Zvonimir R. Došen: Bitka za Višegrad - Još jedna pouka za “Bošnjake”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Veljača 2021 12:56
Prije svoje smrti ustaški stožernik Huma i tajnik velike župe Vrhbosna, dipl. pravnik Stjepan “Šćepa” Barbarić (1912. -1974.) napisao je ovaj članak, u kojem opisuje jedan od groznih četničkih zločina i junaštvo hrvatskih branitelja -muslimana i katolika:
“U zakonskoj odredbio velikim župama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je između ostalog određeno da dva-put godišnje jedan viši činovnik velikožupske oblasti mora pregledati poslovanje kotarskih oblasti na svojem području. Na ternelju toga veliki župan Vrhbosne, Ismetbeg Gavran-Kapetanović, nekadanji narodni zastupnik Kulenovićeve stranke, a tada član Hrvatskog Državnog Sabora, odredio me je krajem jesenigodine 1942. da izvršim pregled poslovanja kotareva Goražde iVišegrad.Već sutradan nakon primljenog naloga odputovao sam vlakom prema hrvatskoj iztočnoj granici legendarnoj Drini. Vlak je, ostavivši ponosno šeher Sarajevo, vijugao dolinom Miljacke, Podromanijom i Jahorinom te se probijao kroz tunele,hitreći između jelika i borika ukrašenih sniegom.
Prvi vagon doparnog stroja bio je oklopni, s desetak hrvatskih vojnika naoružanih težkim i lakim strojnicama, jednim topom malog kalibrai protuzrakoplovnom strojnicom.. Na postajama i uz željezničku prugu vide se osim željezničkog osoblja i borci hrvatskih oružanih snaga:
ustaše i dofnobrani. U vlaku odjekuje pjesma Hrvatskoj, Poglavniku i oružju :
“Na vrh gore Romanije ustaški se barjak vije, razvili ga hrabri borci sve ustaše dobrovoljci!”
Kad smo stigli do željezničke postaje Uštiprača nisam htioputovati vlakom do Goražda, već se s pratnjom uputih pješicedo tog mjesta, kako bih osobno mogao porazgovoriti sa žiteljima i braniteljima ovog kraja. Snieg škripi pod čizmama: Nailazimo na obhodnje domobrana 13. pješačke pukovnije, kojomzapovieda tadanji pukovnik Gaščić. Pripadnici ove pukovnije su prije bili na dužnosti u Mostaru, te sam našao mnoge poznate, pa i daljnje ibliže rođake.
Većinom su to kršni momci,visoki i koštunjavi, otvrdnuli od borbi,zime i vjetra. Rekli sumi da su dobro, jedino su malo žalostni što nisu u borbi. Napoložajima rukom razgrću snieg, a zatim petama razbljaju led,kako bi mogli natopiti svoj dvopek i jesti ga. Nu svi su vedra irumena lica. Pjevaju gange : “Oj Hrvatska poginut ću za te, pod zastavom Poglavnika Ante!”
To su braća i rodjaci onih ustaša iz Mostarske bojne što jeljetos ratovala na Kozari. Išla je iz Mostara u Jajce,aiz Jajca naKozaru. Na početku je u borbama sudjelovala malo, po se nje-zini borci pobuniše - jer da su oni “došli da se bore, a ne dasjede kao kakve stare babe u pozadini..." Takav je bio duhslavnih Hrvatskih Oružanih Snaga.Nakon posjete pukovniku Gaščiću, koji nas je vrlo liepoprimio te obavljenog pregleda u Gorždu, krećemo prema opje-vanom gradu Višegraduna Drini - međi dvaju svietova. Ustašei domobrani pjevaju : “Pružila se preko Drine žica, ta ježica hrvacka granica. Čuvaju j je hrabri graničari, graničari braća muslimani…”
Čitav je ovaj kraj iztočne Bosne preživio težke borbe s četnicima i njihove strahovite pokolje, posebno Vičegrad. Nasve strane vide se tragovi hrvatsko-srbskog rata: bunkeri, rovovi, popaljene kuće i groblja. U kolovozu l94l. četnici, koji suvelikim dielom bili došli iz Srbije, podigli su ustanak u iztočnojBosni, prisilivši jedan dio pravoslavnog pučanstva da im se pri-druži. Bili su vrlo dobro naonržani strojnicama i bacačima, akod Višegrada su imali i dva protuoklopna topa od 20 mm. Ovosu oružje uzeli iz tajnrh skrovišta bivše jugoslavenske vojske poplaninama, a djelomično su ga dobili od Nedićeve Srpske državne straže. U listopadu l94l . nekoliko tisuća četnika podzapovjedničtvom zloglasnog žandarskog majora Jezdimira Dan-gića -Dražinog zamjenika za iztočnu Bosnu- napalo je i sam Višegrad. Gradi okolicu su branile dvie bojne: l. bojna 4.pješačke pukovnije pod zapovjedničtvom dopukovnika Zdenka Begića, 3. bojna Vojne Krajine i oružnici pod zapovjedničtvom dopukovnika Kneževića. Domobrani "Begićeve bojne” -kako su je svi zvali - bili su uglavnom Hrvati muslimani, s nešto častnika i dočastnika Slavonaca. Ovim se borcima pridružilajedna manja skupina boraca Sandžadke vojnice, pod zapovjednčctvom junačkog poručnika Amira Ploskića s Pretiše tenešto mjestnih ustaša. Svega skupa oko 800 do 900 boraca.Kao u narodnoj pjesmi obsada Višegrada trajala je 72 dana.
Dangić je u trenutku kada je čuo da je braniteljima ponestajalo strieljiva i hrane poslao trinaest hrvatskih seljaka -muslimana i katolika- da odnesudopukovniku Begiću ultimatum, prema kojemuima Višegradpredati četnicima u roku od 24 sata,ako neće sa svojim braniteljima doživjeti sudbinu donosioca poruke.
Ovi su bili takorekuć goli poslani po ciičj zimi, svezani jedan za drugoga žicom. Svima, osim predvodniku, bile su izvađene oči, dok je ovome bilo ostavljeno samo jedno oko, da ih može voditi.
Kad je dopukovnik vidio taj prizor, poručio je Dangiću danjega i njegove četnike ne smatra više ni borcima, ni ljudima, nego banditima najgore vrste i da će ih stići pravednakazna. Od tada je svakog četnika uhvaćenog u borbi ili s oružjem u ruci sudio vojni prieki sud nasmrt. Nu nije se dozvoljavalo nikakvo zlostavljanje ili mučenje.Satnik Tutić bi im svakom podielio po jednu smotku- pa kad bi zadnji dovršio pušenje, to bi bio znak za početak izvršenja kazne. To je bila glasovita "Tutićeva cigareta" ...Hrvatske snage su odbile četiri velika i množtvo manjih četničkih napadaja na Višsegrad i u protuudaru zarobrle četničku zastavu izaplienile nekoliko strojnica i množtvo pušaka.
Nekoliko stotina četnika platilo je glavom svoj uzaludni pokušaj zauzimanja “Hrvatskog Alkazarana Drini”.Za vrieme borbi pokazao je veliku neustrašivost jedan muslimanski hodža, koji je u prvim rovovima bodrio domobrane,oružnike i ustaše, pa iako nenaoružan predovdio i juriše s uzvikom Allahu na ustima, kojeg su prihvaćali svi borci bez obzira na vjeroizpoviest. Pod četničkom vatrom pokapao je jednako poglnule borce muslimanekao i katolike. Nakon obavljenog pregleda u kotarskoj oblastiu Višegradu, održana je narodna skupština, na kojoj je naiznačajniji govomik bio baš taj junački hodža. Zapamtio sam dionjegovog govora, koje sada popunjam točnim navađanjem Kur-ana častnog i drugih vrela: “Što ću vam ja puno govoriti” - započeo je hodža. “Ovđe govori D r i n a. Ovđe neka govori sama Rieč Proroka Muhameda alejhiselama (od Boga pozdravljenog), koji je ljudima svihnarodnosti i svih vjera prenio rieč Allaha Milostivog:
Ljubiti Domovinu - to je jedan od sastavnih dielova vjere (Hadis)..Mi smo svakom narodu učinili njegov posao zamamnim (Kur'an VI: 108)..Razdielili srno vas u narode i plemena, da se medjusobno razpoznajete. Najpobožniji među vama pred Bogom je njiplemenitji (LL:94:95)..Bog vam samozabranjuje uzimati za prijatelje one koji vas izgone izvaše Domovine i koji druge pomažu da vas izagnaju. Oni, koji ih držesvojim prijateljima na istom su stupnju kao i nasilnici. Neklonite duhom, nežalostite se; ta vi ste kao vjernici jači. Akoste ranjivi vi, ranjivi su i oni. Ratnaje sreća naizmjenična. Borite se na Božjem putu istinski i predano (XXII:39)...Rat je dopušten napadnutima i potlačenima, onima koje protjeiruju iz njihovih domova samo zato što govore: Našje Bog Allah - (XXII:39)..Poslaniče, bodri muslimane na borbu. A ako vasbude sto, pobiedit ćete tisuću nevjernika, jer su oni narod kojine shvaća. Bog je sa strpljivim (Sura Enfal)...Čuvajte se klevete ucviljenog, pa ma tko on bio,musliman ili nemusliman. Najbolji je čovjek onaj tko drugim ljudima koristi. Musliman je dužan poštivati prava svoje žene kršćanke i ne smije nikadasmetati njezilirn vjerskim obredima. On je dužan pomoći i doprinieti gradnji i popravcima niezine crkve i pobožnih ustanova (Hadis)….”
Tako je zborio hodža na Vječnoj granici Drini..”
Da, ta ko je govorio musliman kojega vjera nije odnarodila kao ove današnje Izetbegovićeve, Filipovićeve i Cerićeve “Bošnjake” koji kao i oni Selimovićevi najzamršeniji ljudi na svietu s kojima se historija još uvijek poigrava jer su do jučer bili ono što danas žele zaboraviti i s nejasnim osjećajem stida zbog svoga podrietla i krivice zbog odpadništva ne smiju gledati unazad, a nemaju kuda gledati unapried.
Dangićevi četnici su u to vrieme bili pod protektoratom Hitlerovog zapoviednog generala u Srbiji, Paula Badera, a pri koncu rata većina njih je mahom prešla u partizane gdje su zajedno nastavili s masovnim likvidacijama hrvatskog muslimanskog i katoličkog pučanstva. Jedini muslimani koji su 1945. ostali u Višegradu bila je šačica onih izdajnika koji su se pridružili partizanima. Nešto ih se kroz godine vratilo na zgarišta svojih domova. Gotovo sve te muslimane i katolike, uključujući i one koji su s njima šurovali, sinovi i unuci Dangićevih četnika i Titinih partizana su 1992. godine ili su poklali ili prognali iz Višegrada. Danas u njemu s četničkim šubarama na glavi orgijaju podivljali vlaški i srbski razbojnici i uz svoje primitivne gusle pjevaju - Drinom će opet teći krv.
Bilo je šest braće Barbarića: Šćepa, Jakov, Petar, Vicko, Miljenko, šestom se ne sjećam imena.
Kad je 10. travnja 1941. proglašena uzpostava Nezavisne Države Hrvatske sva šestorica su se dragovoljno uključila u njezinu obranu. Trojica su za nju položili svoje živote.
Vicko je kao mladi ustaški poručnik poginuo braneći Gospić. Poginuo je na jednom brdašcu između Ličkog Novog i Novosela, blizu ceste Gospić-Kalobag. Stotine puta sam u mojim mladim danima prošao pokraj toga brdašca. Petar je kao Križar poginuo 1946. kod Lovinca u Liki. Šćepa, Jakov i Miljenko su se uspjeli povući i otići u Argentinu, a onaj šesti je umro ili ubijen u jednom od komunističkih logora. Šćepa je 1974. umro u Argentini. Desetak godinaprije Šćepine smrti Jakov i, tada već liečnik patolog, Miljenko preselili su u Sjevernu Ameriku - Jakov u Kanadu, a Miljenko u Ujedinjene Američke Države.
Zuvijek će mi ostati u sjećanju moj prvi sastanak s ustaškim bojnikom Jakovom Barbarićem. Bilo je to 1963. godine. Jakov, koji je tada bio šef vojnog ureda Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, najprije je došao u Lackawanu kod povjerenika Ragiba Zukića.
Lackawana je gradić u saveznoj državi New York, nedaleko od Buffala. Jakov je uz ostale dužnosti bio i glavni urednik revije “Usaša” koja se tada tiskala u Argentini. Ja sam u Reviji povremeno pisao članke. Ragib mi je javio da će u crkvenoj dvorani u Lackavani biti priređen banket i da dođem ako ikako mogu, jer bi me Jakov želio vidjeti. Iako je Lackawana od Hamiltona udaljena svega nekih 110 km, pošto onda još nisam imao ni auto, ni kanadsko državljanstvo nije bilo lako udovoljiti Jakovljevoj - i mojoj - želji.
Nu ipak sam se snašao. Za kanadsko državljanstvo se onda dobivalo dva dokumenta: izkaznica sa slikom i jedna potvrda (cetrificate) bez slike. U ono vrieme kontrola na granici između Kanade i USA bila je samo pro forma, pa si mogao prelaziti s bilo kojim dokumentom, a u najviše slučajeve graničari nisu ih ni tražili. Nekoliko naših ljudi koji su već imali svoja auta spremali su se u Lackawanu i pozvali me da pođem s njima. Ja sam od jednoga prijatelja posudio onaj certifikat bez slike i sve je bilo spremno. Kad smo u Fort Erie došli na granicu nitko nije tražio papire, samo je stražar upitao kud idemo i zaželio nam - Good night.
Kad je naša grupa ušla u dvoranu, koja je već bila puna, kao da nas je neki nevidljivi magnet povukao Jakov i ja pošli smo jedan prema drugom i Jakov je, onim svojim jakim glasom, uzviknuo: “Ti moraš bit moj Zvonimir!”
Ovo dolje je izsječak iz članka koji je poslie Jakovljeve smrti napisao njegov najmlađi (sada isto pokojni) brat Miljenko:
“Bilo je to 13. ili 14. svibnja 1945. negdje u brdima sjevero-zapadne Slovenije. Ležali smo na rubu šume i gledali nepomično prema širokoj ravni, koja se prostirala pred nama i prema kojoj smo imali naperene naše puške i “šmajsere”. Bilo nas je oko trideset. Bilo je među nama pripadnika Crne Legije i drugih ustaških postrojbi, nekoliko željezničara, dva tri redarstvenika, a bilo nas je - i ja među njima - koji do tada nismo imali prilike doći u izravnu borbu s neprijateljem. Bili smo podpuno odciepljeni od naše vojske i još nismo ni čuli o Bleiburgu i kolonama smrti. Naš zapovjednik bio je mladi ustaški bojnik Jakov Barbarić, moj stariji brat.
Iznenada, ravnica pred nama je oživjela. Sada to više nije bio samo žamor koji smo prije čuli i radi kojega nam je bojnik zapovjedio da zauzmemo borbene položaje na rubu šume, nego su prema nama počele dolaziti nekakve spodobe. Partizani. Sve biliže i bliže dolazili su u nevezanim grupama ne sluteći našu prisutnost.
Počeli smo ih lagano brojiti - pedeset, sto, dvie stotine, tri stotine…Prestali smo ih brojiti. Nas teideset prema njih više od tri stotine. Mladi bojnik je već prije dao tihi nalog koji se je nečujno prenosio od jednoga do drugoga: Čekati dok nam priđu blizu i početi s vatrom tek nakon što bojnik prvi otvori vatru.
Već čujemo razulareni smieh, prepoznajemo hrapavi balkanski govor. Gamad svake vrste, crna ciganska lica, već vidimo i divlje, okrutne oči. Iznenada osjetim Jakovljevu ruku na ramenu: “Bratko”, uviek smo se tako zvali, “znaš da ćemo vjerojatno brzo umrieti?”
“Znam,Bratko.” Niemo sam mu tada stisnuo mišicu, dokmi je pogled bio uperen preko čvrsto stisnute šmajserove cievi prema dolazećoj hordi.
I, tada se dogodi neočekivano. Upravo u času kad je Jakov već stavio prst na kokot da otvori vatru ona divlja horda se naglo zaustavi i sliedeći neke krieštave povike , valjda svojih komesara, okrenu naglo u lievo udaljujući se od nas sve dok nisu izčezliu gustoj šumi….”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
