Zvonimir R. Došen: Ovakve se spodobe ne može pobjediti autogolovima
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Rujan 2021 13:05
Sjećate li se kad je ono 1991. vođa Balvan revolucije Jovan Rašković rekao Tuđmanu, “Mi Srbi smo lud narod”?
Ne znam je li Rašković zbilja mislo da su njegovi Vlasi lud narod ili je to mislio za nas Hrvate, samo tada nije to smio reći. U ono vrieme, kad su se borili za slobodu od velikosrbske agresije Hrvati, barem njih većina, sigurno nisu bili lud narod.
Ali nisam siguran da bih to mogao reći za ove današnje Hrvate, barem ne za neke od onih koji na družtvenim medijima pokušavaju pobiti laži koje protiv hrvatskoga naroda šire ovi gore na slici istim gnusnim objedama koje i oni rabe.
Tako u jednom svom nedavnom osvrtu na reagiranje Ive Golsteina na članak “Davida Goldmana” u Jeusalem Postu, Javor Novak na portalu HKV piše: “Normalan hrvatski čovjek nikada nije negirao postojanje Jasenovca u satelitskoj NDH kao ni zločina sramne i izdajničke pobjegulje Ante Pavelića u Jasenovcu i izvan samog Jasenovca. Ono što se oduvijek tražilo jest da se satelitska NDH stavi u kontekst rata, posvudašnjih kolaboracionista…”
Jedino što Goldstein ovdje u svoju obranu treba reći je - Pa, to je isto ono što i ja tražim.
Nemam običaj rabiti proste izraze, ali kad netko od onih koje smo smatrali našim ljudima počne ponavljati ove stare velikosrbske i jugokomunističke izmišljotine dođe mi da sve pošaljem u “srbski rodni kraj”.
O toj njegovoj priči o satelitima nije nikome pametnom potrebno puno govoriti. Nu što je tu ipak zanimljivo ili jadno jest da to piše netko tko se rodio i odgojen u jugokomunističkoj Jugoslaviji gdje Hrvatska ne samo da nije postojala ni u obliku satelita, a danas živi u “državi” koja nije ni satelit, nego mala bezvažna kolonija masonskog behemotha Euroslavije. Intresantno je da ti naši ljudi nijednu od država koje su za 2. svj. rata bile u savezu s Njemačkom: Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Nedićeva Srbija i dr., nikada ne spominju kao satelite i marionete. Za njih je to jedino bila Nezavisna Država Hrvatska. Novak kao “borac protiv Goldsteinovih laži” kaže da NDH zato što je bila na strani Njemačke (kao da je imala izbora) treba strpati u kontekst nekakvih “posvudašnjih kolaboracionista”. To je stara jugokomunistička i zionistička formula za sve koji su se dragovoljno ili silom prilika našli na strani koja je izgubila rat.
Što reći o njegovim “sramnim izdajničkim pobjeguljama”? To vam je ona - Majko reci joj da je kurva prije nego ona tebi reče. To je jedan od epiteta koji je Tito, koji je četiri godine bježao po šumama Bosne, Srbije, Crne Gore, na Vis i u Bari u Italiji, prišivao drugima. Kao izkusan novinar taj gospodin bi trebao znati razliku između biega i taktičkog povlačenja.
Što je po njegovom mišljenju dr. Ante Pavelić trebao učiniti? Boriti se do zadnjega čovjeka i time dati povod Saveznicima da Hrvatsku pretvore u prah i pepeo ili pokušati spasiti što se spasiti dalo? Predati se Titinim krvožednim “proleterima” da se na njemu izživljavaju? Izvršiti samoubojstvo, da ga ti naši mudrijaši onda mogu proglasiti “kukavicom koja si je u velikom strahu sebi oduzela život”?
Kad su Hitler i Staljin 1939. okupirali Ploljsku predsjednik Wladyslaw Raczkiewicz je morao pobjeći u Francusku gdje je u gradu Angersu osnovao poljsku vladu u izbjeglištvu. U lipnju 1940. , kad je Njemačka okupirala Francusku Raczkiewicz je pobjegao u London i s izbjeglim premierom Stanislawom Mikolajczykom i generalom Wkadyslawom Sikorskim ponovno uzpostavio poljsku vladu u izbjeglištvu. Pod Staljinovim pritiskom na konferenciji “Velike tojice” u veljači 1945. u Jalti Churchill i Roosevelt poništavaju priznanje poljeke vlade u egzilu i daju Staljinu slobodne ruke da na vlast u Poljskoj postavi komuniste. Nitko od Poljaka nije ove svoje ljude nazvao pobjeguljama. Nitko, čak ni njihovi komunisti.
Pogledajmo malo kako to izgleda kod Srba. Najslavljeniji njihov junak poslie izmišljenog Obilića je Karađorđe, koji je kad mu je počelo goriti pod turom, ne jednom, nego dva puta, zbrisao u Austougarsku. To nije smetalo Srbjancima da na njegovom “junaštvu” osnuju svoju “dinastiju”. Njegov unuk Petar je također dva puta kidao iz Srbije. Jednom da spasi glavu od Obrenovića, a drugi put 1915. on i čitava njegova vlada i vojska bježe pred austrougarskom vojskom u Grčku. Je li itko čuo da ih je ijedan Srbin ikada nazvao pobjeguljama?
Ne samo da je glupo, nego i odvratno da netko tko se tobože suprostavlja njegovim tvrdnjama Goldsteinove laži pokušava pobiti istim onim izmišljotinama koje on već godinama plasira u javnost, kao što je absurdna tvrdnja o “zločinima Ante Pavelića u Jasenovcu i izvan njega”
Čak se ni mnogi strani antihrvatski nastrojeni novinari i pisci ne usude nešto takvoga napisati.
Naprimjer, jedan od njih je i profesor Max Berghotz u svojoj knjizi “Violence as a Generative Force”, poslie svih njegovih - ustaše prve počele ovo, ustaše počele ono - morao je napisati malo istine, pa piše: “…Počele su se širiti glasine o prietnjama srbske pobune koji će na 28. lipnja, poznatom kao srbski blagdan Vidovdan, u raznim dielovima NDH. Kako se atmosfera straha povećavala Pavelić je 26. lipnja izdao izvanrednu zapovied koja je,prema njegovom svaćanju, dovela do eskalacije nasilja u lokalitetima gdje su četnici spremali pobunu.
Zapovied je glasila: “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotrebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.
Na koncu ovoga Bergholtz kaže: “U Pavelićeve zapoviedi uključeno je i upozorenje kojim opominje ustaše da će bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo sankcioniran.”
Kako se vidi, dr. Pavelić je ovo upozorenje izdao gotovo odmah nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske.
Berghotzu, kao čovjeku rođenom i odgojenom u zemlji koja nikada nije morala ratovati za svoju slobodu izgleda nije jasno da je tada bilo ratno stanje u kojem se ne mogu rabiti mirnodobske mjere. Pogotovo ne s onima koji se protiv države dižu na oružani ustanak, pale sela i na divljački kolju nezaštićeno pučanstvo. Ali izgleda da je za njega, kao i za ove koji glume da se bore protiv onih koji mrze sve što je hrvatsko, poduzimanje odgovarajućih mjera protiv terorističkih bandi najgore vrste, zločin samo ako su ih poduzimali Hrvati, kako u onome tako i u ovome posliednjem ratu.
Nu što neki ljudi i danas siju mržnju na Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i nije nekakvo čudo. To su ljudi koji su odgojeni u jugokomunističkim školama, a u najviše slučajeva i u “antifašističkim” obiteljima. Nu barem bi oni koji se danas predstavljaju kao domoljubi morali znati da tim svojim pljuvanjem na Njega pljuju na sve one koji su svoje živote dali u obrani hrvatskih svetinja, u obrani države koju bi oni eto sada htjeli staviti u nekakav njihov kontekst perpetualne mržnje i sramote. Neki od njih danas svim silama pokušavaju i Franju Tuđmana svrstati u kontekst ratnih zločinaca. A ako se ovako nastavi to će im uskoro i uspjeti, jer na koncu, i on je bio Hrvat.
Za primjer uzmimo ovo što u interviewu za Dubrovački dnevnik kaže jedan od crvenih bosanskih fratara Drago Bojić: “Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj hrvatskoj povijesti, a zasigurno i jedan od najnegativnijih balkanskih političara posljednja tri desetljeća".. Treba sve ukloniti što podsjeća na Tuđmana.”
Ako nam ovo može poslužiti za utjehu - bilo je i lidera drugih naroda koji su doživjeli takvu sudbinu.Jedan od njih bio je i George Washington
Kad je vođa američke revolucije poslie završetka oslobodilačkog rata ostavio svoj udobni dom u Mount Vernonu u Virginiji i kao prvi predsjednik novostvorene države pošao u New York, stotine tisuća naroda su pred njegove noge bacale cvieće. Čitavim, stotine kilometara dugim putem, narod je pratio njega i njegovu pratnju, pozdravljao ga i blagoslivao. U New Yorku je dočekan velikim vatrometom.
Sedam godina kasnije, kad se približavao kraj njegova predsjedništva, svi su ga toliko zamrzili da je u Kongresu izglasano da mu neće posvetiti ni onih, do tada uobičajenih, 30 minuta da mu zažele sretan rođendan.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
