Zvonimir R. Došen: Nemoj sine nikud ići!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Prosinac 2020 13:03
Negdje poslie 2. svj. Rata “drugarica učiteljica” pita malog Ivicu: “Ivice, znaš li ti tko je Djed Mraz?” Ivica odgovori: “To je onaj brat svetog Nikole što je pobjegao u partizane!”
U mom djetinjstvu Božić se u Hrvatskoj uistinu slavlo kao rođendan Sina Božjega Isusa Krista odkupitelja naših grieha. Svaki put za vrieme Božićnih blagdana ne mogu a da se ne sjetim onih teških i krvavih dana odmah poslije 2. svj. rata kada je u mome podvelebitskom selu skoro svaka kuća bila u crno zavita i kad su “narodni oslobodioci” zatvorili i zapečatili vrata naše male kamene crkvice sv. Luke.Kad su agentiTitine krvave OZN-e i njihovi doušnici strogo pazili da netko od “fašista”;siromašni seljaci, koji su poslie masovnih pokolja ostali živi,siromašne žene i mi djeca, ne bi slavili Božić, Uskrs ili bilo koji drugi “klerofašistički praznik”. Ali, što se u moje sjećanje iz onih crnih dana najviše usjeklo jest onaj inat našega naroda, ona nepokornost boljševičkom krvavom antikristu, ona spremnost za Krista podnijeti sve moguće kazne, pa i kaznu smrti.
Uzalud su bile sve oznaške prijetnje, uzalud svakodnevna patroliranja “boraca” Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske po krševitim obroncima Velebita. Uzalud bijahu pljačke, paleži i progoni svih vrsta, uzalud svi pokušaji da nas se umori glađu. Naše majke bi mjesecima odkidale zalogaje hrane od svojih i naših usta i ‘šparale’ za blagdane Božića, Uskrsa i sv. Luke, zaštitinika našega sela. U našem siromašnom domu, kao i u svim seljačkim domovima hrvatskog Velebita i Like u ono doba, nije bilo ni vode, ni struje, ni bilo čega što se danas smatra najosnovnijim potrebštinama čak i za životarenje daleko izpod razine siromaštva. Ali, u njemu je postojalo nešto drugo, nešto subtilno, nešto neopipljivo, ali tako bitno, utješujuće i ohrabrujuće, nešto što nam je davalo snagu da poput strpljivog Joba izdržimo glad, poniženja i sve tegobe i patnje.Da, kad je u pitanju naša vjera u Krista Odkupitelja ni pod prijetnjom smrti ne pokleknemo pred crvenim antikristom.
Dan prije Božića na ognjštu je gorio hrastovi badnjak, kojim su se na večer palileod našega domaćeg voska rukom naše majke ili otca (ako je poslie krvavih partizanskih orgija ostao na životu) napravljene tri svieće, koje su stajale u nekoj maloj zemljenoj posudi napunjenoj žitom, s jabukom u sredini (ako smo je imali). Svieće su gorjele za vrieme molitve i jela, a onda su se gasile, ne puhanjem, nego kapima vina koje bi naš otac ili majka najprije blagoslovili.
Na Badnji dan se postilo, na Božić molilo i, kad je bilo moguće, išlo u crkvu na Sv. Misu. Nije bilo nikakvih darova, nikakvih“shopping“ jurnjava, nikakvoga “Djeda Mraza” koji se kroz dimnjake s vrećom skupih darova po noći spušta u kuće. Na sam Božić, jedan od rijedkih dana kad smo imali dosta jesti, sjećam se da je naša majka i našim domaćim životinjama, koje su još ostale poslie komunističkog “otkupa mesa i vune”, davala veći obrok hrane.
U našoj kući, kojajepo mnogo čemu bila slična onoj betlehemskoj štalici u kojoj se Krist rodio, bio je nekakav neopisivi božanski mir, nekakvo zadovoljstvo, veselje, smirenost.Nekakvo ezoterično stanje u kojem je čovjek nekakvom nevidljivom sponom spojen sa svojim Stvoriteljem. Znam da je u drugim hrvatskim krajevima bilo i drugačijih običaja, ali u svima se slavio onaj NAŠ HRVATSKI BOŽIĆ. Taj naš Hrvatski Božić nije (kao danas) bio nekakvagodišnja priredba, nekakv komercijalni sajam, nego svetkovina u pravom smislu. Roditelji su djeci pripovijedali o bezgriješnom začeću Spasitelja svijeta, njegovom rođenju u maloj štalici u Betlehemu i upućivali nas kako mu se treba moliti, a ne kako ćemo pisati pisma nekakvome misterioznom “Djedu Mrazu” ili “Santa Clausu” s bijelom bradom koji tobože živi negdje na Sjevernom polu.
Pjevali smo naše hrvatske božićne pjesme: Narodi nam se kralj nebeski, Svim na zemlji mir veselje, Veselje ti navješćujem itd., a ne “Jingle Bells” i “Winter Wonderland”. Tako je to bilo onda. Ali eto ti naši Božići izgleda da su zauvijek nestali. Danas se možemo pitati - Pa što se to dogodilo ? Tko nam je ukrao onaj naš pravi, mistični, Sveti Hrvatski Božić? Budisti ? Muslimani? Židovi? Ateisti i agnostici?
Ne! Nije nam ga nitko ukrao. Mi smo ga sami odbacili. Odbacili smo ga onoga časa kad smo primili ovaj današnji moderni komercijalizirani Božić na koji se našoj djeci i unučadi kroz dimnjak počeo uvlačiti “Djed Mraz” ili “Santa Claus”. Kad je i za nas ovdje u Sjevernoj Americi postalo ‘modernije’ umjesto - Happy and Blessed Christmas ( Veseo i blagoslovljen Božić ) prijateljima čestitati sa “Seasons Greetings” ( Sezonski pozdravi ), kao da se tu radi o nekakvoj sezoni, nekakvom posebnom godišnjem dobu.Ili - Happy Holidays, jer nije politički korektno spominjati Božić čime bi uvriedili ne samo narode nekih drugih vjeroispoviesti koje mrze kršćanstvo, nego i onu vrlo važnu komponentu današnjeg “naprednog sekularnog družtva” - Soroševe crvene aktiviste.
I ovdje u tuđoj domovini već evo šezdeseti put slavim Božić. Ali, koliko god pokušavao da moje božićno slavlje bude koliko toliko slično onome koji sam nekada davno slavio u mojoj Domovini, nikako ne ide. Uviek osjetim da mi puno toga nedostaje. Nedostaje mi je moj dragi Velebit. Nedostaje mionaj moj dragi kamen. Nedostaje mi onaj miris našega mora. Nema onoga našeg modrog neba punog sjajnih zviezda. Nedostaje mi ona naša velebitska bura iza koje ostaje onaj naš čisti zrak. Ne dostaje mi onaj naš siromašni ali sveti dom s ognjištem na kojemu su mnemonički živiela sva prošla pokoljenja mojih siromašnih ali ponosnih i bogoštovnih predaka. Nedostaje mi je onaj naš SVETI HRVATSKI BOŽIĆ.
U mojoj duši pojavi se tjeskoba, ona želja za mojm Domovinom, za onim mojim dobrim ljudima - kojih više nema. I sjetim se rieči pjesme - “Croatio iz duše te ljubim. … Nemoj sine nikud ići, tvoj je ovo kamen, maslina i drača. Nek te ‘rani kora kruva, kaplja vina, zrno soli. Nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli!”i u mislima šaljem poruku svakom našem mladom čovjeku da ako je ikako moguće ne napušta svoju Domovinu. Voli svoju jedinu Domovinu i nikada je nemojostaviti! Ljubi je onako kako ju je ljubio papa sv. Ivan Pavao 2., koji reče: “Ja ljubim zemlju kao da ljubim ruke moje majke, jer Domovina je naša zemaljska majka”.
Ljubi je svim svojim srdcem, svom svojom dušom, jer kud god budš išao i gdje god je bude tražio, drugu Domovinu nikada nećeš naći.
Za to, prije nego se odlučiš potražiti sreću u tuđoj zemlji sjeti se i onih rieči koje je prije nekoliko stoljeća prijesvoje smrti izgovorio hrvatski Vlah Ilija Smiljanić: “Tuđa majka rane povređuje, tuđa ljuba bregovito stere, tuđa seja gorkom vodom poji”. Ako se ipak odlučiš napustiti svoju Domovinu i u nekoj od europskih ili američkih zemalja nađeš posao (koji je za domorodce izpod časti) i poslie dugog vremena naučiš jezik te zemlje, ili kao većina, nekoliko stotina temeljnih rieči koje ćeš uvijek krivo izgovarati, i kad god ih izgovoriš domorodci će te upitati - Woher kommen Sie?, Where do you come from? itd. Kad poslie dugog težkog rada i šparanja stekneš neko materijalno “bogatstvo” primietit ćeš da si time poprimio i tuđi način života, koji je protivan svemu onome u što su tvoji roditelji vjerovali.
Tvoja djeca će govoriti tuđim jezikom. Tvoji potomci će se postepeno asimilirati u Niemce, Šveđane, Irce, Kanađane, Amerikance i druge, a na tvoju djedovinu naselit će neki stranac iz Azije ili Afrike. Ako se dogodi da neki od tvojih potomaka postane svietski priznati izumitelj ili znanstvenik nigdje neće biti zapisano njegovo pravo podrietlo, jer, kao i svi oni prije njega: Nikola Tesla, Ruđer Bošković, Ivan Vučertić, Ante Lučić i mnogi drugi, on će biti zapisan kao: Former Yugoslav, Serbian, Italian, Austrian, Hungarian i sve drugo, samo ne Hrvat.
A ti, ako nisi jedan od onih za koje vriedi ona latinska - ubi panis ibi patria, do groba ćeš čeznuti za onim svetim tlom od čijega praha si stvoren i na kojem si prvi put sunce ugledao.
Došao si u zemlju o kojoj si tako dugo sanjao, ali u njoj nije bilo nikoga da ti zaželi dobrodošlicu. Bio si stranac u stranoj zemlji. I kad u toj tuđoj zemlji izpustiš svoju umornu dušu ona će sigurno odletjeti negdje u eter nad tvojom Domovinom. A tvoje će tielo položiti u tuđu zemlju daleko od grobova tvojih predaka. Uz križ i tvoje ime na tvom nadgrobnom kamenu možda će biti uklesan i hrvatski grb. I to je sve. Oni koji budu prolazili pokraj tvoga groba kad pročitaju tvoje ime i vide tvoj grb reći će: “Ah, that must’ve been some foreigner from some backward country!” Ili “Ah, das muss ein Ausländer aus einem rückständigen Land gewesen sein!” Ili isto to na nekom drugom jeziku ovisno o zemlji u kojoj ćeš ostavit svoje kosti.
Svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim - Veseo i blagoslovljen Božić i Sretnu Novu 2021. Godinu!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
