Zvonimir R. Došen: Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 09 Srpanj 2021 13:01
Prije 132 godine, na stotu obljetnicu Francuske revolucije 14. srpnja 1889., u malom selu Bradini na Ivan Planini rodio se budući Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić.
Ja u Tebi štujem svojega vladara,
U Tebi se klanjam svetim grobovima.
Ti si nadahnuće našim vječnim snima:
Ti si slava naša, i nova i stara!
Prije 132 godine, na stotu obljetnicu Francuske revolucije 14. srpnja 1889., u malom selu Bradini na Ivan Planini rodio se budući Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić.
O Poglavniku Ustaškog Pokreta i Suverenu Nezavisne Države Hrvatske dr. Anti Paveliću mnogo je toga napisano pa ne smatram da je ovdje potrebno ponovno opisivati Njegovu borbu za oslobođenje svoga naroda od tuđinske tiranije i žrtvu koju je u toj borbi podnio.
Kao i danas i u Njegovo vrieme mnogi su nosili fige u džepu,“znali” su što treba činiti, ali nisu znali kako ili “nisu smjeli”. Ante Pavelić je znao da bez podpuno nezavisne i slobodne Države Hrvatske nema života hrvatskome narodu. Znao je da za to postoji samo jedan način i nije se bojao ustati, razviti revolucionarni barjak i pozvati narod na oružani ustanak protiv okrutne tiranije primitivnih balkanskih zlotvora.
Osnivajući Ustaški Revolucionarni Pokret, poslie nebrojenih srbijanskih zločina nad hrvatskim narodom, čija je kulminacija bila umorstvo hrvatskih zastupnika u njihovoj Skupštini, poznatoj kao leglo razbojnika, On je, između ostaloga, rekao i ovo: “U borbi jednoga naroda za svoju slobodu nema i ne može biti nedozvoljenih sredstava. Nedozvoljeno je samo robstvo. Poštivat ćemo tuđe, a branit ćemo što je naše. Ali robovi više nećemo biti! Mi nismo revolucinari po zvanju ili zanatu, mi smo revolucionari po krutoj potrebi našega zasužnjenog naroda. Robski se lanci ne kidaju karamfilima, nego krutim sredstvima i mi se za to nikome ne moramo i nećemo izpričavati…!”
Tijekom prošlih 80 godina velikosbska i jugokomunistička propagandna mašinerija utrošila je - i još troši - milijarde dolara u dezinformacije o Njegovoj borbi i Njemu kao čovjeku, hrvatskom domoljubu, političaru, revolucionaru i poglavaru Nezavisne Države Hrvatske. A kakav je On uistinu bio i koliko ga je njegov narod ljubio može se zaključiti iz ovoga pisma jedne hrvatske žene:
“Jednog jutra, zadnjih mjeseci Nezavisne Države Hrvatske došao je - bez ikakve najave i pratnje Poglavnik u Predsjedničtvo hrvatske državne vlade posjetiti predsjednika dra. Nikolu Mandića. U tom trenutku predsjednik dr. Mandić bio je na nekom zasjedanju van ureda.
U predsoblju ja sam na brzoglas primala jednu važnu obaviest, te ugledavši tako iznenada Suverena smela sam se i nisam Ga dospjela ni pozdraviti.
On se nasmieši, dade mi znak da nastavim radom, potapšavši me po ramenu i uputi se prema uredu predsjednika.
Požurim se za Njim da Ga izviestim gdje se nalazi dr. Mandić. On mi samo blago reče da ne trebam tražiti predsjednika dra. Mandića, jer da nije ništa žurno.
Stala sam pred dragim Poglavnikom, spremna izvršiti svaku Njegovu naredbu. - “Ima li što novoga kod Vas”, upita me svojim dubokim i toplim glasom. - “Ništa naročito Poglavniče”, odgovaram. Držala sam u rukama skup spisa. On ih uzme i pregleda. - “Imaš li što zanimljivijeg?” - “Imam Poglavniče. Upravo sam bila spremala nekoliko spisa koje je predsjednik trebao referirati Vama.” - “Da izkoristimo vrieme, daj mi ih sada”, kažemi vedro, sjedajući za predsjednikov radni stol. Počima listati i prelistavati spise. Na poleđini svakog spisa izpisuje riešenje i predaje ih meni, nakon što je nanjih stavio svoj poznati paraf “A”.
Dao mi je broj brzoglasa da Ga obaviestim ako bi slučajno izkrsnuo kakav problem u pogledu tih spisa. Neke spise je uzeo sa sobom da ih brže rieši i potvrdio mi osobno na odpremnoj knjigi njihov primitak.
Ustao je za tim i otišao među ljude koji su čekali u predvorju. Sliedila sam Ga. Sviet se iznenadio, zapanjio. Nisu mogli vjerovati svojim očima. U punom jeku rata njima prilazi Poglavnik bez ikakve pratnje, te se sa svakim rukuje i razgovara, pita i sluša. Jedan stari seljak dugih brkova Mu reče uzhićenim glasom stišćući Mu desnicu. “Ja Te poznam još kaofiškala! Uviek sam Te sliedio, pa I sada idem s Tobom ako treba u smrt!”
Kad je odlazio rečemi: “Ti imaš odgovornu službu. Ako pogriešiš čuvaj me se”,veli mi šaljivo smiešeći se. I ja sam se htjela nasmijati, ali mi se oči orosiše suzama. Sjetih se kako je težak naš rad, naša borba, a napose Njegova dugogodišnja i težka borba za slobodu našeg izpaćenog naroda ikoliko se brige krije iza toga vedroga smieška. Dugo sam gledala za Njim dok je čvrstim vojničkim korakom odlazio prema Sabornici.
Prošlo je nekoliko godina. Pretrpjeli smo izdaju i kratkovidnost Zapada, prošli smo “žice” i logore. Riedki smo se dočepali i druge obale oceana u potražnji za slobodom ne da spasimo naše živote i glave, nego čekajući “naše vrieme” upoznajemo slobodni sviet na komunističku opasnost i da zvonimo na uzbunu da sav sviet ne padne u tamu i robstvo.
Imalismo već i Hrvatski Dom u Buenos Airesu - iako još nije bio otvoren. Debele mreže paučine i pravi sagovi prašine jasno nam govore da je zgrada dugo vremena bila nenastanjena. Zadah vlage bio je težak. Došlonasje nekoliko Hrvata da obiđemo taj, već naš, Dom i da ponudimo našu suradnju i pružimo pomoć.
Netko zatvori vanjska vrata i nastade polutama. Začuh kako netko reče: “Poglavniče, ovamo!” Naglo se okrenuh prema dvorištu. Izasebe ugledah jednog starijeg gospodina, naboranog lica, čedno odjevenog. Polazi prema meni. Skoro sam kriknula prepoznavši u tom gospodinu našeg Poglavnika. Tragedija našega naroda ostavila je na Njegovomlicu duboke tragove.
Zaplakala sam,je li od veselja ili što ga gledam živoga ili od tuge što Ga gledam tako napaćenog lica, ne znam. U tom času već sam umojoj ruci imala Poglavnikovu ruku, tvrdu, hrapavu radničku ruku.
“Poglavniče, je l’ me poznajete?”, upitala sam. “Kako ne!”, odgovorio mi je, nadodavši, “Dobar glas se daleko čuje.”
Vitežki lik dragog Poglavnika je venuo, ali Njegov duh, nepobjedivi ustaški duh, ostao je isti. Opet nas okuplja, daje nam snage, savjeta, prednjači u borbi, zacrtava puteve kojima moramo ići k svietlu slobode. Podmukli dušmanin ne miruje. Sinovi mraka izkorištavaju tamu i pucaju u njegovo tielo. Sam Bog Ga nam je tada očuvao. Sa dvie kugle u tielu i otvorenim ranama On piše svojim borcima po ciele dane. Nadmašuje I samoga sebe. Dušmanin nije zadovoljan, želi Ga se dočepati na sve moguće i nemoguće načine. Ne bira sredstva i izkorišćuje prilike u kojima se nalazila Argentina poslie revolucije. Poglavnik napušta Argentinu, putujući po ledu i zimi tisuće kilometara, ali ne zaboravlja svoje borce, ne napušta borbu, nego još jače organizira Hrvatski Oslobodilački Pokret.
Prelistavam sva stara izdanja Hrvatskog Domobrana u našem Hrvatskom Domu, pravom hrvatskom Alkazaru, jer je i ovaj naš sveti dom pred godinu dana poškropljen krvlju nevinog hrvatskog janjeta Dinkice Domaćinović.
Skoro na svakoj stranici, bilo novina ili godišnjaka, nalazim živog našeg Poglavnika. Mogumirne duše reći da na Njemu leži prošlost i budućnost hrvatskoga naroda.
U tuđoj, iako prijateljskoj nam zemlji, izpustio je svoju plemenitu dušu , ali nas nije ostavio, nije nas napustio. Drži nas na okupu u redovima Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta i iz visina nam poručuje da izdržimo i uztrajemo do konačne pobjede, ponovne uzpostave Njegove Nezavisne Države Hrvatske!
Tamo na madridskom groblju diže se spomenik jednom bezsmrtnom čovjeku. Tamo daleko leži, a tako nam je blizu naš Poglavnik. Mi mu pjevamo: “Veličaj Gospode i daj nam snage i mogućnosti čuti Njegov - Poglavnikov zov koji će buditi mrtve iz jama i preoranih groblja, a sokoliti i hrabriti nas žive za konačnu borbu za slobodu i sreću patničkog hrvatskog naroda!”
Franciska Blažević
“U tom času već sam umojoj ruci imala Poglavnikovu ruku, tvrdu, hrapavu radničku ruku”, kaže ova čestita Hrvatica. Kako se vidi dr. Ante Pavelić nije imao fantomskog “ustaškog zlata”, koje je prema jugoboljševičkoj propagandi odnio sa sobom. Nije očekivao ni da će Njega i Njegovu obitelj u Argentini hraniti izbjegla hrvatska sirotinja. On se nije stidio u ruke uzeti zidarski pribor i latiti se posla kao obični radnik. Njegov tjelohranitelj bojnik Jakov Barbarić, koji Ga je čuvao poslie atentata, jednom zgodom mi je pričao kako Poglavnik nikada nije očajao radi nekog neuspjelog plana ili podhvata. Kad god bi se to dogodilo On bi samo odmahnuo rukom i rekao: “Idemo dalje!”
“U punom jeku rata njima prilazi Poglavnik bez ikakve pratnje, te se sa svakim rukuje i razgovara, pita i sluša. Jedan stari seljak dugih brkova Mu reče uzhićenim glasom stišćući Mu desnicu. “Ja Te poznam još kao fiškala! Uviek sam Te sliedio, pa I sada idem s Tobom ako treba u smrt!”
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske bez ikakve pratnje šeta Zagrebom punim komunističkih špijuna i ubojica. Ljudi mu govore da će Ga ako treba i u smrt pratiti. A ova mizerija danas ne smije iz Banskih dvora ni glavu pomoliti bez do zuba naoružane zaštite. A kad netko, kao onaj dječak koji više nije mogao trpiti njihov lopovluk i njihovo izdajništvo, negdje u blizini izpali par hitaca oni puštaju u gaće i naređuju svojim zaštitarima da ih postavljanjem barikada po trgu sv. Marka zaštite od naroda.
Dr. Ante Pavelić je bio častni hrvatski domoljub, antifašist, antikomunist i, iznad svega, hrabar ratnik i osvetnik koji je primitivnim okrutnim opančarima znao vratiti quid pro quo.
Njegove poruke srbijanskim krvavim fašistima nisu bile samo prazne fraze. Ono što im je obećao to je i učinio,počevši 1934. godine u Marseillesu kad je,u krvi kako je i začeta, Mauserom (zamotanim u karamfile) dokončananjihova ciganska “dinastija”.Time je prekinuta prva i najjača karika na njihovom krvavom lancu. Zato je On svima njima trn u oku i zato Ga svim silama pokušavaju ocrniti, a najradije bi ga, kad bi to bilo moguće, izbacili iz poviesti.
Nisam Ga imao čast upoznati. Došao sam u izbjeglištvo osam mjeseci poslie Njegove smrti. Kad sam stigao u izbjeglički logor Traiskirchen kod Beča prvo što sam primjetio je da mnogi naši ljudi na rukavima nose crnu traku i ubrzo sam saznao da, iako je od Njegove smrti prošlo osam mjeseci, ovi ljudi tu traku još uvijek nose kao znak žalosti. Već isti dan i ja sam je imao na rukavu.
Kad im svi napori da i ustaštvo prikažu kao nekakvu fašističku terorističku organizaciju ne polučuju željeni uspjeh onda bi i njega htjeli izbaciti iz poviesti, govoreći kako “treba zaboraviti prošlost”. Znadu oni da ustaštvo nije bilo nikakav politički ili ideološki konstrukt, nego superlativ hrvatstva, najhrvatskije hrvatstvo koje se kao biološko naslieđe iz pokoljenja u pokoljenje prenosi na one najbolje među najboljima i zato oni od njega toliko strahuju i žele ga izbrisati iz poviesti.
Punski je general Hanibal kad je čuo da će ga bitinijski kralj Prusias izručiti Rimljanima,radije nego da doživi takvo poniženje, odlučio izvršiti samoubojstvo i zapovjedio svome crnom robu da mu donese otrov. Prije nego je popio otrov rob ga je upitao: “Gospodaru, što će se dogoditi poslie Tvoje smrti?” Hanibal je odgovorio: “Ništa! Nećemo mi izpasti iz ovoga svieta, mi smo tu jednom zauvijek!”
I Ante Pavelić i ustaštvo su tu, u srdcima svih čestitih hrvatskih domoljuba - jednom zauvijek!
I nikakva ih sila ne može i nikada neće moći iz njih izbaciti.
Uz stari hrvatski pozdrav - Za Dom - Spremni!
i
Ustaški pozdrav - Za Poglavnika i Dom - Spremni!
Zvonimir R. Došen
