Zvonimir R. Došen: Partizanske krvave orgije u Liki i Velebitskom podgorju (3.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Siječanj 2022 13:02
…..Kako sam bio tek navršio četvrtu godinu života ne pamtim puno od onoga što se tih crnih mjeseci događalo. Pamtim samo da smo uvijek bili gladni, da smo bili skoro goli i bosi ida je naša majka stalno plakala. Sjećam se također da su partizani i njihovi pomagači, Mile Trošelj (Jukin) i drugi dolazili i već kompletno orobljenim seljacima oduzimali i ono najzadnje što ih je držalo na životu; najbolje ovce, koze i ostalu stoku.
To je bilo najbezočnije nasilje i pljačka. Iako nijedan od tih siromašnih seljaka od ovih zlotvora, niti od ikoga drugog, za to nije nikada dobio nikakvu naknadu drugovi su tu bezočnu pljačku lijepo nazvali “otkup mesa i vune”.
I tako sam tu i tamonešto zapamtio sve negdje do jednog dana pri koncu rujna 1946. Tog dana mi smo bili u našoj kolibi u Velebitu. Sjećam se da je padala kiša i mi djeca smo se skupili oko vatre na ognjištu. Odjednom vani se začula galama popraćena psovkama, pogrdama i bogohuljem kakvoga do tada nikad nisam čuo. Kad smo provirili kroz vrata vidjeli smo da je pred našu kolibu od nekuda došla velika grupa do zuba naoružanih partizana. Neki su u rukama imali i sjekire. Uz strašne psovke i pogrde iztjerali su nas van na kišu. Pred kolibom je bila velika krošnjata lipa, koja i dan danas tamo stoji kao nijemi svjedok tih boljševičkih zločina. Mi djeca, kako bi se koliko-toliko zaštitili od kiše, pobjegli smo pod tu našu lipu i djetinjom bezazlenošću promatrali kako partizani sjekirama ruše drveni (od šimle) krov naše kolibe. Kad su ga srušili, podpalili su pod njim vatru. Nas su, onako mokre i skoro gole i bose, potjerali pred sobom niz onaj strmi velebitski kamenjar. Dognali su nas na obalu mora u jednu od betona izgrađenu kuću pokojnog trgovca i gostoničara Pavla Pavičića koju je on do konca rata koristio za pohranu razne robe.
Nekih stotinu metara prema Velebitu iznad ove naše nove nastambe nalazi se crkvica sv. Luke. Pokraj nje je bio svećenički stan “popov kvartir”, a iza njih bila je, za ono doba velika, kuća Pavla Pavičića u kojoj je bio njegov dućan i gostionica. Stari Pavao (1945. star 73 godine) bio je vrlo pošten, karakteran i iznad svega pobožan čovjek. Povrh toga bio je uistinu onaj Ivaniševićev Hrvat- prijatelj svih ljudi, onaj koji nikome nije želio, ni činio zla. Nu to za boljševičke zlikovce nisu bile nikakve vrline. Naprotiv, to su bile najopasnije oprečnosti njihovom nehumanom sotonskom boljševizmu.
Jednoga danaonog krvavog hrvatsko proljeća 1945. godine pred Pavlovu kuću dolazi naoružana rulja nekakve čudne čeljadi obučene u svakovrstne dronjke.
Na vidljivo neopranim i ušljivim glavama imaju nekakve troroge kape s crvenom zvijezdom. Neke kape su grubo sašivene od nekakve tkanine, a mnoge su slijepljene od papirnatih vreća za cement na kojima je nakakvim crvenilom nacrtana petorepa zvijezda. Dok su od iztoka Jadranskom cestom dolazili prema crkvi i Pavlovoj kući, pjevali su “ Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”.
Ta čudna gomila, ta povampirena rulja bila je “Slavna 11. Dalmatinska Proleterska Brigada” u kojoj je služio Ante Josipović, otac neoboljševika Ive Josipovića.
Stari Pavao je izašao is kuće, pa kad je vidio to čudo neviđeno, onako začuđen izusti: “Gadovi ‘edni, ‘este li vi ti što ‘oće rušiti našu lipu Hrvatsku?” Odmah su ga pograbili, izudarali kundacima i nogama poslije čega je svezan i odpremljen u Karlobag, a kasnije u Gospić - odakle se više nije vratio.
Jedna četa te 11. Dalmatinske brigade ostala je tu i uselila u dosta prostrani “popov kvartir”. Odatle je vršila svoje krvave operacije po velebitskim zaselcima koji su sačinjavali selo Lukovo Šugarje. Uz dvojicu Srbijanaca ( Bogdan i Života ), svi ostali u toj krvavoj četi bili su Dalmatinci. Njima su iz Gospića u pomoć dolazili poznati oznaški krvopije: hrvatski odmetnik izdajica batinaš i krvnik Joso Bubaš, četnički kapetan- partizanski major Dane “Danja” Potrebić, četnik-partizan Milan Grbić i drugi. Šef života i smrti u Karlobagu ( 16 km zapadno ) bio je već spomenuti Nikola Budak, komita-ubojica iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge” koji je prije rata bio osuđen na 18 godina robije radi pljačke i ubojstva mesara Ilije Žanića kod Otočca. Ovaj kriminalac-ubojica pripadao je onoj najgoroj vrsti sociopata bez imalo savjesti s vrlo niskim intelektom, koje je Moša Pijade u Lepoglavi i Mitrovici odgajao u buduće “Titove proletere”.
Jednoga dana odveli su moju sestru Mariju, tada staru 22 godine, i pod prijetnjom smrti prisiljavali ju da im kaže gdje se krije naš otac. Pošto im je ponavljala da nema pojma je li uobće živ, a kamo li gdje se krije, najprije su je počeli udarati kundacima, a kad je pala na ono kamenje, onda su je gazili s cipelama podkovanim brukvicama. Cijeli svoj život, patila je od migrene, bolova u kralježnici i raznih drugih bolova koji su bili izravne poslijedice tih mučenja. Iako mi je bilo zabranjeno da idem “gori kod vragova” (kako su naše majke potajno zvale partizane) ja sam se znao više puta prikrasti i promatrati kako ti odrpani vragovi pjevaju nekakve čudne pjesme i igraju nekakvo blesavo kolo gdje jedan za drugim tabka ukočenim nogama.
Nu što me je najviše privlačilo jest nešto što se tu jednog dana dogodilo. Dok su partizani jedan za drugim tabkali u svome kolu i pjevali o Kozari odjednom je jedan od njih pao na tlo i počeo se bacati amo-tamo. Neki su mu priskočili, nešto mu gurali u zapjenjena usta i zvali ga - Ilija, Ilija! Nakon kojih pola sata taj Ilija se osvijestio. Sjeli su ga uza zid, gdje je,zureći u prazno, ostao sjediti. Ovaj je bio jedan od mnogih partizana koji su bolovali od neke posebne vrste padavice, poznate kao “partizanska bolest”.
Ustaški kruh
Za vrieme rata nije bilo previše kruha, a onaj tvrdi, koji je naša majka ponekad uspjela izpeći pod pekom bio je napravljen od mješavine raznoga žita do kojeg se moglo doći nu ni njega nije bilo na pretek i bio nam je sladak. Ali najslađi nam je bio onaj što su nam naš otac i naši rođaci koji su služili u Hrvatskim Oružanim Snagama ponekad znali donijeti iz vojničke pekarnice u Karlobagu ili Gospiću. Taj vojnički crni, ali vtlo mekani i ukusni, kruh mi smo jednostavno nazvali - ustaški kruv. Odlazkom Hrvatske vojske nestalo je i te naše poslastice.
Jednoga dana dok sam se gladan vrzlao oko naše crkve, mislim da je bilo u listopadu 1946., jedan partizan mi priđe i reče da idemo u kvartir kod njegovog komandira koji će mi dati kruha. Veseo da ću dobiti kruha rado sam s njim pošao. Kad sam došao pred komandira ( zvao Renić, Rendić, Rendulić ili tako nešto) koji je sjedio za stolom vidio sam daje pred njim na stolu bila kriška nekakvoga bijelog kruha namazanog marmeladom (koju su patrizani u drvenim sanducima dobivali iz Amerike).
Komandir mi lijepo reče da ako mu kažem gdje se nalazi moj otac da ću dobiti taj kruh. Pošto nikada do tada nisam vidio bijeli kruh mislio sam da je bijel zato što nije dovoljno pečen - da je, kako se to kod nas kaže, vrišak, pa sam drugu komandiru rekao: “Ne volin ja taj kruv, ja bi unog ustaškog.” Na to je komandir skočio kao bijesan pas, pograbio me za vrat i psujući mi sve, od ustaške majke do Gospe i Boga, odvukao me do izlaza i na nogi me izbacio van na ono kameno tlo. Okrvavljenih koljena i lakata, pobjegao sam kući.
Kasnije su me starija braća uvijek zafrkavala - “Bi li ustaškog kruva?”
Nešto prije Božića 1946. moj otac je odlučo da je bolje da se preda i da time spasi nas od logora na “Baniji” iz kojega se mnogi zatočenici, žene i djeca, nisu vratili, jer su, kako su govorili, tamo umrli od tifusa i drugih bolesti. Znao je da će ga likvidirati, samo nije znao kad i kako.
U našem selu živio je Pajo Došen “Jarić”, koji se negdje poslije 1. svj rata vratio iz Južne Amerike gdje je pod nesnošljivim uslovima radio po rudnicima gdje su ga, kao i mnoštvo drugih siromaha, boljševički operativci indoktrinirali komunističkom ideologijom radi čega je uskoro dopao u zatvor. Po odsluženju kazne bio je deportiran u rodni kraj. Kako je već u to doba komunistička partija svugdje širila svoju promičbu o “pravdi i slobodi radnika i seljaka” kad oni dođu na vlast i Pajo se priključio u širenje te “plemenite ideologije”. Nu problem je bio u tome što je Pajo slabo pismen pa je bogoštovnom narodu luperdao svega i svačega protiv vjere u Boga.Narod nije uobće slušao jer smatrao da mu “u glavi fali nekoliko cvekova”. Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, sve što je bilo sposobno u našem selu stupilo je u obranu svoje države. Svi osim Paje.
Jednog dana došli su po njega oružnici i odveli ga. Čim je za to sačuo, moj otac je otišao kod zapovjednika i obrazložio mu da Pajo uobće nije opasan jer ni sam nema pojma o čemu brblja te da ga nitko ne sluša. Zapovjednik nije u to bio baš siguran pa je odlučio Paju zadržati u pritvoru. Moj otac je onda otišao do bojnika Ivana Devčića “Pivca”, koji je naredio da se Paju pusti na slobodu. Tijekom rata bio je na jedanom brodu koji je prevozio logistiku za Hrvatsku vojsku. Nu po dolasku partizana Pajo je odmah počeo s njima ortačiti i bio je postavljen za njihovog povjerenika. Njegov stariji sin Nikola bio je u ustaškoj vojnici sve do konca rata. Na završetku rata otac mu je uspio spasiti život, ali svome bratu Juri i njegovoj kćeri nije htio. Jurin je najstariji sin pao negdje u Titovim kolonama smrti, a Juru i kćer Anku Joso Bubaš i njegovi ortaci odveli su “srpsko” selo Mekinjar, gdje su ih predali “svome narodu” koji ih je stavio na grozne muke od kojih su na koncu izdahnuli. Najmlađi sin Josip “Jole”, koji je tada bio diete, kasnije je pobjegao u Italiju odakle je otišao u Australiju. Tamo je 1991. počeo akciju za podizanje spomenika partizanskim žrtvama našega sela. Spomenik je podignut na Uskrs 1997. godine. Tada smo se zadnji put vidjeli. Jole je uskoro po povratku u Australiju umro od srčanog infarkta.
Kad se je moj otac predao, najprije su njega, mladog Paju Milkovića (Milinog) i još neke ljude vodali po Velebitu da im pokažu puteve po kojima su mislili da se kreću Križari, a onda su ga doveli i ostavili kod kuće. Pod prijetnjom smrću naređeno mu je da se ne udaljuje od kuće. Vjerojatno su čekali dok dođu gospićki dželati, Joso Bubaš , Marko Vujnović i drugi, da ga “pokupe”. Odmah druge noći došao je “povjerenik” Pajo, uručio mome ocu nekakav papir i rekao mu da odmah bježi “kud ga oči vode” . Taj papir bila je “propusnica” (dozvola za putovanje) koju je podpisao sam Pajo kao partiznaski povjerenik. Eto, Pajo mu je time htio vratiti dug. Ne znam kako dugo i kuda je sve moj otac putovao, nu pomoću te propusnice, uspio se probiti do Slavonije gdje se dosta dugo krio kod brata Frane u Trnavi kod Đakova. Tamo se krio sve dok nije saznao da je “11. Dalmatinska” napustila naše selo, a Danja Potrebić, Milan Grbić, Joso Bubaš i drugi oznaški ubojice premješteni u druge krajeve. Krvnik Joso Bubaš bio je premješten u Baranju gdje je bio poznat pod imenom “Krvnik Belog Manastira”. Moguće je da tamo još ima ljudi koji ga se sjećaju.
Od 70tak kuća, razbacanih po morskoj obali i obroncima Velebita, koje su sačinjavale moje selo, malo ih je bilo koje partizani nisu u crno zavili. Što u kolonama smrti, što u likvidacijama u samom mjestu, Gospiću i okolici moje selo je izgubilo preko 90 osoba razne dobi i spola. Kada su već smatrali da je selo bilo donekle “očišćeno”, pa je trebalo ići “čistiti” druge hrvatske krajeve. U to vrieme došlo i do “Rezolucije Informbiroa” koja je prouzrokovala prekid pupčanog veza između dva najkrvavija boljševika,Tite i njegovog mentora Staljina. Svakome je poznato da povod tome “prekidu” uobće nisu bila nikakva različita shvaćanja boljševičke ideologije, nego, samo i jedino, borba za absolutnu vlast. Među Titinim boljševicima došlo je do tobožnjeg opredjeljenja - tko je za Titu, a tko za Staljina, ustvari - tko je od koga bio veći krvnik i revniji boljševik. Kako znamo to je dovelo do krvavih sukoba među onima koji su do tada zajedno činili neopisive zločine nad nevinim hrvatskim pučanstvom. Rezultat tih njihovih međusobnih obračuna bio je i nestanak nekih od najgorih krvnika među njima. Nekih, ali ne svih. Upravo radi tog premještanja i nestanka određenog broja krvopija moj otac kao i mali broj drugih Hrvata određenih za odstrel spasio se od sigurne smrti.
Vampirskipir u krvi trudnice i njezina još nerođenog djeteta
Jednoga dana negdje početkom 1947. nas nekoliko djece bili smo kod škole, koja se nalazi malo poviše od one kuće u koju su nas partizani bili natjerali i vidjeli smo da partizani cestom gone nekakve ljude. Odmah smo potrčali gore da bolje vidimo ali kad smo došli malo bliže partizani su u nas uperili oružje i vikali da bježimo natrag. Prije nego smo pobjegli vidjeli smo da su partizani tjerali dva čovjeka i dvije žene. Svima su ruke bile povezane nekakvom žicom, a sve zajedno povezivao je nakakav konopac. Jedan čovjek je na glavi imao crvenu ličku kapu a jedan je bio gologlav. Jedna žena je imala veliki trbuh i stalno je plakala da ne može dalje ići, ali partizani su je kundacima udarali i gurali naprijed. Onaj čovjek s crvenom kapom držao ju je da ne padne.
Poslije smo od naših starijih saznali da je onaj s crvenom kapom bio Pavao Došen (Milin), a ona žena s velikim trbuhom njegova zaručnica Mica Pavičić (Fabina). Ona druga žena bila je Pavlova sestra Ana (ud. Pavičić), a onaj drugi čovjek bio je učitelj Milković (ne sjećam mu se imena). Povampireni krvnici gonili su ih onako izmučene još 13 kilometara do malog morskog zaljeva “Moština”,oko 3 kilometra prije Karlobaga. Tu su ih priveli do jednog kamena iznad samoga mora. Najprije su na taj kamen dovukli Micu, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, ipred očima njezinog zaručnika i drugih najprije je izboli noževima,a onda joj prerezali grlo i bacili u more. Onda su dovukli već izbezumljenog Pavla, izboli ga, zaklali i bacili u more. Poslije njega isto su učinili s učiteljem Milkovićem. Anu Pavičić zapala je najgora kazna. Da bi dostigli vrhunac svojih sadističkih izživljavanja povampireni su krvnici od tuge izbezumljenu Anu ostavili na životu. Ostavili su je da bude živi svjedok njihovog krvološtva i da preko nje poruče svima koji su preživjeli njihove krvave orgije što ih čeka ako im dođu u ruke. Jadna Ana,majka sedmero djece, izdržala dugi niz godina u Gradiškoj i drugim kazamatima boljševičke Titoslavije. A kako i zašto poslije svega toga nijesišla s uma, samo Svemogući Bog znade.
Kako su ovi jadnici dospjeli u ruke krvnika ?
Partizani su znali da se poslije rata po brdima Velebita krije više grupica hrvatskih vojnika i civila koji se nisu htjeli povući s glavnim snagama HOS-a, pa su uz svoju novoosnovanu “Šumsku miliciju” njihove jake i dobro naoružane patrole krstarile svim poznatim i nepoznatim puteljcima Velebita.
Jedna od križarskih grupica, u kojoj su bili: Martin Došen, njegov mlađi brat Pavao, njihova sestra Ana Pavičić, učitelj Milković, Ivica Orešković, Pajo Asić, te Pavlova zaručnica Mica Pavičić, krila se na brdu “Davidov vrh” koji se nalazi pozadi brda Stolac ili, kako ga neki zovu, Pavičić Stolac. To je brdo izpod kojega je danas onaj planinarski “kontejner” u Šugarskoj dulibi. Ova grupa nijje vršila nikakve oružane napade na partizane, a ove dvije žene su im kuhale jelo, prale i krpale odjeću itd. Martin i Pavao bili su tkzv. “ustaše špiljari”, to jest seljaci koji su samo i jedino branili svoje selo od partizanskih komita . Špiljarima su nazvani za to što su po raznim špiljama oko svoga sela postavili strojnice i tu danima i noćima držali stražu. Vjerojatno radi nabave hrane ovi su se jadni ljudi morali ponekad spustiti niz Velebit gdje bi od rodbine dobili ovcu ili kozu. Tako su učinili i jednog dana dok je u Velebitu padao gust snijeg, misleći da će im sniježna oluja zamesti trag.
Nu pošto su barem Martin i Pavao odrasli pod Velebitom morali su računati na poznatu velebitsku olujnu buru, ali možda nisu na to mislili jer im je nestalo hrane pa nisu imali izbora. I zbilja, novi snijeg je pokrio njihov trag, ali na jednoj čistini koja se zove “Došenska ograda” preko koje po dužini Velebita prolazi stara kotirana planinarska staza, bura je omela novi nepogaženi snijeg a ostao je samo onaj pogaženi koji je jasno ocrtavao ljudske stope. Partizanska patrola koja je išla tim planinarskim putem naišla je na taj trag i pošla za tim stopama. Poslije kojih 500 metara partizani su stali kad su primjetili da se iz male doline na Davidovu vrhu vidi nekakav dim. Odmah su se vratili natrag prema Gospiću i obavijestili svoje šefove. Sutra ujutro Davidov vrh obkolila je brigada od oko 2.000 partizana. Ovi jadnici nisu uobće imali straže i bili su podpuno iznenađeni. Kad su ih partizani pozvali da se predaju Martin, Pavao, Asić i Orešković su po njima otvorili vatru iz “šmajsera”. Nu kad su vidjeli da im nestaje streljiva i da im nema izlaza, Asić i Orešković su izvršili samoubojstvo, a drugi su se predali. Martina su partizani odveli prema zapadnim brdima Velebita da im pokaže gdje se kriju druge grupe. On nije uobće znao gdje se druge grupe kriju, a da je i znao sigurno ih ne bi izdao. Prema onoj - zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju, kasnije se saznalo da su mu povampireni krvnici prije nego su ga negdje kod brda “Stap”, zaklali, rezali uši, nos i druge dijelove tjela.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
