Zvonimir R. Došen: Likovi ustaških junaka
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Prosinac 2021 13:00
Doglavnik Marko Došen
- Likovi ustaških junaka - Jedna posjeta domu Predsjednika obnovljenog Hrvatskog Državnog Sabora 1944. godine, povodom 85. godišnjice njegovog života. Dodiri sa šest desetljeća hrvatske poviesti:
Pod ovim naslovom jedan je hrvatski novinar opisao 1944. godine životno djelo i muke ustaškog doglavnika Marka Došena. Članak je bio ponovno objavljen 1963. godine u Reviji Ustaša. Smatram da ga je potrebno opet objaviti kako bi naša mlada pokoljenja, kojima u ovoj “slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj”, kao i onima prije njih u komunističkoj Jugoslaviji, ne samo da nije omogućeno, nego je zabranjeno učiti hrvatsku poviest. U krivotvorenju poviestinih činjenica nova kriptojugoslavenska neoboljševička kasta danas na vlasti u Hrvatskoj je u mnogo čemu gora čak i od one u nekadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. U ovoj nakazi od države poviest pišu neokomunistička strašila poput raznih Klasića, Goldsteina, Jakovina i druge jugokomunističke bagre, s kojom bi se u svakoj normalnoj državi obračunalo kao sa svakom drugom otrovnom gamadi. Taj ološ, taj smrad sa dna balkanskog bureta danas svim silama pokušava ocrniti najsvietlije likove najboljih hrvatskih muževa, Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i njegovih sliedbenika tipa Marka Došena.
U ovom opisu mukortpnog života i rada dične starine Marka Došena opisani su mučenički životi tisuća i tisuća hrvatskih domoljuba i revolucionara kroz stoljeća. Neka svatko, komu još nije jasno što je dovelo do osnivanja Ustaškog Pokreta, do kraja pročita ovaj zapis.
- Sresti se sa šest desetljeća hrvatske poviesti u skromnom, starinski namještenom salonu jednostavne jednokatnice na zagrebačkoj periferiji, nije svakidašnji doživljaj.
Susresti unutar ona četiri zida u nekoliko sati častnu pojavu Otca Domovine, prošetati carskom Rusijom u povjerljivoj misiji, upoznati Stjepana Radića, osnivati Hrvatsku Republikansku Seljačku Stranku, razočarati se 1918. godine, boriti se na izborima pod krvavim Pribićevičevim režimom, odnjihati generacije ustaških boraca i čuti hitce sa Jadovnog, proplakati nad patnjama ličkih mučenika, proći kroz Kalvariju emigracije i vratiti se u Nezavisnu Državu Hrvatsku, sve se to može doživjeti u tom skromnom salonu na zagrebačkoj periferiji u uspomenama i sjećanjima ljudi kojima je sve to što nama danas predstavlja poviest bilo svakidašnjica.
Nije više zagonetka. Nalazimo se u poštovanom domu starine Marka Došena, Doglavnika i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora, koji danas slavi 85. rođendan.
Na žalost, domaćina nema kod kuće. Pobolieva i ne nalazi se u Zagrebu. Nu ne gubimo nadu. Istina je, članak se može napisati i na temelju suhih kronoložkih podataka, ali razgovor s onima koji su kroz godine uztrajali kao njegovi najbliži u liepim i težkim časovima, ipak ne mogu zamieniti nikakvi, pa ni najtočniji i najobširniji podatci iz treće ruke.
Još čas prije nalazili smo se u velegradskoj vrevi, koja nam svjedoči o vitalnosti hrvatske metropole i hrvatskog naroda uobće, uzprkos težkim vremenima koje proživljavamo.
Nu, sad oko nas vlada tišina malih uličica, koje u zelenilu i cvieću vrtova i ograda skrivaju mirne domove. Skrivale bi pravu idilu kad ne bi na svaki drugi korak kroz granje breza i srebrenih jela stršile pougljene grede, sablastni zidovi bez krova, s praznim oknima kroz koja tužno odsieva modrina neba. Pred nama su niemi svjedoci patnja i stradanja bezimenih junaka sadašnjice, koji svoju krv i suze pridružuju potocima prošlosti za bolju budućnost naroda i države.
U ovoj skromnoj i simboličnoj sredini, tihoj i maloj, a opet obilježenoj žigom herojstva, živi obitelj Doglavnika i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora u istom onom jednostavnom stanu u kojem je živjela za njegova boravka u emigraciji.
Dočekani smo srdačno, širokogrudno, lički. Poteče razgovor kao široka rieka, noseći uspomene koje naviru i pretiču rieči. Prošlost oživljuje u ustima, ali i srdcima.
Sad zasja zanos na licu, sad sjena tuge pređe preko čela, sad bljesne gnjev u oku. Obilje je to dojmova i težko ga je sapeti u kratkoću vremena, ta šest desetljeća davati svakom značajnijem dogođaju hrvatske prošlosti dio sebe gotovo da je presmiono ograničiti se na okvir jednoga članka. Naš posjet ima određeni cilj, a taj cilj posjeduje svoje zakone i neizbježiva pitanja.
Ne tražimo ih, jer se sama nameću, razgovor ih donosi. Polazimo od početka:
- Gdje je rođen Doglavnik? - “U Mušaliku, blizu Gospića, ako ste kad bili tamo gdje se nalaze djedovska imanja seljačkog ogranka Došenova roda.”
Rod Došena. Da, zaista, valja se duhom prebaciti u Liku i uživjeti se u sredinu patrijarhalnih graničarskih obitelji sa stoljetnom tradicijom. To je domaja Budakova soja Kresonjića, široko razgranjenih i duboko ukorienjenih rodova, čvrsto povezanih krvlju, onom iskonskom snagom najzdravijeg hrvatskog elementa i predajom ljubavlju prema slobodi.
I slutnja nas nije prevarila.
“Zna se da je obitelj Došena doselila u Liku točno 1645., i evo na godinu ćemo slaviti tri-stotu godišnjicu, kako se naš pradjed, baš isto se zvao Marko, spustio preko Velebita dolazeć iz Hercegovine, da savije ognjište u Gospićkom polju.”
Upravo ne mogu vjerovati da se zaista do danas očuvala sviest o kontinuitetu kroz tri stotine godina, a ipak domaći nam vade i pokazuju rodoslovno stablo Došena.
“Eto, praotac Marko doselio se iz Hercegovine 1645., i poginuo u boju s Turcima na Takalicama iznad Brušana. Ovaj praotac imao je tri sina, od kojih se najviše pročuo i proslavio Dujam, kraiški kapetan i vojvoda na glasu, za svoja junačka djela u borbama s Turcima nagrađen plemstvom. To je isti onaj kojega slavi Kačić u “Razgovoru ugodnome”.
Odmah nam se pruža prilika zaviriti u “Razgovor ugodni”, tiskan u Jakinu godine Gospodnje 1870., gdje stoji: “Slidi pisma druga od vitezova arvatski, koji vitexki vojevasce rata Candianskoga i Beckoga”, na stranici 230. u kojoj se nalaze ovi stihovi:
Pitali su kliuckog kapitana
Ko najboglie odsiczazce glave
Al se zakle liubom i ctapom
Najboglia je sabglia Starchevicha,
A za gnime Dossen kapitana
Po imenu Dujma Licanina
Obadva su glave odsiczali.
Tko bi nabrojio sve te stotine Došena, većinom krajiških kapetana, pukovnika i generala carske vojske. “A za Vida sigurno znate?”
Sjećam se pjesnika Vida Došena. Đačke uspomene na “Aždaju sedmoglavu” i “Jeku od planine”, koja odjekuje na pjesmu Reljkovićeva “Satira”, žive su mi u pamćenju, ali nikada i ne slutih da je učeni župnik iz Dubrovnika u Slavoniji ugledao svietlo u Tribnju pod Velebitom i da je prastric našega Doglavnika.
“Jedan od Došena čak je prispio u Napoleonovu vojsku, svršivši častničku akademiju u glasovitom Saint Cyreu. Kao poručnik sudjelovao je u pohodu na Rusiju, gdje se proslavio u bitki kod Borodina i bio odlikovan križem Legije časti.
( Rieč je o poručniku, kasnije pukovniku austrijske carske vojske, Petru Došenu, bratu feldmaršala Antuna Došena. Po njegovim konjanicima, koji su oko vrata imali zavezane marame, nastao je naziv “kravata”. Njegov sin Lavoslav ili Leopold bio je austrijski general.
To ime sam dao mome najmlađem sinu, op. a.).
Zanimljivo je, međutim, da se rod podielio u dvie grane. Jedna je ostala vjerna zemlji, a druga se posvetila častničkom zvanju. Nu, dok je ova častnička grana izumrla, seljačka se održala. “Djed naš Dane ostao je između četvero braće častnika sam na selu da sačuva posjed. Braća pomrieše bez djece ili izgiboše u Italiji burne 1848., ali djed održa pleme; devetnaestero djece, od toga dvanaest živih sinova podigao je na noge, a sedmi od njih je bio Marko, rođen 7. srpnja 1859. godine.” (Točno 82 godine prije moga rođenja, 7. srpnja 1941., op. a.).
Tako se vratismo s male, ali zanimljive digresije na osobu Doglavnika na našu početnu temu, obogaćeni zanimljivim znanjem koje će nam olakšati razumievanje vitalnosti, neslomljive borbenosti i kremenitosti današnjeg svečara, u kome se na tako poseban način očitovaše praizkonske snage čitavih generacija roda Došena, ličkih koljenovića.
Međutim, nas zanima početak Doglavnikovog političkog djelovanja u okviru Starčevićevog pokreta. Znamo, u ostalom, da je Doglavnik jedan od riedkih koji pamte Starčevića, ne samo iz osobnog dodira, nego iz najuže političke suradnje.
“Prvi put je nastupio u političkom životu kao Starčevićev kandidat u Koprivnici na izborima 1887. Protivnik mu je bio poznati mađaron Geza Josipović (vrlo znakovito prezime za izdajnike, zar ne?, op.a.), koji je pobjedio jer su i Marko kao kandidat i njegovi birači bili jednostavno zatvoreni pred same izbore. Ipak je dvie godine kasnije u tom istom kotaru izabran David Starčević. ( To je onaj Starčević koji je 1903. udario nogom u stražnjicu i izbacio iz Sabora bana Karolya Kuen-Hedervarya, op. a. ).
To je prva pobjeda Sračevićeve ideje u Podravini, koja od tada postaje jednim od žarišta njegove misli sve do današnjih dana.
Nekoliko godina kasnije kao mladi trgovac odlazi po Starčevićevoj želji, s posebnim nalozima i uputama, u Rusiju. Iz tog se vremena uviek ugodno sjeća poznatog imena Hrvata knjižara Heruca, čiji je dom bio pravi “hrvatski konzulat”.
U Rusiji izdaje knjigu “Hrvati i njihova borba s Austrijom”, koju, ne poznavajući jezik, diktira u pero svome prijatelju Filipovu. Vratio se u domovinu nakon tri godine 1896., iste godine kad je umro Starčević.”
Pedeset godina i više minulo je od ovih vremena i pojedinosti već nisu tako žive, a Doglavnik je bio još sam, još se nije vratio u Liku na ognjište djedova, da osnuje svoju obitelj.
“A Stari je volio Marka kao malo koga. Nikad ga nije zvao krstnim imenom, nego uviek od milja, “moj Dragane”. Imamo i sačuvanih listova koje je Stari pisao, ali ih tata ne ostavlja nikada, nego nosi sobom kao najdragocjeniju uspomenu.”
Vraćamo se, međutim, u duhu u rodni kraj. Doglavnik napušta Zagreb i odlazi u svoju Liku. Otočac, Osik i konačno Gospić, gdje otvara trgovinu, osniva obitelj, udara uztrajnim radom temelje svome imanju, ali uza sve to ne napušta političku djelatnost.
Došenovo ime postaje poznato u čitavom kraju, a Došenova kuća stjecište sviju koje je nosila ista težnja za slobodom. Sastanci, dogovori, izdavanja novina “Hrvat”, “Starčević”, “Lički Hrvat”, putovanja bliza i daleka i stalna veza sa Zagrebom, kao putovima stizao, donosio je duh odpora i borbe, podižući sviest i podržavajući moral među narodom koji je živio u posebnim prilikama pomiešan s Vlasima.
U tom radu konačno je dočekao dan kad je držao da su ostvarene težnje hrvatskoga naroda.
Dne 29. listopada 1918. godine Hrvatski Sabor kida veze s Austrougarskom monarhijom i proglašuje Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju slobodnom i nezavisnom državom.
Doglavnik je zastupnik u tom istom Saboru za kotar Karlobag kao pripadnik Hrvatske Stranke Prava.
“Hvala Bogu, svoji smo!, bile su njegove prve rieči kad je u jeku sudbonosnih dogođaja 1918. iznenada stigao kući u Gospić praćen svojim vjernim, do zuba naoružanim pristašama.
Međutim, dogođaji se odvijaju vrtoglavom brzinom i smjerom koji nesviestnom političkom vodstvu lukavo nametnuše proračunati Pribićević i njegova družba.
“Jedva smo ga dočekali kod kuće, nije se pravo ni ogrijao kad li na prve viesti o dogođajima u Zagrebu smjesta spakuje najpotrebnije i pojuri u Zagreb.”
Uzalud! Uzalud su sva njegova nastojanja, uzalud odpor Radića i Hrvoja u Narodnom Vieću, uzalud svi napori pravaša i republikanaca da se sa Srbima opreznije postupa, a ne tako velikodušno i nepromišljeno.
Prvi prosinca konačno pokopa sve nade i uskrisi stari odpor protiv novog protivnika.
Doglavnik sudjeluje u odporu kao suradnik i pobornik Radićeve Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke, koja pod geslom republikanstva razvija stieg pobune protiv srbskog jarma.
Nu početkom ovoga novoga političkog i revolucionarnog rada počinju i novi progoni.
Bogate su i žive uspomene iz ovih dana u kojima se očitovao mentalitet domaćih Vlaha u svim zlodjelima koje počiniše srbijanski okupatori u malom Gospiću i ostalim našim mjestima.
“Isti oni Vlasi, koje je prije toga toliko puta štitio svojim osobnim ugledom, porazbijaše nam prozore i stadoše se prietiti. Naoružani, šuljali su se oko kuće po danu i po noći i da ih nije bilo strah naših ljudi, koji su kuću čuvali kao svoju, bilo bi svašta. Jednom su pred kuću bacili bombu, sjećam se kao danas. Ostala je tolika rupa u cesti da su se kasnije kola kad bi prolazila uviek na tom mjestu potresala.
U nastavku, progoni i četiri pkušaja atentata
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
