljene žene i djeca okretali su se sad lievo sad desno tražeći izlaz, ali jedini put s mosta koji nije vodio prema razjarenoj rulji bio je ravno u vodu.
Kao Hana Štrkljević i Zlata Kosović-Demirović one su se spremile s djecom skočiti u rijeku radije nego pasti u ruke onima koji su ih naumili ubiti.
Majke su uzimale svoju djecu i bacale ih u vodu a onda su i same za njima skakale. Nitko od njih nije znao plivati. Njihova tiela bi nekoliko sekunda plutala na površini prije nego ih je hladna brzica povukla na dno, a onda su nestala bez traga.
Druge žene su trčale do obale, ali bi onda stale paralizirane jer nisu mogle svoju djecu bacati u rijeku. Lokalni seljaci su ih stigli i onako ukočene gurali ih u rijeku da se utope kao i one druge. Neki od ovih seljaka su ih tukli kolcima i kamenjem koje su našli na obali. Šaka mladih ljudi i dječaka koji su nekako bili ostali u mjestu isto su počeli skakati u rijeku. Neki su to činili kad bi se oteli ustanicima i seljacima koji su ih uhitili i htjeli kolcima ubiti. Kao i žene i djeca i oni su se utopili u hladnoj vodi rijeke. Neke žene i djeca pokušali su se sakriti u kukuruzima u blizini rijeke ali ustanici i seljaci su sustavno češljali kroz stabljike kukuruza i većinu odkrili i ubili. Dokazi potvrđuju da su u ovom lovu počinjena silovanja….
Seljake u Krnjeuši koje nisu ubili u zapaljenoj katoličkoj crkvi ustanici su odvedeli u selo Zelinovac gdje su ih zatvorili u nekoliko kuća i štala koje su onda zapalili. Onda su počeli ubijati svu stoku. U ovom slučaju nasilje se pretvorilo u obće uništenje oko 400 katolika koji nisu na vrieme uspjeli pobjeći i paljenje gotovo svih građevina.
Za vrieme napada na Vrtoče 2. kolovoza ustanici traže otca Miroslava Matijevića ustaše koji je navodno bio u Kulen Vakufu. Njegovo ime je bilo Josip Matijević. Posli što su ga pronašli odsjekli su mu glavu, stavili je na kolac i nosali po selu dok su ubijali druge, uključivči i njegovu suprugu kojoj su također odsjekli glavu i stavili je na kolac. Josip Matijević je invalid. Njemu je noga bila amputirana za to što mu je srbski žandar prije rata pucao u nogu jer je navodno u ruci imao hrvatsku zaztavicu.
Početkom rujna 1941., Marko Orešković “Krntija” napisao je uputstvo tzv. organizaciji partizanskih odreda. U uputstvu on kritizira zločine koji su se dogodili tijekom Ustanka u Srbu:
"Navešćemo nekoliko slučajeva, koji su nam se gorko osvetili usljed nedostatka discipline. Paljenje Boričevca, ne samo što je to ogromna materijalna šteta, već se slobodno može reći da je još veća moralna. Zar bi se Kulen Vakuf toliko držao da se u njemu narod nije plašio iste sudbine Boričevca, a to su nam i sami poručili. Glamoč koji je bio očišćen od ustaša, i umjesto da se neprijatelj progoni do unštenja, naši partizani su zasjeli u zauzeti Glamoč i udarili u pijanku, što je neprijatelju omogućilo da se sabere i prikupi snage i bez ikakve muke istjera naše partizane iz Glamoča. Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i predali oružje partizanima i bratski ih dočekali očekujući bratsko razumijevanje sa strane naših partizana, no, međutim, našli su se neki neodgovorni elementi u našim redovima, koji su naknadno zašli kroz selo i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako, usljed opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u šumu tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je i takvih slučajeva, da čak neki elementi iz naše sredine vrše nasilje nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane žene, djeca i sve što se zateklo u kući….”
Orešković je dobio nadimak “Krntija” dok je u Beogradu vozio stari razpadajući taksi (krntiju) nap. a.).
Po službenoj verziji, “ubili su ga četnički elementi u Narodnooslobodilačkom pokretu i bacili u jamu, 20. listopada 1941. godine u selu Veliko Očijevo, prilikom njegovog povratka iz Drvara u Liku”. Krajem osamdesetih godina, javila se još jedna verzija Oreškovićeve smrti, koja dovodi u vezu i njegovo navodno protivljenje prema službenoj politici KP Hrvatske.
Gojko Polovina, zapovjednik tzv. Šeste ličke divizije, opisao je Oreškovićevu pogibiju u časopisu Student, i u svojoj knjizi “Svedočenje Prva godina ustanka u Lici” i naveo da su ga ubila dvojica partizana u selu Velikom Očijevu. Polovina ne navodi njihova imena vjerojatno zato što su ubojice za vrieme njegova pisanja vjerojatno negdje bili na visokim pozicijama u SFRJ-u. Sam Polovina je, po vlastitom svjedočenju, znao da je zapovijedao grupama pobunjenika koje sastojale samo od Srba i da su vršile neopisive zločine nad hrvatskim pučanstvom.
Ivo Banac tvrdi da su ga ubili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu.
Bergholz piše o jednom slučaju koji se dogodio u selu veliki Cvjetnić: Izgleda da je to bilo rano u kolovozu, komunist Marko Orešković Krntija i njegov kolega Đoko Jovanić došli su u selo raztumačiti da se ustanici namjeraju boriti protiv ustaša, ali ne i protiv svih Hrvata. Dok su im seljaci pekli jaja sin loklnog pravoslavnog popa se primakao Jovaniću i upirući prstom u Oreškovića Krntiju upitao: “Je li taj Hrvat?” Jovanić mu je navodno odgovorio: “Jet, pa šta onda?” Popov sin mu je pvišenim glasom odgovorio: “Ajde da ga ubijemo! Hrvatima i muslimanima se ne može vjerovati!”
Slično se dogodilo i s Jakovom Blaževićem. - Ustanik Brato Šašić je bio iz pravoslavnog sela blizu Donjeg Lapca. On je prije rata povremeno radio u Beogradu kao radnik na ukrcavanju i izkrcavanju riječnih brodova i bio poznat kao komunistički simpatizer. Ipak, on je odmah uhitio Jakova Blaževića sekretara okružnog komiteta komunističke partije kad je u selo došao s drugim komunističkim aktivistima. Zašto? “Zato što je Hrvat!”, Šašić je izjavio ustaničkom komandantu.
…Jedan od ustanika je opisao atmosferu u Donjem Lapcu odmah poslie nihovoga ulazka u to mjesto: Neki Srbi već govorili da sve Hrvate treba pobiti i da ih treba pobiti za to što su Hrvati. Nečije bivše ponašanje više nije vriedilo…. Djecu i žene su isto smatrali neprijateljima koje je potrebno zatrti, idući čak tako daleko da su ih uzpoređivali sa životinjama čiju se reprodukciju treba zaustaviti. Poslie što je zaklao ženu i njezino dijete u prvom tjednu ustanka jedan ustanik je vikao: “Zaustaviti ove kuje da ne legu paščad!” Drugi su jedva dočekali da uptriebe takav mentalni sklop u kojem je percepcija pripadnosti jednoj etničkoj kategoriji sada određivala kako s njom treba postupiti.
Uzprkos (navodnom) zgražanju i gađenju komunistički orientiranih zapovjednika nema dokaza koji bi sugerirali da su se oni potrudili ustanoviti tko je točno bio odgovoran za ova ubojstva, niti kazniti počinitelje. Kao što su masakri jasno pokazali ovi su zapovjednici - zagovornici obuzdanosti - bolovali od prilično velike nedostatka (nebrige, nap. a.) za kontrolu nad mnogim koji su počinili ubojstva. I tako, osim pisanja nekoliko srditih pisama i poziva za promjene oni su vrlo malo poduzeli protiv njih. Zapravo, dokazi ukazuju na njihovu spremnost da toleriraju njihovu prisutnost na vodećim pozicijama.
Istaknuti vođe ustanka iz redova komunista poslije rata su ponavljali priču o Kulen Vakufu i okolnim selima kao jakom "ustaškom uporištu", makar su mjesto branili domobrani i samo jedan dio mještana. Također se pričalo o teškim borbama za "oslobođenje" mjesta, makar se operacija svodila na proganjanje zbjega i pokolj civila. Zapovjednik ustanika u Kulen Vakufu Đoko Jovanić postao je kasnije general JNA i ađutatant Josipa Broza Tita. Stojan Matić jedan od zapovjednika napada na Ćukove i Orašac, za svoje sudjelovanje u tim akcijama odlikovan je ordenom narodnog heroja. Još jedan od zapovjednika ustanika u toj akciji i klanju nevinih civila prije i poslie njega Nikola Karanović, postao je general i zapovjednik kopnene vojske JNA. O pokolju - gdje se bilježi čak i klanje trudne žene kojoj je rasporena utroba se za vrieme komunističke vladavine nije smjelo govoriti. To klanje i čerečenje trudnice ovi vampiri će kasnije pripisati ustašama. Tek poslie svađe između četnika rojalista i onih komunistički orientiranih Karanoviću, koji je na koncu stao na komunističku stranu, rečeno je da treba obrijati bradu tako da više ne izgleda kao četnik.
Nakon masovnih likvidacija nevinog pučanstva i pustošenja Kulen Vakufa i okolnih sela ustanici su se povukli u planine. Stanovništvo se u njih nije vratilo do kraja rata. Život se u Kulen Vakuf vratio vrlo polako i samo djelomično nakon rata. Mahmud-pašina džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1981. godine, punih 39 godina nakon zločina.
Kako bi u nikad nezacieljene rane preživjelog pučanstva ponovno trljali sol krvnici su u centru Kulen Vakufa uz osnovnu školu 3. studenog iste godine podigli spomenik svojim “palim borcima”. Dok je počastna straža partizanskih veterana iz tih krajeva (bivših “ustanika” - četnika, masovnih ubojica tisuća civilnog pučanstva Kulen Vakufa i okolice) s vijencima u rukama stajala kod improvizirane pozornice djeca su oko spomenika igrala kolo. Glavni govornik bio je; nitko drugi nego Nikola Karanović.
Džamija je 1992. je ponovo uništena u novom etničkom čišćenju toga područja od strane novih četnika, sinova i unuka onih iz 1940ih. U Boričevac se nitko od prognanih nije usudio vratiti do završetka oslobodilačkog rata 1995. godine. Možda spomenik “narodnim herojima” i danas tamo stoji nedirnut. Jer većina današnjih “Bošnjaka” su vrlo čudan narod. Za njih nisu neprijatelji oni koji su nad njima nekoliko puta izvršili genocid, nego oni koji su ih branili.
Kakve su spodobe bili ovi “ustanici” opisao je jednom i komunist Šime Balen:
“Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne: ‘Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!’ (U zapadnoj Bosni Hrvate zovu Kranjci.) Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!’ Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: ‘Šime, govori kao Hrvat!’ Skočim na binu i počnem: ‘Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!’. Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: ‘Šalje me Komunistička partija iz Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!’. Ne umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto.” Što znači da je 90% tih četnika prešlo u partizane.
Savka Dabčević Kučar u knjizi “Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost” opisuje kako je Srb (u vrieme Maspoka) 1971. opet postao stožerno mjesto okupljanja četnika.Na skup je došla i hrvatska partijska delegacija na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Zgranuta onime što je doživjela i vidjela tada, usred komunističke Jugoslavije gdje su Hrvati bili obespravljen narod sveden na razinu etničkog vegetiranja: “Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu… Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti! Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj! Organizatorima je cilj bio organizirano prikazati i dokazati da je tu „srpska Hrvatska“, svojevrsna demonstracija sile i prijetnje, uz jasnu poruku “Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza vas!” Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.”
Nu danas to ništa ne smeta “antifašiste” poput Stipe Mesića, Ive Josipovića, Zorana Pusića, “povjesničara” Hrvoja Klasića i druge jugokomunističke gamadi. U svom govoru na prošlogodišnjem derneku vampira u Srbu Klasić se žali: “…Nažalost, mi se već godinama na ovakvim mjestima poput Srba, mog Siska, Jasenovca ili Jadovnoga ne okupljamo samo kako bismo se prisjetili prošlosti. Okupljamo se, nažalost, jer smo zabrinuti za budućnost. Zabrinuti smo za život u društvu u kojem je normalno da ulice nose imena po ustaškim političarima, u kojem se dižu spomenici ustaškim vojnicima i u kojem je normalno da se na ulicama i stadionima uzvikuju ustaški pozdravi. Nije normalno da se na ovakvim mjestima okupljamo pod ovolikom pratnjom policije, to nije normalno društvo…”
Naravno da to nije normalno društvo. Jer da je normalno ne bi hrvatska policija štitila spomenike masovnim ubojicama svoga naroda i spodobe kao što ste vi. U svakom normalnom društvu takve morbidne spodobe davno bi završile na kraju konopca.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
