Zvonimir R. Došen: Istarske fojbe - Anatomija jugokomunističkog magnum crimena
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Prosinac 2020 13:00
Vergesse niemals, vergebe niemals! - Nikada zaboraviti, nikada oprostiti! - Never forget, never forgive!
Dok su Titinim Marševima smrti prema svojoj Golgoti marširale od Britanaca prevarene i izručene kolone izcrpljenih hrvatskih vojnika i civila, u Istri, na granici s Italijom, pod nosom britanskih generala, odvijao se jedan drugi horor kojega nijedan od onih umno poremećenih holliwoodskih scenarista ne bi mogao izmisliti.
To su bila nezamisliva zvierstva kojih bi se stidjeli i Atilini Huni i Gengiskanovi Mongoli i sve druge divljačke horde koje su u davnoj prošlosti harale Europom.
Od počinitelja ovih, i tisuća njima sličnih, grozota mlinovi jugokomunističke mitologije i idolatrije proizveli su čitavu enciklopediju svojih mrtvih i živih “narodnih heroja”.
Njihovi spomenici, biste, slike i prava ili konspirativna imena “krasila” su po čitavoj Jugosmradiji ulice, trgove, škole, ustanove, tvornice i sve drugo, uključujući i poneki zahod, gdje su ih “nestašni” hrvatski dečki znali u nekoj mrkloj noći postaviti.
Devedesetih godina prošloga stoljeća nestala je njihova država. Njezin nestanak i uzpostavu slobodne i nezavisne države Hrvatske (makar u okrnjenom obliku) platile su svojim životima tisuće častnih hrvatskih branitelja, pravih heroja. Spektakularna operacija “Oluja” zabila je zadnji čavao u lies posliednje Srboslavije. Ali, radi one Tuđmanove “ideološke pomirbe svih Hrvata” rat nije dovršen onako kako je trebao biti, pa su uz ostalo i relikvije jugokomunističkih monstruma idalje ostale “krasiti” hrvatske ulice i trgove, a umjesto da “slobodnom i demokratskom” Hrvatskom vladaju oni koji su se za nju borili vladaju sinovi, kćeri, unuke i unuci tih “narodnih heroja” koji su nad hrvatskim i drugim narodima počinili neizrecive zločine.
Jedan, ili serija, tih groznih zločina počinjenih po završetku 2. svj. rata su i ovi u Istri nad Niemcima, Talijanima, Hrvatima i Slovencima.
- Iako je imao je potrebne snage na razpolaganju, novozelandski je general Freyberg u svibnju 1945. od Britanske vrhovne komande tražio dozvolu da iz Trsta izbaci jugoslavenske trupe.
On nikada nije ništa rekao o razlozima radi kojih ih je htio ( i na koncu 12. lipnja uspio) izbaciti, ali odgovor na to pitanje dalo je ono što je kasnije odkriveno
Talijan iztraživač speleolog, po imenu Arrigo Maucci, volio je iztraživati špilje, kojih u tome kraju ima mnogo. Iztražujući tako prirodu naišao je na grozote o čemu je odmah obaviestio policijskoga inspektora Umberta di Giorgi-a.
Inspektor mu je počeo nešto pomagati, ali je odozgor došla uputa da je “bolje o tome šutjeti, jer je Italija u to vrieme bila najviše zainteresirana za trgovinu, a ne za izpravljanje nekakvih nepravdi”. Uostalom, i oni su (Talijani) sami znali da ni njihove ruke nisu bile čiste.
Sedam godina kasnije tri Niemca: Hans Juergen Wiehe, Reinhold Lessman i Bruno Waske nabasali su na iste zločine i o tome u dva broja magazina “Stern” napisali prilično riečitu reportažu. Ali i Niemci su o tome šutjeli, vjerojatno iz istih razloga (nečiste savjesti) kao i Talijani.
O čemu se ovdje radi?
U kamenitome području oko Trsta postoji 3.996 različitih špilja , jama, vrtača i ponora. Zato je to područje za speleologe i razne druge iztraživače vrlo zanimljivo, ali ono postane puno manje zanimljivo kada se odkrije da su mnoge od tih jama i ponora (fojba) napunjene ljudskim lješevima. Kakvi su to lješevi? Prema onome što je inspektor di Giorgi koncem svibnja 1945. imao u svojim “tefterima”, iz Trsta i okolice odjednom je netragom nestalo mnogo ljudi. Rodbina je dolazila i zapitkivala inspektora, a on je i onda kad je već imao neke sumnje i informacije, morao ponavljati da ništa ne zna.
Danas se zna, a i onda se znalo, da su to bili mladi ljudi, žene, djeca i starci, koje su Titini partizani kad su ušli u Trst pohvatali i žive illi mrtve pobacali u ove ponore.
Gore spomenuti mladi niemački novinari su izjavili da je najopasnije zaboravljati (zločine). Njihova je reportaža objavljena je u 29. i 30 broju Stern-a, a popraćena s 22 fotografije. Tu je opisano kako su razni niemački vojnici pod kraj rata s mora i kopna došli u Trst. To bile dobro izvježbane i dobro naoružane jedinice i kad se počelo govoriti o predaji one su izjavile da će se predati samo Zapadnim saveznicima. Ali njihovo političko vodstvo je već bilo kapituliralo. Zapovjednik F. je ponavljao da se neće predati Titinim partizanima, divljačkoj bagri poderanih ušliviih razbojnika, jer pored svega drugoga to bi za niemačkog vojnika bilo i najveće poniženje. Ali on se konačno morao pokoriti zapoviedi starijih. To će njega i sve njegove vojnike koštati života.
U svojoj reportaži ova tri mlada Niemca opisuju ono što im je posvjedočio jedini preživjeli niemački vojnik od svih koji su se u Trstu i okolici predali Titinim vampirima.
Najprije su ih zatvorili u nekoliko logora u gradu, a onda su ih kamionima odvezli u okolna brda. “Tamo su nas grubo stjerali s kamiona i surovo goniti napried. Zaustavili su nas kod nekakvoga zida. Tada jejedan partizan s nadimkom Tabor, koji je upravljao tom operacijom, počeo vikati i urlati da skačemo preko zida i da ćemo iza toga zida biti slobodni.
Na lošem niemačkom počeo nam je vikati “Springen und frei!”. Nu mi nismo znali o čemu se radi. Poslie ponovnog poticanja neki su pokušali preskakati i tada nam je postalo jasno o čemu se radi. Zid je služio kao ograda oko jednog ponora kako ljudi djeca i životinje nebi u njega pali.
U slikama je Stern prikazao i presjek jedne ot takvih jama koja se zove Pipenka, duboka 115 metara. Mnoge od tih jama još nisu iztražene. U nekima od njih su stotine, a u nekima i tisuće lješeva. Prema ovoj niemačkoj reportaži u njima je najveći broj Niemaca, zatim Talijana, a onda Hrvata i Slovenaca (ovih zadnjih uglavnom civila).
Talijanske su novine svojevremeno pisale da na taj način nestalo između 12 i 20 tisuća Talijana. Ako su Niemci najbrojniji onda njih u tim jamama leži više od 20 tisuća.
U drugom dielu reportaže Stern piše kako je Maucci organizirao skupinu mladih ljudi koji su izprva špilje i ponore iztraživali radi njihovih prirodnih ljepota. Skupini su dali ime “Pipistrello” (Šišmiš) vjerojatno zato što šišmiši žive u takvim ponorima i špiljama. Kad su počeli iztraživati jedan ponor, nekih 10 km iztočno od Trsta neposredno uz jugoslavensku granicu, radi blizine toj granici i neprijateljstva tamošnjih seljaka bili su suočeni s raznim potežkoćama. A kad su odkrili prve lješeve postalo im je jasno zašto su se oni seljaci prema njima ponašali neprijateljski i da su se time izložili velikoj opasnosti pa su odmah o obaviestili Britance. Nu Britanci, kao i obično, nisu ništa poduzeli i njihov sigurnostni častnik im je odgovorio da sada za to nije povoljno vrieme. (Ali je uisto to doba za njihove “Army Inteligence Squads” na čelu s otrovnim majorom Stephenom Clissildom, bilo vrlo povoljno vrieme za lov na nevine Hrvate po Italiji i izručivanje tisuća njih u Titinu klaonicu, nap. a.).
Za Mauccia i njegove Šišmiše to više nije bilo iztraživanje prirode pa on ne čeka da prilike postanu povoljnije i spušta se u prvi ponor, dubok 72 metra. Inspektor di Giorgi, koji je imao sumnje o iznenadnom nestanku tisuća građana Trsta u svibnju 1945. ali mu je bilo zabranjeno poduzimati bilo što, potajno je uputio Mauccia što treba tražiti.
Šišmiši su nabavili sve što im je bilo potrebno: ljestve sačinjene od konopaca, metalne sajle, kacige, svietiljke, fotoaparate, i pod mrak automobilom sve dopremili do jame.
Tu u blizini bilo je selo Grapada, a u susjednom selu, koje se zvalo Langara, odrasla je jedna Slovenka, Dora Ciot. Sa samo 20 godina starosti ova je mlada Slovenka uz talijanskii i slovenski govorila njemački i engleski zašto je za vrieme rata imala liep, dobro plaćeni posao u jednoj banci. Imala je i zaručnika Teodora u talijanskoj mornarici. Poslie talijanske kapitulacije 1943. godine više nije bilo prepreka za ženidbu, ali njoj se nije žurilo.
Teodoro je bio prijatelj s Dorinim bratićem Danilom Pertotom koji je još kao diete u nekoj nesreći izgubio lievo oko. Ta ga je nesreća učinila čudnim, naprasitim i silovitim radi čegaga je većina ljudi izbjegavala. Kao i većina njemu sličnih “misfita”, za vrieme rata je otišao u partizane iz kojih se vratio s razmjerno visokim pložajem. Pod kraj rata, kad su partizani već bili tamo, glavnom ulicom Langare-a prošao je jedan bivši njemački Jeep (Đip) i zaustavio se pred Dorinom kućom. Iz auta su izašla dva čovjeka, koje nitko od mještana nije prije vidio, pokupili su Doru i otišli. Od tada je nitko više nije vidio.
Šišmiši su se spustili u ponor i snimili nekoliko slika lješeva koji su u njemu ležali. To je za di Giorgi-a bilo dosta, jer su slike potvrdile njegove sumnje. S tim slikama on je uspio uvjeriti britanskoga častnika da se tu radio težkim zločinima i zatražio da mu dozvoli da započne s propisnom iztragom i ovaj mu je dozvolio. Inspektor odmah hapsi Dorinog zaručnika Teodora. Teodoro se pod iztragom nije dugo opirao, počeo je sve priznavati. Jest, on je zamolio Danila da uhiti (kidnapira) Doru, ali samo da joj pokaže svoju moć. Jest, bio je prisutan kad su je silovali i ubili, ali on ju nije ubio. Jest, bio je prisutan kad su je bacili u ponor.
Kad je stvar u proljeće došla na sud, na obtuženičkoj klupi sjede Teodoro, partizani Firenzo Udović i Dušan Glavina, ali ne i Danilo. On je bio na nekom visokom položaju u Jugoslaviji.
Ipak, ovaj slučaj je di Giorgiju olakšao posao i on u srpnju dobiva dozvolu za sustavno iztraživanje nekih od ovih jama.
Prva jama bila je bila je 115 m duboka “Pipenza”, koja se nalazi između sela Duffogliano i Kruševice. U njoj su našli lješeve 23 njemačka vojnika. Sliedeća je bila Jelenca Jama između Kruševice i Komena, duboka 88 metara. Iz nje su u dva dana izvukli 156 lješeva, od toga 96 civila.
Šišmiši su se 10. prosinca spustiliu još jednu jamu koja nema imena, ali je u području Opicine, na samoj granici Trsta, poznata pod katastarskim brojem 8. U dubini od 120 metara našli su 22 lješa, od kojih su samo dva identificirana.
Kad je 15. prosinca podpisano novo razgraničenje s Titinom državom horora svi spomenuti ponori i jame plus šest drugih za koje su Šišmiši znali da su u njima lješevi partizanskih žrtava, podpali su pod Jugoslaviju.
Zadnja veća akcija koju je poduzeo inspektor di Giorgio bila je jama Abysso di Prosecco u kojoj je nađeno 230 lješeva od kojih su samo tri mogli preoznati.
Do kraja sliedeće godine pronađena su još 464 lješa, od kojih su 217 bili civili Hrvati i Slovenci.
Zna se da na jugoslavenskoj strani ima još jedna jama s najmanje tisuću lješeva. To je jama Miniera gdje je nekada Austougarska pokušala otvoriti rudnik uglja, a nalazi se nedaleko od Busovice.
Guenter Schlapp, jedini preživjeli svjedok, bio bi svoj život skončao u ovoj jami da ga nije spasio jedan slovenski partizan Bruno, s kojim se odprije poznavao. Miniera je zapravo prva jama koju je Maucci počeo iztraživati. On je znao da je jama duboka 230 metara pa je za silazak u nju nabavio osam sekcija 30 metara dugih konopčanih ljestava. Ali, silazeći u jamu iznenadio se kad je već na 190-om metru osjetio “dno” pod nogama. Na vrhu “dna” bilo je nabacano kamenje, streljivo i druga vojnička oprema te jedan spaljeni kamion, a onda (idućih 40 metara) - ljudski lješevi.
Po računu speleologa tu je najmanje 1.500 lješeva, a inspector di Giorgi je zaključio da bi ih trebalo biti barem tri tisuće. Englezi su također nešto iztraživali i izvukli oko 150 lješeva, ali nisu di Giorgiu dali dozvolu da tu jamu iztraži. Inspektor di Giorgio je 1948. iznenada smienjen - uklonjen.
Ništa novoga! To je onaj već svakome poznati britanski modus operandi.
Gore navedene informacije o ovim jugokomunističkim zločinima uzeo sam iz hrvatskog emigrantskog tiska u kojem su objavljene prije kojih 40-ak godina.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
