Zvonimir R. Došen: Nikada ja ne ću promieniti svoju vjeru ni svoj politički stav
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 31 Prosinac 2020 13:03
Slike hrvatskih lidera i branitelja iz oba obrambena rata, na zidu u mom uredu
Ja sam se od dietinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ću govoriti iskreno, kako mislim……” Dr.Ante Starčević
Svaki put kada čujem kako neki političari u Hrvatskoj, među kojima su ponekad i oni koji se smatraju antikomunistima i antijugoslavenima, svoje govore počinju s naglaskom kako je stvaranjem ove današnje Hrvatske “poslie 900 godina ostvaren san hrvatskog naroda” ne mogu se oteti dojmu da ti ljudi umjesto mozga u glavi imaju piesak ili hrpu jugoslavenskog smeća koje im je u nju 45 godina kljukala jugokomunistička propagandna mašinerija.
Čovjek se mora upitati zar itko pametan može vjerovati da nešto što svatko zna da je postojalo nije postojalo, a istovremeno ga obtuživati za zločine? To samo mogu jugoslavenski mentalni i moralni degenerati.
Kad ipak moraju priznati da je ona postojala ti mentalni Jugoslaveni, poglavito oni na čelu post-tuđmanovske Hrvatske Demokratske Zajednice, koja je sve samo nije hrvatska, reći će da je Nezavisna Država Hrvatska bila niemačka marioneta, a neki čak pokušavaju dokazivati da ona i nije bila država u pravom smislu jer je stvorena za vrieme rata i nije imala vlast nad svim svojim prostorima. Ma je li drugovi? A ova koja pokriva tek polovicu hrvatskih poviestnih etničkih prostora koji su bili uključeni u NDH i koja je tako glupog izgleda da na ovom svietu ne postoji ni jedna država njoj slična, jest?
Ako Nezavisna Država Hrvatska nije bila prava država zato što su u ratno vrieme fašistička Italija i Mađarska bile prisvojile neke dielove hrvatskog teritorija, a četnici i partizani (vaši djedovi i otčevi) povremeno na raznim mjestima “očišćenim od Hrvata” stvarali svoje “slobodne teritorije”, onda se mora pstaviti pitanje kakva je država do kolovoza 1995. bila ova Hrvatska kada su na trećini njezina teritorija bile “SAO krajine”? Bi li ona za vas bila bolja država od NDH da glupi pobunjeni Vlasi nisu odbili podpisati “Plan Z4”?
A, na koncu, kako ona glupo izgleda i danas poslie toliko prolivene krvi i svega što su u borbi za nju dali oni najbolji među najboljima.
U obranu djela i časti dra. Ante Pavelića
Prvo, dr. Ante Pavelić se nije priklonio Njemačkoj radi ideološke ili bilo koje druge srodnosti, nego iz puke potrebe. Da je 1941. umjesto Niemačke Jugoslaviju rušila uVelika Britanija, Amerika, Francuska ili bilo tko drugi nema sumnje da bi se bio priklonio njima. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo fašističkih, ni nacističkih organizacija ili stranaka jer su bile zabranjene. U ustav NDH nije upisana nitijedna rieč o bilo kakvoj ovisnosti Niemačkoj ili bilo kojoj drugoj državi ili ideologiji.
Drugo, iako se vrlo dobro zna da je ustaški pokret bio samo i jedino oslobodilački pokret i da nije sliedio ničiju ideologiju nikada u dugoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao niti jedan pokret koji je od neprijatelja hrvatskoga naroda više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme u hrvatskom narodu bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju hrvatskog naroda od tiranije okrutnoga okupatora i oblikovanju države za kojom su kroz duga stoljeća žudila sva njegova pokoljenja.
Ako je mjerilo vitalnosti dubine i snage jednoga revolucionarnog pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve s jedne strane i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda prema tome pokretu s druge strane, onda po tim mjerilima Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalniji pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije ili pak nekakva obrambena reakcija naroda na nepodnosive torture velikosrbske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda. On je bio suvremeno ogledalo sudbine hrvatskoga naroda.
On je, kome se to sviđalo, a kome ne, stvorio nove temelje hrvatske državne nezavisnosti. Na tim temeljima stvorena je i ova današnja Hrvatska, a ne na nekakvim fantomskim zavnohima i inim jugokomunističkim fata morganama.
Od dana njezina proglašenja 10. travnja 1941., na Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao i na ovu 50 godina kasnije, digao se sav posrbljeni vlaški ološ. Na sam taj dan u Crikvenici je ubijen brat vojskovođe Slavka Kvaternika Petar Milutin Kvaternik. Nekoliko dana kasnije u Delnicama je mučki ubijen jedini ustaški povjerenik koji je tamo bio postavljen. Malo kasnije, kako se prije nekoliko godina na srbijanskoj televiziji hvalio i jedan lički Vlah, u Divoselu kod Gospića ubijen je jedini policajac koji je tamo bio postavljen radi održavanja reda i mira. Još nije pukla ni jedna ustaška puška kad su u Hrvatskom Blagaju na Kordunu pobunjeni Vlasi susjedi Hrvata mlinara Jose Mravunca po noći došli u njegovu kuću zaklali njega i suprugu, a njihovoj maloj kćerki Slavici prerezali grkljan i bacili je u potok, poslie čega su otišli pjevajući “Sprem’ te se, sprem’ te četnici…!” Tek tada, kad su sačuli za taj gnusni zločin, ustaše su reagirale i zasluženom kaznom kaznile počinitelje.
Svakako da je u takvim prilikamam najblatnijeg od blatnih ratova i s hrvatske strane bilo neobuzdanih osveta. U kojem ratu i koja strana ih nije činila?
Dr. Ante Pavelić je sve činio da se zločini sprieče i zločinci kazne. Kako bi zaustavio pobunu i spriečio daljnje zločine. Kad se saznalo da neki civili i četnici oblače ustaške odore u kojima onda čine razne zločine Poglavnik 26. lipnja 1941. izdaje izvanrednu zapovied, koja je glasila: “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotrebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.
Polovicom kolovoza 1941. on je izdao zapovied da se obustve sva nasilja i samovolje i tko god počini takve radnje, bilo da su domobrani, ustaše ili civili, biti će priveden sudu. U jednoj zapoviedi stoji: “Opominjem sve Hrvate koji su se bez ovlaštenja naoružali i ulaze u sela drugoga naroda da će se smatrati kradljivcima i da će protiv njih biti poduzete najstrože mjere…” Ovo u svojoj knjizi “Violence as a Generative Force” navodi i naš “veliki prijatelj” prof. Max Bergholz.
Ali, i ove su zapoviedi ubrojene u Poglavnikove zločine i mane jer, na temelju informacija koje je dobio od “ustanika” u Srbu, Brgholz kaže da su se četnici ustali i počinili grozne zločine nad hrvatskim civilnim pučanstvom oko Boričevca i Kulen Vakufa tek poslie ustaških zločina.
Vi koji vjerujete da je to istina morate vjerovati da su se “Srbi” i u ovom ratu ustali na oružani ustanak protiv Hrvatske za to što su, kako u svojoj knjizi “The Ghosts of Medak Pocket” piše kanadska novinarka Carol Off, Gojko Šušak i Branimir Glavaš (dok Hrvati još nisu imali ni najobičnije vojničko oružje) “na mirnu srbsku kuću u Vukovaru izpalili Ambrust raketu”.
Na žalost, o “manama i zločinima” dra. Ante Pavelića ne govore samo “antifašisti” i njihovi strani ortaci. U mnogo slučajeva u blaćenju njegova imena najvokalniji su oni koji se predstavljaju najvjernijim sliedbenicima Franje Tuđmana koji prema njihovom tumačenju nije imao nikakvih mana, niti je činio ikakve pogrieške. Da je dr. Pavelić činio i neke pogrieške nije sporno, jer nije se još na ovaj naš sviet rodio tako savršen čovjek koji ih ne bi imao.
Tuđmanu čast za sve ono što je dobro učinio. Ali, kad već govorimo o pogrieškama dok je on na sav glas govorio o pomirbi svih Hrvata Tuđman inzistira da se u preambulu ustava upiše da se ova Hrvatska temelji na jugokomunističkim kukavičkim jajima “zavnohu” i “antifašizmu” i tako u hrvatskom družtvu stvara veću podjelu nego je ikada bila.
Na vrhu hrpe drugih je i njegova abolicija četničkih zločinaca o kojoj je neki dan je na nekim portalima objavljen članak u kojem stoji: “U prosincu 1992., dok su četnici divljali po svojoj fantomskoj državi “Srpskoj Krajini”, predsjednik dr. Franjo Tuđmanpomilovao je 94 pravomoćno osuđene osobe “srpske nacionalnosti” zbog pripremanja oružane pobune protiv Republike Hrvatske.
Amnestija je opraštanje kazne počinitelju kaznenog djela koje se daje putem akata najviših tijela državnih vlasti. Predstavlja opću osnovu za gašenje kaznene sankcije jer se može odnositi na sva kaznena djela, sve počinitelje i sve izrečene kazne.
Iako nema službenih podataka o točnom broju pomilovanja koje je podpisao prvi hrvatski predsjednik, predpostavlja se da ih je najmanje oko tisuću iz čega se može zaključiti kako je Franjo Tuđman rado koristio tu mogućnost.
Samo tijekom 1997. i 1998. Tuđman je na prijedlog pripadajuće komisije za pomilovanja, preinačio kazne za 649 osuđenika… Ratni zločin izuzet pomilovanja, ali…Od amnestije je, podsjetimo, izuzet ratni zločin no i tome je doskočeno preinakama optužnica u ubojstvo, kao što je to npr. bilo u slučaju ubojstva hrvatskog snimatelja i reportera Gordana Lederera.Iako je ubojica javno priznao zločin koji bez sumnje spada u ratni obzirom da je žrtva bila civil/medijski djelatnik, preinaka optužnice u ubojstvo dovela je ubojicu Milana Zorića do slobode zbog zastare’.
Na zidu u mojoj kući već više od 50 godina, od kada imam kuću, uz slike hrvatskih branitelja iz oba rata vjesi slika dra. Ante Pavelića.
Kako živim u državi čije je stanovničtvo sazdano od ljudi svih vjera i nacionalnosti normalno je da su u moju kuću dolazili, i dolaze, ljudi raznih vjera, nacionalnosti i političkih uvjerenja među kojima su i Englezi i Židovi, a prije ovoga rata bio je i poneki “Srbin”, koji nije bio četnički nastrojen nu nikada nisam ni pomislio da bih je pred i kim odnjih morao skrivati. Ako se ova slika nekome od njih nije sviđala jedino što je mogao učiniti jest napustiti moju kuću.
Jasno je meni da je ovo danas novo doba s novim pogledima u stvarnost kojima se svi prije ili kasnije moramo prilagoditi i da mi moj politički stav može više štetiti nego koristii.
Pa zašto ja onda još uvijek tako uporno branim taj segment prošlosti, koje se izgleda svi boje? U prvom redu radi istine. Dr. Pavelić nije stvorio državu okrnjenu i izprekidanu nekakvim jugokomunističkim “avnojevskim” granicama u kojoj su Kinezi trebali doć graditi mostove preko kojih će Hrvati s jednog diela svoje zemlje i preko svoga mora moći doći na drugi dio svoje zemlje. On je stvorio državu u koju su bili uključeni svi hrvatski poviestni etnički prostori. Državu kojom nisu vladali ratni profiteri, svakovrstni kriminalci, nekakve manjinske vucibatine i jugokomunističke i četničke hulje.
Drugo, radi dubokog poštovanja prema mojim predcima, braniteljima koji su za onu hrvatsku državu, kao i ovi u prošlom ratu za ovu, dali svoje živote. Iz dubokog poštovanja prema onim i onakvim ratnicima koji su 1945. do zadnjega pali braneći Gospić, koje je u svom svjedočanstvu o partizanskim zločinima opisao diete partizan Dušan Vuković:
“Kod Gospića ustaše su se borile s odlučnošću kakvu valjda ni oni sami nisu do tada vidjeli. Ovdje je bitka bila jednostavno strahovita, najvruća od svih koje sam ikada vidio. Čak i prije nego je borba počela mi smo znali što nas čeka, jer gospićke ustaše su bile vrlo dobro poznati ratnici. Oni bi nas pustili da se do njihovih rovova približimo na udaljenost manju od deset metara, a onda bi neprekidnom paljbom razbili našu čitavu jedinicu. Vrlo je malo njih živih palo u naše ruke. Oni su se borili do zadnjega daha, a onda bi se ubili zadnjim nabojem koji im je preostao. Od čitave jedinice (bojne koja je ostala braniti Gospić, nap.a.) samo oko 20 ili 30 njih, podpuno bez streljiva i već više mrtvi nego živi, palo je u naše ruke.
Mi smo ove izcrpljene ratnike na mjestu likvidirali.”
Tu su pali i neki moji rođaci. Radi tih i takvih heroja nikada ja za ničije dobro,ni za ničiju volju neću promieniti moj politički stav!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
