The Anatomy of a Fraud (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Svibanj 2020 13:05
The ugly face of Yugocommunist fraud
Ako su te i tvoji roditelji mrzili i bojali te se a ti ih nisi nikako želio smiriti, ti bi, ja mislim, trebao otići negdje gdje te oni ne mogu vidjeti. Sada, tvoja zemlja, koja je zajednički roditelj svih nas, tebe mrzi i nema o tebi nikakvo dobro mišljenje, najbolje bi bilo da ju napustiš i odeš negdje gdje te neće vidjeti. Cicero
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
Broj: 16238 Pr. M. U. P. 1941.
U Zagrebu, dne 14. srpnja 1941.
N A R E D B A
Kao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod kletvom se ne razumieva samo kletva imena Božjega, svetaca ili uzvišenih stvari, kletva oca i majke, nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste.
Tog se običaja prihvatila osobito gradska i seoska mladež, koja je bila napose izvrgnuta takovom neprijateljskom nastojanju.
Da se taj ružni sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve izkorieni, dužne su sve javne vlasti bditi i nastojati da svaki takav psovač bude prijavljen upravno-redarstvenoj vlasti koja će ga kazniti zatvorom do 30 dana, a u slučaju opetovanja do 2 mjeseca.
Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan da psovača i izustitelja prostota prijavi, jer će se samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito izkorieniti iz hrvatskog naroda.
Ministar unutarnjih poslova:
Dr. Andrija Artuković v. r.
Nebi bilo čudno da su “narodni suci i tužioci” Gajski, Nobilo i Pintar-Gajer i ovu naredbu ubrojili u Artukovićevu “rasnu mržnju, saradnju s okupatorom i zločin protiv naroda i narodnosti Jugoslavije”
Na montiranom jugokomunističkom sudu u Zagrebu 1986. dr. Andrija Artuković je rekao sudcu Gajskom da će država Hrvatska biti obnovljena. Žgoljavi jugoslavenski tužitelj Anto Nobilo mu je na to predbacio da on taj dan neće dočekati. Ponosni i hrabri starac mu je odgovorio: “Neću ja, ali hoćete vi!”
U onim prvim najkrvavivijm poratnim mjesecima 1945.- 6., kada se glava gubila i za najmanju sumnju da je netko služio u nekoj jedinici Hrvatskih Oružanih Snaga Bajro Avdić, koji je, prema njegovim (kasnijim) tvrdnjama, skoro četiri godine služio u elitnoj ustaškoj jedinici PTS (Poglavnikov Tjelesni Sdrug) i stalno bio u neposrednoj blizini i zaštiti Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, izpitan je od Ozne i pušten na slobodu. Tek 1950. Avdić je uhićen i osuđen na 20 godina robije. Svaki put kada su branitelji dr. Artukovića zatražili dokumentaciju za njegovu osudu i transkript njegova “svjedočanstva” iz 50ih godina sud je to kategorički odbio i zabranio o tome postavljati bilo kakva pitanja.
U jednom od vrlo riedkih momenata Stipe Mesić 4. veljače 1992. u razgovoru s hrvatskim braniteljima u Novskoj barem jednom je u životu govoriočistu istinu kad kaže da je poslie suđenja upitao Milka Gajskog za njegove utiske o Artukoviću. Gajski mu je odgovorio da je dr. Artuković bio jedan od najobrazovanijih ljudi koje je ikada u životu sreo, te da je na upit, kako mu je, Artuković odgovorio: “Ja sam ustvari sretan što ću umrieti u Hrvatskoj!” Iako to govori notorni lažljivac Stipe Mesić to je podpuna istina. O želji dr. Artukovića da umre u Hrvatskoj za koju je toliko izpaštao, pričao mi je njegov sin Radoslav prije suđenja.
Na pitanja o krunskom svjedoku Bajri Avdiću Mesić kaže: “Pa vidite vi ljudi da on kaže jedan totalan absurd. Da je on vozio motor i da je bio u PTS-u. Prvo on kao cigan nije mogao biti u PTS-u, nije mogao ’41. biti u PTS-u kad je PTS osnovan ’42. Nikakve istine nema! Da on vozi motor a Pavelić i Artuković razgovaraju u autu i on čuje što oni razgovaraju! I to sud uzima kao istinu!” Netko od nazočnih kaže da je Avdić kasnije priznao da je lagao, a Mesić potvrđuje da je to istina.
Ne samo da je Avdić bio ciganin, nego 1941., sedamnaest godina star ciganin.
Sada zamislite, dok nitko tko nije navršio 18 godina nije mogao biti primljen u ustaše, domobrane ili bilo koju drugu službu šef države, u kojoj su cigani navodno bili stavljeni izvan zakona, u elitnu jedinicu za svoju osobnu pratnju i zaštituuzima nekog 17 godina starog ciganskog klipana. U Poglavnikovu Tjelesnu Bojnu (PTB), koja će kasnije postati Poglavnikov Tjelesni Sdrug (PTS) birani su najpovjerljiviji i najsposobniji ustaše. Zapovjednici te postrojbe bili su većinom ustaše “povratnici”. Prve godine Poglavnikov stjegonoša bio je Krune Devčić. Nu Avdić u svojim izkazima spominje samo nekakvog Lahovskog za kojega nitko nije čuo.
Čitav proces protiv dr. Artukovića, od priprema za izručenje do komunističkog show triala, bio je jedan golemi absurd čak i za komunističko sudstvo. Najprije, važno je napomenuti da ni prije ni za vrieme suđenja Artukovićevim braniteljima Željku Olujiću, Silviju Degenu i Srđi Popoviću komunistički sud nije dopustio uvid u Avdićeva “svjedočenja” iz 1950ih, ni da mu o tome postavi bilo kakvo pitanje. Zabranjeno im je i svako pitanje o razlogu za njegovu osudu i slanje na robiju u Zenici. Dok obrani nije bilo dozvoljeno pozvati niti jednoga svjedoka, tužiteljsvo je pozvalo čitav niz komunističkih “profesionalnih svjedoka” koji su “svjedočili” na svim njihovim montiranim suđenjima iako u najviše slučajeva nisu prije ništa znali o osobama protiv kojih su svjedočili.
Jedan od tih uvijek prisutnih “svjedoka” uz druge koji su na raznim suđenjima svjedočili protiv svih obtuženih Hrvata iako prije suđenja o njima ništa nisu znali bio je Ljuban Jednak iz Gline, “jedini koji je preživio pokolj u glinskoj crkvi”.
Iako se za taj navodni pokolj Artukovića uobće ne tereti i njegov izkaz nema nikakve veze s ovim suđenjem Jednak je pozvan da za domaće i strane novinare priča svoju priču. I Ljuban ga priča i priča. “…Pa kolji, kolji i odnosi i kolji, pa odnosi, odnosi, pa kolji, kolji i kolji, pa odnosi. Stalno odnosi i kolji.
Kad jedan viče - svlačite sve sa sebe, vi koji ste ostali. Mi sve sa sebe bacimo u jedan ćošak…” I nastavi on s dugom pričom kako “krv teče do koljena”, kako su sve mrtve (i njega među njima) nabacali u kamione, pa njega i neke druge prebacivali iz jednog kamiona u drugi. “Dođe i na mene red. Uhvate me za noge pa me bace u drugi kamion…” U tim kamionima su, kaže Ljuban, nabacani jadan na drugog. “…Kreće i taj auto. Poznam ja taj teren…Kad tako dođemo do Novog Sela. Već su jame bile iskopane. Pa bacaj i bacaj u te jame. Najedanput dođe red i na mene. Uhvate me za noge pa me bace u ćošak. Preko mene su bacili još četiri do pet… Pa onda nastavi dalje jednog, pa drugog, pa su slagali tako kao ribe i gazili i slagali ljude. Jedan se micao preko mene. Ovaj kaže pucaj u onaj čošak. jedanput, drugi put, treći put mene pogodi u nogu. Ali meni uvijek nešto govori, ostaću živ.
I tako baca jednog pa drugog. Najedanput dođe do mene, vidi kako je ovaj došao. I on mene uhvati, sve svuče s mene (pazite ovo) i ruke mi digne, ali nije osjetio da sam živ i okrene me licem prema zemlji te stane na mene s obim nogama. Sve se umirilo I ne čuje se ništa. Kad najednaput neko ide k meni nogama i rukama već pred jutro. Sve se umirilo i ne čuje se ništa. Ja ništa. Opet za nekoliko trenutaka ide čovjek k meni ikaže - jesi li živ? Ja opet ništa. Opet on, a ja vidim on leži (!). Za deset minuta evo ga opet. - Jesi li živ? Kažem - jesam. Ima jama još metar i pol duboka. Ja odatle preko ceste, preko žice pa svučem košulju, smotam pod ruku i u kukuruz…”
Zanimljivo! Dva puta svučen do gola, bačen u jamu, na njega je bačeno pet mrtvih tiela, recimo da su sva petorica koje su na njega bacili bili mali mršavi ljudi, svaki od njih je morao biti težak najmanje 60 kilograma. Ne kaže kako je on pod teretom od 300 kilograma uspio preižvjeti osam ili deset sati, a još manje kako se izpod toga tereta uspio izvući i s ranjenom nogom sada preskakati žicu i svlačiti košulju koju su prema njegovim prijašnjim izjavama prije nego su ga bacili u jamu ustaše s njega ne jednom, nego dva puta skinuli. Ali nije to sve. Ljuban dalje priča: “Nešto mi se čini da sam blizu Gline.” Pa malo prije je rekao - Poznam ja taj teren. Kad tako dođemo do Novog Sela. Nu izgleda da to jugokomunistički juristi Gajski, Pintar-Gajer i Nobilo nisu primjetili.
“Ja sam pobjegao preko polja”. Do Majske poljane, pod jedan grm. Da li je to bio grm il nije. Vidim kukuruz i vidim čovjeka u kukuruzu leži. Dok je opazio mene on uzme ono svoje ćebe pa bježi kroz kukuruz. Kažem - Stojane, nemoj bježati! Gdje dođe kuća mojeg ujaka? Nisam znao da sam prošao, kad me uputi i dođem tamo u dvorište.” (Zna da je to Majska poljana, zna toga Stojana, a čini mu se da je blizu Gline i ne zna gdje je kuća njegova ujaka.)
“Ljudi nema, sve pobjeglo, posakrivalo se…. Izašla ćerka Pavla Lončara i kad me vidjela onako krvavog pala u nesvjest. - Nemoj ništa pitat, ranjen sam u nogu, glava razbijena kako se vukla po autu. Što bi ja sada, daj da operem i svučem sa sebe tu vestu i gaće, pokupi to.” (Sad na sebi ima vestu i gaće!)
“Nije prošlo ni dva sata kad idu ustaše u patrolu i pitaju da nije kakav čovjek ovdje svratio. Kaže - nije nikakav. Više nisu ništa pitali.”
Sada gledajte. - Ustaše kolju sve odreda, ljudi nema sve pobjeglo, izašla ćerka Pavla Lončara, dolazi ustaška patrola i nekoga ravnodušno pitaju je li se tu svratio neki čovjek, on ili ona im odgovara da nije i oni polako odoše dalje.
Umjesto da mu postavljaju pitanja o nizu protuslovlja u toj svojoj priči Pintar-Gajer I Gajski mu postavljaju sliedeća pitanja:
Pintar-Gajer: “Da li ste ikada čuli za optuženog?”
Jednak: “Ja sam čuo, Ja sam bio kad je bilo suđenje Stepincu, kad je bilo suđenje Budaku i ostalima”
Gajski: “Što ste čuli?”
Jednak. “Sve najgore.”
Gajski: “O optuženom, što ste čuli?”
Jednak: “Sve najgore:”
Pintar-Gajer: “Da li možda nešto znate o prisilnom prekrštavanju?”
Jednak: “Ovi koji su prekršteni, ti su svi dotjerani u Glinu. I oni su pobijeni.”
To je prvi put da je nekome, pa makar to bio i neki pomahnitali Vlah, pao na pamet absurd da su ustaše pravoslavne “Srbe” prekrštavali za to da bi ih mogli pobiti kao katolike.
U nekoliko različitih verzija krunski svjedok Bajro Avdić opisuje “masakar” 400 do 500 partizana i civila u nekom dvorcu kod Samobora. Kaže da je u taj dvorac 1956. vodio neku komunističku komisiju, ali sad ne zna na kojoj strani Samobora se taj dvorac nalazi. Svi znamo da su jugokomunistički kroničari “NOB-a” poslie rata ne samo opisali svaki pojedini slučaj gdje je ubijen i najmanji broj njihovih boraca i civila, nego su ih mnogostuko uvećavali. Nu o ovom “masakru” u njihovim analima nigdje ni rieči.
Isto tako, nigdje ni jedne rieči o Avdićevim “masakrima” u Kerestincu, Vrgin Mostu i Mošćenici na kojma je on uvijek bio prisutan i slušao kako in “Artuković i Pavelić naređuju, čak i slikaju.”
U verziji broj 2 Avdić kaže da se jedan “masakar”, kojem su uz neke druge više častnike nazočili Dido Kvaternik i Jure Francetić, dogodio 1943. ili 1944. godine. On i jugokomunistički juristi ne znaju da je Dido Kvaternik odpušten iz službe već u veljači 1943., a Jure Francetić poslie težkoga ranjavanja u prosincu 1942. zarobljen od partizana i ubijen u Slunju.
U prvoj verziji Avdić govori kako je on dopratio Pavelića u Samobor do jednoga dvorca gdje ovaj zapovjedio masakar partizana, a sada u ovoj verziji kaže da dr. Pavelić nije bio prisutan u Samoboru. U strahu da će biti izvrgnuti ridikulu, jer su u jednoj drugoj prostoriji tik do sudnice strani i domaći novinari pratili tijek suđenja, “narodni tužioci” su zaskočili branitelje i lijepo upitali Avdića da im razjasni tu rzaliku. Avdić se našao u neprilici, nije znao što odgovoriti na njihovo direktno pitanje, pa promumlja: “Pavelić i Artuković su ivijek bili zajedno.”
Bilo je očito da Titini legisti nisu bili podpuno zadovoljni Avdićevim odgovorom. Jedan od branitelja, Sivije Degen, izkoristio priliku i pokušao Avdiću postaviti isto pitanje čime će potaknuti da na površinu izađe ono pravo lice jugoboljševičkog pravosuđa.
Degen: “Vi ste nam rekli da ste stvari bolje pamtili 1952. i 1956.”
Avdić: “Da.”
Gajski Degenu: “Nastavite, pitajte direktna pitanja.”
Degen: “ Za koji razlog ste 1956. išli na rekonsrukciju incidenta u Samoboru?”
Gajski: “Zabranjujem to pitanje!”
Degen onda pokušava upotrebiti drugu taktiku.
Degen: “Recite mi, vi ono područje dobro poznate jer ste nekoliko puta išli u Kerestinec. Kako daleko je Kerestinec od Samobora?”
Tužitelji: “Vi ste već pitali to pitanje.”
Avdić: “Nisam kod sebe imao brojač za kilometre.”
Degen: “Dajte mi točnu lokaciju, kakav je to dvorac kod Samobora?
Avdić: “Na znam kako reći, nisam ulazio u njega.”
Degen: “Kako izgleda izvana?”
Avdić: “Valjda sam trebao imati foto aparat da ga uslikam za tebe.”
Kanadsko pravosuđe je utemeljeno na britanskom pravosudnom sustavu. Pratio sam mnoge parnice, nekoloko puta sam bio i tumač na njima a također imam prijatelje pravnike, pa mogu reći da dosta dobro poznam pravosuđe ove zemlje. Kada bi neki svjedok, na bilo kojoj strani, izustio nešto makar slično ovome kako na ptanja branitelja odgovara ovaj arogantni ciganin sudac bi oštro opomenuo tužitelje da ga stave pod kontrolu i zaprietio im da će ako se to još jednom ponovi njih i njihova svjedoka kazniti za contempt of court (priezir suda). Kazna za taj prekršaj može biti financijska ili zatvorska, a ponekad i jedno i drugo.
Ali, kako se može pravosuđe Kanade, Velike Britanije i drugih demokratskih država uzporediti s ovom jugokomunističkom šaradom.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
