Zvonimir R. Došen: Korieni i značenje pozdrava - Za dom - spremni
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Siječanj 2021 13:01
Kralj Petar Krešimir IV.
- Jednoga žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središtu Buenos Airesa. Odsjedosmo u jednom svratištu na “Avenida de mayo”, da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju “fašističkim” pozdravom - Spremni!, te da je taj pozdrav izveden iz talijanskog pozdrava “Pronti”.
Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje hrvatske Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo “fašistički pozdrav”To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali da je sam osnivač Skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio međunarodni skautski pozdrav, koji na englezkom glasi “Be prepared!”, na hrvatskom “Budi spreman!”.
“Ustaštvo nije ništa oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav”, reče Poglavnik. “Od svoga imena pa dalje, ono se nadahnjivalo na hrvatskim poviestnim izvorima.
“Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla “Bog i Hrvati! I “Hrvatska Hrvatom”, nastavlja Poglavnik, “nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira IV., izdanoj u Ninu 1069. godine.
Među inim kralj veli: “….Pošto je svemogući Bog Naše Kraljevstvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i spremna srdca ustanovismo….”
Nisam tražio dalje. “Odlučiti spremna srdca” i “spremni” jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješitiji za pozdrav. Postavlja se pitanje : spremni za što?
Za ono štonam je među zemaljskim stvarima najsvetije - ZA DOM!
Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako. Taj se izraz provlači kroz cielu našu poviestnicu i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrebljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević.
Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i “Za Poglavnika”. To nikako ne znači da bi se itko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, nego jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a to je sloboda i nezavisnost svih Hrvata….”
On je otišao, umukle su njegove rieči, ali u našim srdcima i nad Hrvatskom vječno će odjekivati: ZA DOM SPREMNI! ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!” - Miron Krešimir Begić
Da, Tim pozdravom, makar u nekom malo drukčijem obliku, pozdravlajli su i Zrinski, i Jelačić, i Kvaternik i mnogi drugi prije osnutka Ustaškog pokreta. Tim pozdravom pozdravljali su i oni koje partizanski pukovnik Janko Lopičić opisuje u svom ratnom dnevniku gdje kaže: “Zamislite kakvi su ti bili fanatici, nikad se ne predaju, bore se do zadnjeg metka, a onda uzvikuju “Za Poglavnika i dom spremni!” i bacaju se u Drinu….”
To je bio zadnji pozdrav i onih branitelja Gospića koje je opisao Dušan Vuković, koje su pedeset puta nadmoćniji Titini partizani mogli pobjediti samo onda kad su se sami ubili zadnjim nabojem.
Tim pozdravom pozdravljali su u posliednjoj bitci za Nezavisnu Državu Hrvatsku i branitelji hrvatskoga Termopilea. Bitci poznatoj kao Bitka za Odžak o kojoj bi naša mlada pokoljenja trebala u školama učiti. U opisu te bitke između ostaloga piše i ovo:
“…..Miloš Zekić (partizanski general nap. a.) odredio je 4. svibnja 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema.”
Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi svi su četnički vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje "narodnoj vojsci" tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima.
Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić, svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kad bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, hvataj žive!
Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice se neće pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne. O tome partizani pišu: “Borbe od 19. do 28. aprila bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede, 26. Srpska i nepotpuna 27. divizija, (pobjede nad kime? nap. a.) , očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno… osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.»
Dne 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana- "ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi".
Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaške Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu sljedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 metaka. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka”.
Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešta nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika…..”
Za dom spremni bio je posliednji pozdrav koji su prije smrti izustile mnoge mlade hrvatske heroine. Jednu od njih opisao je sudionik u Titinim marševima smrti 15-godišnji Vladimir Frković:
“….Malo kasnije počeli su nas pojedinačno prozivati na “isledovanje”.
Na tom izpitivanju osobito se iztakla Cela, kćer savjetnika Lucijana Blažekovića.
“Gde su ustaši?”, zapitao ju je komesar. “Ustaše!”, izpravi ga Cela. “To vi bolje znate”, odgovori mu hrabra djevojka. Komesar se cinički nasmije i nastavi: “A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?” “Pošla bih kao s dušom u raj!, odgovori osamnaestgodišnja djevojka.
“Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?”
“Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobičniji zločinci!”, odgovori Cela. “Znademo mi kako ćemo da vas udesimo!”, dobaci komesar i kaže, “Možeš da ideš:” Cela Blažeković ustade, ponosno diže ruku i pozdravi “Za Poglavnika i Dom Spremni!”
Sličnih slučajeva bilo je mnogo. Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponašanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frković.”
Za dom spreman bio je i dragovoljac Mile Blažević “Čađo” kad 26. srpnja 1991. u Strugi, koji se, nemajući nikakva oružja kojim bi zaustavio četnički transporter, koji je na hrvatske obrambene postave pred sobom kao “živi štit” gonio kolnu hrvatskih žena i staraca, opasao eksplozivom i bacio se na četnički transporter. Mile je žrtvovao sebe, ali je ubio i izranio desetke četnika i spasio narod od sigurne smrti. Iznenađeni ovimherojstvom ostali čertnici su serazbježali. Zajedno s Milom svoj je maladi život dao i dragovoljac Željko Filipović.
Za dom spremni bili su i svi drugi častni hrvatski branitelji koji su 1991., kao Mile i Željko, ustali u obranu svoje Domovine i u svakom momentu bili spremni za nju svoje živote položiti.
S tim pozdravom upisanim na njihovim odorama častno su se za Hrvatsku borili i svoje živote položili i stranci; Irac Thomas Crowley i Francuz Jean-Michel Nicollier.
Nema sumnje da će to, kad i ako uztreba, učiniti i sva nova hrvatska pokoljenja jer će, kad god naš narod bude u smrtnoj opasnosti, u njihovim srdcima početi odjekivati stari hrvatski borbeni pozdrav - ZA DOM - SPREMNI!!!!
Zvonimir R. Došen
