Na četrdesetu godišnjicu mučkog ubojstva jednog hrvatskog domoljuba: Stanko Nižić
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Kolovoz 2021 13:00
Heroji su oni koji čine što mora biti učinjeno onda kad je potrebno da bude učinjeno, bez obzira na posliedice.
Prije 40 godina, 24. kolovoza 1981., agent jugoslavenske Udbe mučki je u Švicarskoj ubio mladog hrvatskog emigranta-revolucionara Stanka Nižića.
Stanko Nižić, rođen 23. veljače 1951. u selu Crveni Grm kod Ljubuškog. Osnovnu osmogodišnju školu završio je u rodnom selu i četiri razreda srednje škole ‘gimnazije’ u Ljubuškom. Još kao šesnaestgodišnji mladić došao sukobio se s seoskim učiteljem, crnogorskim posrbicom Mirkom Todorovićem, koji je hrvatsku djecu maltretirao; zabranom da ne smiju ići u crkvu, da ne smiju govoriti da su Hrvati, nego “Jugosloveni”, da pjevaju partizanske pjesme, recitiraju pjesme o “srpskim junacima” i igraju srbijanska kola.
Prilikom verbalnog sukoba Todorović je iz džepa izvadio pištolj, repetirao ga i uperio u Stanka. Radi toga Todorović je, s pomoću jednoga “domaćeg” udbaša, protjeran iz sela.
Stanko je prije nego je morao poći na odsluženje vojnoga roka u jugoslavenskoj vojsci pobjegao u Austriju gdje se povezao s hrvatskim političkim aktivistima koji su se legalnim sredstvima borili protiv Jugoslavije. Iako nije poduzimao nikakve ekstremne akcije Udba, koja je, kako svi znamo, imala prisne veze s austrijskom policijom, podmetnula je toj policiji “informaciju” da Stanko namjerava postaviti bombu u ured Simona Wiesenthala, radi čega je bio uhićen i vraćen u Jugoslaviju gdje je fizički i psihički mučen.
Poslie izlazka iz zatvora opet bježi preko granice. Ovaj put uspjeva doći u Švicarsku gdje dobiva politički azil. U Švicarskoj dolazi u dodir s članovima organizacije Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo i pokreće mjesečnik “Hrvatska Revolucija”.
Njegov stariji brat Blago, koji živi u Torontu, bio je radi razpačavanja tih novina maltretiran od strane kanadske tajne policije RCMP (Royal Canadian Mounted Police).
Kao i o većini ubojstava hrvatskih političkih emigranata informacije o Stankovom umorstvu su vrlo šture, a mnoge od onih koje su prije ili kasnije izašle na vidjelo su plasirane od Udbe kako bi se ovom zločinu zameo trag. Nu poznato je da je u vrieme njegova ubojstva u Švicarskoj bio organizator mnogih ubojtava hrvatskih političkih emigranata zloglasni udbaš Josip Perković.
Prije nekoliko godina novinarka Helena Krmpotić je napisala:
"Stanka Nižića ubili su djelatnici UDBE u Švicarskoj 24. kolovoza 1981. godine ispred hotela u kojem je radio.
Policijski istražitelj koji je vodio slučaj i s kojim sam razgovarala prepoznao je Josipa Perkovića u sudnici u Minhenu kao osobu koju je uhitio u Zurcihu zbog njegova ubojstva. Perković je u Švicarsku stigao s lažnom putovnicom na ime Ivan Kovač te kao trgovački putnik tadašnje Astre. Po njega je došao Svetozar Tedeschi kako bi jamčio za njega kao direktor toga poduzeća.” (Tedeschijevi predci su bili Talijani koji su u Hrvatsku doselili iz Venecije. Kako se vidi, roditelji ovoga Tedeschia su iz ljubavi prema Srbima, kao i ostali njihovi sunarodnjaci, svome sinu dali “lepo srpsko ime Svetozar”. Njegov sin Emil danas je jedan od najvećih jufgo-tajkuna u Hrvatskoj, nap. a.)
“Perković je pušten iz pritvora i isti se dan vratio u Jugoslaviju. Zastara za ubojstvo Stanka Nižića u Švicarskoj stupila je na snagu 2011-te godine. U nekim lažnim izvještajima tajne jugoslavenske policije Nižića se spominjalo kao osobu koja je trebala izvesti atentat na Tita, prilikom njegove posjete Švicarskoj i grobu neznanom junaku. Koliko je apsurdno opravdanje za njegovo ubojstvo potvđuje i činjenica kako je Tito umro godinu dana prije njegova ubojstva.O njegovom ubojstvu znaju sve UDBINI agenti kodnoga imena Cico2 i Pitagora, obojica su još uvijek živi.
Malo je poznato kako Stanko Nižić ima sina - u trenutku njegova ubojstva njegova je djevojka bila trudna. Doživjela je živčani slom i završila na liječenju. Dijete joj je oduzeto i dato na posvajanje. Sin je tek 2009-te godine doznao tko mu je otac i njegova obitelj. David Nižić živi u Švicarskoj…”
Pitagora je bio Vinko Sindičić, a Cico2 najvjerojatnije Stankov ubojica Mate Mihaljević, koji danas mirno živi u Podhumu kod Livna. Jedino gdje Helena ovdje grieši je to da je pok. Stanko ubijen pred hotelom. Koliko je meni poznato ubijen je za šankom u lobiju hotela gdje je bio na noćnoj dužnosti.
Perković je u organiziranje Stankova ubojstva angažirano i Stanka Čelara, koji je kao i svi drugi udbaški agenti i suradnici rabio poznati udbaški modus operandi - glumenje radikalnog hrvatskog borca protiv Jugoslavije. Čelar je dan prije ubojstva zamolio Stanka da u svoj stan spremi jednu pušku s ugrađenim teleskopom, “koja će sutra ići u Velebit”, što je Stanko rado učinio. I, naravno, kako je Udba i planirala, odmah poslie Stankova ubojstva švicarska policija je pretražila njegov stan, našla pušku i to joj je bio dokaz da je Stanko bio terorist.
Nije potrebno naglašavati da su Njemačka i sve druge države “demokratskog Zapada” vrlo dobro znale da su sve jugoslavenske ambasade, konzulati i sva trgovačka, kulturna i druga predstavništva napučeni agentima Udbe čiji je glavni cilj bio neutralizacija hrvatske političke emigracije i da su mučka ubojstva najaktivnijih hrvatskih političkih emigranata bila jedna od glavnih metoda koje je Udba rabila za postizanje toga cilja.
Ali sve njihove sigurnostne, obavještajne i druge službe ne samo da su prisno su surađivale sa službama “socijalizma s ljudskim licem”, nego su im svesrdno pomagale u proganjanjima i likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. To je bio jedan od glavnih razloga zašto je Udba bila toliko uspješna u svom krvavom poslu. Drugi razlog za Udbine uspjehe u ovim likvidacijama bio je uglavnom angažman plaćenih gmizavaca iz našega naroda koje bi, kao “revne hrvatske nacionaliste”, najprije infiltrirali u hrvatske emigrantske organizacije da se što bliže primaknu žtrvi koju će likvidirati. Kad to nije bilo moguće Udba je raznim ucjenama i prietnjama pokušavala na tu krvavu rabotu prisiliti neke poštene ljude. Udbaši su neke od njih uspjeli prisiliti, neke nisu, a jedan im je pokazao kako je opasno igrati se s vatrom.
Jugoslavenski konzul u Stuttgartu, Sava Milovanović dogovorio je 30. kolovoza 1967. u gostionici “Hofbräukeller” sastanak s “gastarbeiterom” Franjom Goretom. Što se na tom sastanku dogodilo izpričao je sam Goreta: “Jednoga prijepodneva pozvao me Milovanović k sebi. Do susreta je došlo u Blumenstraße br. 18, gdje mi je konzul gurnuo pištolj u ruku kojim sam trebao ubiti četvoricu hrvatskih emigranata.” Time je Goreta stavljen pod jaki pritisak. Odbijanje poslušnosti povlači za sobom težke posliedice za njegovu obitelj u Jugoslaviji. Ali ako izvrši naredbu dobit će nagradu od 20.000 DM, kuću i kasnije “zarađenu” mirovinu u Jugoslaviji. “A, tko su ova četvorica?”, upitao je Goreta Milovanovića. “Ustaše, neprijatelji”, odgovorio je Milovanović. Sastanak u gostionici Hofbräkeller dogovoren je radi dodatnih instrukcija koje je Milovanović trebao dati Goreti. Jedna od njih je bila: “Moraš na njih čekati poput lovca na divljač.”
Goreta je tako i postupio. Ali ne protiv svojih nevinih sunarodnjaka, nego protiv svoga naredbodavca. Misleći da je dobro izveo svoj plan Milovanović je otišao u WC. To je Goreti dalo priliku da se pripremi. Kad se Milovanoć vratio i sjeo za stol, primjetio je da ga Goreta nekako zamišljeno gleda pa je upitao: “Trebaš li još nešto? Jesam li nešto zaboravio?” Goreta, koji je već u ruci pod stolom držao odkočen pištolj, je odgovorio: “Zaboravio si da sam i ja Hrvat!”, i u druga konzula izpalio nekoliko hitaca.
Milovanović je mrtav pao sa stolice na pod, a Goreta nije pobjegao, kao što su to činili mizerni udbaški ubojice, nego je ostao mirno sjediti za stolom dok dođe policija.
Goreta je na sudu izjavio: “Morao sam ga ubiti da bih druge nevine ljude spasio!” Osuđen na osam godina robije, koju je skoro do kraja izdržao. On je bio prvi koji je pred njemačkim sudom ukazao na vezu jugoslavenskih diplomata u Njemačkoj i aparata plaćenih ubojica jugoslavenske Udbe.
Ali ondašnje njemačke, francuske, švedske, švicarske i druge vlasti zapadnoeuropskih zemalja nisu ni poslie toga promienile svoje odnose s Jugoslavijom. Gotovo sve one, a poglavito Njemačka, nastavile su s progonima i zatvaranjima hrvatskih političkih ljudi na temelju montiranih obtužbi jugoslavenske Udbe iako su vrlo dobro znale da one nisu ništa drugo nego krivotvorine jednoga od najrepresivnijih sustava u Europi.
Od stotina udbaških zločinaca jedino su na koncu, 24 godine poslie nestanka Jugoslavije, i to jedva, osuđeni udbaški krvnici Josip Perković i Zdravko Mustać, kad je Europska komisija neojugoslavensku kastu na vlasti u Hrvatskoj prisilila da ih izručiti u Njemačku gdje su osuđeni na doživotnu robiju, ali sa stipulacijom da im se dozvoljava da svoju kaznu odsluže u zatvoru u Hrvatskoj u kojoj su na vlasti njihovi potomci i gdje će, naravno, imati “status of special prisoners”. Kako bi ubili dosadu pisati će svoje memoare koje će svoje krvave zločine opisti kao svoje “antifašističke vrline” i u baštinu ostaviti svojim sinovima i unucima.
Ova dvojica jugokomunističkih ubojica osuđeni su u Njemačkoj samo za ubojstvo Stjepana Đurekovića, nekadašnjeg visokopozicioniranog komunističkog disidenta. Drugih više od stotinu nevinih hrvatskih žrtava koje je Udba likvidirala u državama “demokratskog Zapada” među kojima je i pok. Stanko, kao da i nije bilo.
Iako vrlo dobro znadu da je jugoslavenska Udba kao i nacistički Gestapo, od kojega je ova i naučila svoj zanat, sve planove, pripreme, financiranje, imena onih koji su naređivali, organizirali i izvršavali ova ubojstva i sve drugo, uredno bilježila i da se sve to može lako naći u arhivima Udbe, njihov izgovor je da nemogu poduzeti ništa jer nemaju dosta bdokaza.
Ti arhivi danas su čvrsto zapečaćeni i na njih je “hrvatska vlada” na čelu s Andrejem Plenkovićem stavila još jedan 20 godina dug moratorij. Nu to je samo “last ditch” pokušaj udbaške omladine da zaštiti svoje starije drugove i dobar izgovor za Europsku komisiju da se ona “nema pravo miešati u interne stvari suverene države članice E.U.”. To je ista ona komisija koju prilikom zahtjeva za izručenje Perkovića i Mustaća nije mogao spriečiti Milanovićev “Lex Perković”.
Nu bila su i prošla mnoga olovna vremena kroz koja je naš narod patio. Nadam se da će i ova uskoro proći i da će se naš narod već jednom osviestiti. Da će doći dan kada će se u slobodnoj Hrvatskoj ovim hrvatskim žrtvama pdignuti spomenik na kojemu će nad njihovim imenima biti uklesan ovaj epitaf.
OVDJE SE UPITAJ HRVATSKI RODE
DA OVOG I OVAKVIH U NAS NE BIJAŠE
BI LI JOŠ IŠTA BILO ŠTO JE NAŠE?
BI LI IKADA STIGLI DO SLOBODE?
Neka je vječna slava mladom hrvatskom revolucionaru Stanku Nižiću i svima koji su, kako reče jedan američki pisac, dali svoje danas za naše sutra!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
