Zvonimir R. Došen: Je li Bosna Srebrena postala moderni Pergamum gdje Sotona stoluje?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Rujan 2021 13:03
Ordo Fratrum Diaboli
Prije nekoliko dana vrsna hrvatska novinarka, zamjenica glavnog urednika Hrvatskog Tjednika, jedinog čisto hrvatskog tiskanog medija danas, gospođa Andrea Černivec-Mlikota pokušala je livanjskom gvardijanu Peri Kulišu za vrieme njegova boravka u Splitu uručiti neke knjige, među kojima je bila i knjiga dra. Georgesa Desbonsa “Slom ‘Velike Srbije’ : Poviestni i politički pristup atentatu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. u Marseilleu, dne 9. listopada 1934.”
Misleći da se radi o kulturnom čovjeku i svećeniku, Andrea mu je pristupila na pristojan i uljudan način. Ali, umjesto da se ponaša kao civiliziran čovjek i svećenik, ovaj odrod, kome je Tito “velika osobnost”, na vrlo naprasan, nepristojan i uvredljiv način počima s onom već svima poznatom jugokomunističkom tiradom o ustaškim zločinima, neprijateljskoj štampi etc. etc.
Nije uobće tajio da se pripremio za sukob s Andreom i odmah je naglasio da ju je “googlao”, da zna da je ona ustašica, da mu nije jasno zašto je ona baš njemu doniela ove knjige, da ga zanima odkuda je ona u ovoj priči i što ona ima s Kanadom. Da oni u Hrvatskom Tjedniku napadaju papu, veličaju ustaštvo, Pavelića i Tuđmana. Da opravdavaju ustaške zločine, za koje on (mulac koji se rodio 1972., nap. a.) zna da ih je bilo te da su ustaše ubijale sve pred sobom i što-šta drugoga.
Nije u svojoj prostačkoj tiradi zaboravio spomenuti ni jugokomunističku i velikosrbsku bajku o Jasenovcu, da 95% svećenika u Republici Hrvatskoj veliča ustaštvo i hrpu drugoga smeća iz jugokomunističkog bureta dezinformacija.
Na sve te njegove prostačke izpade Andrea je idalje ostala mirna i pristojna i rekla mu da ako on ne želi imati ove njige ili ne zna što bi s njima nije nikakav problem, da će ih ona uzeti i da zna što će s njima učiniti. Zloduh u fratarskom habitu je na to cinički odgovorio da u njegovom samostanu ima par fratara, starih ustaša, pa ih može njima dati.
Kad je na koncu počeo vrieđati poštene hrvatske ljude i časne svećenike, poput fra Martina Planinića i drugih, Andreji je bilo dosta njegovoga smeća. Drug fratar se grdno prevario ako je mislio da će svojom izlizanom jugokomunističkom retorikom smušiti i obezhrabriti ovu hrvatsku novinarku. Vidjevši da se crvenim prostakom u fratarskoj mantiji ne može razgovarati na uljudan način Andrea mu je održala lekciju njegovim jezikom. A kako je u svojoj tiradi mržnje na sve što miriše na hrvatstvo naglasio da najviše mrzi pozdrav Za dom spremni, Andrea je, iz inata, retortu njegovih bezočnih izmišljotina završila tim pozdravom i da nije zašutio sigurno bi mu bila opalila trisku. Iznenađen i zabezeknut hrabrošću ove hrvatske žene, jugofratar je ostao sjediti zureći u prazno.
Tko je taj novi livanjski gvardijan Pere Kuliš? Je li on rođen i odrastao u nekoj jugokomunističkoj sredini u kojoj nije ništa drugo ni mogao naučiti? Nije! Ovaj izopačeni izrod rođen je u čisto hrvatskom selu Miši kod Livna. Iz ovoga sela Titini su partizani, koje on danas slavi, pobili 46 ljudi, većinom hrvatskih vojnika-utaša među kojima je i šestorica njegovih rođaka Kuliša, petorica su bili ustaše, a jedan hrvatski policajac.
U ‘Knjizi Bola’ fra Marijan Karaula piše da je za vrieme i poslie 2. svj. rata, većinom poslie njegova završetka, u livanjskom kotaru živote izgubilo 2.085 starijih i mlađih muškaraca, žena, djevojaka i djece. U ovaj broj uvršteno je i 37 odroda poput ovoga “fratra”, koji su se odmetnuli u partizane, tako je točan broj pobijenih Hrvata 2.048, većinom hrvatskih vojnika. Jedan manji postotak, uglavnom civila, poklali su četnici, sve ostale pobili su partizani, velikom većinom poslie završetka rata. Uz množtvo drugih partizanskih zločina fra Karaula opisuje i ove:
“Krajem mjeseca srpnja 1941. godine počeo je po cijeloj Bosni, Hrcegovini i Srbiji četnički ustanak. Četnici, kojima su se pridružili i komunisti i mnoštvo nezadovoljnih srbskih seljaka, počeli su napadati mirne katoličke i muslimanske žitelje po cijeloj bivšoj državi Jugoslaviji. Palili su sela i na najrazličitije načine mučili ljude ili ih jednostavno ubijali.
Pripadnika hrvatske vojske bilo je vrlo malo jer se još uvijek ona nije dovoljno organizirala i osposobila. Zbog toga je stradalo mnogo Hrvata, katolika i muslimana…
Nakon žestokih i krvavih borbi, u kojima je stradalo oko dvie stotine Livnjana, partizani su u Livno ušli 5. kolovoza 1942. godine. Njihov napad na Livno, koje su branile tri satnije domobrana, dvjesta policajaca i jedna satnija ustaša, počeo je 4. kolovoza u deset sati navečer. U jurišima na gradske prilaze sudjelovalo je sedam “proleterskih bataljona”.
Branitelji Livna odolievali su još čitav jedan dan i dvie noći, sve do prijepodnevnih sati 7. kolovoza (sve dok nisu ostali bez streljiva).
Već isti dan, 7. kolovoza 1942., partizani su u franjevačkom samostanu Gorica strieljali 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije XX. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka civila, državnih službenika i dužnosnika kotara. Ovaj strašni, do tada nečuveni ratni zločin, počinili su članovi tzv. Vrhovnog štaba NOP-a po izravnom nalogu Josipa Broza Tita, Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa, Koče Popovića te glavnog instruktora za strieljanje i likvidaciju hrvatskih vojnika Vladimira Velebita.
Nakon ponovnog ulazka hrvatske vojske u Livno u listopadu 1942. njihova su izmasakrirana tiela ekshumirana iz dviju jama te prenesena i pokopana u dvorištu Rimokatoličke župne crkve u Livnu.”
Pljačkanje svega što se opljačkati moglo u svim mjestima koje su partizani zauzeli prije Livna otelo se čak i kontroli partizanskih glavešina, pa komandant bataljona “Starac Vujadin” 6. srpnja 1942. šalje pismo komandiru 4. čete u kojim ga upozorava da je obaviješten da on nije dao točne podatke o plienu u akciji koju je izveo vodnik Jović Đorđilo i naređuje mu: “U povratku ovoga akta izvijestite odmah: šta je sve zaplijenjeno, naročito novca i čime se pravda netačan izvještaj koji je ranije dat. Skrenuti u buduće pažnju svim odgovornim organima i borcima, da se sav plijen ima javiti, a šta će se kome podijeliti to će rešavati ovaj štab.”
Partizani su 15. prosinca 1942. s jakim snagama opet uspjeli zauzeti Livno, u kojem su opet izvršili pokolj i podpuno orobili čitav livanjski kotar. Do ponovnog izgona 3. ožujka 1943. Titini “oslobodioci” su narodu livanjskog kotara oteli i odtjerali u svoja uporišta svu hranu, odjeću i sve što se moglo odnieti.
Uz množtvo drugoga materijala zlikovci su narodu oteli i odvezli: 150 vagona žita, 200 vagona krumpira, 25.000 komada sitne i 8.000 krupne stoke, 4 vagona oprane vune, 10 vagona zelja, 10-15 vagona suhoga i 8 vagona svježega mesa, 6.000 kokoši, 10.000 m domaćega platna i 3.000.500.000 kuna. Povrh toga na razne druge načine narodu su nanieli štetu u iznosu od 27.000.000 kuna. Narod je ostao podpuno gol, bos i bez hrane.
U Livnu i bližoj okolici ubili su 17 svećenika, većinom fratara. Na samom početku rata udruženi s četnicima, koji će kasnije skoro svi preći u partizane, na najokrutniji način ubili su drvarskog župnika Waldemara Nestora, župnika u Krnjeuši don Krešimira Barišića i tri mlada sjemeništarca i župnika u Bosanskom Grahovu don Jurja Gospodnetića.
Partizani su na zvierski način ubili 14 livanjskih fratara, a to su: Fra Božo Šimleša, fra Pero Baltić, fra Viktor Baltić, fra Borivoj Mioč, fra Celestin Teklić, fra Alojzije Šandrk i fra Bono Grebenarović. Njega su Titini krvnici 1. prosinca 1943. odveli izvan mjesta, strieljali i zakopali u smetlište. Njegovo tielo je pronađeno 14 dana kasnije kada su ga iz smerlišta izvukle seoske svinje.
Fra Vitomir Mišić (r. 1921.), fra Domagoj Ćubelić (r. 1924.), fra Paškal Vidović (r. 1916.), fra Anđeo Ćurić (r. 1914.) strieljani u Maceljskoj šumi 1945. godine. Mjesto ubojstva fra Vjekoslava Čondića nije poznato. Dvojicu drugih fratara, fra Ignacija Mamića i fra Paškala Velića Titini su ušljivci ubili na drugi način, zarazili su ih i usmrtili poznatom partizanslom bolešću, pjegavim tifusom.
Svaki put kad im je uspjelo zauzeti Livno, prvo što im je bilo na udaru bili su fratri i njihovi samostani, posebno samostan Gorica. I to ne samo za vrieme rata, nego naročito poslie rata.
Evo samo jedan od onih koje fra Karaula spominje u svojoj knjizi. - Izvršni odbor Socijalističkog narodnog odbora u Livnu donio je 18. rujna 1949. godine odluku da se u samostanu na Gorici oduzmu franjevcima sve prostorije osim osam soba u kojima će fratri stanovati i imati kuhinju, kancelariju i sve ostalo što im treba, a sve ostale prostorije preuzima Državni magazin u Livnu za smještaj žitarica. Franjevci na ovo nasilje ulažu žalbe.
Neki viši komunistički odbori u Mostaru njihove žalbe najprije tobože uvažavaju, onda odbijaju i Sekretarijat GNO u Livnu 18. svibnja 1950. donosi odluku da se franjevcima podpuno oduzme samostan Gorica.
Na koncu su starješinu samostana lišili slobode, a nekoliko fratara protjerali u nekoliko soba na katu samostana. Ali i to bi se nekako preživjelo da zlotvori nisu zablokirali jedino stubište pa provincijal fra Josip Markušić, koji je bio u posjeti Livnu, 20. kolovoza 1950. piše pismo komunističkim vlastodržcima u Livnu u kojem kaže da unatoč Oblasnog narodnog odbora u Mostaru, svećenici se sada penju “uz prave pravcate merdevine (ljestve), širine 45 cm, sa usponom od 57 stupnjeva. Pa još starci od 80 godina i ja provincijal od 70 godina. Ovo je četvrti dan..”
Kako se vidi iz dopisa “Sreskog narodnog odbora Livno” “Mjesnom narodnom odboru Livno”, odmah po dolazku na vlast partizani su fratrima u samostanu Gorica oduzeli svu imovinu: 60 dunuma oranice (dunum = 1.000 kvadratnih metara), 163,800 dunuma voćnjaka, 160 dunuma livade i 865,400 šume. Svi znamo da su isto tako zaplienjeni svi posjedi Katoličke crkve u svim “narodnim republikama”.
Ti zlotvori, pljačkaši, palikuće, masovni ubojice koji su izvršili strašan genocid nad narodom iz kojega je i on, nažalost, nikao, za Peru Kuliša su “dobre i velike osobnosti”. Njegov uzor su dvie najodvratnije neokomunističke spodobe Drago Bojić i Ivan Šarčević, koji se isto kao i on kriju iza fratarskih habita u istoj Provinciji.
Za one koji ne znaju, to su ova dva jugokretena koji su u Sarajevu s bijesnom ruljom zaglupljenih “bošnjačkih” islamista demonstrirali protiv mise zadušnice koju je kardinal Puljić služio za bleiburške žrtve.
Misa za stotine tisuća nevinih hrvatskih žrtava, koje su poslie završetka rata na najokrutniji način pobili Titini crveni zlotvori za ove žive vragove u ljudskoj spodobi je “perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama”.
Na pitanje što misli o ukazanjima Blažene djevice Marije u Međugorju, Bojić odgovara:
“Govorio “sam o “međugorskoj teologiji" koja je dijelom nebiblijska, nekršćanska i nekatolička. Uostalom, i sve dosadašnje crkvene komisije dale su negativno mišljenje o "ukazanjima"
u Međugorju. Imajući upravo u vidu te zloupotrebe, prije nekoliko dana je službeni Vatikan zabranio u svim američkim biskupijama i župama skupljanja na "viđenjima" jednog međugorskog "vidioca".
Ovdje se mora postaviti nekoliko pitanja. Tko su profesori i odgojitelji koji na franjevačkoj teologiji Bosne Srebrene odgajaju ovakve psihopate? Tko su biskupi koji su ovu sotonsku trojku zaredili za svećenike? A još važnije, zašto im je još dozvoljeno da idalje nose fratarske habite i služe mise kad je svakome jasno da su oni odavno stupili u pakt s vragom? Tko je toga Kuliša postavio za livanjskog gvardijana? Ako je to današnji provincijal Bosne Srebrene onda bi general Franjevačkoga reda morao u tu očito posrnulu Provinciju žurno poslati komisiju da izpita njegov rad i tko su profesori i odgojitelji koji u njezinim školama odgajaju ovakve zlotvore. Ali, kada znamo tko je danas u Vatikanu capo di tutti capi to se sigurno neće dogoditi.
Drugo je pitanje tko i kakvi ljudi idu na mise koje ove sotonske utvare služe? Zar itko tko nije skrenuo s pameti ili svoju dušu dao vragu može ići na njihove mise, na njihove izpoviedi i iz njihovih otrovnih ruku primati hostiju, koju su oni svojim sotonskim duhom “posvetili”?
No, nemojmo se zavaravati ako mislimo da je ovo samo jedna mala izolirana grupica povampirenih fratara. Oni su samo mali dio članstva neoboljševičke hobotnice “Nova ljevica”, koja već godinama okuplja najgori ološ iz svih krajeva bivše komunističke države. To je šarolika skupina novih degeneriranih komunističkih psihopata koja se pod ovim simbolom u Šibeniku od 2001. svake godine okuplja na tzv. festivalima alternative i ljevice “Fališ” .
Na tim “festivalima” drže se govori podpuno isti kao i oni koje su “narodni odbornici” u onim prvim krvavim godinama po završetku 2. svj. rata na neprestanim “mitinzima” držali tužnome narodu nad još neohlađenim grobovima njegovih sinova i kćeri koje su “narodni oslobodioci” pobili samo zato što su bili Hrvati. Uz Bojića, drugi glavni “politički komesari” na tim “festivalima” su poznati jugokomunistički degenerati: Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Jurica Pavičić i razna druga jugoklatež.
Prije kojih 100 godina A. G. Matoš je napisao da su Hrvati jako čudan narod, koji ima više izdajica nego cijela Europa zajedno.
Da, hrvatski je narod uvijek imao dosta odroda koji su u svakom momentu bili spremni stupiti u službu krvnika svoga naroda. Ali ova trojica vražje braće su ona najgora vrsta izdajnika, za koje on reče da su: kukavice, izmet, sramota ljudskog roda, parodije kulture i načela slobode kojih se svaki Hrvat mora stidjeti. Ovo su sotonske utvare koje se kriju iza fratarskih habita. Pogledajmo samo facu toga Bojića. Ako to nije utielovljenje zloduha onda ne znam što jest.
Jedino što se na koncu može reći tim mizernim odrodima jest ono što je u svoje vrieme crnogorski vladika P. P. Njegoš rekao crnogorskim poturicama - Kugo ljudska da te Bog ubije!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
