Heroji koji su i poslie smrti strah i trepet “antifama” i četnicima (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Siječanj 2020 13:00
General Rafael vitez Boban
Da su i ustaška djeca bila heroji i heroine vidi se iz ovoga svjedočanstva jednoga od riedke preživjele hrvatske djece, 15 godina starog Vladimira Frkovića, koju su Englezi izručili Titinim krvnicima:
(…) Sliedeći dan došli su drugi partizanski komesari: jedan Srbijanac, jedan pravoslavac iz Like (prezimenom Uzelac) i jedan Slovenac. Sva tri su nas obasipali beogradskim “rečnikom”, natječući se koji će s nama živinskije postupati. Malo kasnije počeli su nas pojedinačno prozivati na “isledovanje”. Na tom izpitivanju osobito se iztakla Cela, kćer visokog dužnostnika u Hrvatskoj državnoj vladi, Lucijana Blažekovića.
“Gde su ustaši?”, zapitao ju je komesar. “Ustaše!”, izpravi Cela. “To vi bolje znate!”. Komesar se cinički nasmije i nastavi: “A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?” “Pošla bih kao s dušom u raj!”, odgovori osamnaestgodišnja djevojka. “Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?” “Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobičniji zločinci!”, odgovori Cela. “Znademo mi kako ćemo da vas udesimo!”, dobaci komesar i kaže, “možeš da ideš:” Cela Blažeković ustade, ponosno diže ruku i pozdravi “Za Poglavnika i Dom Spremni!” Sličnih slučajeva bilo je mnogo. Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponašanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frković.”
Kao i tisuće druge nevine hrvatske djece Titini su krvnici poslie strahovitih mučenja na zvjerski način ubilii i ove mlade hrvatske heroine.
Nastavak pisma generala Vjekoslava Luburića:
(…) U svojoj knjizi “Pola stoljeća hrvatske politike”, Buenos Aires, knjižnica Hrvatske revije, dr. Jere Jareb veli da sam ja, čim dođoh k sebi, tražio da vidim dr. Pavelića. On je prišao mojem krevetu, a ja sam mu priopćio da Niemci namjeravaju napustiti Sarajevo te vjerojatno čak i cielu Hrvatsku. Nakon što je dr. Pavelić otišao iz bolnice, ja sam bio premješten u zapovjednički stožer na Pantovčaku. Ondje su me njegovali pukovnik Cvitanović i naš obiteljski liečnik i prijatelj, dr. K. Bio sam tako slab da bez pomoći nisam mogao stajati na nogama. Oko mene se odvijala neprestana aktivnost zbog vojnih operacija u punom pogonu. Tako mi je unatoč slabunjavome stanju bilo povjereno organiziranje Vojnoga zapovjedničtva u Sisku. Čitavo osoblje hrvatske mornarice bilo je uključeno u postrojbe koje su sada bile podložne mojim nalozima. Riječke jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su se bile povukle iz obalnoga pojasa i sveukupno ministarstvo mornarice podpali su pod moje zapovjedničtvo. lsto su tako i jedinice Častne radne službe smjesta uključene u redovne vojne postrojbe.
Izgleda da su dužnosti koje su bile povezane s Vojnim zapovjedničtvom u Sisku meni dodieljene da ometu moj povratak u Sarajevo. Izdane su bile zapoviedi onim vlastima koje su bile zadužene za moje odsutnosti, da pokrenu pripreme za povlačenje prema sjeveru.Tako propade plan obrane hrvatske grude na crti Ivan-planine i organiziranja narodnoga odpora u pozadini partizanskih linija. General Markulj sada je bio vodeći general na bosanskom sektoru. Zagreb mu je naložio da u red stavi povlačenje svih naših snaga iz Bosne, uključivši i poluvojne milicije i jedinice domobranstva, prema sjevernoj obali rijeke Save. Odavle će oni moći zauzeti položaje uzduž “Zvonimirove linije”. Nu, ta linija postojala je samo na papiru.
Vlada nije imala ozbiljnu namjeru nastaviti rat na našem državnom teritoriju. Značajan odpor partizanskome napredovanju bit će pružen samo nakon što glavnina vojske uđe u Sloveniju. Ova računica temeljila se na predpostavci da će Niemci koncentrirati velike količine svojih trupa u Sloveniji dok se njihove jedinice budu povlačile iz Italije i Trsta.Većina naših vojnih vođa željela je organizirati vojni odpor u domovini. Međutim civilni upravitelji su osjećali da će četnici i partizani, ako se mi odlučimo na konačnu borbu, dobiti toliko pomoći od Rusa, Engleza i Amerikanaca da bi borba mogla samo uroditi istrebljivanjem glavnine hrvatskoga pučanstva, žena, djece i starijih osoba.
Tako su bili izgrađeni planovi za povlačenje prema Sloveniji. Čim sam fizički bio u mogućnosti preuzeti zapovjedničtvo nad Južnom vojskom, to sam i učinio. Ova operacijska skupina uključivala je moj Drugi i uz to Treći i Četvrti Zbor. Zadatak generala Moškova i njegovih Zborova bio je preuzeti Sjevernu vojsku koja će biti predhodnica povlačenju. Moškov je već bio zauzet organiziranjem prihvatne postaje za članove Državnog savjeta, Sabora i vladinih dužnostnika, koji su očekivali da će napustiti Hrvatsku. Ta prihvatna središta bila su smještena u Austriji i Njemačkoj. Nesretni slučaj sa zrakoplovom zapravo me ostavio paraliziranim, ali zahvaljujući učinkovitoj njezi, ja sam se brzo oporavio i naskoro sam se mogao posvetiti koncentriranju snaga moje Obrane u blizini Siska. Pukovnik Lisak (Erih Lisak, koji je bio suđen zajedno s kardinalom Stepincem, nap.a.) i moj osobni predstavnik, pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo da pomognu generalu Markulju s pripremama za povlačenje prema sjeveru.
Sve od početka rata ja sam bio zapovjednik postrojbi Obrane, koje je zapala odgovornost organizirati odpor u onim hrvatskim krajevima koji, zbog ratnih neprilika, padoše pod komunističku kontrolu. Kao po pravilu, Titine snage mogle su kontrolirati autentične hrvatske krajeve samo onda kad su u razgovorima uspjeli postići mjestne nagodbe s našim “saveznicima”, osobito Talijanima. Jedinice Obrane služile su se protiv partizana istom gerilskom taktikom kojom su se sami “crveni” služili na prostorima pod našom kontrolom. Čim sam doznao da je naša vlada planirala povlačenje, poduzeo sam brze mjere organiziranja Hrvatskoga narodnoga odpora. Nadao sam se da ću moći zaštiti povlačenje naše redovite vojske, izvodeći nenadane napade, zasjede napredujućim partizanskim kolonama i uspostavljajući obću sabotažu. Ova taktika bila je namijenjena dovođenju srpskih i komunističkih snaga u zbrku. Da taj cilj bude lakši, sabrao sam i regrupirao ostatke od nekoliko antikomunističkih snaga koje su se kroz teritorij države Hrvatske povlačile prema zapadu.
Sve do njemačkog sloma ti su elementi činili zalaznice, predhodnice i snage njemačkih vojski na Balkanu koje su zaštićivale bokove. U Prvome svjetskom ratu Niemci su se služili hrvatskim i drugim austro-ugarskim trupama da one izvršavaju što je moguće više nečista posla i teške borbe, dok su oni pošteđivali svoje ljude i sebi pripisivali sav kredit za postignute uspjehe. Sada, u Drugome svjetskom ratu, Wehrmacht je ponavljao beskrupulozno iskorištavanje svojih saveznika. Velike skupine albanskih nacionalista dođoše u Sarajevo da se pridruže našim kolonama. Ovaj narod je bježao s Kosova, s glasovitoga “Polja kos-ptica” iz srpskih legendi, te iz Makedonije i Sandžaka, e da izbjegnu podpunu likvidaciju koju su partizani provodili u tim krajevima. Srbski komunisti, a isto tako i četnici, znali su samo za jedan put za osiguravanje srbske brojčane nadmoći na Kosovu, Makedoniji i Novom Pazaru, a taj bijaše – pobiti što više Albanaca. Od ovih izbjeglica ustrojio sam posebnu jedinicu, “Skenderbegovu legiju”.
Tu albansku postrojbu treba razlikovati od Sandžačke bojne koju je predvodio pukovnik Sulejman Paćariz i od jedne druge albanske gerilske jedinice pod zapovjedničtvom Omar-paše, tzv. “Prekodrinske grupe”, koja je operirala na srbskoj strani Drine. Pukovnik Paćariz je Hrvat albanskog podrietla koji bijaše organizator narodnoga odpora u Sandžaku. Njegovo zapovjedničtvo bilo je uključeno u moju Drugu vojsku. Crnogorski sliedbenici Sekule Drljevića također su uspjeli stići do nas. Nazivajući se Crnogorskom vojskom, oni ustrojiše dvie bojne pod zapovjedništvom pukovnika Agrama. Tu je bila i Mađarska legija pod vodstvom bojnika Kovacsa. Sastojala se od izbjeglica iz same Mađarske, od mađarske skupine iz Osijeka i raznih mađarskih pojedinaca koji dezertiraše iz njemačke vojske u koju bijahu unovačeni. Kasnije u ratu ti su se Mađari borili uz bok hrvatskim trupama kao i u ratu 1914. Sve dok Niemci ne započeše evakuaciju Balkana, Mađarska legija imala je svoj glavni stožer u Lepoglavi, starodrevnom središtu hrvatske znanosti i kulture…
Osim zadatka integriranja ovih nekoliko stranih elemenata s hrvatskim postrojbama pod mojim zapovjedničtvom, Vlada mi je dala nalog da skupim i integriram u naše redove sve Hrvate koji su, zbog tehničkih razloga, služili u njemačkim jedinicama. Čitavo proljeće ostao sam u uskoj vezi s generalom Metzgerom, koji je bio zapovjednik Sriemskoga fronta. Kao odgovor na njegove zamolbe, poslao sam mu nekoliko iskusnih i hrabrih mladića koji su mu trebali za tenkovske jedinice. Oni su morali poći u susret prodoru jakih ruskih tenkovskih kolona koje se nagomilaše protiv Sriemskome frontu, kako bi pomogle Srbima u njihovim pokušajima da se tu učvrste.
Metzger mi je priopćio da su se Mihailovićevi četnici služili svojim uobičajenim trikovima. Oni su se tako podlo pretvorili u partizanske brigade da čak nisu ni skinuli srpske kraljevske oznake sa svojih šubara i uniforma. Metzger mi je rekao da se on ne bi povlačio, pa sve da ga napadne svaki Srbin, Rus i Bugarin na Balkanu. On nije bio mladić pod utjecajem izlieva nerazboritoga oduševljenja, nego je bio prokušani ratnik koji je ozbiljno promišljao svaku izgovorenu rieč. Poruke koje sam od njega primao uvelike su me ohrabrivale. Posebno sam bio oduševljen saznavši za sjajne uspjehe koje je postigao naš pukovnik Štir ( Ivan Stier, djed sabosrkoga zastupnika Davora Ivana Stiera, nap. a.) u okrugu Valpova. Ovdje je Štir potukao i raspršio jednu rusku pukovniju koja je bila stigla na desnu obalu Drave. Obavijestivši me o toj akciji, general Metzger nadoda da je on proveo obću mobilizaciju u Sriemu, najiztočnijem dielu hrvatskoga državnog teritorija. Nakon velikih borbi koje su se vodile oko Siska i Petrinje, da zaustavimo partizansko napredovanje, ja sam iz Sunje organizirao napad na zalaznicu Titinih masa. Prije nego što sam mogao potpuno privesti kraju ovu operaciju, primih žuran brzoglasni naziv da se odmah prijavim Glavnome stožeru u Zagrebu. Poslan bi i poseban transportni zrakoplov da me doveze u naš glavni grad, u koji ovaj put stigoh bez nesretnoga slučaja.
U našem glavnom gradu čekale su me tužne vijesti. 30, travnja dr. Pavelić i ministar-predsjednik, dr. Nikola Mandić, predsjedali su sastankom hrvatske vlade. Na ovome je sastanku donesena odluka da napustimo hrvatsku zemlju i da se putem Slovenije povlačimo u Austriju. Hrvatske oružane snage u Austriji će se predati britanskoj vojsci. Izgledalo je kako je svatko mislio da će engleske vlasti poštivati odredbe Haške i Ženevske konvencije o vojnim ratnim zarobljenicima. Čak i civili, od kojih su neki imali dirljivo povjerenje u britanski razvikani duh “fair playa”, složili su se da hrvatsko vojno osoblje ni pod kakvim uvjetima ne smije kapitulirati pred partizanima, srpskim četnicima ili Rusima. S takvim neprijateljima treba ratovati do smrti, i svatko je ovoga bio sviestan.
Sastanak Glavnoga vojnog stožera bio je zakazan poslie vladine sjednice. Ja sam bio izričito pozvan u Zagreb da budem na tom sastanku. Glavni stožer bio je vrhovni vojni forum za odlučivanje kako će se voditi rat i za koordinaciju operacija nekoliko hrvatskih Vojski. Sam dr. Pavelić držao je položaj vrhovnoga zapovjednika, general Grujić (Đuro Grujić, Hrvat pravoslavne vjere, nap. a.) bio je na čelu stvarnih operacija na terenu, general Dragojlov (Fedor Dragojlov, također Hrvat pravoslavne vjere, nap. a.) bio je načelnik Glavnoga stožera. General Perčević, glava Vojnoga ureda dr. Pavelića, general Herenčić, zapovjednik ustaških postrojbi, general Skoliber, zapovjednik Sigurnostnih snaga i general Sertić, načelnik Stožera vojnih snaga na terenu bili su drugi članovi Glavnoga stožera. Zapovjednik Zračnih snaga, general Rupčić, zapovjednik Redarstva, general Pećnikar, i general Moškov bili su također članovi, a i ja sam, kao zapovjednik postrojbi Obrane, bio član.
Sjednica Stožera sastala se 1. svibnja. Po mojemu dolasku, sjednica je trajala još tridesetak minuta. Dr. Pavelić nam je osobno priopćio vladinu odluku. Okupljeni generali bili su zamoljeni da iznesu svoje sugestije i protivljenja planu o povlačenju u Austriju i o tamošnjoj predaji Britancima. Svi nazočni vojnici prihvatiše s ozbiljnim i smirenim dostojanstvom tu deprimirajuću obavijest koja je značila konac njihovih vojnih karijera kao i konac života većine njih. Kao jedan od nekolicine preživjelih svjedoka toga poviestnoga sastanka, sretan sam što mogu posvjedočiti da u tome času nadolazeće nesreće nijedan hrvatski general nije izgledao zabrinut za svoju vlastitu sudbinu. Njihova jedina briga bila je kako spasiti živote 200.000 mladih Hrvata postrojenih u sedamnaest redovnih divizija i u pomoćne jedinice Hrvatske vojske.
Budući da je naša kompetencija bila ograničena na vojne poslove, mi nismo imali ništa reći o političkim odlukama vlade. Žurno smo izračunali moć svih raspoloživih snaga. Svatko se slagao da je moral naših snaga ostao netaknut povlačenjem Njemačke; glavna naša zabrinutost bila je nedostatak pušaka i streljiva, a da i ne spominjem zrakoplove, tenkove i tehničku opremu. To je bila ista slabost koja je pogađala naše vojne snage kroz čitav rat. Premda je cijela Hrvatska bila najindustrijaliziraniji dio južno-slavenskoga teritorija, u našoj zemlji nije bilo nijedne velike tvornice oružja. Stoga smo morali ovisiti o Niemcima za vojne potrebštine.
Nekad smo dolazili do pušaka i streljiva ne kupnjom ili nagodbom, nego zapravo krađom ili svrsishodnim skretanjem pošiljki oružja – koje je Reich slao Wehrmachtu na Balkanu – u naše ruke. Ova taktika bila je opravdana jer je hotimična njemačka politika bila da naša vojska ostane neobskrbljena. Berlin nas je htio učiniti potpuno ovisnima o sebi. Naravno, mi smo povremeno uspjeli zarobiti američko, britansko ili rusko oružje, kojim su te zemlje obskrbljivale partizane, ali Hrvatske oružane snage nikada u ratu nisu imale opremu koja im je trebala da bi ostvarile svoj podpuni potencijal.
Budući da su komunisti ubijali sve hrvatske domoljube koji im padoše u ruke, nužda uspostavljanja skoroga kontakta s Britancima, za koje se držalo da su civiliziraniji, bila je svakome jasna. Upravo čvrsta vjera u vojnu čast i poštenje Engleza navela je većinu naših vojnih vlasti da bez protivljenja prihvate plan o povlačenju najkraćim putem u austrijsku provinciju Korušku. Ondje ćemo moći položiti svoje oružje pred Britancima radije nego pred partizanima. Kad je predaja već odlučena, činilo se da se je svatko nadao najboljem. Nitko nije bio tako naivan da misli da će zapadne demokracije učiniti ono što smo mi stvarno željeli – opremiti nas topništvom, tenkovima i zrakoplovima, koje smo trebali, da zaustavimo Ruse od napredovanja prema zapadu. No, sigurno je prevladavao osjećaj da će Britanci i Amerikanci prihvatiti našu predaju i pružiti nam status ratnih zarobljenika.
Možda sam ja bio jedini vojnik na tom sastanku koji je imao malo vjere u britansku vojnu čast. Izgledalo je kako su naši generali podpuno zaboravili da su se 1918. godine austro-ugarske vojne vlasti gotovo dva mjeseca pokušavale predati Englezima i Amerikancima prije potpuno nepotrebne borbe kod Vittorio-Veneta (od 24. listopada do 4. studenoga), a zrakoplovi, ponajviše britanski, igrali su se športa bombardirajući Austro-ugarske kolone na povlačenju, i to nakon što su borbe prestale. Znao sam da Englezi posjeduju “sveti egoizam”, koji je isto tako oštar kao i talijanski, te da je u vrijeme rata njihova jedina briga stići što brže na pobjedonosan završetak. Čineći to, ne vode brigu ni o čijim interesima osim onih vlastitih. Upravo kao što smo mi tražili saveznike gdjegod smo ih mogli naći, oslanjajući se na Njemačku i Italiju, tako je i britanski Lav ležao u istom krevetu s komunističkom zmijom. Meni se činilo vrlo nevjerojatnim da će London riskirati da upadne u nemilost svoga sovjetskoga saveznika samo zato da spasi živote nekoliko stotina tisuća Hrvata.
Izrazio sam drugim generalima i članovima vlade svoje uvjerenje da će Englezi, ako prihvate predaju naših trupa, to učiniti “Auf Gnade und Ungnade”, tj. na milost i nemilost. Oni će naše ljude razoružati i onda ih poslati natrag da ih partizani pokolju, isto onako kao što su Britanci bili likvidirali hinduske i muslimanske pobunjenike nakon što su razbili veliku pobunu iz 1857. Budući da sam bio siguran da će se to desiti, ja sam, umjesto predaje, sugerirao da razdijelimo naše snage u tri segmenta. Neka se prvi segment ne predaje ni Englezima niti ikome drugome, nego neka radije izvrše prodor preko savezničkih linija u Austriju. Hrvatske trupe bile su suočene s Britancima i prije, kada, nakon Caporettoa u Prvome svjetskome ratu, nekoliko Tommy-divizija bijaše poslano u Italiju da zaustave daljnji razpad talijanske vojske. Nisam podcjenjivao “Tommyje”, ali sam vjerovao da će se naši Ijudi probiti kroz njihove linije. Kada naša predhodnica tako učini, mogla bi se raspršiti u svim pravcima prema Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj. Sklonivši se u šumama, po bregovima i po poljima, preživjeli pojedinci iz prvoga segmenta naših Oružanih snaga imali bi dobru priliku za uspješan bijeg. Bez ikakve sumnje, neki bi Ijudi bili u okruženju ili bi se, prema svome nahođenju, morali predati zbog gladi, studeni i iznemoglosti, ali takve osobe gotovo sigurno ne bi bile izvedene na suđenje zbog bilo kakvih optužbi i njima bi se najvjerojatnije pružio status ratnih zarobljenika. Logično, general Moškov bio bi zapovjednik toga prvoga vala Hrvatske vojske, čiji je zadatak bio suzbiti britanske trupe u njihovim nastojanjima da zaustave naš put u sigurnost.
Preporučio sam da drugi val naših Oružanih snaga bude ustrojen od onih jedinica koje su se povlačile iz zapadnih krajeva Hrvatske, iz Dalmacije, Like i Krbave i iz pojaseva oko Karlovca. Tu bi bili uključeni mnogi Hrvati koji govore talijanski, na primjer svećenici, intelektualci i dvojezični Dalmatinci iz obalnih krajeva koji su bili okupirani. Predložio sam da general Herenčić bude zapovjednik ovoga vojnoga segmenta. On bi mogao računati s pomoći slovenskih nacionalista koji su bili koncentrirani oko Kranja. Slovenci bi pomogli pri povlačenju njegovih snaga u Istru preko Rijeke i Ljubljane. Kad Herenčićeva vojska jednom bude u Italiji, on bi mogao uspostaviti veze s Amerikancima. Ako pregovori s njima budu nemogući, ja sam očekivao da bi se oni pridržavali tradicije “bezuvjetne predaje”, kojoj Ulysses S. Grant postavi temelje u američkome građanskom ratu 1861-1865., onda bi žitelji Istre, a moguće i sami Slovenci, pomogli ljudima da se rasprše i da kao pojedinci pobjegnu u Italiju i Austriju. Činjenica da većina Hrvata govori talijanski ili njemački zasigurno bi im olakšala uspjeh u takvim nastojanjima.
Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili segmenta Oružanih snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni uobće stignu do Zagreba.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
