The Anatomy of a Fraud (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Svibanj 2020 13:01
Na montiranim suđenjima udbaški ubojice postavljaju tužitelje i branitelje:
Udba je za tužitelja na montiranom suđenju dru Andriji Artukoviću postavila svoga šegrta Antu Nobila sina Jerka Nobila komunističkog “borca” po zlu poznate 11. dalmatinske brigade koja je za vrieme i poslie rata izvršila strahovite pokolje nad hrvatskim narodom.
Anto Nobilo je u hrvatskoj emigraciji bio poznat od 1978. godine kad se održavalo svietsko prvenstvo u tekwandou u gradu Oklahoma City u Americi. Na tom natjecanju sudjelovalo je oko 47 zemalja, među njima i Jugoslavija. Također i paragvajska reprezentacija čiji je tehnički direktor bio poznati hrvatski emigrant Miro Barešić. Međutim, Barešić se odlučio osobno natjecati pod hrvatskom zastavom. O tome je kasnije izjavio: “Ja sam sudjelovao u borbama pojedinačno, reprezentirao sam Hrvatsku, što je izazvalo veliku nesuglasnost među ekipom tih Jugoslavena”. Jedan od jugoslavenskih reprezentativaca, prema svjedočenju Mire Barešića, bio je Anto Nobilo. Njemu je Barešić predbacio nastupanje pod jugoslavenskom zastavom pa ga je Nobilo optužio da je terorist kao i Bruno Bušić.
Obitelj dra Artukovića za branitelje je angažirala vrstne odvjetnike Željka Olujića i Srđana Popovića, a Udba je “po službenoj dužnosti” za trećeg “branitelja” postavila svoga čovjeka Silvija Degena. Bivši agent KOS-a Radenko Radojčić u svojoj je izjavi službenicima SZUP-a u travnju 1994.rekao i ovo: “Ja se sjećam da se u vezi s Degenom pričalo, da je u vrijeme suđenja Artukoviću u Zagrebu, Degen nosio podatke SDS-u i službi vojne sigurnosti.” Degen je vođen kao suradnik Centra SDS Zagreb pod pseudonimom “Golub”. Da je Udba bila uključena u taj slučaj potvrđuje i elaborat pod naslovom “Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti RSUP-a SRH u vremenu od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990”, koji su u lipnju 1997. po nalogu ravnatelja Hrvatske informativne službe (HIS) Miroslava Tuđmana izradili nekadašnji visoki dužnostnici Udbe Josip Perković i Jan Gabriš. U elaboratu među ostalim piše: “Pilot, republička akcija, učesnici su bili sjedište Službe i Centar SDS Zagreb, a odnosila se na izručenje i suđenje Andriji Artukoviću”.
U jednom osvrtu 2013. Bože Vukušić piše: Glavni svjedok protiv Andrije Artukovića bio je neki Bajro Avdić, sin Omera, rođen 2. srpnja 1924. u Starom Slanom pokraj Trebinja. Avdić je najprije bio 'operativna veza' mostarske Udbe pod pseudonimom 'Molunt', da bi 21. rujna 1981. bio unaprijeđen u punopravnog 'suradnika' pod istoimenim pseudonimom. Djelovao je po 'muslimanskom kleronacionalizmu', a na vezi ga je držao mostarski udbaš Ahmed Šaran. Odobrenje za njegovu suradnju potpisao je šef mostarske Udbe Stipe Grizelj, inače rodom iz Vitine, susjednog sela Artukovićeva Klobuka.
Nakon dolaska u Zagreb Avdića je preuzela 'hrvatska' Udba čiji su službenici, često u društvu Ante Nobila, s njim u detalje dogovarali njegovo svjedočenje. Avdić je još u postupku Artukovićeva izručenja bio izjavio da je, kao pripadnik jedne 'motorizirane jedinice Poglavnikova tjelesnog zdruga' nazočio počinjenju ratnih zločina na Kozari, koje da su počinile 'tenkovske jedinice HOS-a' pod Artukovićevim zapovjedništvom. Međutim, upravo jugo-komunistički povjesničari koji su se bavili tzv. Bitkom na Kozari, istu opisuju potpuno suprotno od Udbina i Nobilova svjedoka Bajre Avdića. Pored toga, Andrija Artuković nikada nije bio na Kozari. Avdić je također tvrdio da je bio svjedok likvidacije zarobljenih partizana nakon jedne bitke kod Samobora. No, u jugoslavenskoj historiografiji ne postoji nikakav trag o nekoj većoj bitci u blizini Samobora, prilikom koje bi bio zarobljen veći broj partizana i smješten u obližnji zarobljenički logor, za koji nema nikakva dokaza da je uopće postojao. Navodno je na tu činjenicu Antu Nobila upozoravao i Josip Boljkovac, prijatelj i suradnik njegova oca Jerka Nobila.
Kada su na koncu vidjeli da nitko ne vjeruje u Avdićeva absurdna svjedočanstva udbaši će dru. Artukoviću na teret staviti novi absurd koji je začudio i one najbjesnije velikosrbske i jugoboljševičke huškače koji su tražili njegovo smaknuće. Taj “novi zločin” Artuković je počinio što navodno nije iz logora htio spasiti nekog Židova Ješu Vidića koji mu je za tu uslugu nudio 150 hektara zemlje. Valjda je mislio da će dr. Artuković na toj njivi saditi krumpir. Kada je Olujić zatražio da u sud dovedu Vidićevu suprugu, koja je još tada bila živa, sud je to kategorički odbio.
Za taj “zločin” Andrija Artuković je bio osuđen na smrt.Kako znamo, umro je 16. siječnja 1988., u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu, prije nego što je kazna nad njim izvršena. Navodno je sudac Milko Gajski, predsjednik sudskog vijeća koje je Artukoviću sudilo, prije nego što je prihvatio tu dužnost bio postavio uvjet da se smrtna presuda – kako se od njega unaprijed tražilo – koju je trebao izreći, ne će izvršiti nego da će se, pod izgovorom teškog zdravstvenog stanja, odgađati sve dok Andrija Artuković ne umre prirodnom smrću.
Partijske direktive
Povodom Artukovićeve smrti, 18. siječnja, zasjedao je republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Na toj sjednici Savjeta, pored njegova predsjednika Tomislava Kovača, inače člana Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, i članova Savjeta Mire Korkut-Slatković u ime Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Ante Milovića kao predsjednika Vlade SRH, Vilima Mulca kao ministra unutarnjih poslova, Zdravka Novoselića kao komandanta TO i tajnika Savjeta Veljka Mihovilovića, nazočni su bili predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ante Marković, republički sekretar za pravosuđe i upravu Ivan Fumić i zamjenik sekretara za unutarnje poslove SRH Đuro Pešut.
U zapisniku sa sjednice među ostalim piše: 'Drug Tomislav Kovač obavijestio je da je sjednica sazvana u skladu sa ranijom odlukom da ovaj Savjet verificira određene mjere i radnje, značajne sa političko-sigurnosnog stanovišta, ukoliko dođe do smrti ratnog zločinca Andrije Artukovića prije izvršenja smrtne kazne na koju je pravomoćno osuđen, a čije je izvršenje, u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima, odlagano radi zdravstvenih razloga.
S obzirom da je Artuković umro l6. siječnja o.g., nastala je potreba da Savjet ponovno razmotri i definira neka ranija opredjeljenja i stavove vezane za daljnje postupanje s njegovim lešom. U tom smislu, nakon rasprave u kojoj su sudjelovali svi prisutni, zaključeno je:
– da se uz primjenu odgovarajućih sigurnosnih mjera izvrši obdukcija leša na način kako je to zakonom predviđeno,
– da se leš Artukovića zatim kremira u zagrebačkom krematoriju, ali pod drugim imenom.
– da se saopćenje za javnost o smrti Artukovića izda danas 18. siječnja o.g. u popodnevnim satima'.
Ivan Fumić, republički sekretar za pravosuđe, koji je na tu dužnost došao s mjesta predsjednika Vojnog suda Pete (zagrebačke) armijske oblasti, gdje je radio pod patronatom šefa KOS-a te armijske oblasti Kemala Buzaljka, rodom iz susjednog sela Bajre Avdića u Istočnoj Hercegovini, u suradnji s Udbom operacionalizirao je odluke tog republičkog Savjeta, odnosno kremiranje tijela Andrije Artukovića. Sin Andrije Artukovića Radoslav izjavio je: „Osobno mi je 1988. sudac Milko Gajski rekao da nikada ne ću saznati gdje je grob moga oca i da mi ne će dopustiti da ga pokopam“. Sukladno odluci partijskih, državnih i sudskih vlasti SRH Udbaši su pepeo Andrije Artukovića razsuli na do dana današnjega nepoznatom mjestu.
Odvjetnik Željko Olujić u knjizi “Kako nisam obranio Andriju Artukovića” piše: “..Drskost glavnoga svjedoka, gotovo dvostruko starijega od mene, nije mi išla iz glave. No, nije samo Avdićeve drskost i pokvarenost svjedoka bilo ono što me je u vezi sa suđenjem, a pogotovo s prijašnjim danom teško pogađalo. Bilo je tu i mnogo dubljih razloga za zabrinutost.
Tog su se dana čitali iskazi odsutnih svjedoka, dani u ranijim saslušanjima. Bili su to stariji ljudi koji zbog bolesti nisu mogli doćisvjedočiti na sud, ili su umrli. Moga klijenta nitko nije pitao za zdravstveno stanje, niti je li sposoban sjediti , kako se osjeća, razumije li uopće što se oko njega događa….“
Nu pogledajmo kakva prava u Americi i drugim demokratskom državama imaju i najgori zločinci.
Miranda pravo:
Uhićena osoba mora, prije preslušavanja, biti informirana ima pravo šutjeti (ne odgovarati na nikakva pitanja) i da, ako odluči govoriti, što god kaže može protiv nje biti uporabljeno na sudu.Policajac je svakoj osobi prilikom lišavanja slobode dužan izgovoriti (očitati) Miranda pravo koje glasi: “Lišeni ste slobode. Imate pravo šutjeti. Što god kažete može biti na sudu upotrebljeno protiv vas. Imate pravo razgovarati s odvjetnikom za savjete prije nego vas mi upitamo bilo koje pitanje.
Za vrieme preslušanja imate pravo uza se imati odvjetnika. Ako si odvjetnika ne možete priuštiti, jedan će vam, ako želite, biti (bezplatno) određen prije bilo kakvog izpitivanja. Ako sad bez nazočnosti odvjetnika odlučite odgovarati na pitanja, imate pravo u svako vrieme prestati.”
Ovaj koncept o pavima uhićene osobe upisan je najprije u zakon Ujedinjenih Američkih Država, a onda u kanadski i u zakone drugih demokratskih država. Poslie odluke američkog Vrhovnog suda 1966., u parnici, poznatoj pod nazivom “Miranda vs Arizona”, da su prava propisana u 5. i 6. amandmanu američke konstitucije bila, prilikom uhićenja i suđenja, uzkraćena Ernestu Arturu Mirandi. Miranda uhićen i osuđen radi oružane pljačke, kidnapiranja i silovanja umno jedne poremećene djevojke. Miranda se branio da mu policajci za vrieme uhićenja nisu rekli da ne mora odgovarati nanjihova pitanja i može imati odvjetnika te da je on u strahu priznao zločine koje nije počinio. Miranda je kasnije ipak osuđen za počinjene zločine kad je detektiv koji ga je prvi put uhitio pronašao njegovu nezakonitu ženu koja je u drugom procesu svjedočila protiv njega.
Za ovakve otvoreno kriminalne radnje spodobe poput Ante Nobila, Milka Gajskog, Ivana Fumića i njima sličnih “jurista” u svakoj normalnoj državi bile bi smjesta odpremljene na doživotni odmor u neku instituciju poput američkog Sing Sing-a. U mnogima bi završili na kraju konopca. U “pravnoj” državi Hrvatskoj oni su danas poznati kao “uspješni odvjetnici” i “antifašistički borci”. Oni danas upravljaju tom lakrdijom koju zovu “hrvatskim pravosuđem”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
