Zvonimir R. Došen: Jugokomunistički štakor
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Studeni 2021 13:02
“Moj otac je pravi Hrvat, puno veći domoljub i Hrvat od Hitlerovih sluga i izdajnika…”, kaže u i nedavnoj internetskoj razpravi s hrvatskim domoljubima bljutavi izprdak komunističkog štakora Ante Josipovića. Njegov otac bio je među prvim jugokomunističkim dinosaurima koji su 90ih trebali zamastiti konopac. Da do toga nije došlo on treba biti do groba zahvalan Franji Tuđmanu.
Takve spodobe u Americi zovu štakorima (rats), pa kažu: ”Rats are vermin. If you call someone a rat you mean they are the lowest of the low, nasty animal that spreads desease and is almost universally reviled.”
(Štakori su gamad. Ako nekoga nazivaš štakorom znači da ga smatraš najnižim od najnižega, odvratnom životinjom koja širi bolest i skoro univerzalno je pogrdna.)
To su spodobe koje su u svakom momentu spremne uvući se u prkno jačim od sebe i izdati ne samo svoje nabliže drugove, nego i vlastitog otca.
A kakvi štakor je taj “pravi Hrvat i domoljub” može se vidjeti iz ovoga stenografskg snimka njegova govora na onom po zlu poznatom sastanku J.B.Tita s “članovima Izvršnog komiteta i rukovodiocima društveno-političkih organizacija, Sabora i Izvršnog vijeća NR Hrvatske” održanog 30. XI. I 1. XII. 1971. u Karađorđevu. Sastanka na kojem su srušeni svi malo liberalniji komunistički vođe u Hrvatskoj, a poslie toga tisuće nevinih Hrvata premlaćivane i poslane na dugogodišnja robijanja.
Prisutni na sastanku: J.B. Tito, Savka Dabčević Kučar, Milka Planinc, Josip vrhovec, Pero Pirker, Ivan Šibl, Ema Derossi-Bjelajac, Drago Haramija, Milutin Baltić, Srećko Bijelić, Stjepan Ivić, Marko Koprtla, Jelica Radojčević. Jure Bilić, Ivica Vrkić, Dušan Dragosavac, Vladimir Bakarić, Miko Tripalo i Jakov Blažević
Najprije govori J.B.T., onda Savka Dabćević Kučar. Na njezino dugo opravdavanje reagira žućnim komunističkim lajanjem Milka Planinc. Poslie nje dolazi Ante Josipović koji se obtužbama svojih kolega pokušava što dublje uvući J.B.T-u u prkno.
Evo njegova govora:
“Ja, naravno, ne mogu govoriti ni u čije ime, nego želim samo da kažem ono što mislim i osjećam o ovim pitanjima koja su danas na dnevnom redu. Sasvim je normalno da smo svi mi razmišljali i razgovarali o ovoj situaciji, o političkom stanju u Hrvatskoj, o onome što smo dobro učinili , ali i o svim slabostima i problemima, koji postoje u našoj republici.
Razmišljao sam, kako iz toga izaći, šta učiniti da to stanje prevladamo. Jer, osjećam se odgovoran u svakom momentukako za svoj lični rad tako i za situaciju u Hrvatskoj.
Uvjeren sam da I ostali drugovi osjećaju takvu odgovornost. Stoga treba da govorimo otvoreno o svemu što smeta u našem radu.
Da li postoje razlike među nama? Mislim da je jasno proizašlo iz svih dosadašnjih razgovora ovakvog karaktera. U vili Vajs, u onom razgovoru s vama druže Tito, a i danas će vjerovatno svi razgovori pokazati da postoje određene razlike. Postoje razlike u pojedinim situacijama i razlike u taktici kako političku akciju treba dalje voditi. Svaki čovjek koji prati politička zbivanja i koji učestvuje u političkim zbivanjima u našoj Republici mislim da je mogao osjetiti te razlike. Pokušat ću na svoj način, kako ja doživljavam to i prikazati.
Jedno duže razdoblje, možda ću vremenski i pogriješiti, recimo posljednju godinu dana, jedan broj naših rukovodećih kadrova kad govori u javnim istupima i inače u svim diskusijama onda glavni akcenat baca na pozitivno političko raspoloženje u Hrvatskoj i to podkrepljuje sa nizom činjenica, podataka, kretanja koja su konstatirana i na raznim skupovima na terenu, te izvlače iz toga zaključak da naša glavna akcija treba da bude usmjerena na rješavanje onih suštinskih pitanja radničke klase, jačanje uloge neposrednih proizvođaća i samoupravljanja u svim oblastima društvenog rada, na razvijanje nacionalne ravnopravnosti i slično.
Jer, činjenica je da i u ovoj privrednoj situaciji kakvu imamo , koja je dosta teška, ipak sva osnovna krupna pitanja koja ste Vi inicirali; promjene u političkom sistemu, dalje razvijanje i produbljivanje kursa društvene privredne reforme, jačanje uloge Saveza komunista itd. u Hrvatskoj su imali podršku komunista, radničke klase i najvećeg broja stanovništva.”
(Stupid red son of a bitch kao papiga ponavlja stare prežvakane komunističke fore. op. a.).
“Poslie usvajanja ustavnih promjena”, nastavlja drug Josipović, “naročito provođenja 20. i 21. amandmana stvoreni su uvjeti za jačanje položaja i uloga radničke klase u društvu, što je za nas kapitalno pitanje u politici i strategiji i taktici. S druge strane, kada je riječ o razlikama, isto tako moglo se primjetiti da jedan broj naših kadrova u posljednje vrijeme , naročito posljednjih mjeseci više govori o neprijateljskoj djelatnosti.
Ako se analiziraju i jedna i druga istupanja, onda prvi nisu nikada rekli da neprijateljskog djelovanja i organiziranja nema.
Ako se pak analiziraju stajališta drugih onda se isto tako ne može reći da oni žele zaboraviti na glavna pitanja našeg privrednog i društvenog razvoja. To je ono što po mom mišljenju uglavnom predstavlja razliku i nepovjerenja i na čemu bi se trebalo zamisliti.
I jedni i drugi su dobivali podrške i aplauze sa različitih strana.
Podrške i aplauze koji su dolazili veoma češto iz sasvim dobrih pozitivnih socijalističkih motiva, ali je istina i to da je bilo i aplauza i podrška koji nisu imali takve motive.
Neprijateljski orijentirani elementi su očekivali da u takvoj situaciji, ako se bude taj jaz produbljivao, oni mogu tada ušićariti nešto za sebe.
Moram da kažem da sam u tim javnim nastupima naših drugova primjećivao kikseve u pojedinim govorima i diskusijama i razlike u akcentima, ali ne i razlike u osnovnom kursu. Upravo iz tih razloga, moram to reći ovdje, nisam nikada prihvatio u svim ovim našim diskusijama, od početka do danas, da se radi o dva kursa. I činilo mi se uvijek da diferencijacija na toj osnovi, na takvim razlikama, nije dobra i ne vodi ničemu dobrom.
Savez komunista Hrvatske bio je, vjerujem da nitko ovdje ne osporava, angažiran na krupnim pitanjima koja je Savez komunista Jugoslavije i Vi lično inicirali. Tom kursu mi smo imali neke veće otpore. Tako naprimjer u diskusijama o promjenama Saveznog ustava mi nekih jačih snaga, koje su se eksponirale protiv tih promjena, nismo imali, a ono što se javljalo uspješno smo svladavali. To isto važi za stavove na planu vanjske politike. Osim pojedinaca, mi ni na jednom skupu nismo imali takvu situaciju, da se netko usudi ustati protiv politike nesvrstanja, protiv Titove politike. Slično je bilo i kada smo otvorili temu daljeg razvoja Saveza komunista itd. Takvim stanjem, situacijom možda smo se svi mi, pojedinci naročito, i zanijeli, pa i potcijenili neprijateljske snage, koje su sigurno postojale onada, kao što postoje i danas.
Neprijatelj postoji i radi. Moram reći da sam u svim raspravama, od početka do danas, isticao da u Hrvatskoj postoji jedno neprijateljsko jezgro koje je dobro organizirano, koje ima svoj plan i koje radi po tom planu. Oni su imali svakako u planu da se infiltriraju u Savez komunista, da dobiju određene pozicije i u drugim društvenopolitičkim organizacijama, pa i u predstavničkim tijelima. Ja sam u to uvjeren. Spora oko toga ne bi trebalo biti.
Mislim da među nama čak ne postoje razlike u tome i gdje su žarišta toga. Vjerujem da mi to s priličnom točnošću možemo locirati. Ponavljam uglavnom ono što sam govorio u vili Vajs kad smo s Vama razgovarali.
Postoji organizirano jezgro u Matici (hrvatskoj), imamo neprijateljskog djelovanja na Sveučilištu, u određenim listovima i publikacijama. To nisu i jedina žarišta. Imamo i informbirovskog i unitarističkog djelovanja, dobro organiziranog, ali oni djeluju drugim kanalima, nemaju takva sredstva i mogućnosti da se eksponiraju javno i glasno kao što se eksponiraju nacionalisti i šovinisti. (Ti njegovi “inforbirovci i unitaristi” su antikomunisti koji nisu hrvatske nacionalnosti. op. a.)
Mislim da je danas pravo pitanje da li smo mi dovoljno učinili da se to suzbije, da se eliminira, da se Savez komunista na svemu tome angažira kako treba.
Ne bi se moglo reći da nismo ukazivali na to neprijateljsko djelovanje i da nismo zahtijevali da se svaka sredina konkretno odupre takvom djelovanju.
Ja bih to mogao potkrijepiti dokumentima svakog našeg plenuma, savjetovanja ili sastanka.
Međutim, činjenica je da nismo dovoljno učinili. Takvo mišljenje imam od početka naših rasprava. Stoga prihvaćam i odgovornost i kritiku da se mi nismo dovoljno organizirali, niti osposobili da možemo takvo neprijateljsko djelovanje odmah u začetku otkriti i suzbiti.
Razgovori u vili Vajs i razgovori posebno s Vama druže Tito upravo su to imali za cilj. Vaša upozorenja na onom sastanku ja moram reći da sam od početka do kraja prihvatio.
Onda sam rekao, a to i danas tvrdim, da imamo snage da ova neprijateljstva i organizirana djelovanja suzbijemo.
Slažem se podpuno s Vama da su oni toliko snažni koliko smo mi slabi. I mi iz toga moramo povući određene pouke. Postavlja se pitanje: da li smo poslije onog razgovora s vama izvukli pouke. To je prvo pitanje. Da li smo prema Vašim upozorenjima djelovali uopće ili nismo djelovali ili smo djelovali ali ne dovoljno. To je važno utvrditi.
Od odgovora na to pitanje ovise zaključci, konzekvence, koje ćemo izvući.
Ja moram odmah reći da je u našem djelovanju bilo oklijevanja. Recimo, po mome uvjerenju, bilo je oklijevanja prema Đodanu i Veselici. Bilo je oklijevanja iz različitih procjena i ocjena o njima, kolebanja da li treba i kako stupiti u akciju. Mislim da je to bilo nedopušteno i da je to bilo loše. Oklijevanja prema Đodanu i Veselici nije trebalo biti i mislim da smo mogli brže djelovati. I dobro, mi smo poslije onog razgovora s Vama stupili u akciju i naše stavove proveli. Istina, u toj političkoj akciji, po mom mišljenju, taktičkih promašaja. Jer nije toliko važan Đodan i Veselica, nego je bitno to da li su se poslije toga i ostale organizacije Saveza komunista osposobile da se suprostave svim neprijateljskim djelovanjima sa pozicije nacionalizma, šovinizma, separatizma i drugih pozicija suprotnih Savezu komunista. Na tom smo radili, ali ne dovoljno.
Moram isto tako reći da je bilo onih koji su omalovažavali tu našu aktivnost, aktivnost Izvršnog komiteta na tom planu. To je točno. Jer, kako što Vam je rečeno, mi smo uzeli na sebe zadatak kao Izvršni komitet da se angažiramo na riješavanju problema koji su iskrsli u ZTP-u, na “Belju”, odnosno Belom Manastiru, zatim Karinu, Sveučilištu, Matici. (Kad govori o Karinu, to je onaj tzv. “Karinski slučaj” kad jemilicija podpomognuta lokalnim četnicima u Karinu pretukla Hrvate. Komunističke vlasti su obtužile i u zatvor strpale žrtve da su izazvale taj “slučaj”. Josipović ovdje ne obtužuje miliciju i četnike, nego njihove žrtve. op. a.)
I sad smo neke stvari apsolvirali, recimo: ZTP, “Belje”, Karin. Ja prihvaćam diskusiju da smo i tu imali propusta. Slažem se s tim da je bilo iz različitih sredina, pa i nekih partijskih organizacija, omalovažavanja te naše akcije, da je bilo i na temelju tog sumničenja. Ali mislim da je ipak u cjelini u našoj javnosti to dobro prihvaćeno. Takva aktivnos Izvršnog komiteta na tim konkretnim problemima je dobro prihvaćena i u Partiji i u radničkoj klasi i u širim masama.
Za mene je to bitno i mislim da moramo nastaviti tim putem i dovršiti ono što imamo u planu, ono na čemu se još nismo dovoljno angažirali poslije onog razgovora s Vama.
Koja su to pitanja? Ja mislim da je to kompleks Sveučilišta. Moram reći da smo jednu grupu odmah formirali, koja je na tome počela raditi. U njoj drugovi sa Sveučilišta, drugovi iz Gradske konferencije SK i Izvršnog komiteta.
To teško, druže Tito, ide. Ja ne bih sada ovdje ulazio u sve razloge , ali moram konstatirati činjenicu da je jedan od osnovnih razloga na Sveučilištu što mi imamo slabu partijsku organizaciju. Ja bih to mogao potkrijepiti nizom činjenica. Ta grupa koja na tom radi problem je htjela postaviti nešto šire i u prvi plan staviti reformu Sveučilišta, a obzirom na naš društveni razvoj, na naš privredni razvoj i potrebu da se Sveučilište prilagodi tom razvoju.
Jer nam se čini da reforma još nije zapravo uhvatila korijena u tako važnoj ustanovi.
Otud se I rađaju mnoge slabosti, pa između ostalog i slabosti u redu političkih organizacija i samoupravnih organa…”
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
