Zvonimir R. Došen: Strahote balkanskih zabluda
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Rujan 2020 13:03
Tikvane, zar ti još nije jasno da su svi pravoslavci Srbi, a svi muslimani Bošnjaci???
Sjećate li se kako je na početku “balvan revolucije”, lider pobunjenih “hrvatskih Srba” Jovan Rašković u jednom svom razgovoru s Tuđmanom rekao da su Srbi lud narod. Kako “ćale srpske nacije” Dobrica Ćosić još nije bio napisao onu svoju posliednju izpovied u kojoj kaže - Mi Srbi lažemo da bismo obmanili sebe…, da utešimo drugoga…, laž je u samom biću Srbina….
mnogi još nisu bili skužili da Srbi, a tako i posrbljeni hrvatski Vlasi, uvijek jedno govore, a drugo misle. Svakome kome je modus operandi velikosrbskih političara bio dobro poznat bilo je jasno da psihijatar Rašković nije lud, niti da luđacima smatra svoje pobunjene Vlahe, nego da on (s pravom) jedinim luđacima smatra nas Hrvate.
Oni koji misle da Rašković nije bio u pravu kad je nas Hrvate smatrao luđacima ili barem naivnim budalama neka malo promisle kako smo mi ne samo dragovoljno prigrlili sve glavne postulate sulude jedne balkanske ideologije, nego smo i njezini najrevniji propagatori.
Istovjetnost vjere i nacije: pravoslavlje = srbstvo
Na jednoj videosnimci na youtube-u hrvatski branitelj Nenad Gagić govori kako mu je odmah na početku velikosrbske agresije na Hrvatsku njegov otac, pravoslavni svećenik Vukašin Gagić, rekao: “Domovina je napadnuta idi je braniti!” Nenadov brat Predrag već je bio dragovoljac u obrani Vukovara. Majka ovih častnih hrvatskih branitelja bila je katoličke vjere a otac pravoslavne. Nenad na ovoj snimci jasno i glasno govori da se nikada nije osjećao nikakvim Srbinom i da ne želi imati nikakve veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom, da je radi gađenja na tu jazbinu četništva svoga otca dao pokopati na katoličkom groblju, snimatelj je izpod videosnimke napisao: “Hrvatski dragovoljac srpske nacionalnosti”.
Koliko ja znam, nitko od hrvatskih branitelja pravoslavne vjere nikada nije izjavio da se za Hrvatsku borio kao Srbin. Jedini Srbin koji je dragovoljno stupio u Hrvatsku vojsku je onaj mladi vojnik iz Srbije koji se poslie što se uspio izvući iz uništenog tenka JNA nekoliko dan skrivao u blizini hrvatskih branitelja.Ali uzprkos tomu danas ne samo svi političari u Hrvatskoj, nego, nažalost, i skoro svi branitelji tvrde da se u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani borilo devet tisuća Srba, bez obzira na to što se velika većina ovih častnih hrvatskih branitelja ne osjeća ničim drugim nego samo i jedino Hrvatima koji su stupili u obranu svoje domovine jer su bili uvjereni da je baš ta veliko)srbska Crkva bila glavni pokretač agresije na Hrvatsku.
Iako postoje nepobitni dokazi da niti 5% hrvatskih građana pravoslavne vjere nema svoje koriene u Srbiji, u glavama većine hrvatskoga naroda duboko je uklieštena ona Garašanin-Karadžićeva tvrdnja da svi koji su pravoslavne vjere ne mogu biti ništa drugo nego Srbi.
Jedan hrvatski političar koji očito nije obmanut tom velikosrbskom koncepcijom je zastupnik Domovinskog pokreta u Saboru dr. Milan Vrkljan, koji je nedavno u Bujici naglasio da se on ne slaže s koncepcijom da su u Hrvatskoj Hrvati samo oni koji su katoličke vjere, nego da su za njega jednaki svi Hrvati bili oni katoličke, pravoslavne, islamske ili koje druge vjere. Uvjeren sam da kao dr. Vrkljan misli i još jedan mali broj hrvatskih političara, gen. Željko Glasnović, Karolina Vidović Krišto, gen. Sačić i nekolicina drugih. Za sve druge Nenad Gagić, Igor Vukić i Peđa Mišić su Srbi, a Zoran Milanović, Andrej Plenković, te razni Mesići, Pusići i sav drugi jugo-ološ Hrvati.
Za one koji ne vjeruju u ono što su o postanku “hrvatskih Srba” kroz zadnjih 300 godina napisali mnogi hrvatski poviestničari evo što o tome piše američki poviestničar Stephen Scwartz: - Kad se poslie neuspjeloga rata s Turcima (1683.- 1699.) austougarska vojska povlačila iz Srbije s njom se na čelu s pećkim patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem povlači oko 70.000 od gladi skapavajućih Rašana koje će austrijske vlasti1689. “privremeno” naseliti u hrvatske krajeve, većinom u Sriem.
Kako kaže isti pisac - To su prvi doseljenici koji u Hrvatsku i neke druge krajeve Austrougarske monarhije donose ime “Srbin”.
Potomci tih Srba kasnije postaju centar oživljavanja srbskoga nacionalizma.
Odmah po dolazku u Sriem Čarnojević se trudi da sve hrvatske pravoslavce i grkokatolike stavi pod svoju kontrolu.
On zahtjeva da svi koji su pravoslavne vjere plaćaju poreze njegovoj patrijaršiji i uskoro mu polazi za rukom razbiti pokušaje ujedinjenja grko-katoličke Crkve u Hrvatskoj sa Sv. stolicom u Rimu.
Dolazi do nekih sudskih parnica, ali austrijsko sudstvo je zatrovano antihrvatskom i antimađarskom politikom te se, po naredbi odozgo, svrstava uz Čarnojevića koji prietnjama paležom i ubojstvom crkvenih vođa ubrzo uspjeva uništiti dvie hrvatske grko-katoličke biskupije.
Naprimjer,1693. Čarnojević prieti hrvatskom vlaškom biskupu Izaiji Popoviću da će, ukoliko odmah ne osudi i obtuži Katoličku Crkvu ubiti njega i sve njegove svećenike.
Kako kaže Schwartz, izgleda da je Popović to odbio učiniti jer su on i njegovi svećenici uskoro bili ubijeni.
Sve te Čarnojevićeve ‘akcije’ bile su odobrene i podpomognute od austrijskih vlasti.
Takvim metodama Srbska pravoslavna crkva pod vodstvom Arsenija Čarnojevića vrši podpunu srbizaciju hrvatskih Vlaha.
Pošto je većina hrvatskih Vlaha bila iztočno-pravoslavne ili grko-katoličke vjere, a pošto je Čarnojević, uz pomoć Austrijanaca, uspio uništiti sve njihove biskupije, oni postaju subjekti Srpske pravoslavne crkve i kao takvi primorani su se identificirati kao Srbi i uskoro će postati većina tkzv. srpskoga pučanstva u Hrvatskoj.
A pošto je sada ta “Srpska Crkva ”, uz zemlje pod turskom okupacijom, postala povlaštena sveta krava i u onima pod austrougarskom, Arsenije i u druge krajeve Hrvatske, Slavoniju, Liku, Kordun i Dalmaciju šalje svoje popove i kaluđere s zadatkom da, milom ili silom, podvrgnu pravoslavne i grkokatoličke hrvatske Vlahe pod upravu njegove Crkve.
Magnum-absurd: muslimani = Bošnjaci
U “Prvom političkom imeniku kroz Hrvatsku”, tiskanom u Zagrebu 1993., među novim političkim strankama u Hrvatskoj, upisana je i jedna vrlo brojna politička stranka - Hrvatska Muslimanska Demokratska Stranka, osnovana u Zagrebu 16. veljače 1990., sa 70.000 čanova. Prvi predsjednik stranke bio je potomak jedne stare hrvatske plemićke obitelji iz Hercegovine (sada pokojni) Mirsad Bakšić. Bakšić je za vrieme rata bio vojni sudac, s činom brigadira Hrvatske vojske.
Preko 30.000 Hrvata islamske vjere dragovoljno se 1991. uključilo Hrvatske oružane snage. U borbama protiv četnika i tzv. JNA na svim bojišnicama 1.695 njih dalo je svoje živote na oltar svoje domovine Hrvatske.
Ali, kad je koncem 1993. u hotelu Holiday Inn u obkoljenom Sarajevu nekadašnji pukovnik Titine Ozne Adil-beg Zulfikarpašić zajedno sa jugopoturicama Izetbegovićem, Filipovićem, Cerićem i njima sličnim izmislio bošnjačku naciju ili, kako je netko jednom napisao u Frankfurter Allgemaine kad su (tada) neki bosanski muslimani - navečer zaspali kao muslimani a ujutro se probudili kao Bošnjaci, ovi hrvatski ratnici za njihove katoličke suborce ( a i za mnoge od njih samih) izgubiše svju hrvatsku nacionalnost i pretvoriše se u novu nekakvu novu hibridnu religijsko-područnu naciju.
Ako uzmemo u obzir da je dio tih muslimana rođen u Bosni onda se to brkanje pojma područne i nacionalne pripadnosti donekle može i razumjeti.
Ali, što su onda oni muslimani iz Hercegovine i Sandžaka, upitao sam se.
Odgovor na to moje pitanje našao prije nekoliko dana na portalu Večernjeg lista, gdje jedan njihov dopisnik piše kako se negdje u jednom gradu u Njemačkoj jedan “balkanski muslimanski imam” uzprotivio radikalnim islamistima koji su tamo u ime islama pravili nerede. U tome nisam vidio ništa posebno znimljivog jer smatram da i među muslimanskim, kao i u drugim vjerskim zajednicama, ima razboritih ljudi. Ali kad sam na kraju pročitao da je taj imam “crnogorski Bošnjak” došao sam do zaključka da je ona latinska poslovica - Koga Bog želi kazniti, najprije mu oduzme pamet - podpuno točna.
Zar onda po toj logici nisu Bošnjaci i svi albanski, makedonski, bugarski i drugi “balkanski” nuslimani?
Nacionalne manjine
Prema popisu iz 2016. u Kanadi živi 35,151,728 osoba pripadnika preko 250 različitin etničkih skupina. Sedam milijuna (22%) stanovnika pripada tzv. vidljivim manjinama (Visible minorities). U ovu kategoriju spadaju: crnci, svi azijatski narodi, Arapi, Meksikanci i drugi koji nisu biele kože. Ove grupe su jedine koje se (radi rasne zasebnosti) smatraju manjinama. Sve drugo su etničke skupine, ali samo u kulturnom, a ne u političkom smislu.
Uz potomke orginalnih kolonista, tzv. Founding Nations - Engleze i Francuze među najbrojnijim etničkim skupinama su:
Škoti ……………4.799.000
Irci ………………4.354.000
Njemci…………3.300.000
Kinezi ………… 1.480.000
Talijani …………1.400.000
Ukrajinci ……… 1.359.655
Poljaci ………… 1.106.585
Rusi…………………550.000
Židovi………………391.000
Urođenika “Indijanaca” je 994.667, a Inuita (Eskima) 65.000
Hrvata 115.000. Srba 96.530.
Od političkih stranaka na saveznoj i provinsijskoj razini postoje tri stranke - Konzervativna (Conservative Party of Canada) Liberalna (Liberal Party of Canada), i Nova Demokratska (New Democratic Party of Canada. U Quebecu se uz ove stranke na saveznoj razini natječe i Bloc Quebecois, a na provincijskoj Parti Quebecois.
Na marginali je i stranka Zelenih sa svega jednim zastupnikom u saveznom parlamentu.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
