Zvonimir R. Došen: Partizanske krvave orgije u Liki I Velebitskom podgorju (4.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Veljača 2022 13:02
Jedna “elitna jedinica” partizanske “VI. Ličke”
Jugoboljševička tabula rasa
…Kao i uvijek, naći će se onih koji će reći - da je ovo prošlost, da sve to treba zaboraviti, da ovakva svjedočanstva idu na štetu sloge među Hrvatima i što-šta drugoga.
Svrha za pisanje o ovim grozotama koje su nad hrvatskim narodom počinili Tito i njegovi boljševici, a posebno zlikovci njegove “11. Dalmatinske brgade” nije rezurekcija nekakve bezvezne prošlosti, nego da baš sad dok su još živi boljševički krvnici poput Manolića, Lončara i drugih, toliko okuraženi zaštitom svojih neoboljševičkih juniora potaknem sve koji su su bili svjedoci monstruoznih partizanskih zločina da opišu svoja svedočanstva.
Potrebno je da svaki Hrvat shvati da zločini koje su Tito i njegovi partizani počinili nad hrvatskim narodom nisu bili rezultat nekakve ad hoc nekontrolirane, neplanirane osvete za ovo ili ono.
Kako je bivši Titin zamjenik Milovan Đilas napisao - Hrvatska vojska je morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Nu to je bio samo jedan dio boljševičkog sotonskog plana utemeljenog na premisi “tabula rasa”, što znači da su Tito i njegovi boljševici znali da će oni i njihova strahovlada uspjeti preživjeti samo ako počnu od od “obrisane ploče” - Hrvatske obrisane od svega što je hrvatsko. Da bi njihova krvava država mogla zaživjeti jugokomunistički su monstrumi najprije poklali (od Engleza) razoružanui izručenu Hrvatsku vojsku i tisuće civila, žena , djece i staraca, koji su se s njom povlačili prema Austriji. Onda je na red došao cviet hrvatske inteligencije koja im je dopala u ruke. Glavni kolovođe u krvavim orgijama u Liki nisu bili Srbi, nego domaći izdajnici, “hrvatski antifašisti” Jakov Blažević, Joso Bubaš, Pajo Kosović, Pajo Milković, Miško Došen, Nikola Budak i niz drugih. Te i takve monstrume danas u ovoj “demokratskoj Hrvatskoj” glorificiraju razni Goldsteinei, Jakovine, Klasići i druga neojugoslavenska bagra.
Nitko zdrav ne želi nikakvu podjelu među Hrvatima, ali ako želimo istinski slobodnu, pravednu i pravnu Državu Hrvatsku u kojoj će vladati mir i sloga, svi koji slave ove i ovakve krvave zločince moraju biti osuđeni i najstrože kažnjeni, a sva obilježja i svaki spomenik Titi i njegovimušljivim dželatima izbrišu s lica naše krvlju natopljene Domovine.
Tek onda će naša buduća pokoljenja moći živjeti u miru. Ali “antifašističke” monstruozne zločine nikada, nikada nesmijemo zaboraviti. Da je današnja Hrvatska pravna država, da u njoj postoji imalo pravde komunistički monstrumi poput Manolića, Lončara i drugih već bi davno bili obješeni, ne u mračnim nego na dobro osvijetljenim ulicama i trgovima. Ako to nekome zvuči previše drastično i nehumano nek se upita imaju li ti vampiri u sebi išta humanog.
Ali, izgleda da dobar broj hrvatskih “građana” misli da su ovi koji su naslijedili svoje djedove i očeve, jugokomunističke zlotvore koji su u službi tuđina poklali stotine tisuća svojih sunarodnjaka za hrvatski narod manje opasni od svojih primitivnih nepismenih predaka.
Oni nisu kadri shvatiti da su oni - in long run - puno opasniji, ako radi ničega drugog onda zato što su školovani u posebnim komunističkim školama gdje su, uz ostalo, naučili kako se prilagođavati trendovima današnje svijetske (globalističke) politike koja pod malo drugačijim plaštem kroči istim putem kojim su kročili i njihovi lideri Marks, Lenjin, Staljin i Tito.
Tako “obrazovani” oni su u pakiranju laži i svakovrsnih smicalica puno sposobniji njihovih nepismenih predaka pa su naravno i puno uspješniji u zavođenju i zaluđivanju ionako letargičnih mlakonja koji ionako nikad nisu bili kadri vidjeti dalje od svoga nosa, a kojih, kako se vidi, današnja Hrvatska ima na pretek.
Svjedočanstvo Mare Frković
“U Drugom svietskom ratu partizani su mi ubili muža i dva brata; Milu i Antu. Kada je Drugi svjetski rat završio treći brat Joso sakrivao se od partizanskih progonitelja u Velebitu, Oštri (brdo nedaleko od Gospića, op. a.) i okolnim šumama. Bio je ustaša i drugog izlaza nije imao doli sakrivati se. Nije bio sam, skrivalo se još puno hrvatskih vojnika i civila.
Pomagala sam mu. Nosila sam mu brašno, sol, meso, krumpir i druge namirnice, a i obavještavala ga o postupcima partizanske vlasti. Oženio se pred kraj rata. Žena mu je bila trudna i progonitelji su znali da se skriva negdje u blizini kuće.
Uhitili su sestru Katu, a onda i mene 18. srpnja 1945. Žela sam ječam. Došli su po mene u polje. Kada su me odvodili od kuće, moj sin Joso, petogodišnje dijete, trčalo je za nama moleći ih da me puste, jer što će on sam bez mene. Nisu imali milosti. Ostalo je jadno dijete plačući samo kod kuće a mene su odveli u gospićki zatvor.
U gospićkom zatvoru danonoćno smo slušali zveket lanaca, po kamenom podu zatvorskih hodnika, kojima su hrvatski sužnji bili okovani, kada su ih vodili na stratište. Umirali smo od straha čekajući kada će doći red na nas.
Premda smo bili prestravljeni nismo mogli odoljeti znatiželji i vidjeti kroz prozor što se u dvorištu zatvora događa. Prozor je bio visoko od poda. Hrabriji bi se jedni drugima popeli na ramena i gledali kroz prozor, koji je bio okovan teškom rešetkom. Prizor je bio stravičan. U lance okovane sužnje vodili su u dvorište do parkiranog kamiona ispred kojeg su stajali partizanski krvnici s teškim željeznim polugama u rukama. Kako su ti okovani nesretnici dolazili udarali su ih tim polugama po leđima, lomeći im kralješnice i glave. Mrtve i polumrtve ubacivali su u kamione kao cjepanice i odvozili na stratišta.
Dok smo Kata i ja bile u zatvoru uhvatili su nam partizani na prijevaru brata Josu i ubili. Moj pokojni otac bio je zidar. Prije rata radio je na održavanju podzida uz ceste i propusta za vodu. S njim je često radio Miško Došen, tesar iz Rizvanuše. Taj Miško u ratu je iz ustaša prešao k partizanima. (Ovo je pogriešno. Miško Došen je dospio u zatvor zato što je sudjelovao u povorci naroda koji se za vrieme “velebitskog ustanka” 1932. pridružio ustašama u Brušanima. Njega je, kao i mnoge druge, Moša pijade u Lepoglavi preodgojio u komunističkog “proletera”, op. a.) Miško Došen sada partizanski dužnosnik, kao dobar poznanik moga oca, došao mu je s prijedlogom, da se Joso preda, jamčeći da mu se neće ništa loše dogoditi.
Joso se nećkao, dvoumio se. No, kako mu je žena bila pred porodom, prihvatio je poziv i odlučio se predati. Toga dana, kada je javio po ocu da će se predati, žena Ika rodila mu je u jutro sina Josu. Na dočeku se okupila cijela obitelj. Bili smo presretni. Došli su vidjeti ga i predstavnici komunističke vlasti Miško Došen i učitelj Pajo Kosović iz Ličkog Novog.
Svi su mirno jeli i ne sluteći neko zlo.
Iza stola ustali su i Miško Došen i Pajo Kosović. Izišli su iz kuće. Nakon kraćeg vremena vratili su se. Iz džepova su izvukli samokrese, te istovremeno obojica zapucali u brata Josu, kojega su iznenadili jer, nije očekivao takvu podlost.
Ubili su ga pred očima tek rođena sina i žene koja je ležala u krevetu. Josu su mama i tata pokopali kraj štale u vrtu. Vlast nije dozvolila da ga pokopaju u groblje.”
Bez obzira na vjeru i narodnost, jugokomunistički su partizani “oslobađali” (života i imetka) sve koji su bili vjerni svojoj domovini Hrvatskoj.
Svjedočanstvo Miloša Diklića
“Moj otac Stevan Diklić rodio se 1892. u selu Ponori kod Otočca. Bio je ugledni i vriedni seljak, vlastnik bogatoga seoskoga gospodarstva. Posjedovao je četiri vola, dva konja, poljodjelski alat, preko 20 krava i preko 100 ovaca i janjaca, žita pune ambare, puno vune, rakije, suhoga mesa i zlatnine. Uz posao na svome gospodarstvu bavio se i kirijašenjem. Zaprežnim kolima prevozio je drvenu građu, krumpir, kupus, svinje i janjce u Senj, Novi Vinodolski, Crikvenicu pa dalje sve do Rijeke i u dogovoru s brodarima na otoke Pag i Rab. Kući je dovozio i prodavao sol, ulje i ostale potrebštine kojih u Liki nema. Njegova lojalnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i bogatstvo bilo je razlog da ga Titovi "osloboditelji" oslobode bogatstva i života. Jugopartizanski "osloboditelji" su ga pozvali da im se javi u Otočac. Pošao je svojom zapregom, kola i konje su zadržali, a njega odpremili u Gospić, gdje su ga ubili. Nas, njegovu obitelj su iselili u Kordun u selo Cvijanović brdo gdje smo radili na seoskom gospodarstvu za komadić kruha i šalicu mlieka. Proživjeli smo istu kalvariju kao izseljene hrvatske obitelji iz Like i Podgorja. Kada nam je dozvoljeno da se vratimo našli smo demoliranu kuću i opljačkanu svu imovinu. Izvršitelji ovoga zlodjela bili su Nikola Aleksić Nidža iz Govića, Ilija Dasović Gobo iz Švice, neki Redžo, te iz odbora Mile Grozdanić, Đuro Jelovac, Jovo Grozdanić i Mile Skendžić.”
Nikola Aleksić Nidža iz Govića i Ilija Dasović Gobo iz Švice poznati su kao izvršitelji brojnih zločina počinjenih u Gospiću, što je razvidno iz objavljene arhivne građe.
Sin Miloš i unuka Anica Kranjčević, lojalni građani Republike Hrvatske, s pravom su postavili spomen-ploču svome ocu i djedu na ogradni zid groblja, jer im je otac i djed ubijen samo zato što je bio lojalni građanin Nezavisne Države Hrvatske i što je posjedovao bogatstvo kojega su se Titini "osloboditelji"njegovim umorstvom i pljačkom domogli.
Glavni alibi ovih komunističkih razbojnika i njihovih potomaka je da su se oni odmetnuli u šumu “boriti protiv okupatora”, radi, “prodaje Dalmacije” i talijanskih nasilja. Svatko tko nije podpuno glup ili pokvaren vrlo dobro zna da je ta njihova poštapalica najobičnija laž. Ako među našim čitateljima još ima onih koji vjeruju u takve podvale možda će im otvoriti oči ovaj zapis ustaškog satnika Petra Pervana:
“Odmah poslije kapitulacije Italije Mate je (Mate Primorac, op. a.), u dogovoru s drugim častnicima, stupio u vezu s partizanima na području Biokova, koji uobće nisu napadali Talijane, a ni oni njih. Mislilo se da su to većinom Dalmatinci koji su otišli u šumu najviše zbog talijanskog nasilja, pa kako su Talijani sada likvidirani, oni više nemaju razloga ostati u šumi i boriti se protiv svoje braće Hrvata i NDH.
Dodir je uzpostavljen ali, radi straha, partizani ne htjedoše doći na naše područje, nego su predložili jedno selo koje je je bilo koji kilometar udaljeno od naših prvih linija.
Mate je došao u Stilje, uzeo nas osam častnika i dočastnika i krenuo na pregovore.
Bio je obučen u odoru domobranskog bojnika.
Stigli smo na određeno mjesto i sastali se s partizanima na čelu s komesarom koji je bio iz Makarske.
Mate mu je rekao: “I vi ste Hrvati kao i mi i znamo da ste pošli u šumu najviše zbog talijanskog fašističkog zuluma. Sada više nema Talijana, priključite se Hrvatskim oružanim snagama i zajedno branimo Državu Hrvatsku.”
Komesar mu je odgovorio: “Druže Primorac, ja znam da vi niste domobranski nego ustaški major.”
Mate mu je na to odgovorio da tu ne postoji nikakva razlika jer su i jedni i drugi hrvatski vojnici, nu komesar je ostao nepovjerljiv. Odgovorio je da će govoriti sa svojim predpostavljenim i da će se javiti u roku od 48 sati.
Mi smo im vjerovali i nestrpljivo čekali njihov odgovor kojega nije bilo.
Umjesto toga, za par dana iznenada su nas po noći napali u Vrgorcu. Borba se vodila čitavu noć. U zoru partizani su počeli bježati, a ja sam pred svanuće s mojim momcima iztrčao izvan vrgoračke “žice” gdje smo zarobili osam partizana i jednu partizanku. Poslali smo ih u Vitinu pukovniku Frani Šimiću na saslušanje. On je snjima lijepo postupao i trojicu od njih postavio u skladište naše obskrbe.
Sva trojica su prvom zgodom pobjegli u šumu.”
General Franjo “Francl” Šimić, rođen u Bilaju kod Gospića, za nagradu za tu svoju čovječnost, mučki je ubijen u Mostaru 9. kolovoza 1944. hitcem iz partizanskog snajpera.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
