Heroji koji su i poslie smrti strah i trepet “antifama” i četnicima
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Siječanj 2020 13:04
General Vjekoslav “Maks” Luburić
Pod naslovom “Zašto se sramimo Dr. Ante?” Urbani Desničar je nedavno u Dragovoljcu napisao izvrstan članak u kojem je postavio nekoliko vrlo važnih pitanja. Nu ni jedno od ovih pitanja ne bi bilo potrebno kad se današnji hrvatski naraštaji, poglavito njihova tobožnja “desnica”, na svaki spomen Ante, ustaštva i NDH ne bi poklapali ušima i branili da oni nemaju (ili ne žele imati) nikakve veze s ustašama
njihovim i mojim predcima koji su u obrani svoje domovine na bojnom polju ili na prevaru razoružani i izručeni od podmuklih Engleza u Titinim marševima smrti i klaonicama izgubili svoje živote. Za takvo ponašanje mogu postojati samo dva razloga - podpuno nepoznavanje istine i obični kukavičluk. Onima koji znaju istinu ali nemaju hrabrosti da se aktivno suprostave velikosrbskim i “antifašističkim” lažima nemam što reći osim da se ja sramim njih. Sramim se i onih naših povjesničara (ne mislim na jugoistoričare poput raznih Klasića, Jakovina, Goldsteina i dr.) koji u svojim osvrtima na ovu današnju Hrvatsku uvijek rabe onu svoju glupu “nakon 900 godina”, čime valjda žele reći da (po njihovom mišljenju) Nezavisna Država Hrvatska uobće nije ni postojala. Onda moraju vjerovati da su se one stotine tisuća njihovih i mojih predaka borile i izgubile svoje živote uzalud, za nešto što nije postojalo. A onima koji zbilja ne znaju istinu o NDH i njezinim nikad ne pobjeđenim braniteljima evo jedan od tisuća primjera tko su i kakvi ljudi su bili ustaše i zašto su i danas strah i trepet svim mrziteljima svega što nosi hrvatsko ime
Vitežki branitelj Daruvara, satnik Bobinac, kojega su poslie izručenja s Bleiburga Titini dželati mučili i ubili u Novoj Vesi u Zagrebu nosio je na svojoj košulji nekoliko odlikovanja. Za vrieme Marša smrti od Bleiburga prema Zagrebu on ih niti jednom nije pokušao prikriti, nego ih je namjerno odkrivene ponosno nosio da ih svatko može vidjeti. Partizanski krvnici su mu ih silom skinuli i, u pokušaju da ga izvrgnu ridikulu, jedan oznaški oficir u Zagrebu je sve njegove medalje stavio pred njega i rekao da će mu dozvoliti da ih nosi samo onda ako ih umjesto na košulju prikopča na svoju kožu. Ovaj herojski vitez iz Like učinio je ono čemu se Titin ušljivi odrpanac nije nadao. S visokim stupnjem ponosa on je sam sve medalje prikopčao na svoja gola prsa. Vidjevši kako mu iz uboda niz prsa curi krv zabezeknuti partizan ga je podrugljivo upitao je li ga boli. Uzdignute glave, Bobinac mu je odgovorio: “Hrvatska država, za koju sam se borio dala mi je ova odlikovanja, pa i kad posliednja kap moje krvi preko njih proteče ja ću i dalje biti ponosan hrvatski vojnik!” Oznaš je na to upitao: “A ko ti je dao ta odlikovanja?” “Hrvatski narod!”, odgovorio je Bobinac. “Kakav hrvatski narod”, uzviknuo je oznaš, mi smo ti koji su hrvatski narod oslobodili od tebe i tvojih bandita!” Bobinac mu je odgovorio: “Hrvatska vojska je ta koja je branila i štitila nacionalne interese države Hrvatske, zato, mi smo sve one koji su nam se opirali smatrali izdajnicima i banditima!” Na to je oficir OZN-e podrugljivo uzviknuo: “O, tako, hrvatski viteže, ti narodnooslobodilačku vojsku smatraš bandom!” “Da!”, odgovorio je Bobinac, “jer vi ste mi za to dali bezbroj dokaza! Ja vas smatram bandom zatornika hrvatskoga naroda. Čitav hrvatski narod vas smatra takvima!” Ovo su bile posliednje rieči ovoga hrvatskog viteza.
A onima kojima još nije jasno, a žele znati, zašto Velikosrbi, “antifašisti” i sav drugi balkanski ološ toliko mrzi ustaše i sve druge hrvatske branitelje možda će pomoći ovo pismo generala Vjekoslava Luburića o povlačenju Hrvatske vojske prema Austriji, koje je, na dan Velike Gospe 15. Kolovoza 1957., poslao prof. Ivanu Prceli i dr. Stanku Guldescu urednicima knjige “Operation Slaughterhouse” (Operacija Klaonica):
“Tijekom ožujka 1945. naše Hrvatske oružane snage vodile su na sedlu Ivan-planine u jugoiztočnoj Bosni niz težkih borbi protiv partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. U ovim krvavim okršajima Hrvati su potukli elitne partizanske trupe, koje su bili izvježbavali Englezi i Amerikanci, obskrbili ih u Egiptu i Italiji te ih onda prevozili na Balkan. Premda je partizansko naoružanje bilo bolje, topništvo koje smo mi imali bilo je kadro da nadjača njihovo i da ih potuče u napadima koje su vodile motorizirane i tehničke “crvene udarne jedinice”. Hrvatski domoljubi bili su odkopali skrivena skladišta oružja, i to neka još iz rata 1914-1918. Premda je ovo oružje i streljivo bilo zastarjelo, njime su se služile nedavno opremljene policijske postrojbe koje ranije u ovome ratu izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika.
Naš lievi bok prostirao se preko Ivan planine. Ovdje smo pripremili obrambene položaje i organizirali pomične jedinice koje podržavaše vezu izmedu brojnih hrvatskih policijskih skupina u zapadnoj Hercegovini i naših odreda u jugo-zapadnoj Bosni. Pomoć koja im je stizala iz Glavnoga stana, omogućila je rakićanskoj vojsci, pod zapovjedništvom pukovnika Dragičevića (moj pok. dragi prijatelj fra Berto Dragičević, nap. a.) i šuićkoj vojsci da se bore protiv raznih ofenziva koje su partizani vodili protiv našeg boka. Neprestana izletna nadgledavanja naših položaja na Ivan planini, koje sam ja izvodio, bila su za mene posebno jamstvo da bismo ovdje mogli čvrsto izdržati protiv deset podpunih partizanskih divizija. Koncentracija od 100.000 vojnika na ovome sektoru osiguravala bi naš bok protiv napada svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu.
Onaj dio naše fronte koji je bio raspoređen oko Banja Luke bio je takoder čvrst kao stanac-kamen. Ja sam uspostavio postrojbe u srednjoj Slavoniji i na prostorima izmedu Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta. Ovi komandosi osiguravali su nesmetan prolaz trupa i materijala iz Broda do Zagreba. Tako su otvorene bile veze izmectu Južne i Sjeverne vojske te takoder i one koje su povezivale Srijemski front u istočnoj Slavoniji s našim glavnim gradom Zagrebom. Na sjeveru, general Moškov je pod svojim zapovjedništvom imao izabrane jedinice Pavelićevih Tjelesnih zborova. Ove trupe, skupa s divizijama veterana iz ogorčenih borbi duž Drine, pod zapovjedništvom generala Bobana, podržavale su frontu protiv ruskih i bugarskih masa koje su provodile svoje koncentriranje na toj ratnoj pozornici.
Ja sam uvijek održavao izravan kontakt s hrvatskim čelnicima vojnoga osoblja i s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I brzoglasom i službeno pisanim raportima ja sam tim vlastima priopćio da je uspješno izveden onaj zadatak za koji su me zadužili – organizirati obranu države Hrvatske na Ivan-planini. Naše pobjede nad komunistima u ovoj zoni operacija uvjerile su svakoga koji bijaše sudionikom ovih akcija da smo mi mogli i morali braniti Hrvatsku na sedlu Ivan-planine.
U ono vrijeme mnogo se govorilo o “Zvonimirovoj liniji”,koja se prostirala od Varaždina i Koprivnice u Slavoniji preko Siska i Petrinje i južno od Karlovca prema moru. Ova planirana linija utvrda trebala je služiti kao posljednji zid obrane protiv predmnievanome prodiranju Rusa u našu zemlju sa sjeveroiztoka. Mnogi optimisti mislili su da će Velika Britanija i Savezne Američke Države prepoznati pogibelj koja je nadolazila prodorom sovjetske Rusije i medunarodnoga marksizma u Srednju Europu i na Balkan. Ovi ljudi čak su vjerovali da bi nam Anglo-*Amerikanci dali potrebnu vojnu opremu da zaustavimo Ruse da nas ne pregaze! Danas ovaj način rezoniranja izgleda možda naivan, osobito u svietlu dogadaja koji su usliedili, ali u proljeće 1945. nemali broj Hrvata bio je uvjerio sam sebe da će zapadni Saveznici sigurno spoznati vrijednost Hrvatske vojske u nadolazećoj borbi svijeta protiv marksizma.
Visok moral naših postrojbi i grđanskog pučanstva na mene je ostavio dubok dojam. Jednom zgodom osobno sam nadgledao neke jedinice koje su se, zbog neočekivanoga bijega Nijemaca, bile povukle iz Hercegovine. Uvidio sam da su ti hercegovački Hrvati bili potpuno uvjereni da će se kao pobjednici naskoro povratiti na svoju rodnu grudu.
Kada su Nijemci napustili Hercegovinu, oni to učiniše bez predhodnih dogovora s hrvatskim vojnim vlastima toga kraja. Stoga su se hrvatske postrojbe na položajima u tom dielu naše zemlje našle u težkom škripcu. Da se spasi ugrožene jedinice i da ih napredujući partizani ne odsjeku jedne od drugih, sve vojne i civilne hrvatske vlasti u Hercegovini i okolnim krajevima bile su podložene mojoj vlasti. Sve hrvatske snage koje su se zbog njemačkoga povlačenja morale povlačiti iz Hercegovine, kao i razne jedinice na povlačenju iz južne i srednje Dalmacije te iz iztočne i srednje Bosne, bile su uključene u našu Južnu vojsku.
Moram iskoristiti ovu priliku i odati osobno priznanje hrvatskom pučanstu Hercegovine, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci. Od travnja 1941. do tužnih dana u svibnju 1945. čitava Hercegovina bila je vojni rezervoar za Hrvatsku vojsku. Svaka naša pojedina pukovnija imala je dobrovoljce iz ove drevne hrvatske zemlje i bila je jedini dio države Hrvatske u kojemu nije trebalo provoditi službene mobilizacijske mjere ili redovito novačenje u Oružane snage. Svaki hercegovački Hrvat, bio on katolik ili musliman, te neki pravoslavni Hercegovci, služio je kao dragovoljac. Čak i oni koji su bili premladi ili prestari molili su da im se dopusti služiti u Vojsci. Kad sam u Konjicu nadgledao kolone na povlačenju, vlastitim očima sam vidio kako tri naraštaja stupaju jedan uz drugi pod hrvatskim zastavama. Dan-danas sam uvjeren da smo do posljednjeg čovjeka morali braniti domovinu na Ivan-planini. Sto tisuća vojnika, koje sam imao pod svojim zapovjedničtvom, dijelilo je moje uvjerenje, kao što je to učinilo i civilno pučanstvo na jugu.Nitko ni pomišljao nije da je rat izgubljen. Opet se ponovila godina 1918., kada su Hrvati bili posljednji medu habsburškim narodima da pročitaju “rukopis na zidu” i zato nisu bili spremni iskoristiti političku priliku toga trenutka. Civilna izaslanstva dolazila su k meni da izraze svoju spremnost za obranu Hrvatske na Ivan-planini. Mnogi ugledni gradani dovodili su svoje sinove, od kojih su neki bili malodobnici, da služe kao dragovoljci u obrani rodne grude. Organizacija naših žena, Ženska loza, tražila je da sve hrvatske žene budu naoružane. Pristizanje svježih trupa iz sjevernoga dijela naše zemlje još više je podiglo ratni duh koji se je zapažao posvuda. Atmosfera je bila tako ohrabrujuća da sam iz Broda doveo u Sarajevo vojnu opremu i topničke zalihe koje su upravo trebale biti odpremljene prema sjeveru. Častnici i vojnici imali su na umu samo jedno – tjerati i uništiti neprijatelja. Neki Austrijanci i Nijemci molili su da im se dopusti boriti se u našim redovima ako se Njemačka preda. Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u Bosnu u sve većem broju, kao što su to činili i ljudi iz staroga Sandžaka i Novoga Pazara. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića slali su svoje poklisare, moleći da im se dopusti pridružiti se nama.
U Sarajevu sam razgovarao s mjesnim vojnim i civilnim vlastima. Na dugo sam raspravljao s državnim ministrom Frkovićem (Ing. Ivica Frković, nap. a.), s velikim županom dr. Spuževićem i s ustaškim predstavnikom Šćepom Barbarićem. Održao sam takoder dogovore s ministrom Vrančićem i s dr. Mehičićem ( dr. Meho Mehičić, ministar za porušene i orobljene dielove Hrvatske, nap.a.). Oba ova dužnosnika nastojala su osigurati svu raspoloživu opremu za naše trupe. Oni su također pokušali pomoći muslimanskim izbjeglicama, tzv. “muhadžirima”. Šest generala na bosanskoj pozornici operacija, na čelu s generalom Markuljem, zapovjednikom Sarajevskog vojnog okruga, stavili su se meni na raspolaganje. Tako je učinio i pukovnik Hadžić. Glavni imam ili kapetan muslimanske Tjelesne straže dr. Pavelića te i imam efendija Aganović, izvanredni teolog i narodni voda hrvatskih bosanskih muslimana, učinili su isto. Kapetan Glavnog stožera i brojni častnici i dužnostnici, čiju sam službu zatražio, stigoše zrakoplovom da mi pomognu u planiranoj obrambenoj organizaciji, a jedna Udarna bojna stigla je kamionima. Zapazio sam da su hrvatske vojne kolone, koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj Hrvatskoj, bile iznad svih drugih postrojbi čelične u svojoj odlučnosti boriti se do smrti protiv komunista svih boja.
Nu dok je moral na fronti rastao, u glavnome gradu Vlada je izrađivala planove, bojnik zapovjednik Vojnog redarstva, i bojnik iz Vojne obavještajne službe odkriše da su njemačke snage na Balkanu namjeravale povlačiti se kroz Hrvatsku u Sloveniju. Balkanski Wehrmacht radije bi se predao slovenskim partizanima nego Titovim južnim snagama. Ta dva častnika dostaviše hrvatskoj Vladi i Vojnome stožeru povjerljivu dokumentaciju o njemačkim namjerama. Čim sam doznao što su Nijemci planirali iza naših leđa kontaktirao sam s nekim austrijskim častnicima koji su bili služili u staroj carsko-kraljevskoj vojsci i koji su uvelike cienili Hrvate. Ove osobe me obavijestiše da se neki austrijski i njemački častnici nisu slagali sa zamisli predaje partizanima, bilo to u Sloveniji bilo drugdje. To pak bijaše pravo kolo vještica. Kao i uvijek u ovome ratu, četnici igrahu dvostruku ulogu. Naše sigurnostne jedinice uhvatiše dvojicu njih koji su po danu hinili suradnju s Niemcima, a poslije sumraka pravili su svoje “izlete” za partizane. Ova odabrana dvojica bijahu zabavljena pripremanjem pokolja ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će ostati u sarajevskim bolnicama ako mi napustimo grad. Naši sigurnostnici odkriše i određen broj četničko-partizanskih urotničkih mreža te takoder uhitiše neke hrvatske izdajice. Unatoč ovim suprotnim snagama u pozadini, moral Oružanih snaga i domoljublje civilnoga pučanstva dosegnuli su najviši stupanj za čitavoga rata. Ovo sam priopćio Poglavniku i ministru obrane, admiralu Steinfelu, kad je ovaj došao pregledati naše položaje na Ivan-planini. Steinfel se složio s mojom analizom situacije i posvema očito izrazio je želju da radije ostaje s nama nego da se vraća u Zagreb. Čak i u ovim danima iskušenja on je nastojao sačuvati svoj smisao za humor, koji mu nikada, pa ni u najtežim prilikama, nije nedostajao. Za vrieme Prvoga svjetskoga rata on je bio ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa. Kad je posjetio naše položaje na Ivan-planini, podsjećao nas je na tu svoju invalidnost. Zbijao je šale o tome, govoreći vojnicima da je njegova želja ostati s njima jer je među hrabrima morao biti najhrabriji. Zašto ne, kad ionako nije mogao bježati?
Steinfel i ja bili smo dugogodišnji prijatelji. Kad smo ostali sami, iskreno mu rekoh kako imam osjećaj da mi ne govori o svemu što je znao. Pretpostavljao sam da ga je vlada poslala ovamo s posebnom namjerom, a ova namjera vjerojatno se odnosila na plan povlačenja iz Sarajeva i iz južnoga diela države Hrvatske. S velikim elanom sam mu priopćio da ćemo u Bosni uspostaviti pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik Sudar, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević i pukovnik Hadžić pomoći će nam u ovome naumu. Isto će učiniti i muslimanske hodže, fratri franjevci i dominikanci i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Skupa smo se šalili kako ćemo okruniti novoga hrvatskoga kralja u Sarajevu. Rezultat mnogih naših razgovora bio je da se Steinfel vratio u Zagreb uvjeren da se ja neću povlačiti s Ivan-planine ako mi Vlada i Glavni stožer posebno ne nalože da tako učinim.
Sarajevo je tada gorjelo od nacionalnoga žara. Vršile su se pripreme za slavljenje desetoga travnja, dana državne nezavisnosti, i to na stupnju koji Bosna još nije vidjela. Najugledniji građani, skupa s redovito rezerviranim begovima, čestitali su mi na uspješnoj obrani Ivan-planine i na vojnim uspjesima koje smo postigli protiv komunista. Također izraziše svoje zadovoljstvo što smo uhitili i kaznili izdajice i neprijateljske agente koje su otkrili moji ljudi. Kao što se uvijek zbiva, kada izgleda da sudostignuti vrhunci veselja i oduševljenja, na vidiku naše časovite sreće pojavi se kobni oblak kao opomena da sva veselja svijeta imaju svoj neizbježiv konac. Premda su Nijemci činili sve da nam zajamče kako nas oni neće napustiti, mi smo znali da su upravo to pripremali.
Kad sam raspolagao svim činjenicama, pozvah njemačke zapovjednike na svečani ručak, na kojemu su bili hrvatski generali i visoki civilni dužnosnici. Za obroka sasvim otvoreno priopćih svojim gostima da znam za njihove planove. Rekoh im da ću – ako njihova nastojanja za provedbu općega povlačenja budu prijetila učinkovitosti hrvatskih trupa – ja razoružati sve njemačke postrojbe. Objesit ću sve njemačke časnike koji su najodgovorniji za akcije na štetu naših državnih interesa. Očito Nijemci nisu sumnjali da sam mislio onako kako sam im rekao. Zamolili su njemačkoga konzula u Zagrebu da intervenira izmedu njih i vrhovnoga zapovjedništva u Zagrebu. Konzul R. bijaše desna ruka Siegfrieda Kaschea, berlinskoga poklisara pri Hrvatskoj vladi. Konzul R. bio je iskreni prijatelj hrvatskoga naroda a sa mnom je podržavao dobre osobne veze. U nekoliko navrata uručio mi je originale pritužbi ambasadoru od njemačkih časnika od kojih smo mi Hrvati oduzimali oružje i streljivo. Stoga te pritužbe nikada nisu stigle do viših njemačkih vlasti i nisu prouzročile kršenje veza izmedu nas i Nijemaca, premda se to moglo očekivati. Moram također naglasiti da je odmah nakon što je konzul R. stigao u Zagreb jedan broj njemačkih časnika, čija nazočnost bijaše nepoželjna u Hrvatskoj, bio ili od Berlina pozvan natrag ili dodijeljen drugim frontovima.
Zbog beskompromisnoga stava koji sam zauzimao u pogledu hrvatske državne suverenosti, mnogi me Nijemci nisu cijenili. Ja sam ih prihvatio kao ratne saveznike i kao antikomuniste, ali nikada, nikada se nisam slagao s praksom nacističkoga pozdravljanja dizanjem ruke, kako su oni mene redovito pozdravljali, niti sam ikada otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila njemačka vlada. Općenito, izbjegavao sam kontakt s nacističkom strankom kao i sa SS-om, SD-om, postrojbama nacističkih milicija itd. Hrvatska vlada ipak je odlučila da bi, ako Njemačka padne, bilo nerazborito nastaviti s našim vlastitim vojnim akcijama na području Hrvatske. Zato opomena koju sam bio priopćio njemačkim generalima u Zagrebu ne bi dobro primljena. Sredinom travnja 1945. dr. Pavelić brzoglasom me pozva da dodem u naš glavni grad na razgovore u kojima će biti raspravljano o nadolazećoj vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulj na raspolaganje mi je dao jedan zrakoplov te sam otišao na uzletište a da nisam otvorio ni dnevnu poštu. Načelnik moga stožera, pukovnik Muhamed Riđanović, ostao je na dužnosti u Sarajevu. Njemu sam dao upute da poduzme jaku akciju odklanjanja bilo kakve sumnje da ja napuštam svoje zapovjedništvo. Ako ovakve glasine počmu kolati, njihov učinak na vojni i civilni moral bit će vrlo poguban. Konačno, moj zrakoplov mogao je poletjeti. Dva pilota i dva tjelesna stražara bili su uz mene u zrakoplovu. Iznad Kozare zašli smo u jaku oluju. Jedva što smo planinu ostavili iza sebe, dva britanska zrakoplova kroz zrak izroniše protiv nas. Morali smo letjeti vrlo nisko i nekoliko puta mijenjati tijek leta, e da izbjegnemo njihove napade. Već je bilo mračno kad smo se približavali Zagrebu. Uzbuna je bila na snazi u gradu, što nas je stavilo u vrlo tešku situaciju jer smo imali samo malo goriva. Niti smo se mogli vratiti natrag niti letjeti na drugo odredište, a niti se spustiti. Piloti odlučiše da jedino što mogu učiniti jest spustiti zrakoplov na uzletište, premda se je znalo da je ono bilo oštećeno, a svjetala nije bilo da nas vode pri spuštanju na zemlju.
Piloti su zrakoplov spustili sigurno, ali kad smo bili na zemlji, upali smo u rupu od bombi. Zrakoplov se iznenada spotaknuo, pa je izgledalo da će se prevrnuti na bok. Nisam siguran što se desilo, osim što se sjećam da sam se bacio unatrag. Jedan pilot bi ozlijeden, dok su drugi piloti i jedan od mojih stražara zadobili lagan potres. Na sreću, drugi stražar ne bi ozlijeden i on je hitno pozvao liječničku pomoć. Treći dan poslije tog nesretnoga slučaja, probudio sam se u bolnici na Rebru. Imao sam potres mozga koji je nagovješćivao “nešto preozbiljnoga”, kako bi se Shakespeare izrazio. Upravitelj bolnice na Rebru bio je puk. dr. Cvitanović, koji je ranije u ratu bio jedan od mojih najužih suradnika u borbama uzduž jadranske obale. Njegova je briga bila da netko uvijek ostane uz moj krevet i da mi se pruži svaka njega. (Dr. Šime Cvitanović bio je otac nedavno preminulog primariusa Vladimira Cvitanovića. Prije svoje smrti dr. V. Cvitanović je napisao knjigu “Angloameričko bombardiranje karlovačkog i ogulinskog područja 1944. - 1945.” Za ovu knjigu dao sam mu neke informacije nu u knjizi je zbunom umjesto Zvonimir Došen zapisano Zvonimir Despot iz Toronta.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
