Zvonimir R. Došen: Likovi ustaških junaka (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Prosinac 2021 13:00
Pukovnik vitez Krune Devčić sa suprugom. Poginuo 1944. kod Ludbrega u borbi s jugokomunistima.
Ti ubij mene, satri te junake, što kao na pir idu za dom mrieti! Sve to za žrtvu uzmi sveti Bože, i satri sve nas, …tek Hrvatsku spasi!
“…Tata je konačno “interniran”, pa nije smio izlaziti iz kuće, niti boraviti u prednjim sobama. Kad je kasnije Laginja (Matko Laginja, op. a.) postao banom, izašao je iz kuće i nisu ga se usudili dirati.” Sad počinju dani plodonosnog i neumornog rada.
“Kuća je uviek puna. Dolazili seljaci iz bliza i iz daleka, a najviše naši Kanižani (Kaniža je južni dio Gospića na cesti prema Karlobagu, op. a.), Ribničani, Bilajčani, Smiljančani i drugi.
Zbog “oblasti” je bilo lako jer je u kući bila trgovina. Po dviesto, tristo, bilo ih je nekad u jedan dan kod nas; Saslušaj upute, primi novine, odnesi poruku, dođi na stražu. I tako iz dana u dan. A Stari je neprekidno putovao. Organizirali smo tada 72 organizacije u samoj Liki i nekoliko u sjevernoj Dalmaciji i sjevernoj Bosni.”
Kuća Došena postaje žarištem hrvatstva u Liki, žarištem republikanstva, žarištem odpora i oslobodilačkog pokreta. Premda već u godinama starina Marko, krepak i neumoran radi dan i noć. “Onda nam je u kući uviek bilo kao u košnici. Znalo ih se nekada toliko skupiti da smo pootvarali vrata od svih 11 soba, krevete bi pogurali na stranu i još nije bilo dosta mjesta. Moram priznati, tisuće su prošle kroz našu kuću. Sve im je bilo otvoreno i, vjerujte, nikada ni igla nije pofalila, makar se zlobno priča da su u Ličana četverokutne zjenice od gledanja kroz rešetke “štokhauza”. Narod nam je bio toliko privržen da su svi bili spremni za nas i u vatru, pa se Srbi nisu usuđivali ništa poduzeti, premda su prietili da će nam zapaliti kuću. Kad su to čuli naši seljaci, poruče “braći”: “Ako se što dogodi kući Marka Došena, unda znate što vas ide. Poslat ćemo crvenog pivca u prve vlaške kuće. Gorit će Gospić na sva četri kraja!
Jednom tako upali se štagalj kod susjeda, odmah izpod naše bašče. Ljudima se učini da to gori kod nas, pa se razglasilo, a momci iz Kaniže nisu mogli dočekati da se upregnu kola, nego poskakaše u rieku i doplivaše pod naš vrt. Ribničani i Smiljančani dojuriše na konjima i kolima, a Bilajčani krenuše “da pale vlaške kuće”.
Srbi su, međutim, tražili Doglavnikovu glavu, siestni da je on korien odpora. Četiri puta pokušali su na njega izvršiti atentat. Dvadeset četvrte na skupštini u Otočcu kad je tane namjenjeno Doglavniku ubilo jednog mladića. Za tim u vlaku u Bosanskom Novom, kad je zahvaljujući obaviesti jednog željezničara, u zadnji čas napustio vlak u koji je ušla banda orjunaša koji su ga htjeli ubiti. Onda opet u vlaku gdje ga je spasilo samo to što je potegao revolver brže od agenta koji ga je trebao ustrieliti i konačno neuspjeli pokušaj žandara da ga ubiju prilikom skupštine u Dubrovniku.
Teče vrieme, teče i razgovor, dogođaji odmiču sporo, a vrieme leti. Slavni dani ovoga na oko sitnog rada, a ipak potrebnog i neobhodnog, jer se na njemu temeljila čitava zgrada narodne borbe. Možda nam se ovo posliednje čini danas značajnijim, recimo, od suradnje sa Starčevićem. Ovo je nekako već blizu, proživjeli smo, sjećamo se, a ono je pokriveno patinom prošlosti, pripada poviesti, nosi prizvuk uzvišenosti, jer je vezano uz legendarnu pojavu jednog od najvećih Hrvata.
A ipak, i ovaj sitni rad je poviest. Ova stranačka borba, ovi sukobi, sve te prilike i neprilike koje su čeličile narodnu sviest urodile su baš u Liki recvolucionarnim razpoloženjem, pripravljajući teren za Poglavnikovu borbu i dajući joj najizvrstnije borce, svoje ponajbolje sinove.
U tom razdoblju biran je Doglavnik tri puta za noarodnog zastupnika kao nosioc liste H.R.S.S-e za Liku; u izborima 1920. za konstituantu; u izborima 1923.; i treći put 1925. “u odsutnosti”. Naime, par dana prije izbora, kad je protiv H.R.S.S-e proglašena “obznana”, morao je pobjeći u Zadar. To je bio njegov prvi bieg u emigraciju.
“Baš to veče otac se vrati od nekuda iz sela i razboli se. Vrućina mu skoči na 40 gradi. Mi u sobi skupljeni oko kreveta, jedna nosi čaj, druga obloge, kad upade Mile (dr. Mile Starčević).
Stigao šifrirani brzojav u “srez” da se Marka Došena smjesta uhiti, uz uputu da ga žandari predaju orjunašima “koji već znadu što će s njime”.
Umatamo ga u bundu, pa ga onako u ognjici sakrijemo na pod (tavan) u šupu. Poslie ga dečki groz vrtove provedu u župni dvor, Mile je išao napried kao izvidnica, a Mate i Mime (Frković i Rosandić) kao pratnja.
Pred župnim dvorom srećom je stražario naš čovjek iz Žabice ( zaselak na jugoiztočnom dielu Gospića, op.a.) i tako ga sretno sklonimo kod župnika, arciđakona Polića.
Nu i tu mu je ubrzo postalo “vruće”. Srbijanske vlasti razpisaše tjeralicu i ucjenu od 30.000 dinara za njegovu glavu. Jedini izlaz koji je preostao bila je emigracija.”
Danas, kada se o tome priča sve to zvuči tako zanimljivo, upravo pustolovno, a u stvari bilo je to gorko i težko. Tražila se velika snaga i od Doglavnika i od obitelji da se uzmognu podnieti svi progoni. Pečat je mučeništva već tada bio obilježen na uzdignutim čelima, da se utisne još dublje nekoliko godina kasnije.
Međutim je stvorena osnova za bieg u Zadar. “Tko bi opisivao potankosti i sve uzbudljive časove iz svih dana izpisao bi cieli roman. A, ipak, tko da ne spomene vjernog Stipu Matijevića, koji čeka u kuhinji, “da gospoja izpeče kruh i purana gospodaru za put”.
Zna Stipe da mora izvršiti jedan opasan posao, ali ne zna što. I baš njegova prirođena lukavost spašava situaciju.
Taman mi sve spremili za put, kad zalupa na vrata: “Otvaraj u ime zakona!” Otvorismo. Upadoše kao hajduci. Pred njima neki zloglasni Vlah Plećaš.
“Što ti ovđe radiš?, prodere se na Stipu. “A, evo. Proda’ sam gospodaru nešto masti. Pa, ka’ svetak je, velim (bilo je to uoči Tri Karlja) tibat će krajcara.”
“U zatvor ću ja tebe, u zatvor! Čudno si ti to baš danas požurio po pare.”
“E, moj gospodine, da meni nije priša, ne bi ti džaba mora’ dovud.”
“Pričekajte, Stipe, još malo. Moram sada sa gospodom svršiti, pa ću Vas onda izplatiti”, domaćica će ozbiljno.
Iste noći prošla je zatvorena kočija iz župnog dvora istom ulicom. Zaustavljena daha promatrale su u tami iza okana susjedove kuće drage oči, pune strepnje - “Hoće li proći!?” A pri kraju grada stajao je Stipe u zasjedi s najboljim strielcima. Rečeno je samo: “Ako zaustave kočiju, znaš što ti je činiti”. I on je znao. A kad je sretno prošla predao je paket u zatvorenu kočiju, neznajući tko, ni što je bilo unutri.
Još je sam na svoju ruku od čitaonice do mosta u grm postavio stražu, na svaki sto koraka po jednoga čovjeka. Tek poslie nekoliko godina, prije nego je pošao u Ameriku, opraštajući se od Doglavnikove obitelji Stipe upita: “Tako vam Boga, što ono onda bi’ u kolin?”
“Zar se nisi dosjetio, jadan Stipe? Gospodar je bio!” “A ja bluna mislio do danas da je bilo oružje.”
Doglavnik se sretno prebaci u Zadar, a odande na Rieku. Izbore provedoše bez njega, ali nikakve spletke iz Beograda nisu pomogle. Izgrađeni i upućeni njegovim radom, sviestni ljudi organiziraše agitaciju, borbu i nadzor. Punomoćstvo bi na vrieme dobiveno i odneseno u Zagreb središnjici, a potom na Rieku.
Dom Marka Došena ostao je i bez gospodara žarištem borbe jer je duh prognanika lebdio nad kućom dajući snage da se sve podnese i svlada za hrvatsku stvar. Lavlji dio učiniše gospićki “dečki” i vjerni seljaci. Naši domaćine ne mogu ih dovoljno nahvaliti, kao da žele narinuti priznanje ovim hrabrim i vjernim pomagačima. I još jedna, možda sitna, ali značajna pojedinost.
“Iz izbornog fonda nismo potrošili ni pare, a nismo ni trebali. Kud god su dečki dolazili s uputama, porukama i plakatima, bili su ne samo bezplatno primljeni, nego upravo kraljevski pogošćeni, a novce, koje bi imali za put, uviek su vraćali.
Prošle su tri godine. Doglavnik se vratio iz tuđine, ali u Beograd nije išao. Jednog se dana baš nalazio u sudnici gdje je imao malo posla, tužen za razne “protudržavne čine”, kad upadne momak, vičući iza glasa: “Ubiše Radića!”, i odjuri kao bez duše.”
Jedna zanimljiva činjenica čovjeku dolazi na um kad promatra ovo posljednje razdoblje političkog djelovanja Marka Došena. Činjenica je naime, da Marko Došen kao političar u širokim slojevima, osim svoje uže domovine Like, nije stekao odgovarajuću popularnost poput nekih drugih političara, premda je osobno na značajan način sudjelovao u svim važnijim političkim dogođajima.
Zašto? Marko Došen nikada nije u svome radu gledao na časovite uspjehe, predpostavljajući kao vjeran učenik Otca Domovine, čvrsta i izpravna načela bazirana na poviestnim pravima hrvatskog naroda.
Starčevićanac protiv austrougarskih presizanja i domaćih robskih slavosrbskih izdajnika, republikanac protiv beogradske tiranije utjelovljene u “dinastiji” (uzgajača svinja i drumskog razbojnika Crnog Vlaha Dorđa Petrovića “Karađorđa”, op. a.) i protiv kratkovidnosti i zasliepljenosti nekih političara počam od 1918., pristaje od prvog časa uz najradikalniji i najteži , ali jedino moguć, ne stranački, nego obći narodni Ustaški Pokret, protiv beogradske diktature i onih koji svojom neodlučnošću i nespretnošću po drugi put skrenuše narodne težnje za slobodnom državom putem srbijanskih probitaka.
Skroman, ali neumoran, on ne stiče jeftinu popularnost. Pridonoseći u narodnoj borbi samo žrtve i pregaranja, on ostaje nepokolebiv u svome zanosu za hrvatsku stvar, ne vodeći računa ni o čemu drugome.
Poviest je, međutim, pokazala da je Marko Došen i te kako dobro znao izabrati onaj politički smjer koji najsigurnije vodi ostvarenju narodnih težnja.
Bio je republikanac, starčevićanac, Ustaša, jer su republikanstvo, starčevićanstvo i ustaštvo bile one tri stepenica koje su dovele do slavnog 10. Travnja 1941.
Poslie Radićeve smrti u čitavoj Hrvatskoj, a osobito u Liki, sve više i više osjeća se novi duh i prikriveno, ali tim dublje previranje. Došenova kuća opet postaje žarište, ali ovaj put ne javno kao prije. Ulazimo u najodlučnije i najdramatičnije razdoblje Doglavnikove borbe u okviru borbe cieloga naroda. To je ujedno i mučeničko razdoblje čitave obitelji Marka Došena i njegovih Ličana, razdoblje zaliveno krvlju i suzama, ali razdoblje koje je konačno urodilo plodom i okrunilo napore šezdesetgodišnje borbe.
U sobu je, međutim, već prodro mračak. Predmeti polako gube svoje oštre obrise, a mašta nošena riečima živih svjedoka onih strašnih uznositih dogođaja življe dočarava sudbonosnu pozornicu oko Velebita.
U nastavku: “Za Poglavnika i Hrvatsku prije umriet, nego progovorit” - pod žandarskom torturom.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
