Zvonimir R. Došen: Semper fidelis - semper paratus!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Veljača 2021 13:00
Ovo su heroji koji su svojom hrabrošću prkosili strahu, koji su dosljednim vršenjem svoje dužnosti izazivali subinu, koji su u ime domoljublja i vojničke časti prezreli kompromis i sa samom smrću.
Nothing is more destructive of respect for the government and the law of the land than passing laws which cannot be enforced. ( Ništa nije pogubnije za poštivanje vlade i zakona jedne zemlje od propisivanja zakona koji se ne mogu nasilno provoditi.) Albert Einstein
Nastavak iz knjige ‘Operacija Maslenica’ :
“…..Još precizniji opis prvih dana HOS-a u Škabrnji pružio je dozapovjednik postrojbe Iko Vuletić. Naime, HOS-ovci su požurili zauzeti položaje u selu i stoga je u Škabrnju prvo ušao samo dio postrojbe, 23 borca.
Ostatak pješaka, minobacačka skupina i logistika, ukupno 128 ljudi, tek su u skupinama pristizali do sela Prkos, a Marko Skejo ih je morao uvezati i često prometovati od okružene Škabrnje do Zapovjedništva u Zadru.
Vuletić, koji je na engleskom dao izjavu BBC-u, prije polaska u Škabrnju, s tomom Crowleyem i Markom Skejom postavio je obranu sela:
“Prvo smo se odlučili zaštititi, potom vidjeti što se događa na Ražovljevoj glavi jer selo je rasuto na pet-šest kilometara između Nadina i Zemunika Gornjeg.
Postoje zaseoci Ambar i Istok, oni spadaju pod Škabrnju, no bili su u rukama neprijatelja.
Odmah smo se složili u “piramidu”, u trokut i sami sebi načinili tvrđavu unutar Škabrnje. Ostavili smo jedan golemi prostor ispred sebe, a prema Nadinu nismo držali ništa. U toj našoj “tvrđavi” zbili smo se u nekoj kući na svakih 100 metara.
Između kuća, na sredinama tog trokuta postavili smo “televizije” , a ceste su bile nakrcane tenkovskim minama, uz dodatak pješačkih mina, poteznih mina “pašteta”, svega na čemu smo zapravo inzistirali i što su nam iz Zadra poslali.
Kad su i ostali HOS-ovci pristigli, mi smo samo proširili taj trokut na jedno puno veće područje, ali ne i cijelo selo, i tako si ostavili jednu odstupnicu, nesiguran put prema Prkosu...
Prvo smo zauzeli dominantne kuće, tavane i krovišta kako bi mogli pratiti pokrete neprijatelja. I bilo nam je jako bitno da oni primjete naša gibanja, da se stalno gibamo i da misle da nas ima sto dvista, jer ako oni shvate da nas ina 23, onda je samo pitanje dana kad će nas zaskočiti.
Trebalo im je utjerati straha u kosti i zato smo od početka puno radili s minama prema njihovom području.
Kada smo nakon dva-tri dana vidjeli točno gdje smo i u što smo ušli , a zapravo smo mi bili zarobljeni, odlučili smo ih terorizirati.
Nisu to bili otvoreni, pa čak ni veći diverzantski napadi, već smo ih naprosto ubijali u pojam gibanjima i miniranjem terena.”
Kada se cjelokupna postrojba okupila, kada je u selu bilo nešto više od 80 HOS-ovaca (manji dio topničke podrške ostao je u Prkosu), valjalo je nekako riješiti i problem prometovanja, naravno jedino mogućeg po noći bez svjetala.
Naime, čim su neprijatelji uočili da Škabrnju drži jedna izrazito aktivna postrojba, izveli su dva tenka M-84 kojima su nadzirali cestu prema Prkosu.
“Oni su izveli tenkove kraj Ambara i Istoka, prvo jedan tenk, pa drugi i uputili su ga ka kapeli Svetog Jure koja se nalazila između Prkosa i Škabrnje.
To je bio jedini put kojim se moglo doći u Škabrnju, ta asfaltirana cesta, a sve drugo je bilo minirano, kompletno polje između Škabrnje i Prkosa.
I mi smo se dva dana vozili kao mulci da vidimo može li tenk direktno pogoditi auto. Kada bi se iz Škabrnje zaletili, podigli bi do te kapelice brzinu do nekih 90 km na sat, više nismo mogli zbog okuka, i granate bi svaki put padale ili ispred ili iza metar do dva.
Srećom, kada smo se vraćali iz Prkosa, mogli smo se većom brzinom voziti i tu nam nisu mogli ništa. I tako, par dana uvijek ista procedura, čim primjete auto uvijek bi ga tri granate, obavezno tri, “sljedovale” takoreć rafalno.
Mi smo tih nekoliko slaloma Land Roverom morali odvoziti, jer smo morali saznati da li u slučaju napada možemo dobiti pomoć i možemo li izvlačiti ranjenike.
Naravno, morali smo reagirati dati im do znanja da su nepoželjni i da je bolje po njih da se maknu. Počeli smo se još više gibati, još više minirati, sve ne bi li vidjeli koliko im se krećemo u dubinu i da misle da nas je sila u Škabrnji.
Dobru obranu do dolaska ostatka postrojbe uspjeli smo organizirati i zbog nedostataka protivničke strane.
Iskoristili smo činjenicu da je Škabrnja na samom početku veljače bila pomoćni smjer napada, dok je svoje najjače snage neprijatelj isprva usmjerio na Kašić, a potom prema Novigradu.”
Za to vrijeme zapovjednik Marko Skejo organizirao je logističku podršku vrlo vješto. Osigurao je prijeko potrebno streljivo i opremu te na lukav način osmislio kako organizirati prehranu:
“Zapovjedništvo je bilo na ulazu u selo, kako se dolazi iz Prkosa. Nismo mogli uzeti cijelo selo, nismo imali toliko ljudi.
Uzeli smo do Ambara, znači prema selu Istok, to je Gornji Zemunik, mi smo tamo uzeli negdi cirka kilometar i po.
I uzeli smo 500 metara prema sjeveru, znači prema Ražovljevoj glavi, odnosno Biljanima. Cestovni ulaz u selo iz pravca Prkosa bio je jedini prolaz, odnosno izlaz za vojsku. Sve ostalo na tom području bilo je minirano. Faktički, mi smo bili u mišolovci. Kritična opasnost dolazila je s Ražovljeve glave i Biljana, gdje im je bilo uporište….”
Čast svim hrabrim domoljubima poput Andrije Matijaša i njemu sličnih, ali dok su bojovnici IX.bojne HOS-a 43 dana krvarili i ginuli braneći Škabrnju dobar broj onih jugooficira koji su prije ili kasnije prešli na hrvatsku stranu sjedili su negdje u ‘zapovijednom mjestu’ i, kao onaj bivši jugooficir G. Štimić ‘Zvekan’, kojeg u knjizi ‘Svijetlo ispod sjene’ opisuje bivši dozapovjednik specijalne diverzantske bojne ‘Kralj Tomislav’ Jadranko Kaleb, štapićem na topografskoj karti pokazivali, ‘ovde, ovde i ovde’.
Zvekan danas vjerojatno uz Miljavca idruge sjedi u Generalskom zboru i uz visoku mirovinu bere i plaću Milanovićevog i Plenkovićevog savjetnika za sigurnost.
Mijo Matešić svjedoči koliko su teški bili uvjeti za boravak, posebno zadnje razdoblje u obrani Škabrnje:
“Sam teren ko teren, Škabrnja, mislim da mi je bila najteži u životu.
43 dana psihičkog i fizičkog napora, neopisivo.
Svakodnevna granatiranja, manjak ljudi, nespavanje. Higijenski uvjeti nikakvi, voda se donosila u bocama po noći, s tim smo se kupali, umivali, prali ruke i tako. Teško, jako teško. Škabrnja je bila s tri strane okružena i teren je bija težak. Tu je na stotine granata dnevno.
Možda je najteže bilo to čekanje kad će konačno navaliti. Svaki dan. Svaki dan, jer oni su svaki dan pomalo, sad s jedne, sad s druge strane pokušavali.
Nikad nisi zna s koje će strane. A mi smo bili svjesni da nas je malo.
Ipak, nešto što je u nama bilo, mislim da bi poginuli do zadnjega, a da nikad ne bi pustili Škabrnju. Nikad!
Radi prijašnjih događaja koje su četnici napravili, radi prijatelja, radi ljudi, mislim da bi svi izginili, al da se nikad ne bi povukli.
U svom izkazu hosovac Trzezbor Piekutowski, koji je iz Poljske došao braniti Hrvatsku, kaže:
“Mi smo Škabrnju držali van granica ljudske izdržljivosti, nismo se kupali ni presvlačili. Za to vrijeme radili smo puno, momci su napravili jednu veliku diverziju prema Ambaru. Iz toga se , po meni, moglo iskoristiti stvar za daljnje napredovanje prena Gornjem Zemuniku, ali nas nitko nije pratio.
Istovremeno oni su sve jače navaljivali i uporno su slali sve bolje postrojbe.
Dolazile su nas probijati razne specijalne postrojbe, od bahatih “arkanovaca” do onih kapetana Dragana. Mi više nismo mogli. Nakon 40-ak dana napokon je dogovoreno da se odlazimo na tri dana okupati i odmoriti, te da se vraćamo natrag.
Za to vrijeme Škabrnju su nam trebali pričuvati specijalci neke postrojbe Glavnog stožera. Specijalci su stigli u sjajnim uniformama, borbenih prsluka visoke kvalitete, utrenirani, uz pratnju grupe domobrana.
Mi smo pored njih izgledali kao kotlovođe, crni od prljavštine, poderani i smrdljivi.
Objasnili smo im sustav “televizija”, način na koji u slučaju prejakog napada mogu opet vratiti selo, objašnjavali smo im da su u velikoj opasnosti.
Otišli smo se okupati, no trećeg dana nismo se imali više gdje vratiti. Škabrnja je pala. Odgovorni nisu kontrolirali mine, sve žice su im od “televizija” presjekli i poskidali potezne mine, te su na kraju nastradali upravo, ni krivi ni dužni, domaći domobrani.”
HOS-ovcima je gubitak Škabrnje bio težak udarac. Jedno duže vrijeme ostali su držati položaje u Prkosu i imali nove okršaje drugačijeg karaktera.
Unatoč tome što su polučili jednu od najvećih i najbolje odrađenih diverzija Domovinskog rata, unatoč uistinu impresivnom podatku o 43 dana bez smjene što su držali Škabrnju, priča o ulozi IX. bojne HOS-a u obrani Škabrnje nakon okončanja rata naprosto je izbrisana iz kolektivne memorije.”
Kako sam već naveo, čast svim bivšim jugoslavenskim, kasnije hrvatskim častnicima koji su častno vršili svoju dužnost u obrani Hrvatske od jugokomunističke i velikosrbske agresije, ali svaki onaj koji bez obzira na njegov čin, položaj i političko mišljenje, može išta lošega reći za ove hrvatske hrvatske branitelje, najblaže rečeno, nije pošten čovjek.
A oni koji bilo radi ‘političke korektnosti’, uljudbenosti, pristojnosti, samopromocije, ljubomore ili bilo iz kojih drugih razloga pokušavaju s raznim Stankovićima, Indexima, Jutarnjim i drugim jugokomunističkim eksponentima degradirati ove najhrabrije hrvatske ratnike, sviestno se stavljaju na stranu onih koji već 30 godina sustavno podkopavaju temelje hrvatske države.
Bez obzira na to o komu je ovdje rieč, onaj tko na bilo čiji pokušaj obtuživanja, blaćenja ili omalovažavanja ovih častnih hrvatskih branitelja najoštrije ne reagira nije ni častan čovjek, ni domoljub. A svi oni koji bi htjeli zabraniti insignije pod kojim su se ovi hrvatski heroji borili izdajnici su i neprijatelji Hrvatske i hrvatskog naroda. S njima se nema što razgovarati. S njima treba postupiti točno onako kako su njihovi jugokomunistički predci poslie završetka 2.svj. rata postupali s onima koje su smatrali svojim neprijateljima.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
