Zvonimir R. Došen: Strahote genocida u carstvu crvenih povampirenih luđaka
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Prosinac 2020 13:00
Ljudska bića su ono što mi od njih napravimo”, izjavio je komunistički filozof u Kini
“Svi veliki gazde u našim tvornicama su odmah ubijeni, a oni manje važni prisiljeni su da se poprave težkim prisilnim radom. Nama je naređeno da ih pazimo. Mi smo ih toliko mrzili i nemilosrdno tukli ako nisu dosta težko radili. U prošlosti su oni bili gazde, a sada smo mi!” - izjavio je 1954. godine u Beijingu komunist Qui Jouji.
Na proslavi četrdesete obljetnice boljševičke revolucije 1957. u Moskvi Mao je u svome morbidnom govoru o “neminovnom 3. svietskom ratu u kojem će komunizam pobjediti” rekao: “Zamislimo koliko bi ljudi poginulo ako izbije rat. Na svietu danas ima oko dvi milijarde sedamsto milijuna ljudi i da bi njih trećina mogla izgubiti živote. Ako bi bilo malo više onda bi to bila polovica. Ja kažem da ako dođe do najgorega i njih pola izgine onda će ih ostati polovica, ali imperijalizam će biti izbrisan i čitav sviet će biti socijalistički.”
Kad je američki poviestničar Timothy Snider 2011. postavio pitanje - Tko je ubio više, Hitler ili Staljin, neki su odmah (zna se koji) to pitanje nazvali provokativnim, jer za njih su “prave” žrtve samo njihove, a ne i one čiji su egzekutori bili njihovi predci. Snider je ipak malo pogriešio jer u to pitanje nije uključio i najvećeg komunističkig tiranina dvadesetoga stoljeća - Mao Zedonga. Oni koji nam poslie 2. svj. rata diktiraju poviest svako pitanje o komunističkim zločinima nazivaju revizionizmom zato što ona, kao i svaka druga potraga za istinom, predstavljaju golemu opasnost za njihov morbidni marksistički dogmatizam.
“Veliki skok napried”
Trideset dvie godina poslie boljševičke revolucije u Rusiji komunistička “narodna oslobodilačka vojska” na čelu s Mao Zedongom preuzima vlast u Kini. Kako bi u svoju revoluciju privukao što
više seljaka Mao je za vrieme rata obećao da će po dolazku na vlast komunisti uzpostaviti družtvo slobodno od nejednakosti, siromaštva, korupcije, revizionizma i strane dominacije, koji su, kako je on govorio, iz tračnica izbacili sovjetski orginalni plan.
Nu čim je on došao na vlast Mao je kako bi stvorio “novo komunističko družtvo” u pogon stavio seriju kataklizmičkih socijalnih eksperimenata koji će prouzročiti golema do tada nikada u poviesti čovječanstva neviđena izpaštanja neloliko stotina milijuna ljudi, a više od trideset milijuna njih umoriti glađu.
Kao i svi komunistički fanatici prije njega, Lenjin, Trocki, Staljin, Tito i drugi, Mao Zedong najavljuje da će njegov “komunistički revolucionarni zanos” pobjediti sve zapreke i u kratkom roku ne samo prestići Zapadnu industriju i produkciju prehrane, nego da će u roku od godinu dana Kina proizvesti dva puta više hrane i željeza nego Amerika i Vel. Britanija zajedno.
Ovo me podsjeća na jednu priču koja se tiho pričala po našim selima poslie dolazka Tite i njegovih boljševika na vlast. - Neki nepismeni jugokomunistički odbornik (a takvi su bili golema većina) na jednom od onih brojnih “mitinga” na koje je narod u poratnim godinama bio prisiljen dolaziti, počne svoj govor: ”Drugovi i drugarice, tovariši i tovarišice, (u Dalmaciji bi rekli tovari i tovarice, nap. a.), “drug Tito je obećao da ćemo mi za pet godina dostignutiAmerikance!” Na to neki stari čovjek poviče: “Ne samo da ćemo ih dostignuti, nego i prestignuti!” Veseo, drug odbornik poviče: “Bravo tovariš! Ajde, kaži ti ovđe narodu zašto ćemo mi njiha prestići” Čovjek digne svoju bosu nogi i odgovori: “Evo, kako vidiš mi smosvi bosi pa moremo brže trčati nego oni jadni Amerikanci s onim svojim cipeletinama na nogama!”
Kao i u Staljinovom Sovjetskom Savezu i Titinoj Jugoslaviji nitko živ, pa ni oni od ponekih pismenih područnh komunističkih šefova nije smio progovoriti ni jednu rieč protiv takvih absurda, a onaj tko bi se usudio nešto reći većinom je ostao bez glave.
Kad su komunistički “stručnjaci” u Kini preuzeli “brigu” o ekonomiji seljaci su podpuno izgubili kontrolu nad svojim posjedima. Najprije su pod monopol stavili sve žitarice, posebno rižu koja za Kineze glavni dio prehrane, s naredbom da seljaci sav višak riže i drugih proizvoda moraju prodati državi po cieni koju ona odredi. A kakav višak su mogli imati kinezki seljaci koji na svojim mizernim posjedima nisu mogli uzgojiti hrane ni toliko koliko im je bilo potrebno da prehrane sebe i svoje obitelji.
Ali komunistički stručnjaci će taj problem riešiti tako što će odrediti koliko svaka osoba smije jesti, pa je određeno da je 13 kilograma riže i druge hrane mjesečno dosta za svaku osobu. Naravno, to se nije odnosilo na više dužnostnike Partije.
Prema izviešću međunarodnih organizacija za pomoć gladnima, da preživi čovjeku je potrebno 1.700 do 1.900 kalorija dnevno. Za to mu je potrebno minimum 23 do 26 kilograma hrane mjesečno.
U prisilnoj kolektivizaciji nije kolektivizirana samo zemlja. Kolektivizirane su sve domaće životinje i sav pribor: plugovi, srpovi, grablje, vile, lopate, kante i sve drugo. Seljaci su se tvrdo opirali. Radije nego da ih predaju u kolektiv seljaci su poklali sve domaće životinje, polomili pribor i gdje god su mogli sakrili ili uništili ne samo rezerve žita, nego i sve sjeme tako da da je za idući usjev ostalo vrlo malo. Kolektivizirana su i sva djeca jer su sve žene, osim onih starih i nemoćnih, morale raditi na kolektiviziranim njivama, u tvornicama koje su još radille i na raznim drugim poslovima s kojih im nije bilo dozvoljeno vraćati se svojim kućama (ako su još postojale).
Dok su prisilno radili na kolektivnim njivama u provinciji Guandong nemajući više što izgubiti gladni su seljaci prkosili Mao Zedongu i njegovim komunističkim nadglednicima pjevajući: “Kolektivizacija, kolektivizacija, nitko ne privređuje a netko troši. Članovi privređuju a timovi troše. Timovi privređuju a brigade troše. Brigade privređuju a komune troše. Jedino budale postaju partijski aktivisti!”
U mnogim predjelima pojavio se kanibalizam. Nasilje je postalo posliednje sredstvo u nuždi. Očajni seljaci počeli su napadati i orobljavati ambare i vlakove komuna u kojima je još bilo riže ili drugih žitarica. Neki seljaci naoružani srpovima počeli su s kolektivnih njva krasti sve do čega su mogli doći. Glad je nadišla i ideološka ubjeđenja pa je jedan područni partijski sekretar organizirao brigadu pregladnjelih seljaka s kojima je počeo izvoditi napade na susjedna sela gdje su ukrali ili oteli nekiko tona povrća i nekoliko tuceta ovaca. Partijski sekretar u provinciji Šaangksi naoružao je puškama oko stotinu seljaka s kojima je napao susjednu komunu i oteo 5 tona riže i drugoga žita.
Drugi partijski vođa naoružao je 260 ljudi, koji će po danu spavati a po noći napadali i robili okolne komune.
Nu najčešće mete seljačih napada bila su državna spremišta žitarica. Razmjer ovih napada bio je zapanjujući. U roku od dva mjeseca u jednoj općini izvršeno je 30 napada na ova spremišta.
U zimi 1961. u istoj provinciji Ksiangtan, gdje je i spomenuta općina, zabilježeno je 800 krađa žita. U drugoj provinciji gladni seljaci su provalili u mnoga spremišta iz kojih su ukrali nekoliko tona prosa.
Prije Maovoga Velikoga skoka napried bilo je i drugih njegovih fantastičnih planova sa smiješnim imenima kao; “Socijalistička plima” (kojeg su neki nazvali Mali skok napried) i “Stotinu cvjetova”,svi s katastrofalnim posliedicama.
Nu najbizarnija od svih Maovih fantazija u “Velikom skoku napried” bila je utrka u proizvodnji željeza. Do 1957. Kina je usvojim zastarjelimtalionicama mogla prizvesti svega 5,3 milijuna tona željeza. Bez da je išta učinjeno na modernizaciji lievaonica, nabavi većih količina rude i drugih materijala za višu proizvodnju, pomahnitali Mao zapovieda da se iduće 1958. mora proizvesti 6,2 milijuna tona. Nu već u veljači te godine podiže kvotu na 8,5 milijuna, u lipnju na 10,5 milijuna, a onda urujnu na 12 milijuna tona. I, igrajući se s tim brojkama “veliki komunistički vizionar” je zaključio da će Kina do konca 1960. u prozvodnji željeza dostignuti Sovjetski Savez, a Ameriku dvie godine kasnije kada će njegova država godišnje proizvoditi ni manje, ni više, nego 100 milijuna tona željeza.
Po Maovome mišljenju (kojemu nitko nije smio prigovoriti) ključ za taj fantastični uspjeh nije bio izgradnja novih i modernizacija starih lievaonica, veće količine rude, ni ništa drugo nego stotine tisuća malih primitivnih peći (vrlo slične starim malim vapnenicama u kojima su nekada naši seljaci pekli vapno).
To će biti spektakl kakvoga sviet do tada nije vidio. Po svim komunama na brzinu su od kamena, cigle, zemlje i svakog drugog materijala koji se mogao naći, izgrađene dva-tri metra visoke “talionice”. Stotine tisuća seljaka prisiljeni su da uz ljestve na drvenu platformu pri vrhu ovih čudnih naprava u vrećama i košarama na leđima nose i U “talionice” ubacuju ugalj, drva i kolektivizirane (zaplienjene) željezne komade: plugove, motike, lopate, srpove, posuđe i razni odpad. Kakav je bio rezultat ovoga “veleumnog projekta” nikome, pa ni najluđima nije potrebno objašnjavati. Kad mu je dojavljeno da njegove “seljačke talionice” slabo funkcioniraju Mao 21. kolovoza 1958. izdaje zapovied da niti jedna tona manje od postavljene kvote neće biti tolerirana. To je za njega čista sabotaža za koju okrivljuje “desne konzervativce u Pariji i izvan nje, koje treba pronaći i uništiti”. Kad im je poslie što su posjekli i spalili sve drveće za talionice nestalo goriva partijski vođe šalju grupe svojih aktivista da po selima oduzimaju već do kosti orobljenim seljacima sve što je još ostalo. Ovi sa siromašnih kućica trgaju vrata, podove, grede i sve što može goriti. Smiešno ali istinito, u jednoj komuni u provinciji Junan aktivisti su u smrtnom strahu da će biti kažnjeni za sabotažu poubijali sve preostale kokoši kako bi njihovo perje upotrebili za gorivo u svojim pećima.
Kad svi njegovi luđački planovi urodili katastrofom Mao izjavljuje da su za sve krivi ti desničari i konzervativci koje treba likvidirati. On je, kako je izjavio u svome govoru na partijskoj sjednici 1966., “osjetio da Kina radi njihove sabotaže klize niz kapitalistički kolnik”. Kako bi spriečio daljnje “klizanje” on tada s lanca odvezuje biesnu neman “Kulturnu revoluciju” i potiče svoju komunističku “omladinu” da na svim nivoima izpituje autoritet svih (osim njegova, naravno) što je diljem zemlje dovelo do neizrecivog nasilja nad intelektualcima i drugim “razornicima socijalističke samouprave”.
Maovi Crveni gardsti jurišaju na “Četiri stara” (stare navike, stare ideje, stare običaje i staru kulturu).
Kao nekada Hitlerove SA trupe u “Kristallnachtu” 28 godina ranije, Maove Crvene garde pale gomile knjiga neprocienjive vriednosti, razbijaju prozore na školama, bolnicama i drugim zgradama, orobljavaju i uništavaju muzeje i stvaraju do tada neviđeni kaos. Premlaćuju i ubijaju nebrojene tisuće nevinih ljudi. U toj perpetualnoj “revoluciji” (anarhiji) Kina če biti sve do Maove smrti 1976. godine.
Kao ni broj žrtava pobijenih, a nekih i živih” zatrpanih i masovnim grobnicama diljem Kine za vrieme i poslie “narodnooslobodilačkog rata” (prema većini poviestničara oko 35 milijuna) točan broj žrtava “Velikog skoka” nikada se neće znati.
U knjizi “Famine in China 1958.- 1961.” Basil Ashton računa da je samo za vrieme “Velikog skoka” 1958. - 1961. od gladi umrlo 30 milijuna ljudi. Stručnjak za demografske studije Peng Xiži misli da je umrlo 23 milijuna. Jung Chang u knjizi “Mao” kaže da je broj umrlih dostigao 38 milijuna. Pošto imam knjigu “Mao”, u kojoj Jung Chang dokumentima podkriepljuje svoje tvrdnje da su crveni vampiti u Kini pobili ili na druge načine umorili 72 milijuna ljudi, ja vjerujem da su najtočnije brojke koje ona navodi.
Kada tome dodamo žrtve drugih komunističkih krvoloka, među kojima je Josip Broz Tito na visokom mjestu, broj prelazi cifru od 130 milijuna, što je oko sedam puta više od broja koji se pripisuje Hitleru.
Nu bez obzira na sve to za današnje “demokratske” državnike, poviestničare, legiste i crkvene poglavare - od pape pa dolje do njegovih biskupa poput Bozanića i Uzinića u Hrvatskoj, Shönborna u Austriji, Wilmera u Njemačkoj i dugih, sve žrtve ne mogu biti jednake.
Uzmimo da je netko za vrieme olimpijskih igara u Njemačkoj 2012. godine na trg po kojemu su prolazili olimpijski timovi objesio Hitlerov portret njihov vrisak bi se čuo do nebesa, ali niti ijednome od njih nije nimalo smetalo kad su 2008. gledali kako olimpijski timovi sa svojim nacionalnim barjacima veselo marširaju Tian’anmentrgom ispod 6 metara visoke slike Mao Zedonga.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
