Zvonimir R. Došen: U Titinim marševima užasa i smrti (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Rujan 2020 13:00
Što mi poručuješ pope da je Hrvatske Države nestalo. Kako bolan nestalo? Ako je ona i nestala u Zagrebu, onda znaj da je ona ovdi u Fazlagića Kuli i mi ćemo je braniti dok ijedan od nas mogne pušku posluživati!
Svjedočanstvo poručnika Seada Zubčevića (nastavak)
…Poslie odlazka ovih mladih ustaša i domobrana nas su pregrupirali po vojnim sektorima u kojima smo služili. Onda su nas postrojili u kolone koje su nastavile marš prema Sriemu. Kasnije sam saznao da je jedna od ovih kolona gonjena sve do Makedonije.
Domobrani koji nisu otjerani s ustašama priključeni su civilnim zarobljenicima koji su pokupljeni oko Siska i Samobora.
Ova “specijalna kolona” potjerana je u Karlovac. Ja sam imao sreću da budem uključen u ovu grupu, koja će navodno biti integrirana u Drugu Jugoslavensku Armiju. Pošto ćemo naoko postati vojnici “Oslobođenja” stražari su s nama postupali nešto bolje nego prije.
Na putu prema Karlovcu dobivali smo čak i hrane, ali naravno ne od naših partizanskih “drugova” nego od hrvatskoga naroda koji se za nas brinuo ne obazirući se na posliedice.
Kad smo stigli u Karlovac svi ljudi koji su rođeni između 1916. i 1928. stavljeni su u grupu zajedno sa bolestnim zarobljenicima među kojima sam bio i ja.
Mi smo odvedeni u koncentracijski logor u Lukšiću gdje smo opet tretirani kao pravi robovi.
Ovdje smo našli velik broj zarobljenika iz njemačke Prinz Eugen divizije i nekoliko stotina njemačkih častnika koji su se u Trstu predali Britancima. U Lukšiću častnici su stavljeni u posebnu grupu. Zajedno s mnoštvom njemačkih i osam talijanskih častnika u ovoj grupi bio sam i ja. Iz Karlovca smo potjerani u Sisak odakle sam malo ranije došao.
Ovo drugo putovanje u Sisak bilo je najgore što sam ikada u životu preživio. Na putu u ovaj stari hrvatski grad komunistički partizani su izvržili grozote u koje nikada ne bih povjerovao da ih nisam vidio svojim očima. Sražari i komesari koji su ih činili bili si tzv. “hrvatski” Srbi iz ovih predjela, čijim su predcima prije nekolika stoljeća naši predci dozvolili da se tu nasele. (Točnije, čije je predke, Vlahe, austrijski okupator doveo u ove hrvatske krajeve kao i turski okupator one u Bosnu, nap. a.)
Najprije su njemačkim častnicima oduzeli odjeću i sve vriednosti koje im Britanci nisu oduzeli.
Pojavile su se grupe rodbine partizanskih stražara i komesara da im pomognu pljačkati ove iznemogle ljude. Neko vrieme bili su zauzeti ovim pljačkanjem, ali tu noć svi su nas počeli mlatiti raznim težkim toljagama. Nekoliko njemačkih častnika je ubijeno a mnogo ranjeno tako da su ih častnici koji nisu bili jako ozlieđeni sliedeći dan morali nosti na šatorskim krilima.
Za vrieme cieloga puta do Siska, koji je trajao tri dana, nije bilo nikakvih kola ili bilo kakvog transporta za bolestne i ranjene. Nekoliko puta partizani su nam dozvolili da stanemo i da se “odmorimo”. Ubrzo smo vidjeli da su partizani činili ovaj “humani” čin samo zato da omoguće “hrvatskim Srbima” stanovnicima Vojnića i Vrgin Mosta da nas vrieđaju i tuku.
Za primjer, dok je razjarena vlaška banda jednog talijanskog častnika mlatila težkim toljagama prisiljavali su ga da viče - Živio Tito i dobri partizani, a mi ostali smo morali pjevati nepristojne, ponizujuće i uvredljive srbske pjesme o hrvatskom narodu, hrvatskim vođama i vojnicima.
Na putu između Gore i Petrinje većina stanovništva su bili Hrvati. Oni su nam pokušavali donieti hrane, ali partizani su ih otjerali vičući, “Nama niste nosili hranu!”.
Za vrieme trodnevnog boravka u Sisku dva puta dnevno su nam davali “hranu” koju nebi htjele jesti ni svinje koje su tamo uzgajali hrvatski seljaci.
U Sisku smo sreli neke Čehe koji su za vrieme rata služili u njemačkoj vojsci. Tamo je bilo i nekoliko Francuza generala Petaina i Bjelorusa generala Vlasova. Većina hrvatskih častnika iz naše grupe poslana je u Bosansku Dubicu gdje će, tobože, biti uključena u Jugoslavensku armiju. Nu na putu prema Dubici nisam primjetio nikakva poboljšanja u ponašanju partizana prema nama.
Iz Dubice smo odvedeni u Staru Gradišku gdje smo prenoćili. Idući dan hrvatski stanovnici okolnih sela donieli su nam izobilje hrane. Iz Stare Gradiške pognani smo kroz Okučane u Novsku gdje smo stavljeni u koncentracijski logor. Tu noć u logoru partizanski stražari su nas nemilosrdno batinali. Kada smo primjetili da se zemlja na kojoj smo bili počela ugibati, stražari su nam, cereći se, rekli da ćemo “spavati na zatrpanim jamama u kojima je zakopano mnogo fašista”.
Iz Novske smo potjerani prena Novoj Gradišci gdje su nam nekim čudom dali hranu, vjerojatno zato što su već bili umorni od sukobljavanja s hrvatskim stanovništvom koje nam je tijekom naših težkih marševa donosilo hranu.
Iz Nove Gradiške odpremljeni smo vlakom u Osijek. Ovo je bio prvi put da nismo bili prisiljeni putovati pješice. U osiječkom logoru u koji smo dognani bilo je nekoliko tisuća hrvatskih zarobljenika koji su živjeli pod uvjetima koji se ne mogu opisati. Dovolno je reći da su puno više bili slični djelomično animiranim kosturima nego humanim bićima od mesa i krvi.
Većina njih bili su studenti koji su u Hrvatske Oružane Snage unovačeni pri samom koncu rata i još nisu završili ni temeljnu vojnu izobrazbu.
Mnoge hrvatske žene u Osijeku riskirale su svoje živote bacajući komadiće kruha ili voća preko žice ovim od gladi skapavajućim jadnicima. Dušu je razaralo gledanje kako se ovi mladi kosturi u po pračnjavom tlu jagme za ovu hranu i kako je pohlepno gutaju.
Jedino su se žene u Osijeku usudile na ovaj način pomoći, jer nitko od muških koji nisu billi ubijeni ili zatvoreni nije smio pokazati nikakve simpatije za ove mučenike. Ženske bi danima dolazile, stajale uz žicu i bacale komadiće hrane i mojoj grupi, a stražari bi ih udarali kundacima i tjerali od žice.
Među ovim ženama bilo je i nekoliko častnih sestara.
Iz Osijeka sam s ostalim častnicima i dočastnicima Hrvatskih Oružanih Snaga vlakom prebačen u Mitrovicu odakle smo prebačeni u Inđiju radi “identifikovanja” koje će vršiti ovdje nedavno doseljeni “bosanski Srbi”. Naravno, nitko od ovih Srba nije prepoznao nikoga od nas pa nas nisu mogli “identifikovati”, ali to ih nije spriečilo da nas sve proglase ratnim zločincima i nemilosrdno batinaju.
Iz Inđije smo vlakom poslani u logor u Petrovaradinu gdje smo našli oko dvie tisuće hrvatskih i nekoliko njemačkih i talijanskih častnika. Među hrvatskim častnicima bio je i broj častnika koje sam poznavao. Oni su u Petrovaradin došli u drugim “marševima smrti” ne u onome u kojem sam ja bio, ali prema onome što su mi pričali o grozotama i masovnim ubojstvima zarobljenika bili su isti kao i moj. U Petrovaradinu smo ostali 12 dana. Za vrieme ovoga boravka u blizinu logora su dolazile mnoge hrvatske žene tražeći svoje muževe i sinove. S gorčinom smo gledali kako Titini komunisti psuju, pljuskaju i tuku ove jadne žene koje nisu ništa činile osim što su bezpomoćno gledale preko žice.
Iz Petrovaradina smo pješce dotjerani u Bački Jarak odakle smo po kiši u otvorenim vagonima prebačeni u Vršac. U Vršcu je bio jedan posebni logor za dočastnike. Oni će raditi za Ruse, čuvati će ih ruski stražari koji će ih poput svojih srbskih drugova nemilosrdno mlatiti.
Osamdeset domobranskih i oko 100 ustaških časnika odijeljeno je od nas i ostalo u Vršcu, a mi drugi smo odpremljeni u Kovin u blizini Smedereva.
U našoj koloni bilo je mnogo ustaških častnika koji su se spasili tako što su u onim prvim danim uspjeli sakriti svoj identitet. Neki su bili svjedoci masovnog ubojstva hrvatskih vojnika kod Maribora. Oni su pukim slučajem uspjeli preživjeti. Na njihovim rukama još su se vidjeli duboki ožiljci od žice kojom su bili vezani kad su vođeni na mjesto egzekucije. Na ovaj ili onaj način oni su ipak uspjeli izbjeći smrt. Kao što je Ernest Hemingway za vrieme 1. svj. Rata napisao za Talijane, mora se priznati da su i Titini partizani u 2. svj. ratu bili vrlo uspješni ubojice onda kad su pucali u ljude koji nisu mogli pucati u njih.
U Kovinu smo ostali 25 dana. Tamo je došla nekakva Jugoslavenska komunistička delegacija i počela nas izpitivati i izpirati mozak govoreći nam kako trebamo pokazati zanimanje za socijalizam pa ćemo biti primljeni u njihovu jugoslavensku armiju, naravo samo kao obični vojnici.
Jednoga dana dok su nas izpitivali iz Beograda je došao neki kurir (teklić) i donio naređenje da se izpitivanje obustavi jer je proglašena amnestija. Uskoro je počelo odpuštanje zarobljenika, ali častnici s višim činom od satnika i svi viši državni službenici u NDH, sudci i drugi zarobljenici za koje su komunisti bili zainteresirani zadržani su i poslani u Beograd.
Mi koji smo bili odpušteni morali smo se vratiti u naša rodna mjesta i prijaviti se tomošnjoj Ozni.
Naravno da mnogi od nas to nisu učinili jer smo znali da smo mi za domaće oznaše “ratni zločinci” i što će se s nama dogoditi ako dođemo u njihove ruke. Ja sam se uputio na put preko granice. Saznao sam kasnije da je sve one koji su bili naivni i otišli u svoja mjesta Ozna odmah ihitila i strpala u zatvore, a mnoge bez ikakva suda pobila.
Sead Zubčević
Columbus, Ohio, 20 rujna 1964.
Fazlagića Kula
Početkom veljače 1943., četnički vojvoda pop Sergije Mastilović sa 3.000 svojih četnika udara na debelim sniegom odcijepljenu Fazlagića Kulu u jugoiztočnoj Hercegovini. Kulu brani 800 njezinih hrabrih seljaka organiziranih u grupe Seoske zaštite.. U višednevnim jurišima na Kulu četnici trpe goleme gubitke. Vidjevši da mu neće uspjeti silom zauzeti Kulu Mastilović to pokušava prievarom pa 10. veljače starješini Kule starom Memišagi Džuburu šalje pregovarača s bielom zastavom i pismom u kojem ga uvjerava da je najbolje da se Kuljani predaju jer da su četnici već zauzeli Zagreb te da je Nezavisna Država Hrvatska nestala.
Prije nego ga je poslao natrag, Memišaga je četničkom kuriru rekao: “Slušaj što ću ti kazati, pa reci svome popu Mastiloviću da mu odgovaram: Što mi poručuješ pope, da je Hrvatske Države nestalo. Kako bolan nestalo? Ako je ona i nestala u Zagrebu, onda znaj da je ona sada ovdi u Fazlagića Kuli i mi ćemo je braniti dok god i jedan od nas mogne pušku posluživati!”
Pošto im je streljivo već bilo pri kraju branitelji sutradan udaraju na četnike, podpuno ih razbijaju i nagone u bieg. Ovu junačku enklavu četnici su - sada s perokrakom na šubarama - uspjeli zauzeti tek na koncu rata 1945. godine.
“Istorija je zabeležila kao jedno od najradikalnijih i najtvrđih ustaških uporišta u Drugom svetskom ratu. Ono što je Kulu posebno izdvajalo u odnosu na druga slična mesta širom NDH jeste to da su stanovnici ovog sela isključivo Bošnjaci i da su doslovno svi muškarci bili u ustaškim formacijama.
Istorija je zabeležila i to da je Fazlagića Kula bila poslednja „neporažena tvrđava NDH“, u koju su partizanske jedinice ušle tek krajem maja 1945.”, piše nedavno beogradski Blic.
Ista ta “istorija” za sve one četnike popa Mastilovića koji su u dubokom sniegu za vrieme juriša na Kulu i kukavičkog bijega pred braniteljima preko Sarića Greda u završnici bitke ostavili svoje neoprane brade kaže da su to bile “nevine srpske žrtve koje su kuljanske ustaše poklale iz čista mira”.
Možete zamisliti kakvu sudbinu su doživjeli stanovnici Fazlagića Kule kad je konačno 1945. pala u ruke Titinih povampirenih dželata.
Nikoga tko imalo pozna srbski mentalitet neće čuditi ovakve bezočne tvrdnje njihovih “istoričara”. Ali barem svakoga Bošnjaka koji nije podpuno skrenuo s pameti moraju zaprepastiti iste ovakve tvrdnje bošnjačkih “istoričara” Filipovića, Cerića, Sidrana i drugih, koji na častne ljude, kao što su bili Sead Zubčević i branitelji Fazlagića Kule bljuju svoj izdajnički otrov.
Daytonskim sporazumom Kula je pripala ”republici srpskoj”. Potomci četnika, koji su samo u jednom krvničkom pohodu u iztočnoj Hercegovini poklali i popalili 38 muslimanskih sela, nedavno su izvršiteljima zločina u Bileću podigli spomenik, a “blagoslovio” ga svojom sotonskom “svetom vodicom” jedan od tih potomaka vladika Mladen “Grigorije” Đurić.
Ni jedne rieči protesta bošnjačkih “istoričara”!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
