Zvonimir R. Došen: Likovi hrvatskih junaka i mučenika
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Ožujak 2022 13:10
Ing. Milan “Mime” Rosandić
“Draga Anera, Mara i Ika!
Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor.
Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne.”
Vaš ćakan, Mime
Ovo je pismo koje je Mime Rosandić napisao svojim malim kćerkicama (od kojih je najstarija imala svega sedam godina) 1948. godine prije polazka u borbu protiv krvavog komunističkog okupatora Hrvatske u grupi poznatoj kao “Kavranova grupa”.
Pismo je prije polazka ostavio svome bivšem tajniku u Ministarstvu šuma i ruda NDH ing. Peri Ćulumoviću, da ga u slučaju njegove pogibije pošalje njegovoj obitelji.
Kao mladi emigrant davne 1962. godine imao sam čast upoznati ing. Peru Ćulumovića na jednoj sjednici u hotelu Chateau Laurier nedaleko kanadskog parlamenta u Ottawi i s njime i profesorom Milivojem Mostovcem dugo surađivati.
Poslie ponovnog proglašenja slobodne i nezavisne države Hrvatske 1991. godine jedna od Miminih malih kćerkica, Neda (Mara) Rosandić Šarić, postati će veleposlanica Republike Hrvatske u Argentini.
Neda je nedavno napisala knjigu pod naslovom “Domovina Iznad Svega - Moj Otac Mime Rosandić”, koju je posvetila svojoj djeci Aneri i Anti.
U knjizi Neda opisuje nenadmašivo domoljublje, samopriegor i junaštvo svoga oca i njegovih suboraca i neopisiva izpaštanja i muke množtva naših ljudi u izbjeglištvu poslie sloma Nezavisne Države Hrvatske, naročito starica i majki s nejakom djecom.
Svatko tko u sebi ima i trunak humanog osjećaja mora zaplakati već kad pročita prve redke u kojima Neda opisuje njihove muke najprije po privremenim logorima Austrije i Italije, a onda, za stalno u Argentini.
U vrlo dirljivom proslovu poznati hrvatski domoljub Tomislav Jonjić Mimino pismo uzpoređuje s pismima drugih hrvatskih mučenika koji su prije njega pali za iste ideale, među kojima je i ono Petra Zrinskoga njegovoj ženi Katarini: “Moje drago serdce! Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete…”
Uz pismo Zrinskoga Jonjić spominje i pismo mladoga ustaše Marka Hranilovića koje je prije nego će ga jugoslavenski krvnici 1931. objesiti u dvorištu sudbenog stola u Petrinjskoj ulici u Zagrebu poslao majci i sestri i potresno pismo slovenske učiteljice Ivanke Novak koje je napisala svome još nerođenom djetetu samo sat vremena prije nego će ju početkom lipnja 1942. krvavi “antifašisti”, u ime Jugoslavije i komunizma, okrutno umoriti u osmom mjesecu trudnoće.
Mimino pismo, kaže Jonjić, razlikuje se od drugih pa i ovih spomenutih znamenitih pisama Petra Zrinskoga, Marka Hranilovića ili Ivanke Novak, jer oni su svoja pisma pisali već kad je njihova sudbina bila odlučena i više nisu mogli na nju utjecati, a Mime je svoje pisao kada je još mogao odlučivati o svome usudu.
Polazeći “za svojom zvizdom” Mime svojim kćerkicama piše oproštajno pismo podpuno svjestan da ih nikada više neće vidjeti, stavljajući, pomiren s Bogom i sebe i njih na žrtvenik slobodne i neovisne Hrvatske…
Mime Rosandić, rođen je 4. studenog 1900. u predgrađu Gospića zvanom Kaniža.
Pučku školu I gimnaziju završio je u Gospiću, a studije za šumarstvo na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu. U ranoj mladosti, kao i većina mladih ličkih rodoljuba, pripadao je grupi kojoj je politički mentor bio starina Marko Došen tako da je već pri dolazku na Zagrebačko sveučilište imao pdpuno jasne poglede na situaciju u kojoj se hrvatski narod našao poslie “ujedinjenja” 1918. godine i odmah se s braćom Frkovićima i drugim ličkim studentima aktivno uključio u borbu protiv srbijanskoga okupatora. Za to je od srbijanskih žandara progonjen, više puta zatvaran i nemilosrdno premlaćivan.
Kasnije 1933., iz Vinkovaca, gdje je radio kao inženjer šumarstva, vezan lancima sproveden je na suđenje u Gospić gdje je nekoliko mjeseci proveo u iztražnom zatvoru gospićke “Žute kuće” gdje je čitavo vrieme bio brutalno premlaćivan, da bi na koncu radi nedostatka dokaza bio pušten na “slobodu” u kojoj će biti odpuštan s posla ili prebacivan u razna Hrvatima “prijateljska” mjesta u Srbiji. Ništa se nije promienilo ni za vrieme Mačekove “Banovine Hrvatske”, kojoj je na čelu bio njegov odabranik super-jugoslaven Ivan Šubašić,
Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, 10. Travnja 1941., Mime je, kao i svi njegovi suborci, stupio u službu svojoj državi i svome narodu.
Kako Neda piše, proglašenje je dočekao u Podravskoj Slatini gdje je odmah s Josipom Markovićem, tada upraviteljem željezničke postaje u tom gradu, preuzeo vodstvo grada i ukupnu organizaciju vlasti u mjestu… Odvio se veliki događaj, ostvario se stoljetni hrvatski san, utemeljena je Nezavisna Država Hrvatska…
U Zagrebu je vladalo neopisivo veselje, velika je radost zahvatila cielu Hrvatsku. Razgovaralo se i organiziralo na sve strane. U Zagrebu su se sastali stari Marko Došen, Mile Budak, te ciela starčevićanska grupa iz Gospića - Andrija Artuković, Jozo Dumandžić, Mate Frković, Jure Pavičić i drugi…
Nu, o tome kasnije. A sada nastavimo s tužnim sjećanjima male djevojčice Nede u kojima je sažeto ali vrlo slikovito opisana najveća tragedija našega naroda.
“Bilo je to u proljeće 1947., u Italiji, u blizini izbjegličkoga logora Fermo u kojem su bili smješteni Hrvati. Nedaleko od logora vijugala se rijeka Tena koja je nekad znala nabujati, a nekad je bila kao potok i, koliko se sjećam, tako su ju i zvali, potok. Kad su bila uhićenja ugroženi Hrvati skrivali su se negdje kod potoka. (Masovna uhićenja hrvatskih ljudi su vršili britanski agenti i slali ih u smrt u boljševičku Jugoslaviju, prip.a.).
Na potoku je bio zakazan oproštajni sastanak oca s obitelji, prije njegova ponovnog putovanja u Rim, odakle će nešto kasnije krenuti u Austriju, te u Hrvatsku, u borbu za oslobođenje domovine.
U to doba nisam imala ni četiri godine, ali se događaja sjećam, iako samo kroz laganu maglu. Na sastanak smo išle majka i nas tri curice. Prva je preko potoka trčala moja starija sestra Anera, za njom sam išla ja, a iza nas majka s našom mlađom sestrom Ikicom u naručju.
Dok sam ja pokušavala s kamena na kamen prieći na drugu stranu, na sredini potoka me dočekao otac, uhvatio me svojom snažnom rukom i preveo na drugu obalu.
Nikad više se obitelj nije sastala. Ovo je zadnja slika u mom sjećanju na oca, naš zadnji susret…”
Neda u ovoj knjizi, koju bi svaki Hrvat trebao pročitati, uz neopisive tegobe i muke, te progone, uhićenja i izručenja komunističkim krvnicima množtva naših izbjeglica od strane britanskih agenata, poput zloglasnog Stephena Clissolda, opisuje i zlonamjerna neljudska ponižavanja naših jadnih već podpuno izcrpljenih žena, naročito oni starijih:
“Sam dolazak u Fermo mnogima je ostao u sjećanju po jednom vrlo neugodnom događaju na ulazu u logor. Majka mi je događaj više puta opisivala.
Kako su pojedine skupine Hrvata stizale, upućivali su ih da se poslože u redove za dezinfekciju, nisu in dopustili ni predah za jelo.
Odvojili su žene od muškaraca i tražili da se svi svuku do gola, da ih odmah zamazane i znojne, podvrgnu prskanjem pesticidom DDT.
Majka se povukla na kraj reda i tražila da se prije iztušira. A pred sobom je gledala tužan prizor golih žena kako idu na prskanje. Osobito u tužnom sjećanju joj je ostala slika kako gole idu stara gospođa Došen, supruga već tada pokojnog velikog čovjeka hrvatske starčevićanske borbe (doglavnika Marka Došena, prip.a.) i njezina kći. Kći je izpod ruke vodila staru majku.
Moju majku je taj prizor pogodio kao težak slučaj nepoštivanja ljudskoga dostojanstva.
Sama je hrabro odbila prskanje, uspjela je doći pod tuš i kasnije na pristojniji oblik dezinfekcije. Žene koje su prskali po tijelu zamazanome i znojnome od duga puta, dobile su (po tielu) otvorene rane koje je kasnije bilo teško zaliječiti.”
Ali to je samo jedan mali dio neopisivih muka tisuća hrvatskih žena, pravih neopjevanih heroina, koje ni u najtežim trenutcima nisu poklekle, nego su se u gotovo nemogućim prilikama uz brigu kako prehraniti svoju nejaku djecu morale brinuti i za svoje muževe.
Pošto je, kao i tisuće drugih hrvatskih domoljuba, poglavito onih koji su u NDH bili na nekoj višoj dužnosti, bio na britanskoj listi za uhićenje i izručenje u Titinu klaonicu Mime se nije smio prijaviti upravi logora pa nije mogao primati hranu, niti u logoru spavati.
Za to se pobrinula njegova plemenita žena Fina, koja je odkidajući od svojih usta i usta svojim malenih curica komadiće ionako mizerne hrane, koju je dobivala u logorskoj kuhinji, krijom nosila svome mužu.
Među tisućama ovih hrvatskih heroina-mučenica bile su i Dragica Frković, žena ministra Mate Frkovića s četvero djece i Nevenka Sudar, žena legendarnog pukovnika Frane Sudara s troje male djece.
“Ali našu obitelj nije zaobišla ni smrt”, piše dalje Neda. “U logoru u Fermu umrla je naša baka Mara, 2. rujna 1947. godine. Željno je čekala da barem još jednom vidi sina Mimu, ali on je u to vrieme već bio daleko u Austriji, pripremao se za put u Hrvatsku. Baka je pokopana na mjesnom groblju u blizini logora. Kasnije smo doznali da su njezini ostatci premješteni u zajedničku kosturnicu u kripti svete Lucije u Fermu.”
U logoru je uz monoge bila i starica Manda Frković majka i pomajka glasovitih Frkovića. Poslie svih mučenja jadna starica je pod nesnošljivim uvjetima na starom brodu nekako izdržala 24 dana dug put od Genove u Italiji do Buenos Airesa u Argentini gdje je ostavila svoje umorne kosti.
Kao i dva Mimina brata i množtvo hrvatskih izbjeglica baka Manda je do svoje smrti živjela u jednoj staroj ruševnoj zgradi na “Monte-u”, kroz koju je, kako Neda piše, prošlo puno izbjeglica, neki su ondje boravili kraće, a mnogi dulje vrieme.
“Stara majka Manda Frković dielila je sobu s drugom obitelji u srednjoj zgradi, u onoj u kojoj smo bili mi. Ne znam više koji je tomu bio razlog, no jedno je vrieme moja majka bila preuzela dužnost da baki Mandi iz javne kuhinje u podrumu nosi juhu. Jednog je dana majka došla s lončićem i našla ju kako leži mrtva.
Znala je majka reći: “Kakva strašna sudbina! Rodila je četrnaestero djece i odgojila šestero iz prvoga braka svoga muža Jure. Petorica su njezinih sinova dali život za Hrvatsku. A umrla je ovako sama!”
U nastavku, kakvi su ljudi morali biti Mime i njegovi drugovi, koji su u zalog za oslobođenje svoje domovine dragovoljno žrtvovali sve, pa i svoje obitelji i svoje živote.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
