Zvonimir R. Došen: U svietu paradoksa
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Prosinac 2021 13:00
Sotonska simbioza poglavara Katoličke Crkve i komunističkog masovnog ubojice
Ovaj članak objavljen je 1980. godine u Reviji Ustaša. Pošto se danas, barem što se tiče prava čovjeka i onoga o čemu je je govorila stara “Nena”: državnog gangsterizma, korupcije, pronevjera, mega-krađa - iliti “privatizacije”, političkih obmana, ponašanja pape i nekih crkvenih poglavara i svećenika u Hrvatskoj i čitavom “demokratskom” svietu, događaju skoro iste stvari
kao i u ona vremena u komunističkoj Jugoslaviji, samo u puno većem obliku, pa smatram da ga je, uz male izpravke, vriedno opet objaviti.
Autor, koji je u ona vremena sanjao o novoj slobodnoj i pravnoj Državi hrvatskoga naroda, nije mogao ni zamisliti da će ona kad jednoga dana bude, krvlju novih hrvatskih ratnika oslobođena, biti samo mnogostruko povećana kopija paradoksa njegova vremena.
“Živimo zaista u vrlo čudnovatom kontradiktornom vremenu. Nikada se nije više pisalo i govorilo o pravima čovjeka kao u današnje vrieme, a nikada nije bilo više nepravde i zločina.
U svietu vrije. Ratovi i revolucije su na dnevnom redu. Sinovi nekad velike sile USA nalaze se u zatočeničtvu u Perziji. Radi se o članovima američke ambasade u Tehranu.
Čak i u monolitnim komunističkim državama izbijaju masovne “obustave rada” - štrajkova ne smije biti, pa zato štrajk nije štrajk, nego, eto, obustava rada.
Sjetih se jedne stare komšinice iz moje mahale: “Neno, šta ima u dunjaluku?”, upitah je.
“A svašta, moj sine, k’o u bašći svakog zerzevata.”
“Pa deder reci nešto od toga svašta.” “Gledaj, Salko uz’o somun kad Hakije pekara ne bijaše, pa ga proglasiše lopovom. Iko, Keka i Nija nabrali malo voća s tuđih cabala, pa ih nazvaše razbojničkom bandom. Kod gospode to nije tako. Jedan gospodin ukrade na veliko, pa lipo kažu da je kleptoman. Udruže se njih više gospode, pokradu milijune, kad ti velim, milijune, pa se to ‘nako fino zove - afera.” Nasmijah se iskreno i, malo u dumanu, pođoh dalje.”
(Što bi tek rekao da je mogao predvidjeti “afere”: “Privatizacija”, Sanader, Dalić, Rimac, Žalac, Kušćević etc., etc., etc..)
“Ne živim više u mojoj mahali. Dojadio zulum doma. Izabrah i ja izbjeglički kruh. Redovito primam štampu iz doma, eto da čovjek nešto sazna i da mu je više muke.
Predamnom stoji izrezak iz novina “Novogodišnja poruka predsjednika Tita”. Eto, Bogu hvala, bijaše mu zadnja. Da smo bili hairli manje bi poruka bilo. Ali, eto, nek je pod pločom!
Kažu na ploči nema zviezde. Nema! U poruci, sada bivši, Tito poručuje: “Na kraju želim da kažem da nam godina u koju ulazimo neće biti laka…”
A koja godina u Jugovini bijaše laka? Odkrio čovjek Ameriku i u njoj desnog prijatelja s lievice Jimmy-a Cartera, pa nastavlja: “Neka to zaista u punoj mjeri bude godina velike aktivnosti i štednje…”
Ne mogoh dalje čitati. Što je previše, previše je! Opet je prećerao! Prvi proleter, koji je imao oko 20 dvoraca, jedan cieli otok sa zvierinjakom (reakcija je govorila da se on tamo osjeća k’o kod kuće, među svojima), svoj plavi luksuzni vlak (a reakcija je proklinjala “Crk’o u njemu da Bog da!). Eto, u istom tom vlaku dovezoše njegovu strvinu iz Slovenije u Beograd. Imao je proleter desetak vrlo skupih blindiranih automobila i svoj vlastiti brod, kojemu je dao ime najgrabežljivije ptice. Prigrabio je i helikoptere RV i PVO. Zrakoplove IL-14, DC-6B, a posebno je “mnogo voleo” “Boeing 727”, na kojem je letio po svietu ponajviše u “nesvrstane zemlje”. Tim zrakoplovom bivši je proleter-cum-šumski maršal mogao doručkovati s Carterom, ručati s bradatim Castrom, s kojim se ljubio - kroz kamiš i večerati s engleskom kraljicom. Marksov proleter se najbolje osjećao u družtvu plavokrvne buržoazije. I on traži štednju od mizerno plaćenih radnika! Cinizam! Krvavi sarkazam!
Nu pređimo na nešto drugo. U “Areni” broj 1021, od 16 srpnja 1980. godine, pod naslovom “Majka Tereza među uspomenama”, čitam i ne mogu vjerovati: “Razgovor je živnuo”, piše u Areni, “kada je majka Tereza rekla da ju je veoma obradovao brzojav kojim joj je predsjednik Tito čestitao na velikoj nagradi za mir i da su ona i njezine redovnice, čuvši vijest da se Tito razbolio, održavale mise sa željom da ozdravi, ne samo zato što je naš predsjednik bio veliki prijatelj Nehrua i indije, već zato “što je Tito bio oličenje dobra, veliki čovjek, čija se riječ slušala i u Jugoslaviji i u čitavom svijetu..”
Težko je nešto takvo čitati, a još teže vjerovati da tako nešto može biti napisano danas u svietu Telexa, radija svih frekvencija i T.V. Postaja.
Zar je moguće da ista osoba može biti brižna i požrtvovna majka indijskim siromasima i gubavcima, a u isto vrieme zločesta maćeha, ona iz priče poznate cielom hrvatskom narodu?
Ne osuđujemo mi samo majku Terezu, koja je rođena Albanka, školovala se u Zagrebu, a za misiju je oduševili hrvatski misionari braća Bizjak i vlč. Gabrić, nego osuđujemo papu Pavla VI., koji je u službeni posjet primio balkanskoga krvnika i njegovu drolju Jovanku.
Za vrieme te posjete nad Vatikanom, priestolnicom “Svete Apostolske Katoličke Crkve” vijala se krvava zviezda petokraka. Nu papa uobće ne misli da je im svojim sramnim aktom sablaznio sav kršćanski sviet.
Osuđujemo i mnoge krunjene glave, predsjednike država i državica, koji su se upravo natjecali tko će od njih biti gori u hvaljenju jugoslavenskog masovnog ubojice.
Prelistajmo knjigu Engleza Nicholas-a Bethell-a “The last secret” (Posliednja tajna), pa se zaustavimo na stranici 85, na kojoj nalazimo da je jedan od najgorih zločinaca, brigadir T.P. Scott ( mi pravilno izgovaramo - skot ) rekao Titinim partizanima da će hrvatski vojnici biti lakše likvidirani i s manje partizanskih žrtava ako ih se nagovori da polože oružje.
Na starnici 87 isti autor piše. “Najgora strana Bleiburga jest tragedija kolona smrti organiziranih i predvođenih od sedme brigade 17. Partizanske divizije. Kolone smrti su prolazile kroz mnoge gradove, mjesta i sela Slovenije, Hrvatske i Srbije. Desetci tisuća Hrvata bili su podieljeni u grupe, ruke vezane žicom po ruskom (boljševičkom) uzoru.
Gladni, žedni, prljavi, izobličeni trpili su u neizrecivim mukama. Bili su prisiljeni trčati cielim putem dok su tzv. “osloboditelji” (i autor tu rieč stavlja pod navodnike) jašili na konjima ili se vozili u kolima. One koji nisu mogli izdržati takve “marševe”, izboli bi noževima, tukli do smrti ili strieljali i bacali u grabe pokraj puteva. Vrlo je malo Hrvata stiglo na posliednju postaju Titinih kolona smrti.”
Majko Tereza, zar onaj tko je naređivao ovakve monstruozne zločine može biti dobar čovjek?
Kako je moguće da papa Pavao VI. nije znao da je Tito bijesni ateist komunist koji iznad svega mrzi Crkvu. Jedan od najvećih zločinaca na ovoj planeti, koji je pobio na stotine katoličkih svećenika? Ne, to nije moguće! Onda se mora postaviti pitanje kome služi ovaj papa? Zna se kome!
Reakcija u Hrvatskoj je i tu našla malo oduška, pa se priča da je papa prilikom tog “diplomatskog” posjeta Titu proglasio Svetim Josipom Putnikom, njegovu četvrtu ili petu po redu “drugaricu”, debelu garavu Vlahinju iz najzabitnijeg ličkog sela, Svetom Jvankom Nasmijanom, a sve građane Jugoslavije mučenicima.
A što tek reći o Jimmy-u Carteru osim onu latinsku- Deus quem punire vult dementat - ili po ‘rvacki - Koga Bog želi kazniti najprije mu oduzme pamet. (Carter je nikada nije ni imao pa mu nije imao što oduzet, op. m).
U Washingtonu se tiska tzv. Spotlight “TRUTH IN PRESS”, koji u broju od 25. kolovoza ove godine na str. 19 piše sliedeće:
“Prema britanskim dokumentima Tito je u kolonama smrti od Bleiburga u Austriji do Makedonije u Jugoslaviji pobio 700.000 Hrvata. Povrh toga, u gradovima Maribor , Vetrinje i Kočevje u Sloveniji Tito je poubijao 20.000 Slovenaca, pripadnika “Bele Garde” i preko 6.000 Crnogoraca.
Tito je poubijao najmanje 160.000 njemačkih ratnih zarobljenika. Zločine nad Njemcima, najviše publicirane u Europi, počinio je na Titinu zapovied Koča Popović. Na jednom polju u blizini Doboja 4.550 njemačkih vojnika su živi zakopani, samo su im iz zemlje glave virile. Onda su zlikovci preko tih glava potjerali konje koju su za sobom vukli težke željezne drljače. S pomoći Truth In Press, oni koji žele posjetiti Jugoslaviju još mogu naći ostke toga zločina kod Doboja.
Tito i njegova banda pobili su preko 600 katoličkih svećenika, a preko 2.000 ih je osuđeno na robije do 15 godina.
Od oko 500.000 njemačke narodne manjine, tzv. Folkdeutschera, Tito i njegove bande pobili su 135.000, ostale nasilno deportirali u Njemaču i na njihove posjede naselili Srbe…”, piše Truth In Press.
Kakav komentar se može dodati ovome? Nikakav. Sliepci će i dalje biti sliepci, a najveći među njima su Jimmy Carter i njegov State Department.”
Dolazkom totalno nesposobnog Jimmy-a Cater-a za predsjednika, Amerika je, kao nekadašnje Rimsko carstvo za vrieme cara Caligule, počela kliziti prema svome uništenju.
S vremenom je otišao i Carter. Poslie njega na američkom su se tronu mienjali sad demokrati, sad republikanci, sve “veliki borci za ljudska prava i slobode”, koji su su krvavu Tamnicu naroda boljševičku Jugoslaviju svim svojim silama štitili, pomagali i branili do njezina zadnjeg daha.
I, evo, na koncu na Carterov tron je napokon sjeo njegov duplikat, senilni Joe Biden, koji sve čini kako bi ubrzao klizanje Amerike prema njezinom nadiru.
Bidenovim dolazkom na kormilo Amerike izpunilo se ono što je jednom napisao poznati britanski akademik Bertrand Russell: “Velike su demokracije još uvijek sklone misliti da je više vjerojatno da je glup čovjek pošteniji od pametnog čovjeka i da političari koriste tu predrasudu praveći se glupljim nego ih je priroda učinila.”
A neki srbijanski pjesnik u jednom aforizmu, na festivalu njihovih pjesnika u Smederevu, kaže: “Ne može svaka budala voditi državu, nego samo ona koja je u vladajućoj partiji.
Kako svi znamo, danas to nje glavno načelo samo za velike, nego i sve male “demokracije”, poglavito one koje su 90ih godina prošloga stoljeća nastale na ruševinama komunizma. Vodeće mjesto među ovima zasigurno pripada Hrvatskoj.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
