Zvonimir R. Došen: 'Dobrovoljna’ kolektivizacija u Liki i Hercegovini
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Prosinac 2021 12:57
“Dobrovoljna” kolektivizacija u Hercegovini počela je baš u selu Crnač, zato što je u njemu počeo Križarski pokret u Hercegovini. Hercegovački Križari zadavat će jugokomunistima puno jada sve do 1951., kad su posliednji od njih ili likvidirani ili se uspjeli povući preko granice.
Imao sam čast upoznati jednoga od onih koji su se uspjeli spasiti, sada pokojnog, Nikolu Jerkovića, koji je, iako težko ranjen, ipak uspio preći granicu i završiti u Kanadi gdje je još relativno mlad podlegao ranama zadobivenim u borbi s Titinim “oslobodiocima”.
Kako bi siromašne hrvatske seljake prisilili da pristupe u “kolektiv”, to jest da se odreknu i ono malo svoga siromašnoga imetka i predaju ga njihovoj novoj državi, Ozna je najprije, tobože radi poticanja pobune, uhapsila seoskog župnika fra Lovru Babića i komunistički sud ga je osudio na dugogodišnju robiju.
Onda su pojedine uglednije ljude počeli prisiljavati da na onim njihovim, nama starijim poznatim, poslieratnim boljševičkim “mitinzima” drže narodu govore u prilog kolektivizacije, “koja će svima donesti samo dobro”. Ljudi su se opirali, oznaši ih batinali, ali tvrdi, kao kamen na kome su se rodili i odrasli, Hercegovci nisu popuštali.
U Crnču je u to vrieme živio Ante Dugandžić “Anta”, koji je nakon dugog batinanja ipak pristao da će na idućem mitingu “lipo divaniti” o kolektivizaciji. Anta je po zanimanju bio kamenoklesar. Njegov jedini pribor bio je čekić za obradu kamena, koji je ujedno bio i sva njegova imovina, jer je bio “priženjen”, to jest kad se oženio on došao je na ženin posjed, a ne, kako je to bio običaj, ona na njegov.
Prije nego će poći na miting Anta se dogovorio sa svojom ženom kako će, u pravo vrieme, prekinuti njegovo predavanje o blagodatima kolektivizacije.
Kad je Anta počeo na mitingu govoriti o tim blagodatima ljudi su se čudom čudili jer su znali da je Anta pošten čovjek. Unatoč svemu, Anta je u svom govoru sve to “stručno” izlagao, sve do dolazka njegove žene, koja je u dogovoreno vrieme, baš kad je Anta počeo opisivati “najuspješnije modele kolektivizacije u bratskom Sovjetskom Savezu”, počela iz dvorišta zvati: - Anta!, Anta!
Anta prekine govor i poviče - Što je! - Ajde brzo kući! - Ne mogu ovo je važna razprava! - O čemu? - O kolektivu! - Kakvom, bolan kolektivu? - O kolektivu za koji se trebamo odreći našega vlasništva i dati ga državi! - A što ćeš ti, moj Anta, dati državi? Što ima tvoje? Kad si me oženio doša si na moj imetak i donio unu tvoju mušku stvar i tvoj čekić. Uno prvo je tu uza te, a drugo je u kući. Dođi kući, uzmi svoj čekić i odi odkud si doša’ i tu svoju ćaćevinu daj u kolektiv, a nećeč moju!
Ču - Ka - Ze - Ka
U Liki je kolektivizacija išla kao i u Hercegovini, ali ipak kod jednog vlaškog sela u blizini Medka u Liki “drugovi” su osnovali kolektiv za uzgoj goveda i raspisali natječaj za čuvara.
Među Vlasima, kao pripadnicima privilegirane klase “besklasnog društva” koji su dobivali razne, “penzije”, naknade i što-šta drugoga, jer su na ovaj ili onaj način sudjelovali u “NOB-u”, nije se našlo nikoga tko bi se javio za tako nizak posao.
A i kod Hrvata nitko se nije javljao, jedino se javio stari Josina Štimac, koga su “osloboditelji” čim su došli na vlast oslobodili svega što je težkom mukom kroz čitav svoj život stekao.
I tako, za zericu plaće, koju bi ponekad i dobio, čuvao je Josina kolektivne krave sve negdje do 1952., kad je drug Tito bio prisiljen odpustiti ili, kako oni rekoše, demobilisat više od 55 % njegovih oficira, koji su, kako neki učeniji ljudi kažu, bili analfabeti, ili kako Vlasi vele - njesu znali ni čitati, ni pjesati.
Puno se tada tih njihovih oficira vratilo u Liku i upravnici kolektiva odpustiše starog Josinu i njegov posao dadoše “demobilisanom” kapetanu Mani Ćuruviji.
Zna jadan Josina da se u Gospiću nema kome žaliti jer i tamo su na vlasti sve bivši “narodni oficiri”, pa ga netko naputi da će biti najbolje da ode ravno u Beograd i da tamo proba naći pravdu.
I, sjede naš Josina u Gospiću na vlak i nastavi put - pravo za Beograd.
Negdje u Sriemu u vlak uđe mlada napudrana gospojica, oprostite, drugarica, i sjedne blizu Josine. Kao prava lička korenika, naš Josina je odmah upita: “A kud ti iđeš mlada gosp..., em drugarice?”
Ova mu odgovori: “Idem u Beograd, a kud ti ideš?”, na što Josina odgovori: “I ja isto.”
Za par minuta upita Josina: “A pošto ti tamo iđeš?” Drugarica mu odgvori: “Idem na posao.”
Sad zericu više radoznao, Josina upita: “A što ti tamo radiš?” Ova mu odgovori: “Ja radim za Ce-Ka-Ju, a gdje ti radiš?”
Josina se malo zamisli, pa odgovori: “Ja sad ništa ne radin, a do nikidan san radija na Ču-Ka Ze-Ka.” Na to će mlada drugarica: “A što ti to znači?”
Kao pravi Ličanin, Josina odgovori protupitanjem: “Nude ti prvo meni reci što uno tvoje znači.”
“Pa znači da radim za Centralni Komitet Jugoslavije, a što znači to tvoje Ču-Ka-Ze-Ka?” “Znači da san do nikidan čuva’ krave za kolektiv”, odgovori Josina.
Nije mi poznato kako je naš Josina prošao u “prestonici naši naroda i narodnosti”, nu najvjerojatnije je da je ostao kusastih rukava.
Škola za Titine oficire u Srbiji
Kako je preko 50% njegovih ratnih oficira bilo podpuno nepismeno, a većina onih preostalih polupismena ili jedva pismena, kad je 1952. počeo s “modernozovanjem” JNA Tito je naredio da se neke “zaslužnije ne “demobiliše”, nego da ih se pošalje u (vrlo tajne) noćne škole gdje će biti propisno “vaspitani”. Pred ulazom u učionicu svake škole stalno je sjedio viši oficir Udbe. Pošto Srbi nemaju nikakve “sopstvene” literature, glavna tema predavanja je bio, od Crnogoraca ukradeni i prisvojeni Njegošev Gorski Vienac - ili kako Srbi vele, “Venac”.
Jednoga dana u jednoj takvoj školi, nakon čest mjeseci dugog predavanja, profesor Đorđe Derikonja sav zajapuren izjuri iz učionice i potuži se pukovniku Udbe koji je sjedio pred vratima: “Ma slušajte bre druže pukovniče! Ovo je neverovatno. Posle šest meseca nastave pitam ja onoga majora Savu Ubiparipa da mi kaže ko je napiso Gorski Venac, a on mi lepo odgovori: “Šta bre mene pitaš, ja ga nisam napisao!” Sutra dan kad je profesor Derikonja dolazio na posao pukovnik ga ustavi pred vratima učionice i šapne: “Bre profesore, izgleda da onaj ludi Ubiparip nije napisao taj tvoj Venac. Celu noć smo ga mlatili k’o vola u kupusu i nikako nije teo da prizna.”
Narodnooslobodilačka stoka
U Gospiću je živio uspješni postolar Grga Žarković.Kad su “drugovi” 1945. zauzeli Gospić Grga je, kao i tisuće drugih nevinih Hrvata, uhićen i određen za odsrel, jer je “pravio čizme za fašiste”. Ali, pošto je Grga bio jedini još živi postolar u Gospiću i okolici, a većina Titinih “oficira i boraca” gotovo bosonogi netko je egzekutorima rekao da od mrtvoga Grge neće imati nikakve koristi, a živ im može praviti prieko potrebnu obuću. Grga je pušten iz zatvora i pod uslovom da mora za partizane praviti čizme i cipele, vraćena mu je njegova konfiscirana mala radionica.
I Grga je radio što je morao i nije imao većih problema sve dok u njegov “šusteraj” nije došao Tode Bogdanović, šef istog onog onoga kolektiva ili ”Podružnice” u kojoj je stari Josina Štimac prije čuvao krave, stavio pred Grgu nekakvu čudnu skicu za nekakve minijaturne čizmice i zapovjedio da mu što kraćem roku napravi 200 pari tih čizmica. Kad je Grga upitao Todu da mu kaže zašto mu trebaju takve čizme Tode mu je objasnio kako su šefovi Podružnice ocienili da lička ovca “Pramenka” ne daje kvalitetnu vunu, pa su prije par mjeseci iz Australije dopremili 100 ovaca pasmine “Merino”. Oni nisu znali da ova pasmina nema tvrde papke kao lička Pramenka, pa su ove ovce na tvrdom ličkom tlu izderale papke i sve ošepavile. Kad se graga počeo smijati, ljutit Tode mu odpraši: “Nemoj ti da se smiješ! Pravio si čizme za fašiste, a neđelje mi, pravit ćeš ji i za narodnooslobodilačku stoku, il’ te neće biti!”
Vrlo dobro se sjećam Tode Bogdanovića. Više put sam ga vidio kad je iz Medka dolazio u Gospić. Najviše ga se sjećam za to što što je imao enormno velik nos. Za vrieme stare Juge bio je lugar, što znači da je, barem donekle, bio pismen. Kao i velika većina ličkih Vlaha u to vrieme bio je član četničke organizacije.
Negdje tijekom rata priključio se partizanima gdje je postigao čin “pešadiskog majora”. Jednoga dana, negdje 1946., Tode je u Medku organizirao veliki “narodni miting”. U ono vrieme “narodom” se smatralo samo Vlahe, (a.k.a. Srbe), pa je na ovaj miting došla sva sila Vlašadije iz Medka i okolnih sela, da čuju govore svojih “narodnih heroja” Mile Počuče, Gojka Polovine, Đoke Jovanića i niza drugih. Kad su se oni izredali, na govornicu se popeo Tode i počeo svoj govor: “Drugovi i drugarice! Vi ste najbolja goveda, vi ste telad, viste koze, vi ste svinje….” - “Udri ga, majku mu j….em!”, počeo je vikati “narod” i gađati ga kamenjem i raznim drugim projektilima. Vidjevši da je vrag uzeo šalu Tode na brzinu završi svoj govor ”…davali za narodnooslobodilačku vojsku!”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
