Banditi i potomci uvijek u strahu od ustaša
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Rujan 2013 17:11
Kad vidiš da zloći na ruku idu; da kriepost progone; da nevriedne uzvisuju; da neistinu grle; istinu bičuju - nemoj se smutiti ni skrenuti s prave staze, JER ZNAJ DA ĆE BITI DANA I POSLIJE DANAŠNJEGA. JEDAN ZAPIS IZ BORBE PROTIV ČETNIČKO-PARTIZANSKIH BANDITA
“U ljeto 1942. stanovnici Pakraca i okolice koji se nalaze u uzkoj dolini okruženoj ograncima Psunja, provodili su nemirne dane - i još nemirnije noći. Po mirnim seljacima koji su na svojim njivama pokušavali raditi svoje poslove partizani, koji su se nalazili po dobro zaštićenim obroncima Psunja, često pucaju iz pušaka i strojničkim rafalima.
Kako bi se spasili od pogibelji, seljaci padaju u brazde iz kojih se mnogi više ne dižu smrtno pogođeni ubojitom tanadi.
Sutra će njihovi komesari izjaviti da su ih pobile ustaše.
U samom Pakracu bilo je zabranjeno izlaziti na ulicu poslije devete ure, pa su samo hrvatske vojne obhodnje obilazile mjesto i obližnju okolicu.
Po noći već tjedan dana štekću strojnice. puščana i strojnička tanad fijuče izpred prozora i iznad krovova.
Kad se na ulici začuju koraci nitko ne zna jsu li to koraci hrvatske obhodnje ili partizanski za koje se zna da spremaju napad.
Pakračkim područjem zapovjeda satnik Franjo Stier, kasnije pukovnik HOS-a, koji je tu bio sa svojom XIII. ustaškom bojnom koja je praktički bila podređena operativnom području Livac-Zapolje, kojim je zapovjedao pukovnik Zdenko Begić “Višegradski” koji je 194. iz toga grada na Drini iztjerao četničke bande i spasio stanovništvo od totalnog pokolja.
Nu čim je XIII. bojna stigla u Pakrac partizani su je nastojali vezati za samo mjesto i posve skučiti nezino djelovanje izvan njega i tako joj onemogućiti bilo kakvu veću ofenzivnu djelatnost.
Odmah su počeli sa svojom taktikom zastrašivanja nove posade koja još nije bila upoznata s prilikama u okolici. Već prve noći po dolazku bojne partizani s obližnjih obronaka pucaju po mjestu, a noćni vlak u kojem je dolazila obskrba bio je iznenada napadnut.
Vlak je zapaljen, zarobljena posada; obskrbnik bojne zastavnik Rajnović, rojnik Asvanji, dorojnik Hartman i još četiri vojničara bili su ubijeni i unakaženi.
Iako je u skladištima bilo dosta hrane, gubitkom tog vlaka bojna je ubrzo ostala bez stjeljiva, pa su hrvatski zrakoplovi morali stjeljivo bacati padobranima.
Ne obazirući se na partizansku propagandu o njihovoj jakosti, odmah po primitku strjeljiva čitava bojna prelazi u silovite udare na sve partizanske položaje oko mjesta i odbacuje odmetničke bande u Psunj i Papuk.
Željeznički promet Banova Jaruga-Pakrac-Daruvar opet je uzpostavljen.
Iako poraženi i odbačeni od mjesta, boljševici ne miruju.
Po noći se privlače i bune pravoslavna i češka sela oko Daruvara i Pakraca, gdje popunjavaju svoje “odrede” četnički orjentiranim seljacima i osnivaju nekakvu “Češku brigadu”.
Padom oružničke postaje u selu Kamenska prekinut je promet Pakrac-Slavonska Požega, a prostori oko Kamenske služe partizanima za povezivanje njihovih odreda u Papuku i Psunju.
Cesta Voćin-Kamenska, koja vodi preko Papuka, postala je njihovom “strateškom cestom” za Posavinu, požešku kotlini i pdručje Pakraca.
Negdje na polovici puta na hrbtu Papuka krj sela Zvečeva nalazila se velika pilana.
Tu je već dugo vremena partizanski tabor.
Gusto obrasli hrbtovi Papuka - Pijetlova noga, Točak, Bijela Stijena i drugi bila su prava prirodna skloništa lijevo i desno od te ceste.
Samo s znatnijim brojem izvježbanih vojnika moglo se bez neželjenih gubitaka zaći u to područje, jer priroda je tu bila sklona partizanima koji bi se odmah posakrivali, izbjegavajući svaku otvorenu bobu.
Uz cestu Zvečevo-Kamenska, te od Kamenske do Pakraca uz riječicu Pakru ide šumska veleobrtna pruga tvrtke Slavex.
Partizani su se služili tom željeznicom za prebacivanje preko Papuka.
Prema Pakracu mogli su se služiti prugom i cestom samo do sela Španovice u kojoj se nalazila jaka i vrlo borbena hrvatska Seoska milicija koja im se dugo opirala dok jedne noći nije i ona podlegla u nadljudskom hrvanju protiv dvadeset puta jačeg neprijatelja.
Selo su partizani spalili, a sve što je živo palo njima u ruke, bez razlike na dob i spol, stavljeno je pod nož.
U selu Sirač uz željezničku prugu Daruvar-Pakrac bila je hrvatska posada od kojih 80 milicionara, izvrsnih ratnika izkužanih u mnogobrojnim sukobima s odmetničkim bandama s Bijele Stijene i ostalih mjesta po Psunju i Papuku.
Ponekad, kad bi zatrebalo, zapovjednik Ustaške Obrane u Lipiku, tada bojnik Vjekoslav Luburić poslao bi im u pomoć poneki vod ustaša i nešto oružja i stjeljiva.
Nu pod neprestanim noćnim napadima u kojima je uvijek bilo najmanje deset puta više partizana-četnika nego obrane, a pomoć je rijetko dolazila jer je hrvatska vojska vodila bitke protiv odmetničkih bandi partizana i četnika, većina tih hrabrih seljačkih milicija je pala u tim neravnopravnim bitkama ili se morala povući u belje utvrđena središta.
Tako su izgledale prilike u Pakracu i okolici u ljeto 1942.
Jednoga vrućeg ljetnog dana nadporučnik Đuka Sedler, zapovjednik prve satnije XIII.
ustaške bojne došao je k svome zapovjedniku satniku Stieru i zatražio dozvolu da opet postavi zasjedu izpred naših postava.
Prošle noći, poslike kratke borbe u šumi Kalvarija, zasjeda je zarobila grupu partizana, a dvojica su ih poginula za vrieme okršaja.
Stier je, vjerujući da će se odmetnici opet pokušati infiltrirati odmah odobrio Đukin prijedlog.
Već je osma noć kako odmetnici pucaju na Pakrac, ali se ne usuđuju preći u napad.
Naše zapovjedništvo je znalo da oni tom svojom taktikom žele “priviknuti” branitelje na to sporadično pripucavanje i tako ih s vremenom učiniti neopreznim u noći kad dođe do obćeg napada.
Povrh toga, namjera im je bila da obrana odgovaranjem na njihovo puškaranje iztroši što više stjeljiva i da se branitelje što više izcrpi.
Nu Stier je naredio da se ne odgovara na njihove izazove nego je dao nalog nadporučniku Đuki da malo podalje izvan pojasa obrane postavi nekoliko zasjeda, kako bi se, u slučaju primjećivanja većih banditskih snaga, snage obrane mogle na vrieme prebaciti na taj dio i uništiti ih.
Bilo je jasno da ‘gadovi‘ - kako ih je zvao svaki pošteni Hrvat - nastoje izmoriti branitelje i prisiliti ih da potroše što više stjeljiva kako bi ih lakše svladali kad dođe do njihovog iznenadnog napada.
Stier je izdao nalog da se nijedan naboj ne smije izpaliti bez prijeke potrebe.
Odmetničke bande se , kako reče naš zapovjednik, svake noći poput hijena šmucaju oko Pakraca.
Sad zaštekću ovdje, sad ondje, a kad obrana ne odgovara saspu malo jače i urlaju poput hijena vičući - Na juriš Jevto! Nagari Janko!, a da nebi ni svoje ušljive glave podigli iz svojih skloništa, a kamo li da bi se i pokušali primaknuti ustaškim postavama.”
Čitam kako nasljednici ondašnjih četničko-boljševičkih bandita danas na vlasti u Hrvatskoj po “zakonima” koje su sami propisali nedavno uhitili i zatvorili nekog čovjeka koji je obukao ustašku odoru.
Ne čudi me to, jer oni to čine iz straha koji su naslijedili od svojih ušljivih očeva, kukavičkih seronja koje bi, da im u pomoć nisu došle, armije Staljinovog Sojuza, Amerike i Engleske, hrabri branitelji Hrvatske do jednoga uništili.
Čudi me da danas imamo toliko strašlivaca koji se pred svakim, pa i najmanjim, udarom ove neoboljševičke bande kolebaju i povlače, poput lidera HDSSB-a, stranke čiji je član bio taj što je zatvoren radi ustaške odore.
Drugi oduzimanjem vlastitog života čine boljševičkoj oligarhiji najveću uslugu.
Kad već toliko trabunimo kako smo mi Hrvati i vjernici i katolici, onda svaki od nas treba znati da je samoubojstvo, ako ne najveći, onda jedan od najvećih smrtnih grijeha koji jedan kršćanin - katolik može učiniti.
Samoubojstvo se može opravdati samo ako je izvršeno za to što se izvršitelj našao u bezizlaznoj situaciji znajući na primjer da će, ako to ne učini, pasti neprijatelju u ruke koji će ga, prije nego ga ubije, strašno mučiti.
Ako postoji ikakav izlaz, a on barem u ovoj situaciji u današnjoj Hrvatskoj, sigurno postoji, onda samoubojstvo ne može biti ništa drugo nego posljedica umne bolesti, malodušja i, na koncu kukavičluka.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
