Križni put jednoga hrvatskog branitelja (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Siječanj 2020 13:05
Jedan od glavnih zapovjednika Hrvatskog domobranstva - podmaršal Vladimir Laxa
Odmetnički napad na našu posadu u Zrinju
…Oko 3 sata ujutro 21. prosinca 1. vod 1. jurišne satnije je u punoj bojnoj spremnosti i čeka zapovied za polazak. Zbog jake pucnjave koja se čula iz pravca Zrinja bilo nam je jasno da su banditi napali ovo malo hrvatsko katoličko selo s oko 100 kuća. Pošto su sve telefonske veze bile prekinute nismo mogli znati ništa drugo osim da je napadnuta mala posada hrvatske vojske koja je tamo bila. Zapovjednik ove posade bio je poručnik Zlatko Klanjec.
Poručnik Ivo Guberina poveo je naš 1. vod i mi smo počeli marš kroz sela u pravcu Pounja.
U Divuši smo skrenuli prema selu Katarina. Više nismo čuli pucnjavu oko Zrinja, ali odjednom kod sela Rogulje iz improviziranih graba na nas je otvorena jaka strojnička vatra. Ivica Marinković koji je bio na čelu pada težko ranjen i ubrzo umire na putu u bolnicu. Mi ostali bacamo se na zemlju, otvaramo vatru prema grabama, bacamo ručne bombe i, poslie četiri sata borbe, njihova paljba prestaje. U grabama smo našli četiri mrtva bandita. Zrinj nisu uspjeli zauzeti i prema izkazu branitelja odmetnici su sa sobom odvukli 10 svojih ranjenih. Od naših, jedan je vojnik poginuo a dva su ranjena.
Kad smo negdje oko devet sati ušli u Zrinj našli smo naše vojnike i civile u dobrom razpoloženju. Poslie bitke kad je zora svanula iznad ovoga gradića knezova Zrinskih branitelji su uz rječicu koja kroz njega protječe našli dvanaest mrtvih odmetnika, jednoga su zarobili a drugi su pobjegli. Ovaj kojega su zarobili nije htio odkriti svoje ime, niti odgovarati na druga pitanja. Na moje veliko iznenađenje ja sam ga odmah prepoznao. Bio je to inženjer Franjo Zuk iz Siska. Kada sam zapovjedniku Guberini i drugima rekao tko je taj partizan oni mi nisu vjerovali. Ali kad sam im rekao da sam ja radio u Sisku gdje je on bio inženjer i da dobro poznam ne samo njega nego i njegovu ženu, tasta i njegova šurjaka Matu Koricu partizan je pošeo govoriti i priznao da ja govorim istinu. Guberina je tada zapovjedio da ga se stavi u pritvor dok ga mi ne sprovedemo u Dvor na Uni, te da ga nitko ne smije zlostavljati. U 2 sata poslie podne teklić je donio zapovied zapovjednika Guberine da čim prije skupimo pred školom i krenemo u Dvor na Uni. Kad smo na putu prolazili kroz selo Javoranj na brdu Rtić naša straža, misleći da nailaze odmetnici, umalo da nije na nas iz svojih bunkera otvorila vatru.
Po dolazku u Dvor inženjera Zuka smo predali u tamošnji zatvor. Idući dan logornik dr. Ante Jurić htio je s njime obaviti razgovor. Zuk je iz zatvora priveden i ja sam pozvan da ponovim ono što sam rekao u Zrinju. Istovremeno iz oružničke postaje u Sisku poslali su dokaze koji potvrđuju da je Franjo Zuk član komunističke partije i da je iz Siska odbjegao u šumu poslie što se Njemačka zaratila s Sovjetskim Savezom. Zuk je pod pratnjom odpremljen u zatvor u Sisak i ja sam mislio da je s time završeno. Ali sudbina je odredila da se opet jednom sretnemo, ovaj put 1943. u uredu Dvanaeste domobranske pukovnije u Sisku.
Praćena desetinom ustaša u Dvor su 23. studenog 1941. iz Gvozdanskog stigla dvoje zaprežna kola kako bi pokupila hranu za posadu u Gvozdanskom. Po prijemu i utovaru hrane iz skladišta kola su pod pratnjom krenula natrag prema Gvozdanskom. Oko sat vremena kasnije čula se puščana paljba iz pravca pravoslavnog sela Grmušani i stražari s brda Rtića su putem brzoglasa javili da se vjerojatno radi o odmetničkom napadu na kola s hranom za posadu u Gvozdanskom. Nevjerojatnom brzinom mi smo u dva kamiona pojurili prema Grmušanima, ali je bilo kasno. Našli smo strašan prizor pred seoskom školom; dvoje prevrnuta kola, šest mrtvih ustaša i sva četiri konja.
Svi ovi mladi ustaše bili su skoro podpuno goli. Svima je na čelu bilo nožem urezano slovo “U”, a na prsima petokraka zviezda. Što se dogodilo s ostatkom pratnje nismo uspjeli pronaći. Kad smo otišli u neke obližnje kuće i upitali mještane da nam opišu što se dogodilo rečeno nam je da je nepoznat broj bandita napao pratnju i da je došlo do borbe, da su banditi pokrali hranu i nekuda je kroz šumu odvukli zajedno sa svojim poginulima.
Preživjeli ustaše uspjeli su se nekim sporednim putem vratiti u Dvor na Uni.
Mi smo mrtve ustaše odvezli i na badnjak pokopali na groblju između Dvora na Uni i Bosanskog Novog. Poslie pogreba pozvani smo u stroj gdje nam je pročitana dnevna zapoviest. Petorica vojnika, među kojima sam bio i ja, dobila je 5 dana dopusta za božićne blagdane. Pošto radi prekinutih veza nisam mogao ići u Gvozdansko odlučio sam provesti Božić smojom sestrom Katom koja je živjela u Hrvatskoj kostajnici kojih 25 km od Dvora na Uni…
Malo prije 10 sati na večer na badnjak 1941. stigao sam večernjim vlakom iz Bosanskog Novog u Kostajnicu kod moje sestre. Došao sam k njoj jer je bila sama s troje njezine djece. Nije znala hoće li njezin muž Marko, koji je bio u Hrvatskoj vojsci negdje u okolici Bihaća, doći kući za Božić. Otišli smo na polnoćku, a Božić i dan poslie, na sv. Stjepana, proveli smo u mislima o našim poginulim. Dan kasnije, na blagdan sv. Ivana po Kostajnici se proširila vijest da je na dan Božića Gvozdansko do temelja spaljeno a svi stanovnici pobijeni. Iako nisam mogao vjerovati da je točna, ova vijest me je duboko zabrinula. Što god se dogodilo ipak sam mislio da se netko od mojih uspio spasiti. Nisam imao hrabosti prenieti ovu vijest mojoj sestri, nego sam odredio da ću joj reći kasnije…
Neopisiva zvjerstva Titine “narodno-oslobodilačke vojske”
Nekoliko dana poslie tragičnih događaja u Gvozdanskom u Dvor je došla Ivka Grabarević, ud. Florijan. Ivka je bila udata za mjestnog učitelja koji je bio ustaški službenik. Njega su Titini partizani ubili poslie dva dana strašnog mučenja. S njom su bila njezina tri mala sina: Milivoj, Božidar i Rudolf. Naše vlasti u Dvoru našle su im privremeni smještaj gdje su ostali dok nisu otišli Ivkinoj svekrvi u Zagorje.
Ivka mi je izpričala što se u Gvozdanskom dogodilo. Kada su banditi zauzeli gornji dio sela i zapalili nekoliko kuća došli su u moju kuću i zapovjedili mome otcu, majci i sestri da izađu iz kuće. Pošto se moj otac, radi duge bolesti i za to što je za vrieme pucnjave bio ranjen u vrat, nije mogao ustati iz kreveta, poslie što su izpraznili kuću banditi su ga izvukli iz kreveta, dovukli do praga na vratima gdje mu je Stojan Radojčić iz sela Trgovi, bivši četnik sada partizan, sjekirom odsjekao glavu. Onda su Titini banditi zapovjedili mome mlađem bratu Jakovu, kojega su ranjena u ruku uhvatili u našem voćnjaku, da nekom žicom zaveže tielo našega otca, uzme njegovu odsječenu glavu pod ruku, sve odvuče i baci u obližnji bunker.
Poslie dvodnevne borbe moj brat Joso i još neki drugi branitelji ostali su bez streljiva i uspjeli su se iz Gvozdanskog povući, ali su kod sela Goričko naišli na zasjedu i pobijeni.
Moga brata Ivu Grabarevića banditi su ubili jer im nije dao zapaliti njegovu štalu. Kad su ga ubili partizanka Vukosava Ostojić iz sela Žirovac na čelu mu je nožem urezala slovo “U”, a po tom svukla i odniela svu njegovu odjeću. Staroj Kati Grabarević banditi su prerezali grkljan, njezinu kuću najprije orobili a onda zapalili. Njezin sin Mijo je uspio pobjeći. Za kaznu što je pobjegao od njihova noža poslie završetka rata osuđen je na 7 godina robije u Lepoglavi. Moja teta Mara Grabarević živa je spaljena u njezinoj kući, a njezin muž Pavao i njegov brat Ivo pali su za vrieme pružanja odpora banditima u voćnjaku pokraj kuće.
Pajo Grabarević pao je braneći svoju kuću. Tonka Vukorep je poginula dok je braniteljima nosila streljivo. Petar i Nikola Vukorep pali su pred svojim kućama braneći ih, ali ne prije nogo su u sotonski raj poslali deset Titinih komita. Da im nije nestalo streljiva vjerojatno bi još dobar broj crvenih vampira u Gvozdanskom bio ostavio svoje kosti. Petrovoga sina Milu Vukorepa su živa uhvatili. On je u borbi ubio njihovog komesara Crljenicu iz sela Javoranj. Za to je prije smrti podnio grozne muke. S tiela su mu rezali komade mesa a onda u rane stavljali sol. Kad bi pao u nesviest polili bi ga vodom da se osviesti i ponovili s mrcvarenjem sve dok u groznim mukama nije izdahnuo. Filip Vukorep je ubijen a njegova kćer Ankica je ranjena u ruku koja je morala biti amputirana. Kad je Borba završila Adam Polečac, Pero Bunjevac, Mato Borić i njegov sin Pero žicom zavezanih ruku natjerani su u rječicu Žirovnicu. I dok su trčali kroz plićak krvnici su ih pred očima njihovih žena i djece jednog po jednog ustrielili.
Bitka za Lješane
Industrijski gradić Dobrljin leži na pola puta između Bosanske kostajnice i Bosanskog Novog. Njegov glavni pogon, pilana “Šipad”, zapošljavala je nekoliko stotina radnika većina kojih su bili pravoslavni simpatizeri četništva. Glavni četnički lider na tim prostorima bio je trgovac Ljubiša Popović. Također tu su bili i po zlu poznati braća Stanivuković, Rađenović, Milentijević, Obradović i mnogi drugi. Udaljeno oko 12 km od Dobrljina je selo Lješani i rudnik uglja u kojem je radilo oko 200 radnika koji su živjeli u kolibama u njegovoj blizini. Ugalj je odpreman u Dobrljin gdje je utovaran u vagone za daljnju distribuciju. Odmah poslie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske zaštitu rudnika preuzeo je jedan vod ustaša. Do 15. prosinca nije bili nekih značajnijih okršaja, ali toga dana Lješani su napadnuti sa svih strana. Pošto nikakva pomoć nije od nikud stizala posada i stanovnici Lješana bili su odsječeni od ostalog svieta sve do 17. veljače 1942. godine.
Toga dana ujutro dobro naoružana kolona ustaša i domobrana krenula je iz Dvora na Uni u Bosanski Novi, a odatle u Blagaj. Bilo je jako hladno dok smo se iz Blagaja penjali u brda, a duboki snijeg nam je otežavao put. Na nekim mjestima gdje je vjetar nanio velike nanose sniega propadali smo do pasa i jedva se iz njih izvlačili. Iako smo iz Dvora krenuli prije zore do Lješana smo stigli tek negdje oko 10 sati na večer.
Na naše iznenađenje sve je bilo mirno kao da na tim prostorima nema žive duše. I, dok sam ja tako mislilo, odjednom se otvorila pucnjava i započela žetoka bitka. Nitko od nas više nije osjećao hladnoću i svi smo se bacili u snieg. Zapovjednici odjeljenja puze od vojnika do vojnika i daju nam instrukcije za borbena djelovanja. Nešto kasnije ustanovljeno je da su četnici očekivali napad iz pravca Dobrljina pa su na tom pravcu postavili svoje utvrde. Naš dolazak iz Blagaja ih je podpuno iznenadio i zbunio. Zapadni dio Lješana zauzeli smo u 1 sat popodne, ali pucnjava se još čula u iztočnom dielu. Nu i to puškaranje je ubrzo prestalo i kad smo se primakli vidjeli smo grupu ustaša s dugim bradama. S njima je bla i grupa civila. Svi smo se grlili i ljubili. Utaše su nam rekli da je u našem napadu na ulazu u rudnik poginulo 24 četnika. Neki od ustaša pokazivali su nam četničke šubare koje su uzeli kao suvenire.
Taj dan, 18. veljače 1942., svi stanovnici Lješana pokupili su sve stvari koje su mogli ponieti i bili spremni poći s nama. Nitko nije želio tamo ostati i poslie našega odlazka ostala je samo praznina…
Partizanski napad na našu kolonu
Išli smo prema Zrinju istim putem na kojem su naši vojnici bili napadnuti prije Božića. Kada smo prošli selo Katarinu i počeli se spuštati u jednu malu uvalu na nas je otvorena žestoka vatra koja je trajala sat vremena. Imali smo 5 mrtvih i 7 ranjenih. Među poginulima bio je i stožerni narednik Milan Držanić, brat zapovjednika Janka Držanića. I partizani su imali veliki broj poginulih i nisu se uspjeli dočepati hrane i streljiva koje smo mi vozili u Zrinj, gdje situacija nije bila dobra. Napadan je svake noći i narod je strepio da će mu se, ako Titini “antifašisti” uspiju selo zauzeti, dogoditi isto što se dogodilo u Gvozdanskom. Svi ljudi bili su dan i noć na straži zajedno s vojnicima. Čak su i žene bile spremne sudjelovati u obrani svoga sela. Zrinj je bio veliki trn u partizanskom oku i oni su ga odlučili zauzeti i uništiti pod svaku cienu što će kasnije i učiniti. Kad su ga konačno uspjeli zauzeti “antifašisti” su pobili sve živo što su u njemu našli. U zapaljene kuće bacali su živu djecu. Sve kuće su bile do temelja spaljene. Samo mali broj stanovnika uspio se spasiti bijegom u sela niz rijeku Unu odakle su evakuirani u Brezicu kod Đakova. Sve je bilo do temelja uništeno. Jedino su ostale stajati zidine tvrđave knezova Zrinjskih.
Bitka u Javornju
Nekoliko dana poslie našega povratka iz Zrinja partizani su prije zore napali naše bunkere na brdu Rtiću. Dok se 2. vod spremao poći nam u pomoć naši su “bombaši” među partizanima prouzročili veliku paniku. Mogli smo čuti viku i jauke partizanki koje su nas malo ranije zvale da im se predamo i da će biti njihove “ljubavi” koliko god želimo. Kad je 2. vod stigao na Rtić partizani su već bili daleko od njega, ali mi smo dobili zapovied: “Za njima!” Ovaj put zapovjednik voda bio je poručnik Beruta bivši draguljar iz Koprivnice. Partizani se nisu zaustavili sve do sela Javoranj odakle su na nas otvorili puščanu vatru. Nu to nas nije smelo. Mi smo na jedan brežuljak postavili težku strojnicu i žestoko razpalili po njima. Uskoro se njihova paljba čula samo iz jednoga bunkera. Kad je pala zapovied za juriš na taj bunker već je sve bilo gorovo. Njihov “mitraljezac” je pred bunkerom ležao mrtav. Četiri naša vojnika su ranjena i prevezena u bolnicu u Bosanskom Novom…
Grupa s bielom zastavom
Dok smo 9. travnja 1942. bili na dužnosti u bunkeru Broj 2 na brdu iznad Dvora na Uni primietili smo grupu ljudi koja je prema nama dolazila od sela Vanići koje su tada držali partizani. Bilo ih je dvanaest i nosili su bielu zastavu. Mi smo tim prizorom bili iznenađeni i naš vodnik Đuka Delić je odmah telefonirao Zapovjedničtvo. Rečeno mu je da budemo oprezni te da ih ako se ne pokušaju oduprieti privedemo u Zapovjedničtvo. Kad su nam se ovi nepoznati ljudi primakli mi smo im zapovjedili da stanu i oni su stali. Jedan od njih je počeo govoriti i mi smo ga odmah prepoznali kao veleč. Oswalda Tota župnika iz Gvozdanskog. On nam je rekao da vodi grupu od jedanaest ljudi koji dolaze kao delegacija pravoslavnih seljaka koja želi razgovarati s hrvatskim vlastima. Napomenuo je da svaki od njih predstavlja jedno ili više sela na prostorima oko Dvora na Uni. Kad se primakao malo bliže rekao nam je da oni žele hrvatske vlasti zamoliti za zaštitu jer se ne slažu sa zločinima koje partizani čine u njihovim selima. Poslie ovih njegovih rieči pozvani su i drugi da nam se približe i ja sam prepoznao svakog od njih. Još se i danas sjećam ovih: Bogdan Dragišić, učitelj iz Rujevca, delegat za Rujevac i Preradoviće; Stojša Stambolija za selo Trgovi; Nikola Meničanin za selo Dupalji; Đuro Milinković za selo Stupnica, Stevo Gagić za selo Gaji; Darko Radojčić za selo Kosna; Stevo Miličević za selo Ljubina i Ljubas Vujčić za sela Radišići i Bešlinac.
Pošto sam ih sve znao ja sam s ostalim vojnicima bio određen da ih sprovedemo u Zapovjedničtvo gdje smo našli pukovnika Jesenskog, bojnika Hrčka, satnika Lovinčića i satnika Janka Držanića. Svaki od njih jedanaest bio je pažljivo izpitan. Kada su svi nedvojbeno potvrdili da žele biti lojalni hrvatski građani i da traže zaštitu hrvatskih vlasti upitani su osjećaju li se sigurnim da se vrate u svoja sela i da svojim suseljanima prenesu vijest u svome uspjehu. Kad su svi odgovorili da jesu pukovnik Jesensky im je rekao da su slobodni ići kud žele, ali im je savjetovao da ostanu do idućega dana kad će i hrvatska vojska krenuti prema njihovim selima i zaštiti ih.
Oni su malo oklievali onda su odlučili odmah poći jer ih je njihov narod nestrpljivo čekao.
Date su in poropustnice i njih jedanestorica su pošli putem kojim su došli. Velečastni Oswald Tot je udlučio ostati i kasnije je otišao u Zagreb.
Idući dan, 10. travnja 1942., ustaške i domobranske jedinice u punoj bojnoj opremi postrojene su u Dvoru na Uni u parku u blizini pijace i čekale zapovied za pokret. Iako smo nagađali o cilju ja sam nekako bio uvjeren da idemo u Gvozdansko. To sam zaključio na temelju jučerašnjega razgovora pukovnika Jesenskog s onom jedanaestoricom, ali nisam nikome rekao niti jednu rieč. Bio sam pun strepnje o onome što ću tamo vidjeti i hoću li ikoga od mojih naći živa.
Pošli smo prema selu Vanići. Lievo krilo se uputilo kroz šumu a desno stranom udaljenom oko sto metara od ceste. Zapovjednik jedinice bio je bojnik Hrčko. Bio je divan sunčan dan i mogli smo vidjeti ljude koji su radili u polju, koji su kad su nas vidjeli pokušali bježati prema riječici Žirovnici. Ali naše llievo krilo ih je presrelo i vratilo natrag. Kako su išli prema svojim kućama svi su se obzirali na nas očito u strahu da će im se dogoditi ono najgore, da ćemo ih sve pobiti, kako su ih ubjedili partizanski komesari. Nu mi smo ih ostavili i nastavili put.
Upravo pred podne stigli smo na razkrižje Stupnica-Trgovi. Pred jednom kućom sreli smo neke uplakane žene koje su našim dolazkom bile vrlo iznenađene.
Preko puta u voćnjaku vidjeli smo veliku hrpu svježe zemlje. Ove žene su nam rekle da su tu prošle noći partizani zaklali i zakopali jedanaest ljudi koji su išli pregovarati s hrvatskim vlastima.
Dok su naši častnici razgovarali s ovim ženama iz susjedne štale izašla su tri stara čovjeka i uputila se ravno prema nama i upitali mogu li s nama razgovarati, jer nam žele reći što se dogodilo s učiteljem Dragišićem i drugima kad su se vratili iz Dvora. Rekli su nam da je grupa partizana čitavo posliepodne čekala njihov povratak. Bilo ih je dvadeset. Među njima je bio i Dragišićev sin Mišo. Iako još nije bio ni 15 godina star oni su ga zvali “komesar”. Jedan od drugih partizana bio je Vasilj Gaćeša (kasnije proglašen “narodnim herojem”, nap.a.).
Kad se malo prije noći ova jedanaestorica vratila partizani su ih prozvali “izdajnicima koji su s popom Totom išli u Dvor izdati narodnooslobodilačku borbu i za to trebaju biti kažnjeni kao primjer što će se dogoditi svima koji to pokušaju”. Povezali su ih žicom. Onda su sami sebe tobože upitali kakvu kaznu oni zaslužuju na što je Dragišićev sin, “balavi komesar” odgovorio da oni zaslužuju smrt. Prisutni seljaci nisu mogli vjerovati da bi sin mogao svoga otca osuditi na smrt. Odveli su ih u voćnjak Nikole Borojevića i poklali. Kako bi nas uvjerili u ovaj grozni zločin Titinih “antifašista” ljudi su ne mjesto zločina odveli neke naše častnike i pokazali im veliku lokvu krvi. Prije klanja jadni su ljudi morali kopati svoj grob. Kopanje je nadgledao Mišo Dragišić. Vjerojatno se i ova jedanaestorica partizanskih žrtava nalazi na popisu “žrtvama Jasenovca”.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
