Zvonimir R. Došen: Novi sultan i njegov begler-beg
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Siječanj 2021 13:00
U Turskoj je u posliednjih šezdeset godina bilo nekoliko pučeva i vojnih intervencija koje su usliedile svaki put kad su sliedbenici Mustafe Kemala “Atatürka” osjetili da bi nova vlast mogla ugroziti njihov sekularni etos. Prije neuspjelog puča, koji su 14. srpnja 2016. protiv islamističke vlade “modernog sultana” Tayyipa Erdoğana podigli visoki vojni i civilni uglednici bilo je inajmanje pet pučeva, vojnih memoranduma i intervencija : 1960., 1971., 1980., 1993., 1997.godine.
Modernu Tursku utemeljio je 1923. godine Mustafa Kemal, poznat kao Atatürk (otac Turaka) poslie poraza Otomanskog Carstva u 1. svj. ratu i poslie Verailleskih ugovora 1920. kada je Turcima ostalo samo 15% od njihova Otomanskog imperija. Najteže i najkrvavije bitke bile su one na poluotoku Galipoli protiv Britanske imperijalne vojske, koje su se vodile skoro 11 mjeseci - od 17. veljače 1915. do 9. siječnja 1916., kada je Kemal porazio Britance i natjerao ih na bezglavo povlačenje. Turska je u ovom ratu imala goleme gubitke u ljudstvu. Samo u ovim bitkama za Galipoli bilo je 250.000 poginulih i ranjenih. Računa se da je u 1. svj. ratu u Turskoj, ili bolje reći, u ostatku Otomanskog carstva, što poginulo što umrlo od rana i raznih ratom prouzročenih bolesti živote izgubilo 5 milijuna ljudi. Ali u to treba ubrojiti i milijun i pol Armenaca koje su Turci 1915. na zvjerski način pobili.
Turci se nisu pomirili s Versailleskim “ugovorima”, pa je 1921. u Turskoj podignut ustanak koji je doveo do novih ugovora u Lausanne-i kojima je Turska uspjela povratiti neke izgubljene teritorije i uzpostaviti ove današnje granice, koje, kako izgleda, za novog sultana Tayyipa Erdoğana nisu zadovoljavajuće.
Prije skoro dva desetljeća Erdoğan je došao na vlast u Turskoj najprije 2002. kao premier, a onda kao predsjednik, poslie što je izmienio ustav čime je uglavnom ceremonijalnu funkciju predsjednika pretvorio u funkciju izvršne vlasti.
U godine njegovog sultanskog ponašanja treba ubrojiti i vrieme kad je bio gradonačelnik Istanbula odakle je raznim ekstremnim islamističkim manipulacijama došao na vrh vladajuće kaste koja sve čini kako bi se Tursku vratilo u vrieme prije Atatürka. Za vrieme Erdoğanovog načelnikovanja u Istanbulu je počelo nestajati alkohol, a na ženskim su se glavama pojavili f
hijabi, koje je Atatürk zabranio.
Ako je suditi prema njegovom ponašanju za Erdoğana biti predsjednik ovakve Turske kakva danas izgleda da nije dosta. Njegov ego zahtieva puno više. Radi, kako on smatra, nedostatka karizmatičnog lidera u islamskom svietu on sebe, kao nekada sultani, smatra tim liderom, zaštitnikom i širiteljem islama.
Nema sumnje da Erdoğan želi postati neka vrsta modernog sultana koji će, kako je izjavio u jednim svom govoru, “Turskoj vratiti slavu prošlih vremena”. On želi postati najveći Turčin ikada, veći od sultana Sulejmana Veličanstvenog, veći od Atatürka, veći islamist od Muhameda ibn Abd al Vahaba. On to već zapravo i jest. Predprošle godine završio je u Istanbulu izgradnju Čamlije - džamije od 6.600 kvadratnih metara prostora na kojem istovremeno može klanjati 63.000 Turaka. Nu ni to mu nije bilo dosta pa u srpnju prošle godine drevnu kršćansku katedralu Svete Sofije pretvara u tursku džamiju i prvi ide unju klanjati.
Problem za Erdoğana je što je Atatürk za vrlo veliki broj Turaka više nego heroj. Mnogi ga štuju skoro kako svetca iako je to malo čudna analogija za čovjeka koji je zakonskom odredbom odielio vjeru od državne uprve čime je islamističku Tursku pretvorio u sekularnu državu.
Nadmašiti Atatürka nije baš tako jednostavno i Erdoğan zna da će za postići ono što želi morati učiniti nešto što ni Atatürk nije bio kadar učiniti. Ali on je uvjeren da će uspjeti jer u rukavu ima dva asa. Prvi as je islam. Dok je Atatürk nastojao ukloniti vjeru iz politike, Erdoğan politiku manipulira vjerom i protivno svemu zašto se Atatürk zauzimao pokušava islam vratiti u Tursku kao službenu državnu vjeru. On vjeruje da će mu islamizam kao oružje pomoći konsolidirati neobuzdanu moć koja mu je potrebna u postizanju njegovih grandioznih ciljeva, rezurekcije Otomanskog carstva.
Drugi as je pitanje zemalja koje je Otomansko carstvo izgubilo lausanskim ugovorom 1923. godine. Prema tom ugovoru Turska je morala susjedima vratiti zemlje koje im je otelo Otomansko carstvo, ali Tuci su se uvijek izvlačili izprikama da su etnički Turci u tim zemljama u opasnosti i da ih Turska mora zaštititi. (Tu od Turaka naslieđenu poštapalicu rabiti će, i još uvijek pokušavaju rabiti Srbi, nap. a.). Što su Turci zaboravili napomenuti jest da su oni ti koji su u tim zemljama izveli etničko čišćenje, sustavnim uništavanjem kulturne baštine, spomenika i grobova domicilnog pučanstva i poturčivanjem preostalog kršćanskog naroda koji je poslie pogroma ostao tamo živjeti.
Erdoğan želi ponovno otvoriti Lausanski ugovor jer, kako mnogi vjeruju, za njega bi najveće postignuće bilo proširenje Turske na zemlje koje su nekada bile pod oupacijom Otomanskog Carstva. On za to u tim prostorima traži saveznike među kojima su na prvom mjestu islamisti u Bosni i Hercegovini na čelu s njegovim novim “begler-begom” Bakirom Izetbegovićem, jugopoturicama Filipovićem, Cerićem, Sidranom i drugim novopečenim “Bošnjacima”.
Ali za bilo kakve promiene okvira ugovora poput ovoga treba mnogo vremena i do njih se po kratkom postupku može doći samo ako je Turska spremna za rat poput onoga 1973. u Cipru.
Nu Erdoğan je i za to prije nekoliko godina počeo pripremati teren.
U prosincu 2017. On izjavljuje da neki detalji Lausanskog ugovora nisu jasni i da bi ih se trebalo pojasniti. Tada je na televiziji prikazao zemljovide Turske s granicama u koje su uključeni dielovi Grčke, Bugarske, Armenije, Iraka, Sirije i drugih zemalja koje su bile jednom pod otomanskom okupacijom.
Bazilika Hagia Sofia izgrađena je u 4. stoljeću poslie Krista, izgradio ju je rimski car Justinian. Poslie otomanske okupacije Carigrada 1453. godine turski su je osvajači pretvorili u džamiju. Možda uvjeren da je to ipak bio grieh ili barem pogrieška Atatürk ju je 1935. pretvorio u muzej.
Erdoğanovu odluku da je ponovno pretvori u džamiju mnogi smatraju islamističkim udarom na kršćanstvo ali to je samo jedan dio njegovog “Velikog plana”. Erdoğan se ovim aktom najprije želi Arapima prikazati kao najdostojniji lider koji će stati na čelo Ummaha supra- nacionalne islamske zajednice to jest čitavoga muslimanskog svieta.
Za to on na svakom javnom mjestu glumi velikog vjernika, a njegova supruga kako bi potvrdila njegovu odanost islamu na svim javnim mjestima nosi hijab. On se kao novi zaštitnik Bosne i Bošnjaka pred TV kamerama u Sarajevu klanja zajedno s Bakirom Iztbegovićem i njegovim jugopoturicama čije supruge, koje su do nedavna bile “emancipirane jugoslovenke” sada također glume velike muslimanke i pred kamerama paradiraju prekrivene feredžama.
Erdoğan u posliednje vrieme pokušava sebe prikazati zaštinikom Palestinaca i džamije al-Aksa u Jeruzalemu. On arapskom svietu sebe želi prikazati revnim islamskim vjernikom. To njegovo pozicioniranje je dio paketa njegovih požuda za proširenje Turske barem na veći dio zemalja koje su nekada bile pod okupacijom Otomanskoga Carstva.
Ali, nitko osim Izetbegovića i njegovih “Bošnjaka” nije toliko glup da ne vidi da on, kako ono kažu Englezi, is tryng to have his cake and eat it too, (istovremeno pokušava zadržati svoj kolač i pojesti ga).
Njegova je politika puna kontradikcija. On napr. daje utočište bijesnim vahabistima iz Muslimanskog Bratstva koji su pobjegli ili protjerani iz Egipta, a u Turskoj tolerira pederstvo ili tzv. LGTB zajednicu i dozvoljava operacije za promjenu spola. On tobože napada ISIS teroriste, a istodobno ih pomaže. On želi postati vođa muslimanskog svieta, a nastavlja s zločinima protiv Kurda koji su isto muslimani.
On u svojim govorima neprestano napada Europu i Europljane, a istodobno želi da Turska postane članica EU.
Turskoj nisu potrebne nove džamije. Jedini razlog za izgradnju Čamlije i pretvaranje Hagia Sofije u džamiju je Erdoğanova namjera buđenja islamističkih strasti u arapskim zemljama i Bosni i natjecanje s Saudijskom Arabijom u hegemoniji nad islamskim svietom.
Zanimljivo je da niti jedan od arapskih naroda, niti bilo koji drugi od onih koji su stoljećima bili pod otomanskom okupacijom ne želi Erdoğanovu “zaštitu”. Jedini koji mu ljube skute su novopečeni Bošnjaci okupljeni oko Izetbegovića, koji nakon toliko vremena nestanka Turaka s ovih prostora sebe idalje smatraju turskim podanicima, štićenicima koje će ako opet dođe do rata Turska zaštiti od novih Srebrenica i drugih masovnih pokolja. Good luck!
Gdje su vam bili Turci dok su vas za vrieme onoga predprošloga rata dok su vas četnici, kako se ono begu Zulfikarpašiću pohvalio jedan stari Srbin, “trebili da vam se ni za koren neće znati”? Gdje su vam bili Turci kad su, kako u svome ratnom dnevniku piše partizanski pukovnik Janko Lopičić, svakoga tko je umjesto “Č” izgovorio “Ć” Titini partizani 1945. na mjestu strieljali?
Jesu li Turci za vrieme ovoga prošloga rata primili i hranili one stotine tisuća izbjeglih BiH muslimana? Jesu li Turci od sigurnog pokolja spasili onih 60.000 naroda obkoljenog od četnika u bihaćkoj enklavi? Izetbegović i njegova poturička bagra vrlo dobro znadu tko je u oba prošla rata štitio BiH muslimane, ali umjesto zahvale Izetbegović kaže da je Hrvatska za to njemu i njegovim poturicama dužna milijarde nekakvih “konvertibilnih” t.j. umjetnih novaca. Umjetnih i smiješnih kao što je i njegova kvazi država.
Radi lutanja bezpućima vremena kojima su njihovi predci lutali od dolazka Turaka u Bosnu Izetbegoviću i njegovim Bošnjacima još nije jasno da je Bosna stara hrvatska pokrajina kojom su prije dolazka Turaka vladali samo i jedino hrvatski vladari.
To uz niz ostalih poviestnih dokumenata potvrđuje i onaj u kojem je zapisan govor prvog bosanskog kralja Stjepana Tvrtka Kotromanića 1371. godine, u kojemu on kaže:
“....Jedini sam vladar poslie izumrieća hrvatske narodne dinastije u čijim žilama teče hrvatska krv i koji je pod svojim žezlom okupio većinu Hrvata.
Da bih oslobodio i donju Hrvatsku od tuđina, pokrenuh veliki hrvatski oslobodilački ustanak s braćom Horvatima i Ivanom od Paližne i njegovim crnim vitezovima, da tako Hrvatsko kralljevstvo bude cjelovito od Jadrana pa do Drave i Drine….”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
