Zvonimir R. Došen: Likovi ustaških junaka (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Prosinac 2021 13:05
Junačka “Ustaška majka” Manda Devčić gleda odlikovanja sina Krune poslie njegova pogreba u Zagrebu. Njezine rieči nad njegovim otvorenim grobom bile su: “Ajde Krune moj, ajde, da san vas stotinu imala, sve bi ja rado za Hrvatsku dala!”
Kada - Spremniii! - viknu jadikovci klanci i Velebit jekne jezom provalije, slomit će se težki nametnuti lanci i dokončat sila mrske tiranije!
“…Kroz Velebit se počeše javljati prvi glasovi. Sve nešto visi u zraku, prividni mir poput sparine pred buru. Najprije putnici iz Zadra i Rieke donesoše prve viesti, a nakon viesti i prvo oružje. Opet se okupljaju naši stari znanci, opet diele upute, pronose obaviesti, ali sve krišom.
Često ni ukućani ne znaju o čemu se radi. Naši momci, pa Mime (Rosandić), Frkovićevi (braća; Jurica, Mate, Ivica, Milan i drugi sinovi “Dida Jure “Guce”, nap. a.), Pivac (Krunin stariji brat, kasnije ustaški pukovnik Ivan Devčić “Pivac”, nap. a.), Rafo Boban, pokojni Devčić (Stipe, koji je poginuo na Jadovnom, nap. a. ), Niko Orešković “Gandi”; ne miruju ni danju ni noću.
Jedne večeri eto poruke od Joze Dumandžića iz Zagreba. Gospić je pun žandara. Nešto se sprema. Stari odmah skoči na noge, pa ode do gospodina Andrije (Artukovića).
Izvide stvari i dokuče da se sprema uhićenje. Tu nije bilo oklievati, kao prvi put.
Odmah pošaljemo djetića iz dućana po šofera Milu Stilinovića, da dođe i Mile za čas dođe.
“Mile, tako ti Bog pomogao znaš što te trebamo? O glavi se radi nama i tebi, ako se sazna. Jesi l’ prista’ šutit ka’ grob?
“Za Poglavnika i Hrvatsku prije umrit, nego progovorit!”, odgovara Mile.
Nanjnuždnije stvari strpane su u najmanji kovčežić, da ne bude upadno. Za pola sata sve je bilo spremno. Ni ne oprostismo se pravo. Gospodin Andrija sjede u kola i krene put Zemunika, a Marko, ka’ tobože na kolodvor. A još i djetić krene s njim, vukući prazan golem kovčeg, da bude uvjerljivije. Prošetaj tamo-vamo, vlak naiđe i prođe, djetić s kovčegom preko vrtova kući, a otac cestom prema Velebitu, gdje ga čekaju prijatelji.
Na Alanu još nabasaju na žandare, ali srećom ovi valjda još nisu ništa znali. Još su se nudili duhanom i da će na janjetinu kad sađu u Gospić.
Sretno se spuste u Zemunik do nekog Došenovog zeta, a onda k moru gdje su se g. Andrija i on ukrcali na barku, na brzu ruku tako da ne ponesoše ni ono malo stvari, ništa osim novaca i oružja. Bilo je to točno, sjećam se kao da je bilo danas, 1. rujna (1932.).
Mile se sretno vratio i još se usudio donieti stvari nazad. Baba Stilinovića (Milina baba) donese ih navečer u vreći.
Onda je 6. rujna počelo. U Brušanima, pa na Jadovnom, poslie čega iznikoše žandari kao iz zemlje. Još iste večeri evo ih u kuću - otvaraj, pretražuj izpituj. “Đe je gazda?” Odgovaramo da je u Topuskom na liečenju. Odvedoše nas u zatvor. Jedan međusobni pogled kod kuće bio je dovoljan. Priete, viču, ali ne pomaže. Svi šutimo kao grobovi. Na koncu nas moradoše pustiti. Dan i noć su dolazili. U dva mjeseca 48 premetačina. Dućan zatvoren, mi iz kuće ne smimo nikuda, niti itko k nama. Vrt su sav prekopali, ali ništa ne mogoše naći, a takorekuć sve je još bilo u kući.
Jedino smo biblioteku bili odpremili na Lički Osik i sakrili kod popa Frane (veleč. Fran Binički, umoren u Gospiću 1945., op. a.). Priete nam revolverima, izmišljaju priče: “Dop’o nam je Stari šaka, ubijen je na mađarskoj granici!”
A mi smo već dobili jednu viest da je sretno stigao u Italiju, pa smo znali da lažu.
Poslie toga smo bile pune dvie i pol godine bez ijedne rieči, bez ijedne viesti. Vjerujte, dva mjeseca se formalno gladovalo. Pa onda globe, žandarski troškovi.
Sami smo još morali plaćati njihova zlodjela. Dućan su otvorili nakon dvie godine. Pun je bio robe. Svilu i tkanine izjeli moljci, brašno opljesnivilo, sagnjilo, Jednom riečju - Bogu plakati!”
I nehotice pitam sam sebe, je li to moguće?!
“Nije to ništa! Nemojte Vi to ni pisati. Sramota bi bilo ovo sada iznositi, a za tolike druge što izginuše pod mukama, bezimeni, nespomenuti, neoplakani.
To su bili junaci, to! Dvie tisuće ljudi mučeno je onih dana u zatvorima. Mučeno i ubijano, a svi izpituju za Došenove. Nu nitko nije ni rieč proslovio. Pitali naši poslie jednoga: “A što si se pustio tući? Što ne reče, bolan? Starome ionako nisu mogli ništa, on je vani.”
“A di bi mi duša bila, za one njegove sirote? Jedan se sam zaklao: “Slab sam”, veli, “ne mogu otrpiti muke, izlanut ću.”
Spominjemo se jedne stare seljakinje. Jedino je ona mogla dolaziti k nama. Donosila nam je mlieko. Svaki dan premetačina, a u kući još bilo municije, koja nije mogla stati u zidove. “Strina”, rekoh, “ponesi ovo iz kuće pa baci.” Napuni starica puna njedra municije, ali joj žao baciti. “Šteta”, veli, “tribat će.” Kad na most, a žandari pretražuju žene jednu po jednu.
Sreća i sam Bog dade, zaboravila baba što nosi. Pristupa k njoj žandar Crnogorac da je opipa, a babu oblila rumen, sjetila se što ima u njedrima. I ona će žandaru; “Probaj! Sram te bilo! Nemaš li matere!?” Lecnu se Crnogorac, pa će: “Ajde, babo, prođi!”
Najstrašnije je bilo gledati onu djecu. Kao da ih sad gledam. Pritisli oblaci u sumrak, kiša sipi, jesen, a oni posrću cestom po blatu. Ide u redu dvoje po dvoje vezani ruku o ruku, a iza njih žandar, vodi ih na užetu kao roblje.”
Rieči zapinju. Uspomene na vlastite strahote, proživljavanje, ne izazvaše ganuća, ali sad nastade tajac. Svi šutimo pod dojmom užasne slike. Nešto se u grlu penje.
“Što djecu, ako Boga znate?”
“Pa, eto, tako. Dovedu diete, pa kundakom po njemu: “Đe ti je puška u ćaće?” Diete će prokazati, ili će reći što god, makar i ne znalo. Kuće su spalili, ljude pobili, blago poklali ili odtjerali.
Eno strina Manda, Devčića mater, znate, pokojnog Krune što je nedavno poginuo kod Varaždina. Pod skute su joj stavljali gorući papir, a da se drugo i ne spominje, ali pisnula nije. To su junaci, o njima trebate pisati. (Krune je bio rođak moje pok. majke, nap. a.).
Onog su Milu šofera živa u dimnjak vješali. Ma bilo je baš tako, što no rekao Pavičićev did Antina: “Dragi sinko! Svak je mučen ‘ko nije bije Vlah il’ doušnik žandarski.”
Pa kad se sjetim samo kad su o izborima one iz Pazarišta pobili. Tu su ih iz bolnice sprovađali i nisu dali nikome na sprovod, a narod se slego iz čitave krajine. Nikad te slike neću zaboraviti. Kao na dogovor, kad su kola s tielima naišla tisuće ljudi pade u prašinu na koljena, a stari Starčević što mu je sin bio ubijen, a snaha od bola poludila, stoji kao kip od kamena, a ono troje unučadi drže ga za kožun.”
Opet čas šutnje. U kutu oka blista suza. Koliko je suza, jada, boli, plaćeno kao ciena za slobodu. Ne može proći bez prokletstva onaj tko je danas ne zna cieniti.
Razgovor nas opet zaveo, ali namjerno: “Nek se zna! Ali tko će sliediti Doglavnika na njegovim stazama po svietu! Italija, Bugarska, pohod braći Makedonskim Bugarima. Tamo je održao nekoliko skupština, govorio, pisao. Tamo mu je izišla knjiga “Kratka poviest Hrvatske”. U Bugarskoj je obolio. Poslie je išao u Beč, pa na Lipare. Imamo njegove slike iz tih dana.”
Ratno nam se vrieme, koje kroz večernju tišinu i zelenilo predgrađa prodire u sobu u vidu tužnih ostataka bombama razorene kuće, osvećuje.
Slike su, kao dragociena uspomena, zbog opasnosti od bombardiranja pohranjene na sigurnom mjestu. Ne možemo do njih. Ipak me razgovor o slikama sjeća mog prvog poznanstva s pojavom Doglavnika Marka Došena. I sad mi je pred očima. Pusta dolina , valjda negdje na Liparima, u polovici se protegla kolona vojnika, a s kraja stoje dva muža u odorama. Dva markantna čovjeka, jedan u naponu muževne dobi i snage, Poglavnik, a kraj njega krepka pojava starca s bielom bradom, Marka Došena.
Putovanje Doglavnika se nastavlja: Carigrad, Italija, Grčka i konačno Mađarska. Skromni stan u starom dielu grada. Život emigranta je tužan i težak. Neimaština i bieda. Lakše je biti mučenik političkih ideja u krilu prijatelja, koji diele i pomažu šakom i kapom.
Hrvatski su emigranti živjeli malo drukčije. Gonjeni kao divlje zvieri diljem svieta, bez pravih prijatelja i saveznika, bez sredstava, krijući se pod tuđim imenima. Tako je i ona skupina izabranih prošla križni put emigracije. I starac Doglavnik s njima. Tu u Budimu su ga prvi put posjetili njegovi. Opisivat dirljive prizore sastanka značilo bi možda profanirati jednu svetu uspomenu.
Kuća je u Gospiću, međutim, već bila prodana za dug. Obitelj se preselila u Zagreb. Živeći skromno, da ne kažemo drukčije, odkidali su od usta i slali van koliko se moglo.
Koliko se puta na večer kuhalo za večeru u skromnom stanu jedno jaje, a od šačice sira pola ostavilo za drugi dan.
Doglavnika je na tom križnom putu po tuđini pratila harnost i ljubav njegovih Ličana. “Sveti Ante i gospodar Marko”, a iz velebitskih bi kuća često kroz klance odjeknula pjesma: “Eno plovi priko mora barka, vozi Antu i Došena Marka.”
Ali, eto, i to je prošlo. I došao je dan da se još uviek krepki Ddoglavnik, koga nisu mogli slomiti ni napori, ni patnje, ni godine, ni neimaština, vrati u slobodnu Domovinu.
Odvjetak starih koljenovića Došena, Starčevićev učenik, Radićev suborac, trgovac iz Gospića, koji u Rusiji i Bugarskoj izdaje knjige o hrvatskoj poviesti, zastupnik Hrvatskog sabora i nestor hrvatskih Ustaša, vratio se u osamdeset drugoj godini života u slobodnu Domovinu, ali ne da miruje i da uživa patnjama zaslužene počasti zahvalnih sunarodnjaka.
On se vraća u borbu i preuzima na sebe težko breme predsjednika obnovljene ustanove Hrvatskog Državnog Sabora, koja je kroz stoljeća bila zatočnik hrvatskog državnog prava, kojemu je tako predano služio.
Spustila se i noć. A toliko toga bi se još imalo spomenuti.
“Ni ovo još ne znate…., ni ovo…!” Opraštamo se od ljubeznih domaćina, puni i prepuni silnih dojmova. U kratkom razgovoru doživjeli smo, prateći šezdeset godina javnog života Marka Došena, šezdeset godina hrvatske burne poviesti u kojoj će njegovo ime zauzeti častno mjesto među onima koji su svojim naporima stvarali Nezavisnu Državu Hrvatsku - završava novinar.
Novinar ovdje ne spominje da je Doglavnik imao sina Antu, koji je 1926. otišao u Ameriku. U “demokratskoj” Ameriki mirno je živio do 1942. godine i nitko ga nije dirao. Ali kad je Amerika stupila u rat protiv Njemačke, na čijoj strani se silom prilika našla i Nezavisna Država Hrvatska, Ante je označen kao “Enemy Alien” (neprijatelj stranac), pritvoren i, kako stoji u sudskom postupku “United States v Doshen” , obtužen (kad nisu mogli izmisliti ništa drugoga) da je pred inspektorom za emigraciju namjerno krivo naveo da je u Ameriku došao u ožujku, a ne u studenom.
Kao što su zatvarani ili odpremani u logore svi “Enemy Aliens”: Japanci, Niemci, Ukrajinci i svi koji su pripadali narodima koji nisu bili na strani Saveznika, sric Ante, kako su ga ovdje zvali i oni kojima nije bio u rodu, bio je za vrieme rata zatvoren samo zato što je bio Hrvat i sin doglavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Ovaj kratki opis junačke borbe Marka Došena i njegovih suvremenika protiv karađorđevske, kao i onih poslie njih protiv komunističke Jugoslavije, trebao bi našoj današnjoj mladeži biti opomena da se borci za slobodu svoga naroda ne odgajaju na pijankama i “festivalima pesme” raznih ciganskih “umetnika”: “Cajki”, “Brena” i “Bajaga” , niti mahanjem zastavama, galamom i međusobnim tučnjavama na nogometnim utakmicama.
Ako se nastavi putem kojim hrvatska mladež danas ide bojim se da će nam se dogoditi nešto slično onome što je nedavno rekao utemeljitelj Dubai-a, šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum. Upitan što misli o budućnosti njegove države on je odgovorio: “Moj djed je jašio na devi, moj otac je jašio na devi, ja se vozim u Mercedesu, moj sin se vozi u Land Roveru, moj unuk će se voziti u Land Roveru, ali moj praunuk će morati opet jašiti na devi.”
Kad je bio upitan, zašto, on je odgovorio: “Težka vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju laka vremena, laka vremena stvaraju slabe ljude, slabi ljudi stvaraju težka vremena.
Mnogi ovo neće razumjeti, ali narod koji ne želi nestati mora odgajati ratnike, a ne parazite.”
Za Dom Spremni!
Zvonimirr R. Došen
