Križni put jednoga hrvatskog branitelja
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Siječanj 2020 12:50
Ali gle opet “novoga čuda”!!! Novoujedinjena desnica koja (s pravom) smatra da je Škoro ipak postigao veliki uspjeh i da će njezinim glasovima na idućim parlamentarnim izborima postići još veći uspjeh opet je razjedinjena na nekoliko frakcija: na one koji ne vide nikavu razliku između Kolinde i Zorana (a stvarno je i nema) pa neće svoje dostojanstvo okaljati davanjem svoga glasa ni jednome ni drugome....
Tuđman je jednom rekao da u Hrvatskoj imamo 20% antihrvatskih ljevičara ( i.e. jugokomunista, boljševika, titoista, partizana, udbaša, antifašista, ili kako god ih već hoćemo zvati ). Ako je ta njegova tvrdnj točna onda je jasno da je, na suprot onoj drugoj razštrkanoj, zavađenoj, glupoj i lienoj osamdesetpostotnoj većini ta dvadesetpostotna manjina vrlo, vrlo kompaktna i aktivna i da je sve i jedan od njih izašao na ove prošle izbore. Jer kako bi inače jedan komunistički klipan kao Milanović u prvom krugu mogao dobiti više od pola milijuna glasova, gotovo 30% glasova od onih 38% koji su izašli na izbore? Nu svatko iole pametan zna da je nemoguće da su baš svi “antifašisti” izašli na izbore a još manje da su svi glasali za Milanovića prije svega za to što je između njega i Kolinde, osim fizičke, ne postoji skoro nikakva razlika. Ne mislim da je ikome tko nije posve glup potrebno objašnjavati za što se dogodilo to što se dogodilo. Za Milanovića i Kolindu glasala je većina onih “nesvrstanih” koji ni sami ne znaju što su, tko su, ni za što su. Uz one koji “ne bi imali za koga glasati” ni da je sv. Petar jedan od kandidata, ovi su najodgovorniji za sve ono što se događalo na svim izborima od 2.000te na ovamo, pogotovo na ovim prošlim izborima.
Miroslav Škoro je bio jedini kandidat, koji je obećanjem referenduma za promjene izbornog zakona, i nekih drugih točaka u postojećem “zavnohovsko-antifašističkom” ustavu svakom poštenom Hrvatu ulievao makar malo nade za bolju budućnost i on je, po svim pravilima, trebao izaći kao pobjednik. Nema sumnje da je njegov gubitak najviše uzrokovan manipulacijom i otvorem krađom glasova, ali mora se priznati da je i on sam nekim izjavama u predizbornoj kampanji doprinieo svome porazu. Naprimjer, u jednoj izjavi on reče da će preizpitati mit o Jasenovcu a onda, valjda u bojazni da će time odbiti “lieve” glasače, malo kasnije kaže do on to nije rekao. Druga od njegovih dvojbenih izjava, koja je sigurno odvratila dobar broj domoljubnih glasača, je ona kovanica Slavka Goldsteina o nekakvim “dobrim antifašistima za vrieme rata”.
Ako je on mislio da će time privući određeni broj “lievih” glasača onda, uzprkos svoj njegovoj naobrazbi, on ne shvaća da ni jedan od njih nikada neće glasati za bilo koga tko na bilo koji način ugrožava njihov status quo. Kao obrazovan čovjek on mora znati da je opasno u isto vrieme sjediti na dvie stolice. Da, znam, mnogi će reći da je to samo prividna umjerenost ili mudrost hrvatskog političara koji uvijek mora biti oprezan da ga protagonisti raznih nevladinih udruga Soroševog Free Society, Europska Unija, “međunarodne zajednica” i sva ostala “antifašistička” klepetala ne proglase fašistom. Zar za njih nije fašist svatko tko se i na najblaži način suprostavi njihovom novom-starom World Order-u?
Ali gle opet “novoga čuda”!!! Novoujedinjena desnica koja (s pravom) smatra da je Škoro ipak postigao veliki uspjeh i da će njezinim glasovima na idućim parlamentarnim izborima postići još veći uspjeh opet je razjedinjena na nekoliko frakcija: na one koji ne vide nikavu razliku između Kolinde i Zorana (a stvarno je i nema) pa neće svoje dostojanstvo okaljati davanjem svoga glasa ni jednome ni drugome, na one koji kažu da će glasati za Kolindu jer smatraju da je Zoran nešto veći crvenjaš od nje, na one koji će joj dati svoj glas jer su se “vratili materi”, koja im zapovjeda da to moraju učiniti ili će biti izbačeni iz njezine kuće i konačno na one koji su i do sada vrludali sad u jedan sad u drugi tabor kao napr. velika desničarka Ruža Tomašić, koja je znala izjaviti da joj je pun kufer onih koji rabe pozdrav Za dom spremni, pa veli da će glasati za Kolindu ako joj ona (koja u 5 godina svoga predsjednikovanja nije izpunila ništa što je obećala) obeća da će izpuniti uslove koje joj ona postavi. Stari Rimljani bi rekli: Aut insanit mullier, aut versus facit, (Ženska je ili luda ili slaže pjesmice).
Ipak, poslie svega ovoga, vjerujem, nadam se, da će Škoro, ako na iduće parlamentarne izbore iziđe s jasnim nacionalnim programom, uspjeti ujediniti barem veliki dio one istinski domoljubne desnice i postići vrlo značajan uspjeh. Uz referendum za promjenu izbornog zakona on mora bez ikakva sustezanja obećati da će ako pobjedi ustanoviti komisiju sasatavljenu od nepristranih stručnjaka za izpitivanje jasenovačkoga mita i ponovno uzpostaviti onu za jugokomunističkog genocida nad hrvatskim narodom, koju su odmah poslie odkrića onih masovnih grobnica u Maceljskoj šumi, razpustile hadezeovske i sdepeovske jugokomunjare na vlasti u Hrvatskoj.
Svim onima koji se nisu potrudili pročitati ni jedno od tisuća i tisuća svjedočanstava komunističkih žrtava pa vjeruju da su za vrieme rata, ili bilo kada, postojali nekakvi “dobri antifašisti” evo jedno od svedočanstava koje prikazuje njihovo pravo lice, lice ubojica, bandita i razbojnika najgore vrste.
U knjžici “Calvary of a Croatian Freedom Fighter” (Kalvarija hrvatskoga borca za slobodu) hrvatski branitelj Martin Grabarević opisuje njegov križni put od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., do njegove robije i mučenja poslie njezina sloma, biega preko granice i dolazka u Kanadu, gdje je i završio svoj mučenički život.
Upoznao sam ga odmah po dolazku u Kanadu gdje smo u hrvatskim političkim organizacijama proveli dugi niz godina u borbi protiv jugokomunističke tiranije. Knjižica je najprije napisana na hrvatskom jeziku i znam da sam je imao, ali nisam je uspio naći u hrpi mojih knjiga. Našao sam kopiju iste ( tiskane na vrlo lošem engleskom i nizom tipkarskih i drugih pogrešaka) koju mi je pok. Martin dao nešto prije svoje smrti. Ipak, pošto sam sve ovo već prije čuo iz Martinovih usta, nije težko tekst izpravno prevesti na hrvatski jezik.
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske
Zvona na crkvi sv. Filipa i Jakova najavila su proglađenje Nezavisne Države Hrvatske. Župnik iz Divuše, dr. Ante Đurić dolazi u Gvozdansko. Nova vlast imenovala ga je ustaškoim povjerenikom za područje Dvora na Uni. Poslie dugog domoljubnog govora on za lokalnog ustaškog predstavnika imenuje trgovca iz Bešlinca Šandora Brkljačića, a za njegova zamjenika Milana Florijana učitelja u Gvozdanskom. Na nake manje važne dužnosti postavlja Ivana Truliju, Josu Božića , Josu Grabarevića i neke druge.
Odmah poslie toga narod je počeo slaviti. U roku od kojih pola sata svi prozori u Gvozdanskom bili su okićeni svježim proljetnim cviećem i hrvatskim zastavama. Narod se veselio, pjevao i plesao. Na zapovied novo postavljenog zapovjednika mjestne civilne zaštite Ivana Trulije pošli smo u mjestnu školu gdje će nam dr. Đurić održati govor. Sjećam se da nam je, uz ostalo, rekao da će dielovi jugoslavenske vojske a pogotovo likalni pravoslavci stupiti u gerilski rat što će prouzročiti veliku opasnost za naše selo. Koliko smo znali u našem selu je bilo svega tri livačka karabina, desetak starih lovačkih pušaka i možda još koja stara puška za koju se nije znalo. Kako ih četnici ne bi orobili, zapalili ili minirali, s tim “oružjem” morali smo ići čuvati ljevaonicu u Bešlincu, tvornicu “Bata” i mostove kod Trgova, Stupnice i Gornje Komore.
Odmah tu večer otišli smo na dužnost. Šest ljudi ( tri mlađa i tri starija) određeno je za stražu na svakom mostu. Nismo stajali na mostu nego smo bili skriveni u žbunju u njegovoj blizini. Pušenje i razgovor bili su strogo zabranjeni. Do pola noći bilo je sve mirno. Nu ubrzo poslie te tišine začuli su se ljudski koraci koji se primiču mostu. Svi smo bili spremni za okršaj, ali moram priznati, kako su se koraci primicali mostu da mi se puška u rukama počela tresti.
Kad su se došljaci primakli na kojih 30 metara Ivo Trulija je viknuo: “Stoj!” Glas je odgovorio: “Stali smo!” Trulija je upitao: “Tko ide?” Odgovor: “Vojnici!” Trulija je na to uzviknuo: “U ime Nezavisne Države Hrvatske, odbacite oružje i predajte se!” Puške su odmah bačene na zemlji i četiri mlada vojnika s uzdignutim rukama došli su pred nas. Dok su dvojica naših držali u njih uperene stare puške druga dvojica su ih pretražili, a ja i Milan smo otišli uzeti piške koje su odbacili. Puške smo pokupili i predali Truliji. I dok su prestrašeni vojnici, koji su rekli da su iz Žirovca, udaljenog kojih 7 kilometara, bili u strahu što će se s njima dogoditi mi smo im oduzeli streljivo i pustili ih da nastave put.
Poslie, kad smo se vratili kući i malo prespavali čuli smo da su naši stražari na drugim mostovima oduzeli vojnicima 18 pušaka i znatan broj streljiva.
Sutradan kad smo određivani za smjenu stražarenja Milan Florijan je napomenuo da kad su hrvatske zastave već izvješene na školi i tornju crkve da bi bilo potrebno da se jedna izvjesi i na svećenički stan (kvartir). Ali poslie smrti veleč. Josipa Kovačeka nitko u toj kući nije živio, a svetu Misu je svake treće nedjelje dolazio slaviti župnik iz Bosanskog Novog. U njoj je tada živjela učiteljica Milena Davidović kćer pravoslavnog popa iz Banja Luke, pa smo otišli kod nje da je pitamo možemo li objesiti zastavu. Nas trojica došli sm i pokucali na vrata. Kad ih je Milena otvorila mi smo joj, očekujući pozitivan odgovor, rekli što namjeravamo i bili smo iznenađeni kad nam je ona odgovorila: “Dok sam ja živa hrvatska zastava se neće vijoriti nad mojom glavom! Ja sam rođena Srpkinja i takva ću umreti!” Kao ženi nismo joj mogli ništa drugo nego joj reći da ako se ne slaže s podizanjem hrvatske zastave neka uzme svoje stvari i napusti kuću i nitko je za to neće napadati. Ona je pokupila svoje stvari i napustila kuću. Mi smo izvjesili zastavu i zaželili joj sretan put.
Milena je otišla u susjedno mjesto Rujevac kod tamošnjeg učitelja Bogdana Dragišića čija je žena bila Hrvatica rođena u Karlovcu. Kad mu je izpričala štojoj se u Gvozdanskom dogodilo oni su joj rekli da se nije pravilno poniela jer da kao državna službenica ona treba biti na razpolaganju novim hrvatskim vlastima. Milena je kod njih ostala nekoliko dana a onda je nekud otišla. U srpnju iste godine, dok sam u Banja Luci pohađao kurs za higijenu, sreo sam je na ulici i pozdravio. Poslie toga više nisam za nju čuo, niti me ona interesirala. Tek nekoliko godina unazad (sedamdesetih) vidio sam u zagrebačkom tabloidu “Arena”zapis u kojem je opisuju kao “vriednu partizank” s činom kapetana.
Neki će vjerojatno reći da o ovakvim stvarima nije potrebno ili vriedno pisati, ali ja sam mišljenja da je itekako potrebno. Iako je već prošlo mnogo vremena od naše tragedije jugoslavenski tisak, s ciljem da prekrije srbokomunističke zločine nad hrvatskim narodom, ne prestaje pisati o tzv. “ustaškim zločinima”. Gore opisani događaj je dokaz koliko smo mi Hrvati bili mekani prema onima koji su mrzili sve što je hrvatsko. Jer da to nije bilo tako Milena Davidović sigurno ne bi bila živa i svi bi oni nevini Hrvati, koje su nezini drugovi četnici i partizani, a i ona sama, pobili, bili živi. Kad smo mi 1941. zauzimali srbske žandarske postaje u Rujevcu i Žirovcu mi nismo zlostavljali , ni ubili ni jednog žandara nego smo ih pustili da slobodno idu kuda su željeli. Velika većina njih su otišliu četnike i partizane i počeli ubijati one koji su im poštedili živote.
Moram napomenuti da je i među pravoslavnima bilo iznimaka. Jedan od njih bio je i već spomenuti učitelj Bogdan Dragišić koji je ostao na svojoj dužnosti sve do 8 travnja 1942. godine kad je s još desetoricom drugih pravoslavaca mučki ubijen. Toga dana on i desetorica predstavnika naroda iz okolnih sela pošli su s bielom zastavom prema zapovjedništvu Hrvatske vojske s namjerom da kažu da oni žele biti mirni i dažele biti vjerni građani nove hrvatske Države. Na putu su ih presreli Titini partizani i sve pobili. O tome više kasnije….
Već u kolovozu manje grupe odmetnika počele su po noći izlaziti iz svojih šumskih brloga i po putevima napadari i maltretirati ljude, muške i ženske. Oni su se predstavljali kao “narodno-oslobodilačka vojska” i počeli stanovnicima Gvozdanskog slati poruke da im se predaju ili da će cielo selo biti uništeno. Ljudi se na te njihove prietnje nisu obzirali. Po danu su radili na svojim njivama, a po noći stražarili. Bivše postaje jugoslavenske policije sada su bile hrvatske, a mladi hrvatski redarstvenici bili su u stalnoj vezi s nama koji smo čuvali mostove i druge objekte. U to kritično vrieme u Gvozdansko je došao mladi svećenik veleč. Osvald Tot. U njegovoj prodici za vrieme Mise on je upozorio vjernike na opasnost od četnika i njihovih saveznika koji sebe zovu nekakvim čudnim imenom - partizani.
Istoga dana na vrhu staroga grada Gvozda koji se uzdiže iznad Gvozdanskog primjetili smo neke ljudske sjene, a na drugoj strani brda poznatom kao Bubreg nepoznate osobe su uhitile neke naše pastire koje su poslali da stražarima u Gvozdanskom predaju papir na kojem je bila napisan poruka da se predaju ili će na noć biti napadnuti. Do napada nije došlo jer je te večeri iz zapovjedništva Hrvatskih ružanih snaga u Dvoru na Uni u Gvozdansko stigao jedan jači vod domobrana Straže maršala Kvaternika. Razlika ove jedinice od drugih domobranskih postrojbi bila je u tome što su ovi vojnici na glavama imali crvene kape. Radi tog su bili poznati kao Crvenkapice. Povrh toga na lievom rukavu imali su trolist znak Hrvatskih skouta u čijem članstvu je prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bio veliki broj hrvatskih častnika.
Zapovjednik voda bio je Zagrebčanin Ivo Guberina, zapovjednik prvog roja vodnik Kumer iz Bjelovara, zapovjednik drugog roja Ivica Halupa iz Našica, a zapovjednik trećeg roja Mirko Peterka iz Podravske Slatine. Zapovjedničtvo s oko 30 vojnika odsjelo je u školi a ostali vojnici u župnom stanu i privatnim kućama. Kuhinja je najprije bila u školi ali dva dana kasnije više nije radila jer je svaka kuća u selu uzela na hranu jednog ili više vojnika….
Pristup u Crvenkapice
Poslie nekog vremena seoski redarstvenik je objavio neke novosti o odlukama mjestnog odbora. Istovremeno je nama mlađima uručio pozive Vojnoga zapovjedničtva u Pertinji za novačenje u Hrvatsku vojsku. Iako još nismo očekivali ovaj poziv mi smo bili spremni obući odoru Hrvatske vojske i svi smo željeli stupiti u Crvenkapice i odmah smo pošli u zapovjedničtvo voda i prijavili se zapovjedniku Guberini i rekli mu da želimo stupiti u Crvenkapice. On nam je rekao da za to neće biti nikakvih problema, ali da moramo poći u Zapovjedničtvo u Dvoru na Uni i prijaviti se satniku Janku Držaniću. Guberina nam je dao pismo preporuke i mi smo se teretnjakom, koji je tamo išao po namirnice, uputili u Dvor na Uni.
Satnik Držanić nas je primio vrlo prijazno i upitao zašto želimo stupiti u Crvenkapice. Mi smo mu odgovorili da za to što imamo mnogo prijatelja među vojnicima koji su u našem selu i da jako volimo njihove odore, čizme, crvene kapice i sve ostalo. On nas je, na to, upitao bi li nas bilo strah ući u borbu protiv odmetnika i mi smo svi odgovorili da ne bi.
Satnik Držanić nas je onda odve u jednu drugu sobu i predstavio nas nekom višem častniku, koji je, kako smo kasnije čuli, bio pukovnik Jesensky (ustaški pukovnik Narcis Jesensky nap. a.) koji je bio u emigraciji s Poglavnikom Antom Pavelićem. Jesensky je bio nizak i jako mršav čovjek s strogim izrazom lica. Poslie što nas je, jednog po jednog, izpitao on nam je rekao da predamo pozivnice u vojni ured jer smo svi primljeni u Crvenkapice.
Svi smo bili jako veseli, osobito kada smo u skladištu dobili i obukli nove odore i čizme. Iako jena našim novim crvenim kapama bio hrvatski grb svi smo zamišljali kako bi bili sretni kada bi na njih mogli staviti “U” kao mnogi vojnici drugih jedinica.
Svaki od nas dobio je odoru, pušku, streljivo i dvie bombe. Svi smo već znali rukovati puškama, ali nismoimali nikakva izkustva s ručnim bombama. Ja sam onako u sebi zamišljao što bi se dogodilo kada bih jednu morao upotrebiti. Našu civilnu odjeću smo stavili u naše šuksake i vratili se u Gvozdanslo kao pravi vojnici. Iako smo bili u blizini naših kuća, morali smo spavati u privremenoj “vojarni”, idućeg jutra postrojiti se u školskom dvorištu i početi s vojnim vježbama. Tako je počeo moj vojnički život, život pun uzbuđenja, a kasnije sve više i više gorkih doživljaja i razočaranja.
Napad na oružničku postaju u Žirovcu
Jedne noći negdje poslie ponoći sredinom studenog 1941. U obližnjim brdima čuli smo pucnjavu pušaka i eksploziju ručnih bombi. Vodnik Halupa koji je te noći bio dežurni častnik posade u Gvozdanskom pojačao je sve straže i objavio stanje borbene spremnosti. Zapovjednik voda zapovjedio je vojnom tekliću Jozi Žugaju da odmah pronađe sve vojnike koji nisu bili u vojarni i da im kaže da se odmah prijave zapovjednicima svojih rojeva. To je izvršeno u vrlo kratko vrieme i jedno odjeljenje dobro naoružanih Crvenkapica uputilo se prema brdima odakle su se još čuli pucnji. Postaja hrvatske policije bila je u centru sela Žirovac nastanjenog pravoslanim pučanstvom. Te noći sve je bilo normalno. Stražar je bio na svome mjestu, i Bog zna što je on mislio kada mu se jedan od partizana privukao iz leđa, skočio na njega i pokušao ga svladati izaklati. Bandit nije uspio stražaru prerezati grlo i došlo je do hrvanja. To su primjetili drugi oružnici, priskočili u pomoć i jedan od njih je svojim samokresom ubio napadača. Istovremeno banditi su iz zasjede na postaju otvorili strojničku vatru. Jedan oružnik je poginuo a stražar, koji je bio ranjen, prevežen je u bolnicu u Bosanski Novi. U borbi je poginulo šest Titinih bandita, ali je poztaja zapaljena jer se jedan uspio privući i kroz jedan prozor na zadnjoj strani zgrade ubaciti posudu benzina.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
