Zvonimir R. Došen: “U ime naroda Jugoslavije i Narodnooslobodilačkog fonda”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Lipanj 2021 13:08
U okupiranoj Čazmi “Maloj Moskvi” partizanski “narodni sud” izriče smrtne kazne Mačekovim HSSovcima, koji su po njegovoj (Mačekovoj) naputi otišli u partizane. Krivi su zato što su 1941. sudjelovali u razoružavanju jugoslavenske vojske i zato što su vlastnici posjeda koje je trebalo zaplieniti u korist “Narodnooslobodilačkog fonda”.
1944., studeni 4.
U IME NARODA JUGOSLAVIJE
Vojni sud X. Korpusne vojne oblasti Zagrebačke NOVJ
1) JAMBREC ANDRIJA, sin Vida i Mare, rodj. Mundja, rodjen 6.IX.1894. god. U Kostanjevcu, kotar novi marof, gdje i živi, vjere rkt. Hrvat, zemljoradnik, oženjen, otac dvoje djece, sa posjedom u Kostanjevcu, kotar Novi Marof.
2) FERENČAK STJEPAN, sin Grge i Jalže r. Kušić, rodjen 1.XII. 1896 g. u Gor. Rijeci, kotar Novi Marof, zemljoradnik, Hrvat, vjere rkt., oženjen, otac 1 djeteta, posjednik 8 rali zemlje.
3) VUJICA GABRO, sin Marka i terezije r. Fišter, rodjen 21.III.1905. u Tkalcu kotar Novi Marof, Hrvat, vjere rkt. Oženjen, otac 2 djece, postolar, ratar, vlasnik 5 jutara zemlje.
K r i v i s u
I. okr. Jambrec Andrija i II. ok. Ferenčak Stjepan, 1) što su usko povezani s Mačekom i njegovom reakcionarnom klikom iskoriščavali svoj politički položaj za stvaranje protunarodnih organizacija uperenih protiv NOP, 2) što su odlazili u Zagreb i Varaždin i tamo dobivali od dr. Jančikovića, ing. Vučkovića, ing. Košutića, Petrovića, pukovnika Babića, Boroše i ostalih usmeni i pismeni propagandni materijal uperen protiv NOP i širili propagandu protiv NOP u korist fašizma i njegovih pomagača u zemlji, 3)što su među narodom lažno prikazivali međunarodnu političku i vojnu situaciju i na taj način odvraćali narod od NOP, 4) što su u toku 1943 i 1944 god. Rasturali u narod pismenu propagandu protiv NOP i to “Pravicu”, “Veritas”, “Vijesnik”, “Božićnicu” i “Hrvatska i Hrvati” s namjerom da tim rade protiv interesa NOB…..
II. optuženi Ferenčak Stjepan kriv je osim za napred navedena krivična djela i zato što je: 1) u travnju 1941 kao zapovjednik zaštite za kotar N. Marof organizirao razoružavanje jugoslavenske vojske i hapšenje Srba i predaju njihovu u ruke njemačkih fašista i ustaša i sam u tom učestvovao, 2) u svibnju ili lipnju 1941 organizirao i učestvovao u hapšenju Srba u selu Radojiće , od kojih su dvojica odvedeni u N. Marof te se za njihovu daljnju sudbinu ne zna.
III. okr. Vujica Gabro što je 1) što je u svibnju ili lipnju 1941 u zajednici s ustaškim povjerenikom dr. Kvesićem i Ferenčak Stjepanom učestvovao u organizaciji i hapšenju Srba u selu Radojišće, od kojih se za sudbinu dvojice više ne zna….
3) što je svojim labavim radom u NOO-u (valjda Narodno oslobodilački odbor. nap.a.) koncem 1943 i početkom 1944 god. Skrivio slab rada toga odbora, i što je sve to radio po uputama dobivenim od Jabreca i Ferenčaka….
Stoga se napred navedeni na temelju člana 5, 16, 17 i 27 nevedene uredbe
P r e s u đ u j u :
i to: Jambrec Andrija, Ferenčak Stjepan i Vujica Gabro na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju pokretne i nepokretne imovine u korist NOFonda.” Konfiskaciji imovine pristupiti odmah čim to bude moguće, ukoliko se već sada ne može pristupiti.”
Među stotinama onih koji suza vrieme rata na “oslobođenim prostorima” radi “zločina protiv naroda” osuđeni na kaznu smrti strieljanjem i konfiskaciju imovine su i:
JOSIP NOFTA, sin Andre i Julijane r. Vugrinec, rodjen 3.I.1914 g. U Varaždinskim Toplicama, kotar Novi Marof, kriv je: što je u travnju 1941 kao član Hrvatske seljačke zaštite sudjelovao u razoružavanju biv. Jugoslavenske vojske.”
Neki od hrvatskih seljaka koje su u kotaru Dugo Selo 1942. i 1943. partizani likvidirali kako bi se domogli njihove imovine: Đuro Ivančan, Stjepan Ivančan, Tomo Stipan, Vladko Hanš, Vjekoslav Crnić, Stjepan Gjuras, Nikola Knezić, Mato Sović, Petar Malec, Ivan Kunovac, Đuro Letec, Ivan Ivoš, Stjepan Antolek. U komunističkim zapisima zabilježeno je “opravdanje” da su Letec i Antolek ubijeni zato što su bili “bjelogardisti”.
U Posavskim bregima 1944. Likvidiran je Stjepan Šimaga “zato što je kao predsjednik NOO-a sabotirao rad i otpremio 40 mladića u bandu” (domobrane). Za jedno s njim likvidiran je Franjo Martinek koji je bio njegov suradnik. Tu dvojicu dao je uhapsiti Okružni NOO i on ih je osudio na smrt. Iste godine likvidirani su Mato Ramljak i Mirko Bakalar, jer su tobože bili agenti UNS-a.
“Oblasni Narodno Oslobodilački Odbor Zagrebačke Oblasti” (u Čazmi) 6. studenog 1944. šalje Okružnom Naorodno Oslobodilačkom Odboru” sliedieći izvještaj:
“Dragi drugovi, Šaljemo vam presude kojima su Šodec Tomo, Potočki Ivanka, Šoštarić Zlatko i Topalović Ivan osuđeni na kaznu smrti streljanjem i konfiskacijom njohovog dijela imovine u korist NOF-a time da se konfiskaciji te imovine pristupi odmah čim to bude moguće, ukoliko se već sada ne može pristupiti.”
Komunistički “sudac” koji je nad stotinama ovakvih montiranih suđenja izricao samo smrtne kazne svima koji su pred taj “sud” dovedeni, posebno onima koji su posjedovali kuću, zemlju ili bilo kakvu drugu vriednost, bio je “sportaš, nogometaš i antifašist” partizanski kapetan Vlado Ranogajec, čije ime i danas “krasi” jednu ulicu u Zagrebu.
Politički komesar u Čazmi u vrieme ovih suđenja bio je Franjo Tuđman. Zadaća političkog komesara bila je komunističko indoktriniranje vojnika i briga da komandanti jedinice, čiji je on komesar, strogo primjenjuju direktive Partije. Kako se vidi “komunistička pravda” jedinice čiji je on bio komesar bila je gruba, brutalna i krvava. Iako se njega možda ne može teretiti za izravnu krivnju on kao jedan od njezinih najviših dužnostnika koji je bio zadužen za provedbu discipline i sliepo poštivanje komunističke ideologije bio je barem indirektno odgovoran za zločine koje je ona počinila. Iako su njegovi nadređeni bili ti koji su donosili konačne odluke o likvidacijama “kontrarevolucionara”, “kolaboracionista s okupatorom” i drugih “izdajnika socijalističke revolucije”, one su većinom donošene na temelju obtužbi koje je protiv njih podnosio politički komesar.
Bilo kako bilo, kao revni mladi komunist Tuđman tada nije mogao zamisliti da će ta ista Ozna godinu i pol kasnije likvidirati i njegova oca i pomajku. I onda kad je čuo za njihovo ubojstvo on je, kako je izjavio, vjerovao u “službenu” objavu Ozne da su ih ubili “Križari”, iako su i oni najgluplji znali da njih u Zagorju nikada nije bilo. Istinu o njihovom ubojstvu Tuđman je navodno saznao tek 1986. kad su mu brat njegove supruge Franjo Žumbar i njegov partizanski drug Stjepan Krkač, 1946. komandant KNOJ-eva bataljuna u Krapini, rekli da je ubojstvo njegovih roditelja naredila Ozna, a izvršitelji su bili KNOJevci Franjo Poturica i Stjepan Papa.
Tuđmanovi problemi s komunističkim glavešinama u Beogradu počeli su kad se kao generalmajor u Generalštabu JNA počeo baviti poviestnim iztraživanjima i poslie pregledanja nekih dokumenata počeo sumnjati u službene cifre “žrtava fašizma”, radi čega je 1961. bio prisiljen napustiti JNA i Beograd i vratiti se sa svojom obitelji u Zagreb, gdje je uselio u prostranu kuću u ekskluzivnoj zagrebačkoj četvrti pod padinama Medvednice. Ta je kuća bila bivša rezidencija katoličkog svećenika, “komunističkog monsinjora”, Svetozara Rittiga, koji se 1943. pridružio onima što su ‘nosili kapu sa tri roga i borili se protiv Boga’.
Neko je vrieme bio bez posla, ali s pomoći Miroslava Krleže i nekih drugih prijatelja u vrhu komunističke partije izabran je za direktora “Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske” koji se, prema odredbi Komisije Centralnog komiteta SKJ, pod krinkom nekakvog fantomskog radničkog pokreta trebao baviti iztraživanjem (glorificiranjem) poviesti komunističke partije u Hrvatskoj.
Uza sve nesuglasice i probleme s komunističkim vlastima on je ipak, sve do izbacivanja iz komunističke partije 1967., bio tvrdi marksist-komunist.A sudeći po nekim njegovim izjavama, on je i poslie toga bio uvjereni marksist samo tada s nacionalnim pridjevom.
Tek početkom 90ih on je marksizam javno odbacio kao “ideologiju naivnog dječaka u ranoj mladosti”. Da je do promjene u njegovome mišljenju uistinu došlo on je dokazao svojim golemim doprinosom u stvaranju neovisne hrvatske Države i to nitko ne može niekati. Ali, on se, kao ni svi drugi “sudionici narodnooslobodilačke revolucije”, nije mogao podpuno otresti svojih starih uvjerenja u “ispravnost antifašističkog pokreta” i, iako je više puta javno osudio komunističke zločine nad hrvatskim narodom, on je pod parolom “pomirenja svih Hrvata” štitio sve stare oznaške i novije, udbaške, zločince.
On nikada za zločine nad hrvatskim narodom nije izravno osudio nijednoga komunisti;kog zlotvora poput ovoga polupismenog“sudije” Ranogajca, njegovog druga iz Čazme, koji je za vrieme rata i godinama poslie njega, u smrt poslao tisuće nevinih ljudi. Nije mu smetalo što u glavnom gradu Hrvatske jedna ulica nosi ime toga komunističkog krvnika, nitišto je jedan od najliepših zagrebačkih trgova “krasilo” ime jednoga od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.
Istina je da su on i Zdravko Tomac bili jedini koji su 90ih godina naglašavali da su se odrekli komunizma, ali, kako je Tomac priznao u svojoj knjizi “Iza zatvorenih vrata”, također je istina da su baš oni bili jedini koji su inzistirali da se u preambulu novoga ustava kao temelj nove države upiše “antifašizam”. Kad su forsirali da se ta komunistička floskula stavi u ustav mora da su vjerovali da u Hrvatskoj postoji fašizam jer po komunističkom shvaćanju fašizam je sve što je opozno ili oprečno komunizmu.
Oni koji vjeruju da je Tuđman kad je inzistirao da se taj ersatz za komunizam uvrsti u ustav imao dobre namjere trebaju se sjetiti one stare izreke o putu do pakla. Rezultat tih njegovih “dobrih namjera” je ovo što se danas događa s Hrvatskom. Karcinom tog “ustavnog antifašizma” metastazirao je u sve pore njegove stranke i ona je od hrvatske državotvorne stranke postala glavni bastion jugokomunizma i puno je gora i opasnija od svih ovih otvoreno komunističkih čopora ljudskih nakaza koji u zadnje vrieme niču kao gljive poslie kiše.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
