Zvonimir R. Došen: Strahote balkanskih zabluda (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Listopad 2020 12:59
There is no busuness like Ethno-business!!!
U Kanadi, a vjerujem da je tako i u svim drugim demokratskim državama, ni jednaetnička grupa ne može se kao zasebna politička stranka svoje zajednice natjecati na bilo kojim izborima.
Škoti mogu jesti svoj omiljeni hagis, Irci slaviti sv. Patrika i piti zeleno pivo, Niemci jesti svoj pumpernickel, Ukrajinci svoje holubce, Talijani svoje špagete, Kinezi svoje čop-sui, ali nitko od njih ne može glasovati kao Škot, Irac, Niemac, Talijan ili Kinez. Čak ni kao Englez ili Francuz, iako se ova dva potonja naroda smatraju tzv. utemeljiteljima Kanade “The Founding Nations”.
Na saveznim, federalnim, lokalnim ili bilo kojim drugim izborima u Kanadi mogu se natjecati samo kanadske stranke. Mogu glasovati svi kanadski državljani, ali samo i jedino kao Kanađani. U njezinom parlamentu mogu sjediti samo zastupnici Kanađani, koje je narod izabrao na slobodnim izborima.
Nijedna etnička manjina u Kanadi, a tako ni u Ujedinjenim Američkim Državama i svim drugim demokratskim (i nedemokratskim) državama na svietu, nema posebne privilegije i nezamislivo je da bi neka od njih, radi bilo čega, trebala imati nekakvo “bogodano” pravo u parlament ili bilo gdje drugdje postavljati svoje zastupnike bez da je itko za nih glasovao. Takvo nešto moguće je samo u ovoj našoj post-komunističkoj (?) Hrvatskoj.
U Njemačkoj danas živi oko 4 milijuna Turaka. Najmanje dvie generacije njih je rođeno u toj zemlji nu na njemačkoj političkoj sceni nema nikakvih turskih političkih stranaka koje bi kao takve mogle kandidirati svoje zastupnike za njemački parlament, a kamoli da bi nekome u Njemačkoj, pa ni samoj multi-kulti Mutti Merkel, palo na pamet da u Bundestagu Turcima rezervira dvi-tri slobodne, dobro plaćene, fotelje. To je smo moguće u jednoj balkanskoj Banana republici.
Izborni zakoni
U Ujedinjenim Američkim Državama, Kanadi i većini demokratskih država nijedan politički dužnostnik na nekoj regionalnoj ili lokalnoj razini, kao gradonačelnik ili zastupnik u provincijskom parlamentu u Kanadi ili uparlamentu savezne države u Ujedinjenim Američkim Državama, ne može se u izborima natjecati za zastupnika u saveznom ili federalnom parlamentu prije nego se odrekne dužnosti koju momentalno obnosi, jer logično je da on ni za vrieme kampanje, a komoli (ako bude izabran) za vrieme vršenja nove dužnosti, ne može vršiti i svoju prijašnju dužnost. Za njegov mandat razpisuju se novi izbori, tzv. byelection. Ako na izborima izgubi on se ne može vra vratiti na svoju staru poziciju osim ako se opet kandidira i bude ponovno izabran u byelection-u. Isto je i u obrnutom smjeru, ako se napr. neki zastupnik u parlamentu želi natjecati za gradonačelnika ili neku drugu poziciju na nižem nivou.
Kako bi sebi u svome potomstvu osigurali što veći broj visokih pozicija, kada je 1990. pisan ustav nove Republike Hrvatske udbaši oko Tuđmana su uz njihov zavnoh, antifašizam i ‘automatsko’ pravo tzv. manjina, posebno srbske, na rezervirana zastupnička mjesta u Saboru inzistirali da se umjesto američkoga usvoji francuski model u kojemu će oni imati pravo na “cumul des mandats” ili akumulaciju mandata, tojest da jedna osoba može istovremeno na raznim razinama vlasti obnositi dvie ili više funkcija. Kako bi si osigurao pobjedu, ovaj lopovski sustav izmislio je uoči predsjedničkih izbora 1958. Charles DeGaulle. Na temelju toga “zakona” danas u Hrvatskoj, koju radi nezaposlenosti napušta stotine tisuća ljudi, pojedine osbe istovremeno “obnose” nekoliko dobro plaćenih funkcija na državnoj, regionalnoj, lokalnoj i vandržavnoj (EU) razini. Ovo “obnose” stavio sam pod navodnike jer svakom normalnom čovjeku je jasno da nitko ne može istovremeno biti na dva ili tri mjesta niti pošteno raditi nekoliko poslova.
Ali eto u Hrvatskoj ne samo da jedna osoba može istovremeno biti gradonačelnik nekoga grada, zastupnik u državnom parlamentu i natjecati se za mjesto u parlamentu bieloga slona - Europske Unije, nego ona ima pravo svoj mandat u Saboru smatrati svojim vlastništvom, pa kad je izabrana za zastupnika u EU ona poput nekadšnjega rimskoga cara Caligule na svoje mjesto u Saboru postavlja koga god hoće. Jedina razlika je u tome što još nitko od njih nije na svoje mjesto u Sabor doveo konja.
Naši suverenisti (čast iznimkama) tobože se bune protiv toga gangsterskoga sustava koji, kako kažu, najviše koristi toj neokomunističkoj bagri na vlasti. Nu u korištenju te udbaške privilegije neki njihovi članovi nadmašuju i okorjele “antifašiste”.
Jedna od njih je “naša europarlamentarka” Ruža Tomašić koja umjesto da poslie pobjede na izborima za parlament EU svoje mjesto u Saboru ustupi Robertu Pauletiću koji je po broju glasova bio odmah iza nje, ona to mjesto, koje očito smatra svojim vlastništvom, iznajmljuje nekom “Litri”, koji je na tim izborima dobio grand sumu od 19 glasova.
Parlament Hrvatske, s brojem stanovnika jednoga prosječnog grada, oko 4 milijuna, ima 151 zastupnika, većinom trutova koji riedko kada dolaze na posao, ali zato beru punu plaću. Kanada s 36 milijuna stanovnika u svome parlamentu ima 338 zastupnika, a u Senatu i Kongresu Ujedinjenih Američkih Država s 330 milijuna stanovnika, ukupno sjedi 535 zastupnika - 435 u Kongresu i 100 u Senatu. Svaki kanadski zastupnik (Member of Parliament) i svaki američki senator i kongresman dužan je biti nazočan na svakom zasjedanju, a za svaki izostanak mora imati uvjerljivo opravdanje.
Uvrhovnom sudu ove najveće svietske sile sjedi 9 sudaca, vrhunskih legista. Isti broj sudaca je i u vrhovnom sudu Kanade. A tzv. Ustavnom sudu u Hrvatskoj, minidržavici s 4 milijuna stanovnika, sjedi 13 glupih klauna, jugokomunističkih uhljeba, koji u sudnicama ovim državama jedino mogli čistiti podove.
Prava i imuniteti parlamentarnih zastupnika
“Prava, privilegije i imuniteti pojedinih članova parlamenta su ograničeni, što će reći da mogu biti nabrojeni ali ne i produženi osim zakonskom odredbom ili, u nekim slučajevima, ustavnim amandmanom. Povrh toga, ove privilegije ne vriede nigdje drugdje osim unutar zidova parlamenta i za vrieme procedure u parlamentu. Povelja prava i sloboda kao kaže da zastupnici moraju izbjegavati konflikte privatnih prava s parlamentarnim.
Daleko najvažnije od ovih prava je pravo govora za vrieme zasjedanja parlamenta što im omogućuje da u parlamentu mogu bez zapreka mogu govoriti o bilo čemu, iznieti svoje mišljenje i na način koji smatraju pravilnim ukazati na ono što po njihovom mišljenju treba biti rečeno za promociju nacionalnih interesa”, kaže zakonska odredba o pravima i imunitetima zastupnika u parlamentima Kanaei i Ujedinjenih Američkih Država.
Nitko u nijednoj demokratskoj državi nema imunitet na bavljenje kriminalom, a pogotovo ne na bilo kakve radnje ili govore protiv nacionalnih interesa države kojoj služi. To samo imaju političari vladajuće kaste u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Što mislite što bi se nekome zastupniku u američkom parlamentu dogodilo da na svom facebooku napiše da su Japanci u Pearl Harbouru trebali pobiti više Amerikanaca ili britanskom da napiše da je Hitler trebao pobiti više Britanaca?
Nisam čuo da se itko i od onih “rozih” američkih zastupnika, kao Bernie Sanders ili Aleksandra Ocasio-Cortez, ikada usudio reći da je Amerika 1944. izvršila agresiju na Francusku.
Ali u Narodnoj Republici Hrvatskoj razne jugokomunističke nakaze: Pusići, Stazići, Beljaci i njima slični mogu bez iakve bojazni vrieđati najdublje rane hrvatskoga naroda.
Financiranje protudržavnih organizacija
Ne boj se amico, ne ću ja Stepinca proglasiti svecem!
Onoga dana 1689., kada je Austrougaska u hrvatske krajeve dovela Arsenija Čarnojevića i njegove gladne Srbe Srbska je pravoslavna crkva postala jedan od najpodmuklijih i najopasnijih neprijatelja hrvatskoga naroda. Od svoga postanka 1555., kada je na zamolbu poturčenog srbskoga kaluđera Bajice Nenadića, a.k.a Mehmed-paše Sokolovića, sultanovim fermanom osnovana u Peći, Srbska se pravoslavna crkva kao mudra kurva znala prilagoditi svakoj situaciji i služiti i Turcima i Austrijancima i svakom drugom okupatoru hrvatskih zemalja. Tu velikosrbsku filijalu, kojoj je glavni cilj rušenje svake hrvatske države i koja mučenika za Kristovu vjeru Alojzija Stepinca naziva zločincem, danas neojugoslavenska bagra na vlasti u Hrvatskoj financira stotinama milijuna kuna.
Može li itko zdrav zamisliti scenarij u kojem bi izraelska vlada mogla financirati Al Qaedu ili Hezbollah?
To nije samo ludost. To je pljuvanje u lice čitavome hrvatskom narodu.To je najbezočnija veleizdaja kojoj se mora stati na kraj. Ako ne bude išlo nikako drukčije onda na način kako bi, Izraelci postupili kad bi njihova vlada odlučila finacirati gore spomenute terorističke organizacije čiji je cilj uništenje njih i njihove države.
Toj Crkvi otvorenoe se pridružio papa Bergoglio i “hrvatski” kardinal Josip Bozanić podmuklo, koji nikada nije spomenuo ni četničke ni komunističke zločine nad hrvatskim narodom, Ali, “nitko tko je za bio Nezavisnu Državu Hrvatsku za njega ne može biti kršćanin”. Zato Stepinac, koji je 1946. pred “antifašističkim” show-sudom rekao - Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svoga naroda - ne mogže biti njegov i Bergogliev “antifašistički kršćanin”, pa naravno da ga oni ne žele proglasiti svecem. Za mene, a vjerujem i za većinu Hrvata, Alojzije Stepinac je svetac, tim više zato što su se protiv njega digli svi ovi Satanielovi demoni. Deus lux mea est!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
