Dojmovi iz nedavne posjete Domovini (1.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 19 Studeni 2013 18:11
Upravo sam se vratio iz posjete Domovini, pa se na neki način osjećam dužnim da kratko i koncizno opišem barem neke stvari koje su me se dojmile na posebno negativan način, iako me nisu iznenadile, jer kad znamo kakve spodobe danas vladaju i harače Hrvatskom, ništa nas ne može iznenaditi.
Na američkoj televiziji ima jedan program koji se zove “What is good in America”
( Što je dobro u Americi ). Na programu se govori o svim pozitivnim zbivanjima, radnjama i događajima, koji se tiču ekonomije, politike i svega pozitivnog u američkom društvu.
Svakako da se ne može Hrvatsku uzpoređivati s Amerikom , posebno ne ovu današnju, ali ono što je, u političkom pogledu, učinjeno od Hrvatske poslije Tuđmanove smrti nemoguće je uzporediti bilo skojom državom osim možda Lukašenkove Bjelorusije, pa je stoga malo pozitivnoga što bi se istinski moglo reći o onome što se danas radi u Hrvatskoj pod neokomunističkom vlašću.
Nu, ne mogu zamisliti da Lukašenko i njegovi bolševički ortaci u Bjelorusiji toliki neprijatelji svoga naroda ka što su ovi trenutačno na vlasti u Hrvatskoj.
Ipak, izključujući sve lopovštine i makinacije izdajničke komunističke jugokomafijaške bande momentalno na vlasti, ima u Hrvatskoj i dosta pozitivnoga.
Imamo velik broj čestitih domoljuba, hrabrih i još uvijek budnih branitelja, koji će u danom času ustati i dovršiti ono što nije dovršeno 1995.
Nu, o tome će biti riječi malo kasnije.
Netko je otvorio televizor. Gledam ja na “Hrvatskoj televiziji” reportažu novosti i neke druge programe i nikako se ne mogu oteti dojmu da se nalazim u Sjevernoj Koreji. Ponašanje spikera, osobito spikerica, podpuno je slično, ustvari ‘mirror image’, onih na “Narodnoj televiziji” u Sjevernoj Koreji.
I onda kad govore o nečemu što bi trebalo biti smiješno, na njihovim ukočenim licima ne vidi se ni tračak osmjeha. Kao i onim u Sjvernoj Koreji, lica im izgledaju drvena, mrtva, kao lica pravih zombija. Svaka njihova rečenica, i skoro svaka riječ, zvuči kao da negdje na za publiku nevidljivom ekranu ili celotepu čitaju unaprijed pripremljen tekst koji je prije toga prošao kroz fino boljševičko rešeto za sublimiranje svega što će biti dozvoljeno da se objavi u strogo kontroliranim medijima. Samo im još nedostaje obvezni plač za gubitkom “dragog vođe”.
Nadam se da će uskoro i za to imati priliku.
Nigdje na njihovim licima ni trunka onog hrvatskog humora. Svi su ozbiljni, kako se ono u narodu kaže - k’o prase kad piša.
Sve su to nekakve nekakve regenerirane face nekadašnjih predstavnika one gornje, povlaštene klase “besklasnog društva”.
Možda ja to primjećujem zato što sam kroz preko 50 godina boravka u Sjevernoj Americi ( gdje nema državnih televizija ) navikao na televizijske programe gdje su spikeri i svi drugi sudionici u bilo kakvim programima i “šovovima” puni humora, osobito onda kad se radi o raznim političarima bez obzira da li su trenutačno na vlasti, u oporbi ili na nekom drugom koritu.
Nu najveći razlog vjerojatno je taj što sam, poslije tako dugog “izključenja” iz događanja u Domovini, zaboravio one patološke izraze na licima nekadašnjih Titovih namještenika i službenika (udbaša), te da su ovi danas samo njihovi genetički potomci koji sve rade po uzoru na njihove drage roditelje.
Radi toga što mi se toliko gade, uobće se neželim osvrćati na jugoboljševičko smeće poput raznih Milanovića, Pusića, Goldsteina i drugih, ali moram spomenuti ponašanje one komunističke utvare, s licem morske bljute ( na engleskom bi se to reklo - jelly fish face ), druga Josipovića, čijoj podmuklosti i neprekrivenom licemjerju nisam, u svojih 70 i nešto godina, još nisam vidio premca.
Poslije svih zloća koje je zajedno sa svojim izdajničkim ortacima priredio hrvatskom narodu, ova anglosksonska i velikosrbska podrepina ima obraza i kuraži na, od njegovog komunističkog Jutela tkzv. HRT namještenim intervjuima, porobljenom, obezpravljenom i ozlojeđenom hrvatskom narodu glumiti nekakvog pravednog arbitra između istine i zablude, nekakav moralni autoritet, nekakvu moralnu i etičku vertikalu.
Iako to, poput onomad njegova “ministra” Ostojića, ne izgovara glasno, ovaj “predsjednik svih građana” svojim ponašanjem hrvatskoj publici jasno poručuje - da mora znati tko je on i njegovi partijaši trenutačno na vlasti i da mora paziti kako se prema njemu i njima ponaša. Jer, uz Pupovčeve četnike, Goldsteinove boljševike-zioniste, četnike iz Srbije i ostale kroatofagose (na grčkom žderač Hrvata). Samo što glasno ne izgovori, ali u svim svojim izjavama jasno imputira da uz ove spomenute iza njih stoji i Velika Britanija čijom zaslugom su, kao i ono 1945., opet uzurpirali vlast u Hrvatskoj!
U razgovorima s ljudima razne dobi, obrazovanja, pa i različitih političkih nazora, primjetio sam da uz bezbroj jada koji tište veliku većinu naroda, prva je ogorčenost na nasilno uvođenje srbske ćirilice i srbskog pravopisa u Vukovar i druga hrvatska mjesta i sve zamašnija kampanja koju izdajnička banda vodi protiv hrvatskih branitelja i svega što je istinski hrvatsko. Dok njihovo sudstvo, napučeno starim i novim partijskim kadrovima, sistematski abolira sve četničke zločine, hrvatske branitelje se obtužuje i progoni na sve moguće načine.
Upravo čitam kako je nedavno jedan četnički ubojica dobio 9 godina (privilegiranog) zatvora za ubojstvo dvojice mladih hrvatskih vojnika koji su mu se za vrieme rata predali na ratištu kod Karlovca.
Pa imalo zdrav čovjek mora se upitati - pa kako je to moguće?
Je li narod koji je nedavno potukao jednog od vojno najjačih agresora u Europi postao toliko izcrpljen, smušen, dezorijentiran i nesposoban da bi dozvolio da opet postane roblje onih protiv kojih je ustvari i ratovao i u tom ratu ih porazio.
NEOBOLJŠEVIČKI KAPITALIZAM = DRŽAVNI TERORIZAM
Uza sva druga boljševička nasilja iztiče jedna nova boljševička specijalnost vrlo slična onoj Staljinovoj iz 30ih godina prošloga stoljeća rabljena protiv “kulaka” - seljaka maloposjednika, čiji rezultat je bio “Gladomor” u kojem je od gladi uginulo više od 10 milijuna ljudi, većinom Ukrajinaca. Naime, slušam kako nekakva porezna ili financijska policija, ili kako se već to zovu ti specialni žandari jugomafije na vlasti, proizvoljno ulazi u male ( ne u one velike u vlasništvu tajkunske mafije ) kafiće, slastičarne, restorančiće i druge sitne biznise, otvaraju blagajne kako bi ‘provjerili’ da li je vlasnik jedan od onih 99% koji, prema mišljenju druga Linića, utajom poreza varaju ‘državu’ - boljševike na vlasti .
Kako mi rekoše, ako između izdatih potvrda i gotovine u kasi nađu razliku od kojih 10ak kuna, na licu mjesta zatvore biznis.
U jednom od svojih studija poznati američki političar i državnik Henry L. Stimson (1867. - 1950.) piše: “Najvažnija pouka koju sam naučio u dugom životu jest da jedini način na koji čovjeka možeš učiniti povjerljivim je imati u njega povjerenje, a najsigurniji način da ga učineš nepovjerljivim je nemati u njega povjerenja”.
Što u ovom slučaju znači - ako vlasti nemaju povjerenja u narod, normalno je da narod nema povjerenja u njih.
U Americi i Kanadi odavna postoji jedno načelo koje kaže: “Small businesses are the backbones of our economy and the cornerstones of our communities.”
( Mali biznisi su kralježnica naše ekonomije i kamen temeljac naših zajednica. )
Vjerujem da je to primarno ekonomsko načelo i svih drugih demokratskih država čija se ekonomija temelji na principu slobodnog tržišta i neometane uprave i obavljanja poslovanja u privatnom poduzetništvu, posebno onoga čiji mali dobitci su jedini prihod vlasnika i, u najviše slučajeva njegove cijele obitelji.
Kako bi pomogle tim malim biznisima vlade ovih država sve čine da im pomognu, u početku da se ‘podignu na noge’, a kasnije da se održe.
Za to u Kanadi i Americi, na federalnoj, državnoj (provincijskoj) i lokalnoj razini uprave, postoje razni programi od kojih se, uz financijsku pomoć (financial grants), može dobiti i razne druge usluge i podpore.
Normalno je da svaki pojedinac i svaki biznis u ovim (i u svim drugim) državama mora plaćati razne poreze; na biznis, lokalne poreze na vlasništvo kao što su zgrade i druge posjede , te porez na neto prihod itd. Ali, nitko na račun tih obveza, ili bilo za koji drugi razlog, osim osnovane sumnje da se tu vrše neke kriminalne tranzakcije, trgovina drogom itd., nema pravo ulaziti u prostorije bilo kojeg biznisa, tvrtke ili izpostave i zahtjevati od vlasnika da mu otvaranjem kase ili na bilo koji drugi način dokazuje da nije lopov i kradljivac.
Za to u svim demokratskim zemljama postoji tkzv. spot check audit, vrlo rijedki mjestimični pregled obračuna na koncu fiskalne godine, od strane Internal Revenu Service u Americi ili Revenue Canada u Kanadi. Vjerujem da je tako u svim demokratskim zemljama.
I onda auditor ima pravo od vlasnika tražiti svu relevantnu obračunsku dokumentaciju, ali nema nikakvo pravo stavljati svoje prste u ničiju kasu.
Ali, kako izgleda, za kreatore tih absurdnijih i podpuno neprovedivih zakona ni to nije dosta, pa su, kako bi čim prije i što efikasnije prouzročili gladomor, jer u svemu do sada, pa i u tome, moraju pokušati nadmašiti druga Staljina, propisaše zakon kojim je gladnoj sirotinji, bez dozvole koja se mora unapried platiti, a kojom se strogo ograničava količina koja se smije ubrati, zabranjeno u državnim šumama branje “državnih gljiva i šparga”. Za nadzor nad tim “državnim dobrima”, koja se svake godine obnavljaju, pa bila ubirana ili ostvljena da sagnjiju, postavljeni su pazitelji, lugari, gljivari, špargari, ili kako ih već zovu. Za svaku bez dozvole ubranu gljivu ili špargu narodni sudovi mogu gladnome siromahu opaliti kaznu od 7.000 kuna. Takvo nešto nije ni Staljinu padalo na pamet.
Za Dom Spremni !
Zvonimir R. Došen
