Zvonimir R. Došen: Hrvati su jedini “kvislinzi” zato što su se ustali boriti protiv okupatora svoje zemlje
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Srpanj 2021 13:04
Vidkun Quisling
Rieč “kvisling” (Quisling) je rieč koja bi trebala služiti kao epitet za najveće izdajnike i kolaboratere s neprijateljem tj. za sve one koji su na bilo koji način, iz bilo kojih razloga, za vrieme 2. svj. rata bili na strani Sila Osovine. Taj epitet “izdaje i sramote” dobio je svoje ime po norveškom političaru Vidkunu Quislingu.
Vidkun Abraham Quisling bio je vrstannorveški političar i diplomat. Od 1931. do 1933. bio je ministar vanjskih poslova, a od 1. veljače 1942. do 9. svibnja 1945. predsjednik vlade kraljevine Norveške.Prije nego se počeo baviti politikom služio je u norveškim oružanim snagama gdje se kao glavnostožerni bojnik pokazao kao izvrstan vojnik i častnik.
Po završetku specijalizacije na “Institutu za ruska pitanja”, 1918., poslan je u Sovjetski Savez gdje je za vrieme prvog Gladomora u Ukrajini 1921. godine s poznatim dobitnikom Nobelove nagrade za humanizamFridtjofom Nansenom radio na spašavanju od gladi umirućih masa ukrajinskog naroda.
Poslije toga vratio se u Moskvu gdje ja radio s norveškim veleposlanikom Frederikom Prytzom.
Kad je Prytz 1927. g. Otišao, Quisling je ostao raditi kao norveški diplomat, istovremeno odgovoran i za upravljanje britanskim diplomatskim poslovima.
Za te zasluge britanski kralj George V. dodielio mu je odlikovanje s titulom Zapovjednika reda britanskog imperija ( Commander of the Order of the British Empire ).
Pa kako i zašto je onda 1942. g. tome do tada za Britance častnome nositelju jednog od njihovih najviših odlikovanja to odlikovanje oduzeto i zašto je od tih istih Britanaca proglašen najvećim izdajnikom u poviesti i kako je za Saveznike i njihove komunističke privjeske njegovo prezime postalo sinonim za superizdajnika?
To se dogodilo zato što je Vidkun Quisling poslije svega što je vidio u boljševičkom raju radnika i seljaka postao otvoreni mrzitelj i neprijatelj boljševika i svih koji su s njima šurovali i zato što je, po njegovom mišljenju, od dva okupatora izabrao onoga manje opasnog.
Britanski su imperijalisti stoljećima uzimali za svoje “bogodano pravo”, na njihovom jeziku “God-given right”, supremacije nad Sjevernim Atlantikom i dijelom Sjevernog Ledenog Mora, pa sunaravno smatrali da je onda normalno da s time imaju pravo i na vojnu, političku i ekonomsku kontrolu nad Norveškom.
Pošto je u svome, odavna poznatom, cilju dominacije nad drugim narodima javno ili tajno uvijek imala veze, pogodbe i ugovore s Rusijom, kako s nekadašnjom carskom tako sad i s boljševičkom, nesmetan prolaz Sjevernim Atlantikom u Sjeverno Ledeno More uvijek je za Vel. Britaniju bio od ogromne stratežke važnosti, kako za vrieme prvog tako i sad na početku Drugog svj.rata.Problem je bio u tome što je Norveška u to vrieme i za Niemce bila strateški vrlo važna. Niemcima je bilo jasno da će kad dođe do rata s SSSR-om Churchill i Staljin sklopiti savez protiv Njemačke. Njihova obavještajna služba Abwehr već je nekoliko godina pratila sve, ne baš tako tajne, pregovore koji su se vodili između Vel. Britanije i Sovjetskog Saveza.
Nekoliko mjeseci prije zauzimanja Francuske i biega cirka 350.000 britanskih vojnika, pripadnika tkzv. British Expeditionary Force koncem svibnja i početkom lipnja1940. g., u vodama tada još neutralne Norveške dolazi do nekoliko bojnih mečeva između britanskih i njemačkih ratnih brodova.Norveška je Britancima trebala kao most za izravnu vezu sa Sovjetskim Savezom, a Nijemcima kao mostobran za prekid i spriječavanje te veze.
Kad je Njemačka vojska 9. travnja 1940. zaposjela Norvešku Quisling je bio lider stranke Nacionalnog jedinstva ( Nasjonal Samling ). Norveška je u to doba bila slobodna kraljevina. Quisling, kao ni drugi Norvežani nije tražio da itko okupira njegovu domovinu, ali kad ju je Niemačka okupirala netko je morao barem nominalno preuzeti dužnost predsjednika vlade.
Iako su snage Wehrmacht-a zaposjele Norvešku ona je idalje bila država norveškoga naroda i, bez obzira koja politička stranka je bila na vlasti, nije u nikojem smislu podpuno izgubila svoj suverenitet. Vidkun Quisling je tek 7 mjeseci poslije niemačke okupacije pobjedio na slobodnim izborima i 1. veljače 1942., postao premierom Kraljevine Norveške.Prema tome jasno je da on nije nikoga izdao. Ali zato što je postao premier pod njemačkom a ne pod britanskom okupacijom Britanci su ga proglasili najvećim izdajnikom na svietu.
Bilo je i drugih koji su se kad su Niemci okupirali njihove države prilagodili situaciji, kao napr. Milan Nedić u Srbiji ili Ion Antonescu u Rumunjskoj. Ali ne samo da njihova prezimena nitko ne rabi kao epitet za izdaju, nego njih nitko ne naziva izdajnicima, niti njihove države nacističkim marionetama. Srbi Nedića slave kao srbskog domoljuba koji je “spašavao šta se spasit dalo”.
Oni koji rabe taj epitet vrlo su selektivni, pa izdajnikom smatraju samo Quisliga a ne i norveške političare koji su dlužili u njegovoj vladi, niti norveške vojnike koji su se borili na niemačkoj strani.
Ne obzirući se na taj nesklad, danas, kao i uvijek u prošlosti, skoro svi “zapadni” pisci, novinari i svaki kučkin sin i njegova mater, kad pišu o bilo kojem ratu, o bilo kojem zločinu na prostorima koje oni tako rado zovu ‘Balkans’, ne mogu a da se na ‘osvrnu’ na ‘Nezavisnu Državu Hrvatsku kao “nacističku marionetsku državu” i njezine oružane snage kao “fašističke kvislinge” (Nazi pupet state and fascist quislings). Od svih naroda koji su bili na strani Sila Osovine Hrvati su bili jedini narod čija je država bila okupirana prije dolazka njemačke vojske i jedini su “kvislinzi” zato što su se ustali osloboditi svoju zemlju od tog okupatora. Da je taj epitet postojao 1921., vjerojatno bi i Eamon de Valera i njegovi Irci bili proglašeni kvislinzima.
Tako i neki ratni reporter Chris Hedges, sin nekog protestantskog pastora koji ga je, kako kaže, “naučio da je samilost najviša vrlina”, u svoj knjizi War is a Force That Gives Us Meaning (Rat je sila koja nam daje značenje) uz filozofiranje o svim ratovima piše i o prošlom ratu u Bosni i Hercegovini. Iako opisuje pljačke, paleže, razaranja, silovanja, masovna ubojstva i mnoge druge gnusne zločine koje su četnički divljaci počinili nad nevinim civilima on, kao i većina njih koji nemaju pojma o poviesti mentalitetu i karakteru ljudi na tim prostorima, donosi svoje zaključke na temelju onoga što su mu servirali oni koji su najodgovorniji za te zločine, pa uvijek izpadne da su žrtve, ako ne baš za sve onda, u najmanju ruku, krive za dio zločina počinjenih nad njima, pa između ostaloga piše i ovo:
“…Na početku sukoba sitni gangsteri omraženi u prijeratnom Sarajevu preko noći su se transformirali u ratne heroje. Ono što su sad radili nije se razlikovalo od onoga što su radili prije; nastavili su s pljačkanjem, mučenjima, silovanjima i ubojstvima, samo što su onda to radili Srbima..” Eto, jadni Srbi su i ovaj put prije rata bili žrtve, pa su se zato ustali.
Kad valjda nije mogao naći da je Hrvatska vojska počinila ikakav zločin onda rat u Hrvatskoj ignorira kao da ga uobće nije bilo, ali da nam ipak nebi ostao dužan, on opisuje Tuđmana kao “osrednjeg pisaca koji je omalovažavanjem baštine drugih počeo preinačivati poviest, što mu je pomoglo na putu do moći u nacionalnom šovinizmu”. Da je bio “sudionik u nacionalističkoj kampanji za lingvističku seperaciju od srpsko-hrvatskog jezika, što je također bio cilj nacističke marionetske države u Hrvatskoj pod vlašću Ustaša”. Da je u svojoj knjizi napisao da je broj ubijenih Židova u holokaustu bio milijun, a ne šest milijuna i kako u Jasenovcu nije ubijeno petsto tisuća, nego pedeset devet tisuća i što-šta drugoga. Ironija u svemu ovome je što je i Tuđman sve do par godina prije toga o ustašama i domobranima pisao kao o “kvislinškim formacijama”, a eto sad je i on svrstan među njih.
Izgleda da Hedgesa otac nije naučio da je istina viša vrlina od samilosti i svega drugoga i da bi kao ratni reporter trebao pisati samo istinu, on i onu najnoviju komunističku brojku o Jasenovcu, koja je ionako uvećana za “samo” nešto više od 40 puta, uvećava za pet ili šest puta.
Za njega kao “samilosna” čovjeka umanjivanje žrtava je zločin, a uvećavanje nije.
Kako piše, za njega (kao i za ostale njemu slične) Tuđmanov summum peccatum je što je “Hrvatsku proglasio državom hrvatskoga naroda i počeo masovnim odpuštanjem Srba iz državne službe radi čega su se srbske zajednice počele naoružavati”.
Eto vidite, kao i u Bosni i na Kosovu jadni Srbi su u Hrvatskoj, u kojoj su do višestranačkih izbora 1990. imali absolutnu vlast, bili žrtve.
U svome opisivanju zla svih ratova Hedges je uvrstio i jedan citat iz članka koji je 1822. godine, poslie tzv. Velikog rata, objavljen u London Observer-u, gdje piše: “Procienjeno je da je više od milijun bushela (kablić od 35 litara) ljudskih i neljudskih kostiju prošle godine dopremljeno s kontineta Europe u luku Hull. Okolica Leipziga, Austerlitza, Waterloo-a i svih drugih mjesta gdje su se za vrieme zadnjeg krvavog rata vodile glavne bitke, pometene su jednako kosti heroja i konja koje su jašili. Ovako skupljene sa svih strana one su odpremljene u Yorkshire drobilice za kosti (bone grinders) gdje su izgrađeni parni motori i silna mašinerija za svrhu da ih se reducira u zrnato stanje. U tom obliku one se prodaju farmerima da nagnoje svoje njive.”
Sad mi je sve jasno. To su one drobilice koje su on, Ivo Goldstein i Ognjen Kraus dopremili u Jasenovac.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
