Zvonimir R. Došen: Jugokomunistički štakor (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 19 Studeni 2021 13:01
Nastavak govora Ante Josipovića u Karađorđevu 1971. godine.
“…Tu imamo niz problema s kojima se partijska organizacija de fakto nije uhvatila u pravi koštac. A recimo otvoreno i Savez komunista nije imun od svih tih negativnih pojava koje imamo na Sveučilištu.
Nijednog momenta, moram reći, kod mene nije bila dilema, a vjerujem ni kod ostalih drugova koji su radili na tome da mi na Sveučilištu imamo jedno jezgro također organizirano, koje je neprijateljski raspoloženo prema politici Saveza komunista.
Uz to, odmah moram da kažem, da smo konstatirali u dosadašnjim našim diskusijama da je na primjer izbor Čička naš poraz, naša slabost. Isto tako nemože biti dilema i da dio studentskog rukovodstva koji danas djeluje na Sveučilištu također nije na liniji Saveza komunista.
I ovaj štrajk izbio je zato što smo mi tako slabi, što nismo dovoljno brzo djelovali, što nismo brzo nagomilane probleme rješavali, a ne toliko što nam nije bila jasna situacija na Sveučilištu.
Mi smo pred izbijanje štrajka upravo imali zakazan sastanak na kojem smo trebali da donesemo i odluku oko ovog dijela studentskog rukovodstva koje djeluje na suprotinim pozicijama, međutim, štrajk je izbio
Kvalifikacije toga su date. Ja mislim da smo mi u ocjenama tih događaja jedinstveni.
Tu nema spora o tome da se u pozadini nalaze mračne neprijateljske snage koje vuku konce.
O tome su pred neki dan javno govorili drug Jakov, drugarica Savka, drug Miko i drugi rukovodeći kadrovi u Savezu komunista Hrvatske.
Dakle, nije problem u ocjeni. Problem je sada u identifikaciji tih koji vuku konce i našoj akciji koju moramo sasvim konkretno dogovoriti i poduzeti mjere bez oklijevanja.
Ovo sadašnje rasčišćavanje političkim sredstvima mislim da je dobro. Mi smo ipak, ne znam kako će se stvar dalje odvijati, ali prema elementima s kojima sad raspolažemo, političkim sredstvima uspjeli to nekako da suzbijemo.
Ali, naravno, ovo je samo jedan val u planovima koje oni imaju. I slijedeći valovi će uslijediti ukoliko mi ne budemo tu sasvim određeni. Ja mislim da mi imamo i snaga i volje da te stvari skinemo s dnevnog reda.
Dalje, slijedeće pitanje na kojem smo zakazali, koje od naših posljednjih razgovora s Vama nismo riješili jeste kompleks problema iko Matice, štampe i nekih časopisa.
Drug Joža (Vrhovec) je od strane Izvršnog komiteta bio zadužen da spremi te materijale i prijedlog za Izvršni komitet i da o tome raspravimo i donesemo odluku.
Mi to do danas nismo uspjeli. Dobro bi bilo da to ubrzamo da vidimo što nam je dalje činiti.
Slijedeće pitanje o kome sam htio nešto reći jeste ova situacija u rukovodstvuSK Hrvatske. Iz svega ovoga što sam govorio donekle se daje i odgovor na to pitanje.
Ne treba se zavaravati, postoje razlike. Razlike u mišljenjima meni su normalne. Nije u tome problem. Jer, u fazi kad mi diskutiramo o zaključcima koje donosimo normalno je da bude razlike. Za mene je jako važno da smo mi ipak ove zaključke u Centralnom komitetu donosili jednoglasno. Problem nastaje ovo što su drugovi govorili u provođenju tih zaključaka.
Mi moramo biti tu daleko poslovniji, organiziraniji, određeniji, bez velikih priča i govora moramo bolje rasporediti posao, probleme brže rješavati, kontrolirati izvršavanje usvojenih zaključaka.
Uslijed različitih interpretacija pojedinih stavova došlo je i do međusobnog nepovjerenja.
Postoji nepovjerenje i za mene je to nešto najozbiljnije i najteže u ovoj situaciji.
Postavlja se pitanje kako to prevladati. Moram reći odmah, da mi je bilo strano i da sam se i kao čovjek i kao komunista bunio na ove prozivke koje su uslijedile.
Ja sam o tome razgovarao sa drugovima i razmišljao sam o tome, upozoravao na posljedice.
Mi smo otvorili jedan širok dijapazon političkog djelovanja, to je istina, jedan demokratski dijalog, jedno komuniciranje sa masom građana, sa članstvom Saveza komunista i meni je normalno da u tom jednom masovnom komuniciranju ima i pojedinih izleta, neprihvatljivih izjava, neprimanja određenih stavova pojedinaca itd.
Ali, istina je to da se čovjek ne može oteti dojmu da su ove prozivke sve masovnije te da su inicirane iz krugova koji imaju neprijateljske pobude.
Pomalo se čovjek zbuni, kad pogleda ove prozivke onda u Hrvatskoj najviše ima šovinista i unitarista, najviše ljudi koji su na pozicijama tuđim Savezu komunista, (šovinistima smatra sve nacionalno osviešćene Hrvate, a unitaristima valjda četnički nastrojene hrvatske Vlahe, op. A.).
To nije u redu. Ja ovdje ne želim govoriti da ima razlika u mišljenjima i ne samo u mišljenjima o sporednim stvarima, nego i krupnijim pitanjima u nekim drugim republikama.
Ja o tome ne želim govoriti i ne znam puno o tome. Ali je činjenica da ovakvih prozivki i ovakvih kvalifikacija tamo nema. Ja mislim da sve nas obavezuje da se mi i nad tim zamislimo i da učinemo ono što je moguće učiniti da to nestane.
Ovdje je bilo govora i o Izvršnom komitetu i odnosima u njemu. Ja sam mišljenja da nije samo problem, pa ni glavni problem u izvršnom komitetu.
I, molim lijepo, mislim da bi to trebalo imati u vidu. Stoga mislim da narušeno povjerenje u cijelom ovom štabu koji je ovdje prisutan treba jačati i razlike prevladavati. Jer, različita mišljenja , razlike koje postoje u Izvršnom komitetu donekle su refleks stanja i izvan Izvršnog komiteta, stanja između najodgovornijih kadrova u Hrvatskoj.
Istina je to da da je na terenu tu i tamo pokazano određeno nepovjerenje prema članovima Izvršnog komiteta i prema Izvršnom komitetu. Mislim da se s pravom postavlja pitanje zašto je to tako.….(dalje blebeće iste one prazne komunističke fraze koje je već desetak puta “morao reći”).
….Neki drugovi su govorili o diskusiji druga Duška Dragosavca na 22. sjednici CK SK Hrvatske. O tome ću reći nekoliko riječi. Mi smo neposredno red sjednicu Centralnog komiteta pročitali referat drugarice Savke i iznesli što smo mislili o njemu. Osnovno dogaovor za koji sam se, to (opet!) Moram reći, osobno uvijek zalagao bio je da se okrenemo prema budućnosti , prema onome što stoji pred ovim Savezom komunista, da se angažiramo na glavnim pitanjima duštvenog i privrednog razvoja i da uporedo s time energično priđemo konkretnom suzbijanju neprijateljskog djelovanja te da u tim konkretnim akcijama vidimo tko će se kako ponašati i gdje postoje razlike. Moram (opet!) Reći da kad smo raspravljali konkretne probleme na pr. Na ZTP, Belju itd. Da razlika de fakto među nama nije ni bilo…
Ja mislim, da ne dužim, da iz ocjena političkog stanja i političkih kretanja u Hrvatskoj iz ocjene u kojoj će svakao biti sadržano i organizirano neprijateljsko djelovanje, mo moramo izvući sasvim konkretne zaključke. Nužno je realizirati ono što smo se dogovorili da će učiniti Izvršni komitet, ali je potrebno da to učini svaka organizacija .
Prema tome ja bih pledirao da tako radimo. Mislim da imamo snage. Važno je da znamo i da ne zaboravimo činjenicu da neprijatelj radi i da je organiziran. Stoga moramo biti sasvim konkretni i decidirani ne samo kod ocjene pojedinih žarišta neprijateljskog djelovanja već i mjerama za njihovo suzbijanje.
Ovo što se desilo na Sveučilištu, ako mogu tako reći, je dobro u nesreći. Ja mislim da je to jedna veoma jasna indikacija koja može otvoriti oči svakom onom pojedincu koji je imao iluzija da nema takvog neprijateljskog organiziranog djelovanja, da to djelovanje postoji.
I mislim da je došlo vrijeme da sada kad se ta situacija malo smiri idejno i politički Savez komunista obračuna sa protivnicima našega kursa razvoja (!) i da se jedan proj ljudi otkloni iz političkog života… (pobije , op.a.).”
Nikome nije potrebno tumačiti da je taj njegov “neprijatelj” velika većina hrvatskoga naroda pa nema potrebe o tome govoriti.
A njegovo bezvezno teljuzganje o “demokratskom dijalogu i ekonomskoj stabilnosti” u komunističkom jednopartijskom sustavu mora biti smiešno i za najgluplje jugonostalgičare.
Tu “ekonomsku stabilnost”, čiji je ”top economist” bio J.B.Tito, vrlo jasno je opisao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, razočarani Jugos Stipe Šuvar u svom govoru na “Tribini omladine” u Sarajevu u svibnju 1989. godine, gdje je uz ostalo rekao i ovo:
“Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama. Glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. Velika industrija i privreda je spašavana socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. Naravno, tu je onda i veliki dug.
Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svijetsko tržište, a nismo još likvidirali višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su i nove generacije koje su dobro obrazovane (u školama “radnika i seljaka”, op. a.) i neće da idu u rutinske teške poslove, posebno za ono za što su se obrazovale.
Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija negdje osamsto do devetso hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada gastarbajtera te prema procjenama i analizama naših ekonomista bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima.
To znači, kada bi se ta radna snaga odpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali….”
Pa kako je to moguće? U državi u kojoj su, kako govore jugonostalgičari “svi imali posao i plaćeni godišnji odmor na moru”, milijun ljudi traži posao, milijun i pol onih koji rade odpustiš i to nema nikakva odraza na proizvodnju? Znači da oni koji su i “radili” nisu za mizernu plaću, koju su ponekad i primali, ništa proizvodili pa njihovo odpuštanje nije imalo nikakva efekta na “produktivnost rada i nacionalni dohodak”. Ah, pa to vam je socijalistička ekonomska stabilnost.
Kad su domino efektom 1989. godine komunističke vladavine u Europi počele jedna za drugom padati najviše su strahovali oni na najvišim pozicijama. Najviše su strahovali oni koji su za vrieme svoje vladavine počinili najstrašnije zločine, a svi znamo da su to bili jugokomunisti poput Ante Josipovića.
Tako Borisav Jović piše da mu se prestrašeni jugoslavenski ministar obrane general Veljko Kadijević u siječnju 1990. potužio riečima: “Visićemo po banderama!”
Nu kako znamo, Ante Josipović, Jakov Blažević, Milka Planinc i drugi nisu se trebali previše bojati. Čim im je pod tabanima postalo vruće oni koji su zajedno s njma trebali vjesiti na banderama odmah su se pruključili Tuđmanovoj “Pomirbi” i kao “veliki pomirbenjaci” opet sjeli na sve glavne pozicije nove državne uprave , a mnogi od onih koji su njih trebali vješati na bandere, kao Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić i drugi, zvršili su ako ne baš na banderama onda izrešetani strojnicama u raznim dobro namještenim sačekušama.
O tome drugi put.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
