Zvonimir R. Došen: Bivši jugooficir blaćenjem branitelja pokušava braniti ratnog dezertera
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Siječanj 2021 13:00
Hrvatska heriona Danka Dražina
Izjave bivšeg jugooficira, kasnije hrvatskog generala, Luke Džanka toliko su me razljutile da ne znam kako bih počeo s demantijem njegovih laži koje on u svezi s MIlanovićevim biegom s proslave Operacije Gusar prošloga tjedna izgovorio na najblatnijem jugokomunističkom portalu Index gdje je kako pišu, “bio voljan prisjetiti se operacije i komentirati pojavljivanje nekolicine osoba s ustaškim i HOS-ovim oznakama, zbog čega je predsjednik Milanović napustio svečanost i naredio vojnom vrhu da ga slijedi:”
Početi ću od tankoga kraja. Haris Došen unuk moga pokojnog brata imao je u Zagrebu svoj taksi servis. U subotu 19. prosinca 2015, izpred noćnog kluba “Sokol” zaustavio ga je jedan mlađi par, muškarac i ženska i rekli mu da ih treba odvesti do gradskog predjela Siget. Primio ih je u taksi i povezao prema određenom mjestu.
Nu prije nego su došli u predjel Novog Zagreba muškarac u zadnjem sjedalu je počeoglasno galamiti i vrieđati. Povod za njegovo reagiranje bila je krunica i slika generala Ante Gotovine koje je Haris još od vremena dok je Gotovina bio u haaškom zatvoru imao obješene na retrovizoru.
“Zašto ta slika? Zašto krunica? Zanima me! Vrijeđate me s time”, nervoznim i povišenim glasom vikao je muškarac. Negdje na polovici puta Haris je zaustavio i naredio izgredniku i njegovoj djevojci da napušte taksi. Jugokomunistički provokator izlazi iz taksija i uz psovke poziva Harisa na fizički obračun. Haris ga opominje da se ne igra jer je on trenirani boksač. Nu jugović se na to oglušio i nasrnuo na Harisa. Okršaj je trajao par sekunda i mrzitelj krunice i Gotovine ležao je na pločniku s razbijenom brnjicom. Došla je policija i sve je skončalo na sudu. Čim je izgrednik izjavio da je on novinar Indexa ‘narodni sud’ je Harisa proglasio krivim i kaznio s 700 kuna globe. Kako mi je kasnije sam rekao, Haris je kad je saznao kome je razbio brnjicu tih 700 kuna odmah s veseljem uplatio.
Tom Indeksu čiji je vlastnik degenerirano jugokomunističko kurvino kopile Matija Babić, general Luka Džanko daje interwiev u kojem iznosi hrpu bezočnih laži među kojia su i ove:
“Tuđman nas je pozvao na sastanak i naredio da se HOS rasformira i nakon toga nije bilo nijedne HOS-ove oznake na južnom bojištu. Operaciju Gusar smo planirali s domaćim snagama.” Nu generale, istina je da Tuđman nije tražio da se HOS rasformira, niti da se ukinu specijalne jedinice, kao napr. Bojna Kralj Tomislav, to su zahtievali jugooznaši i udbaši Manolić, Boljkovac, Mesić i vi jugooficiri.
“Tek nekoliko mjeseci po oslobađanju Maslenice kada je trebalo odmoriti vojnike, tražili smo jedinicu koja bi ih zamijenila i javio se Marko Skejo pa smo ih poslali na vis Sveti Luka gdje su se odlično držali i dali veliki doprinos. Gotovina je rekao da će tko se bude igrao s oznakama HOS-a dobiti nogom u guzicu”, kaže za Index Luka Žanko. Najvjerojatnije je da je Gotovina radi tog Hos-ovog odličnog držanja i velikog doprinosa tu prietnju uputio vama jugooficirima.
A što je u svemu tome istina a što zlonamjerna laž još jednoga jugooficira može se vidjeti u ovom dielu moga članka objavljenog na Braniteljskom radiju i u Dragovoljcu 2015. godine.:
(…) Od dragovoljaca i ranjenika iz zadarske HVIDRA-e dobio sam knjigu - Operacija Maslenica- Sjećanja Sudionika - koja je nedavno izašla iz tiska, a u kojoj su detaljno opisana herojstva i žrtve svih hrvatskih ratnika u pripremama, za vrieme i poslie oslobađanja Novskog Ždrila i zadarskog zaleđa.
Prije nego prieđem na glavna poglavlja u kojima su detaljno opisane pripreme i izvođenje operacije “Gusar” odnosno “Maslenica”, te herojstva, izpaštanja i žrtve pripadnika svih jedinica Hrvatske vojske i policije, bez iznimke, ovdje ću navesti nešto od onoga što u ovoj knjizi piše o herojstvima jedne hrvatske dragovoljačke postrojbe. Prema izjavama preživjelih sudionika najteže i najkrvavije bitke vodilesu se ne za vrieme same operacije, nego poslie nje kad su četnici svim silama pokušali povratiti izgubljene prostore. Tada se najviše krvarilo i ginulo.
O stvarnim događajima za vrieme i poslie ove Operacije do sada je vrlo malo pisano i govoreno tako da osim onih koji su u njoj aktivno sudjelovali mnogi malo znadu o razlozima za koje je usliedila, kako dugo je trajala, što se s njom postiglo i što je usliedilo poslie njezina završetka. Za to sam za ovu emisiju uzeo štivo iz sredine knjige, jer tu su opisana herojstva dragovoljačke postrojbe čijim su palim ratnicima mizerni jugokomunistički banditi nedavno u Splitu oskvrnuli spomenik:
“Deveta bojna HOS-a bila je samostalna jedinica 114. brigade Hrvatske vojske. Postrojba je tako ustrojena nakon što je čelnik HSP-a Dobroslav Paraga zapovjednikom postrojbe imenovao Marka Skeju. On je okupio razštrkane pripadnike IX. bojne HOS-a koji su djelovali kao zasebni vodovi i desetine u ostalim postrojbama Hrvatske vojske na području Dalmacije pa je kao tako sjedinjena postrojba u srpnju 1992. službeno uključena u 114. brigadu Hrvatske vojske.
Postrojba je zadržala svoj naziv, svoje oznake i, iako podređena zapovjedništvu 114. brigade, imala je određenu autonomiju u djelovanju.
“U vrijeme operacije “Maslenica” postrojba je držala položaje na Južnom bojištu, nu kako je poslie završetka Operacije srbska strana pokrenula veliki protunapad, brigadir Ante Gotovina zapovjedio je da se postrojba izmjesti u zadarsko zaleđe.
Imao je za to i razlog jer je IX. bojna HOS-a bila postrojba itekako spremna za pješačke okršaje. Tko je činio postrojbu ( u tom razdoblju odprilike 130 vojnika ) i kako je pristigla u Škabrnju”, objašnjava njezin zapovjednik pukovnik Marko Skejo.
“Kategorija ljudi u IX. bojni HOS-a , ja ih nazivam malo kroz šalu, to su bili “vučjaci”, to su bili odani dragovoljci iz pravih hrvatskih obitelji i jedan dio “legionara”, stranaca.
Kroz IX. bojnu HOS-a prošlo je gotovo 60 legionara. Uglavnom ih je bilo od 10 do 15 koji su stalno ratovali s nami.
Dominirali su Irci, bilo je Španjolaca, Engleza, Francuza, bilo je Nijemaca, Poljaka, Skandinavaca, bio je čak i jedan Nizozemac, pa jedan iz Ukrajine, pa i Rus jedan, i tako.
Naravno, poseban među njima bio je Irac Tom Crowley.
Inače, IX. bojna HOS-a, mi smo pristupili 114. motoriziranoj brigadi Split.
Imali smo apsolutno iste tretmane kao i ostala vojska, bili smo u ustroju, išli smo na bojišnice isto kao i oni. Međutim, gospodin Gotovina, naš general, vitez, on je 27. siječnja zvao osobno mene u zapovjedništvo 114. brigade na Popovu polju, u dubrovačkom zaleđu.
I zapovjedniku Klancu, koji je bio tada zapovjednik 114. brigade, general Gotovina dao je zapovijed da popuni našu liniju koju smo držali na Popovu polju, a da nas izvuče. Razgovarao je sa mnom, rekao da moramo doći na zadarsko područje, konkretno u Škabrnju.”
(Kako ćemo vidjeti u zapisima sudionika koji sliede najteže i najkrvavije bitke vodit će se poslie završetka Operacije kad će četnici svim svojim snagama pokušati ponovno osvojiti izgubljene teritorije.nap. a.).
“Ja sam mu rekao da nema problema. Da ne ispadnem sad prepotentan, mi nismo birali ratišta. Zapovijed smo poštivali i išli smo onako sa srcem, s voljom, jer znamo zašto smo došli, zašto smo tu.Ja sam mu odgovorio da što se tiče ljudstva, da nema problema, ali da smo slabo naoružani i da bi trebalo još dopuniti opremu i municiju.
On mi je obećao da će sve riješiti, da dođemo.
Tako, mi smo se izmjestili, došli smo u Split sutra. Znači 28. siječnja, popodne oko 4 sata došli smo u Sukošan.
U Sukošanu smo dobili popunu municije i doveli su nas do Prkosa.
Iz Prkosa u 11 sati noću dovela nas je jedna ženska osoba, izviđač, Danka se zvala. Gledajući te noći tu mladu ženu koja nas je vodila od Prkosa do Škabrnje, ja sam bio na čelu postrojbe, ona me duboko dirnula.
Kad se sjetim te žene koja ide u noć , kako je gazila da smo je jedva stizali.
Ja joj odajem sve vojne počasti za hrabrost i volju, pogotovo kad se sjetim kako su određeni ljudi bježali preko granice, krili se i nisu se odazvali u trenutku kad je hrvatski narod imao povijesnu šansu za obraniti stvorenu državu.”
(Ti danas vladaju Hrvatskom i kroje pravdu braniteljima, nap. a.)
“Danka Dražina jedna je od brojnih žena koje su sudjelovale u Domovinskom ratu.
Kao mlada studentica zanemarila je vlastitu sigurnost i priključila se vojsci, isprva kao medicinska ispomoć, potom kao vojnik.
Za vrijeme napada na Škabrnju 1991. uspjela je spasiti glavu, iako mnogi njezini suseljani i bliža rodbina nisu, te se aktivno uključila u redove Hrvatske vojske:
“S drugim mladićima iz Škabrnje čuvali smo liniju razgraničenja u Prkosu”, kaže Danka. “Iako je došao UN, potpisano je primirje, bilo je jako opasno, dosta se ginulo, ljudi su stalno ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana i do temelja srušena crkva u Škabrnji.Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do danas nisu pronađena.
Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preostalim civilima, nad petnaestak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo...
Mogu reći da su mnogi 1992. dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda, ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo više ljudi bilo je u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička podpora.
Zato me malo smeta kad se govori posprdnim tonom: ”domobrani”.
Jer svašta smo prošli i odradili cijele ’92., a posebno ’93. godine za vijeme operacije “Maslenica”. Mi smo prvi s pripadnicima specijalnih postrojbi “Zrinski”, ušli u Škabrnju, isti dan smo imali teških stradavanja i pogibija. Samo što nas je bilo jako malo.
Kasnije su drugi došli, a nažalost je tad izgubljena i Ražovljeva glava.
Kasnije sam uvela HOS-ovce u selo. Kako, zašto žena, o tome ne bih. Znala sam teren, bila sam izviđač, bila je to moja dužnost prema Škabrnji.
HOS-ovci, oni su jedna posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što ulaze, a to što rade činili su bezkompromisno!
Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pretvorilo u danonoćne borbe. Posebno iznenađujuće, jer kružile su priče o raspuštenosti i samovolji HOS-ovaca, bilo je njihovo ponašanje.
Mogu potvrditi da su bili najdiscipliniranija postrojba s kojom sam se susrela na bojištu i da su brzo odstranili par onih koji su se problematično ponašali.
”HOS-ovci se također rado sjećaju Danke, kao i nekoliko mladih Škabrnjana koji su imali hrabrosti pomagati im u obrani, posebno maloljetnih Tome i Mate Ražova.
Marko Skejo o tome kaže: “Nisam mogao vjerovati kad smo došli u Prkos.
Kažu: “Ona će vas voditi u Škabrnju.” Vani skoro pola noći, ružno vrijeme, a ispred nas mlada žena, skoro dijete, gazi kao marinac i vodi nas u vučju jazbinu.
Moram priznati da me je zasramila.
Rekao sam sebi da kako god bilo u toj Škabrnji, nema šanse da odstupimo ako ova cura ima toliko srce. A vjerujte mi da se u Škabrnju nisu usudili prići mnoge “muškarčine”.
Posebna je to žena, sama njena pojava dala nam je motiv, koliko god je bio jezovit ulazak u takvo mjesto.
Uglavnom, iako niko od nas nije bija do tada u Škabrnji, ulazimo i u kući nalazimo 12 ljudi specijalnih postrojbi Glavnog stožera, mislim od Filipovića.Držali su što su mogli, a zapravo Škabrnja nije bila ničija. Jedan mi se predstavija da je on zapovjednik te trupe, vidio sam da slabo govori hrvatski, mislim da mi je reka da je u Americi živio, doša je ovdi jer da su njegovi isto iz ovih krajeva i tako je došao u rat.
Oni su tamo dva dana u okruženju bili, pred zoru su otišli, a ujutro smo napokon vidjeli što je i kolika je Škabrnja.To je 5 tisuća i 200 metara dugo selo. Ulovila me nelagoda jer zna sam da nemam dovoljno ljudi za pokrit tu liniju.Mi smo u svitaj zore već nadzirali konture Škabrnje i odma smo napravili rasporede straže i aktivnu obranu.
Uglavnom, mi smo imali zapovjednike grupa po četiri-pet ljudi , to su već bili prekaljeni bojovnici.”
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
