Zvonimir R. Došen: Idućih 100 godina 1.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Travanj 2022 13:02
Ovaj člank je napisan 2017., ali glede ovoga što se danas događa smatram da ga je vriedno opet objaviti.
RAT U SIRIJI SAMO JE PREDIGRA ONOGA ŠTO ĆE SE NA SVIETSKOJ SCENI DOGAĐATI TIJEKOM OVOGA STOLJEĆA
George Friedman utemeljitelj i glavni direktor agencije STRATFOR koja se izključivo bavi iztraživanjem uzroka za prošle sukobe među svietskim silama i, na temelju njihove analize, predviđanjem što će se događati u budućnosti. Na temelju tih iztraživanja Friedman je 2009. godine napisao knjigu pod naslovom “The Next 100 Years”, u kojoj predviđa što će se na svietskoj političkoj sceni događati tijekom idućih 100 godina.
Knjiga je napisana poslie pada američkih financijskih kolosa Enron (2001.) Merryl Lynch (2007) i samo nekoliko mjeseci poslie bankrota četvrte na svietu najveće investment banke “Lehman Brothers Holding”. Ovaj bankrot je bio najveći bankrot u poviesti Ujedinjenih Američkih Država i smatra se da je bio glavni uzrok globale financijske krize koja je nastala odmah poslie toga.
Knjiga je izdana nekoliko dana nakon inaguracije Baracka Obame za predsjednika Ujedinjenih Država usred jake globalne anticipacije da će s Obamom na čelu Amerika povratiti moralni smisao koji je, kako su mnogi smatrali, izgubila za vrieme predsjedništva George-a Bush-a mlađeg.
Svakom čitatelju bi u najmanju ruku trebalo biti čudno da je baš u to vrieme autor napisao i izdao knjigu s naslovom “Idućih 100 Godina” u kojoj tvrdi da će, radi njezine goleme ekonomske i vojne snage, Amerika i u idućih 100 godina biti dominantna globalna sila.
Kada se ima na umu da je uz spomenute kolapse financijskih kolosa Amerika u to vrieme bila suočena i s nizom drugih problema, a većina američkog stanovništva je bila uvjerenja da američka ekonomija naglo opada, Friedmanove tvrdnje za svakog čitatelja su 2009., kad je kniga izdana, morale zvučiti kao paradoks.
Ali svi koji danas ovu knjigu pročitaju morati će priznati da su svi osim Friedmana bili u zabludi, jer skoro sve ono što je Friedman u svojoj knizi predvidio do danas se izpunilo.
Da navedem samo neke od njih; eskalacija ekstremnog islamizma, Putinova agresija na Ukrajinu, nemiri u arapskim zemljama, rat u Siriji, nemiri u Turskoj i još mnogo toga.
Dobro, mnogi će zaključiti da na temelju onoga što se tih godina događalo, nije trebalo previše mudrosti da iole učen čovjek dođe do takvih zaključaka.
Ali Friedman u svojim predviđanjima nije samo površno naveo što bi se moglo dogoditi, on je, kao da je sve to vidio u kristalnoj kugli (koju kaže da nema), detaljno opisao ovo što se danas događa. Sva svoja predviđanja on temelji na ciklusima poviesti - na događajima koji se, bez iznimke, kroz poviest čovječanstva događaju svakih pedesetak godina..
Uz mnoge događaje koji se još nisu dogodili Friedman tvrdi da će se Kina za kojih pet-šest godina razpasti i postati konfederacija od nekoliko država, a Japan, koji će opet postati jedna od svietskih vojnih sila, zauzeti će dielove Kine.
Rusija će najprije, kako bi povratila izgubljenu moć SSSR-a, ugrožavati manje susjedne države; Ukrajinu, Gruziju, baltičke države, Poljsku, pa čak i Tursku, prietiti Europi, ali će se na koncu podpuno razpasti. Taj razpad on predviđa u roku od idućih deset do dvadeset godina.
Japan i Turska će stvoriti savez i poslie razpada Rusije prva će zauzeti Kurilske oroke i neke iztočne dielove kontinentalne Rusije, a Turska će se proširiti prema Kavkazu.
Vrlo je zanimljivo što predviđa za države tzv. Balkana, nu o tome kasnije.
NATRAG 100 GODINA
Na samom početku knjige Friedman piše - Zamislite da ste 1900. živjeli u Londonu, onda glavom gradu svieta. Europa je vladala Iztočnom hemisferom.
Malo je bilo mjesta koja nisu bila direktno ili indirektno kontrolirana iz tog europskog centra.
Europa je živjela u miru i uživala do tada nečuveno blagostanje. Uistinu, europska neovisnost u trgovini i investicijama bila je tako golema da su svi ozbiljni ljudi tvrdili da je rat postao nemoguć, a iako uobće moguć da bi završio u roku od tjedan-dva - jer globalni financijski market ne bi mogao izdržati napetost.
Budućnost je izgledala stabilna i mirna, bogata Europa će vladati svietom.
Sada zamislite da 20 godina kasnije živite u toj Europi koja se tada mučila u agoniji razmrskana strašnim krvavim ratom.
Austro-ugarska, Ruska, Niemačka i Otomanska carevine su nestale, a milijuni ljudi su izgubili su živote u ratu koji je trajao više od četiri godine.
Rat je prestao tek onda kada je intervenirala američka vojska s više od milijun ljudi - vojska koja je na ratište došla i onda ubrzo otišla.
Komunizam je preuzeo vlast u Rusiji, ali nije bilo jasno hoće li obstati.
Države koje su tada bile na periferiji europske moći, kao Ujedinjene Američke Države i Japan, naglo su izronile kao velike sile.
Ali, kako su svi tada mislili, jedno je bilo sigurno - odredbama pobjednika u Versaillesu Njemačkoj je nametnut “mir” koji je garantirao da ona iz njega neće uskoro izići kao sila koja bi ugrozila “svietski mir”.
Zamislite sada ljeto 1940. godine.
Ne samo da je uzprkos svim silnim ograničenjima Versailleske konferencije Niemačka u vrlo kratko vrieme ponovno na površinu izronila kao vrlo jaka vojna sila, nego je već zauzela, Poljsku, Češku, Austriju i Francusku i u svakom pogledu postala gospodarica Europe.
U Rusiji komunizam je preživio. Boljševički imperij je stupio u savez s nacističkom Niemačkom.
Jedini oponent t Njemačkoj bio je Britanski imperij i prema mišljenju najrazboritijih političara u to doba rat je bio završen.
Nu rat se nastavio, ali je savezom opet onih saveznika iz prvoga rata, ustvari opet izkrcavanjem američke vojne sile na europski kontinet Niemačka je 1945. poražena. Europa je opet bila okupirana i podieljena između Ujedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza.
Poslie kolapsa europskih imperija (uključivši sada i britanski) počeo je natječaj između Ujedinjenih Država i Sovjetskog Saveza tko će postati njihov nasliednik.
Po završetku rata s Japanom UAD izlaze kao jedina stvarna globalna supersila, koja je dominirala svim oceanima i sa svojim novim nuklearnim kapacitetom mogla svima i svakome diktirati uvjete ponašanja.
Kontrolom nad svim oceanima Amerikanci su tada podpuno obkolili Sovjetski Savez i mogli su ga svojim nuklearnim arsenalom uništiti u roku od nekoliko sati.
Najbolje čemu se Sovjetski Savez mogao nadati bio je “stalemate” (mrtva točka).
Jedini mogući izlaz za boljševike bila bi podpuna okupacija Niemačke, a time i ciele Europe. To je bio rat za koji su se svi počeli pripremati.
Sada zamislite ljeto 1980. godine. Ujedinjene Države su poražene u 7 godina dugom ratu u Vietnamu, ne od strane Sovjetskog Saveza, nego od komunističkog Sjevernog Vietnama.
Amerika se našla u povlačenju. Najprije je izbačena iz Vietnama, a odmah poslie toga iz Irana, gdje je izgledalo da će naftna polja, koja više nije kontrolirala, pasti u ruke SSSR-a.
Kako bi obuzdala Sovjetski Savez, Amerika je stupila u savez s maoističkom Kinom i izgledalo je da će jedino ova aliansa biti u stanju obuzdatai tada moćni Sovjetski Savez.
Sada zamislite ljeto 2000. godine. Sovjetski Savez je bio u podpunom kolapsu.
Kina je još nominalno bila komunistička država, ali je u praksi bila kapitalistička.
NATO je prodro u Iztočnu Europu, čak i u dielove bivšeg Sovjetskog Saveza - a sviet je bio “uspješan i miran”.
Svatko je znao da su geopolitički pitanja postala manje važna od ekonomskih te da su jedini problemi bili oni regionalni kao napr. luđački sukobi u Haitima.
U geopolitici glavni sukobi se ponavljaju. Francuska i Niemačka, na primnjer, vodile su mnoge ratove, kao i Poljska, Rusija i druge države.
Kada jedan rat ne rieši temeljna geopolitička pitanja uviek dolazi do ponovnog rata, sve dok se ta pitanja ne rieše.
U najmanju ruku, čak i bez ponovnog rata tenzije i konfrontacije se nastavljaju.
Značajni sukobi su ukorienjeni u substratum stvarnosti i ne riešavaju se tako lako.
Rusija kao dio Iztočne Europe više put se sukobljavala s ostalim narodima Iztočne, Srednje i Zapadne Europe.
Napoleonski ratovi, oba svietska rata i tzv. hladni rat svi su, barem djelomično, vođeni radi geopolitičkog položaja Rusije i njezinih odnosa s Europom.
Niti jedan od njih nije konačno riešio ova pitanja, jer je ujedinjena i nezavisna Rusija na koncu uviek preživjela, čak i trijumfirala.
Problem je taj što, po mišljenju zapadnih političkih moćnika, samo postojanje ujedinjene Rusije predstavlja značajan izazov ujedinjenoj Europi.
Rusija je ogromna zemlja s visokim brojem stanovništva. Ona je u uzporedbi s europskim životnim standardima puno siromašnija od ostalih europskih zemalja, ali ona posjeduje golema prirodna bogatstva - plin, naftu, drvo, ugalj, zlato i drugo. Ta enormna bogatstva europske moćnike, čiji je vječni san proširenje na iztok i pohlepa za tim bogatstvima, oduviek dovode u neprestanu napast.
Poviesno gledajući, svi Europejci koji su provaljivali u Rusiju konačno su doživjeli poraz. Ako nisu bili potučeni od Rusa ili od “generala zime i blata”, oni su u borbama protiv njih bili toliko izcrpljeni da ih je onda lako pobjedio netko drugi.
Najbolji primjer tomu su porazi Napoleona i Hitlera, za čije poraze su najzaslužniji ovi ruski “prirodni generali”.
Nu malo je koje carstvo u poviesti srušeno vanskom agresijom. Veliku većinu njih, kao napr. grčko i rimsko u staro doba, te tursko, austrougarsko i rusko u novije, uništila je unutarnja politička i ekonomska stagnacija prouzročena korumpiranim i uglavnom nesposobnim političkim vodstvom.
Pad posliednjeg ruskog carstva je klasični primjer. Onaj tko imalo pozna rusku poviest može li zamisliti da je igdje na svietu postojalo vladajuće družtvo kakvo je u Rusiji bilo prije sloma 1917. godine, družtvo koje je, uz čaj, pijanke i orgijanja, u salonima prokockalo narod, Carstvo i samo sebe, družtvo koje je u svom krilu moglo imati jednog Rasputina?
Jedan od mnogih problema svake Rusije, pa tako i današnje Ruske federacije također je i nacionalna (etnička) i vjerska raznolikost njezinog stanovništva.
Današnja Rusija je multi-nacionalna država sastavljena od 21 republike i 5 autonomnih oblasti. Uz neke manje grupe njezino stanovništvo se sastoji od 185 etničkih zajednica priznatih kao zasebne narodnosti.
I nakon stoljetnog tlačenja i rusifikacije ti stari narodi i danas žude za svojom nezavisnošću, koju mogu postići samo razbijanjem Ruske federacije.
Na temelju toga G. Friedman proriče razpad Ruske federacije.
Jest, i UAD su federacija od 50 država. Američko družtvo je multireligijsko i multinacionalnog podrietla. Ali razlika je u tome što, bez obzira na podrietlo, vjeru, rasu, pa i pridjev (kao African American, Asian American etc.), svaki (stalni) građanin Amerike je Amerikanac i ništa drugo.
Treba imati na umu da nasuprot narodima Ruske federacije, od kojih su mnogi puno stariji od Rusa, u Americi svi osim urođenika “Indijanaca” su novodoseljene narodne manjine.
Istina, kao i u svim drugim državama, mnogi se bune protiv ove ili one vladajuće kaste, izrabljivanja od strane bogate “legalne mafije” i raznih drugih vrsta nepravde. Ali, pošto ne postoji nikakva validna razlika između Amerikanca iz Texasa, New Yorka, Californije i dr., nitko ne pomišlja na razbijanje Amerike na njezine sastavne dielove.
Bez obzira na to što iz mržnje na američku imperijalnu politiku, njezin i europskounijski masonski globalizam itd., neki naši pokušavaju prikazati Rusiju u svietlu pravednosti i humanizma, a Putina kao nekakvog borca za pravdu, Amerika je tu kakva jest i takva će najvjerojatnije ostati za idućih 100 godina.
Ona danas štiti (ustvari tolerira) Europsku Uniju jer joj je potrebna kao buffer protiv Putinove Ruske federacije. Uklanjanjem “ruske opasnosti” prestaje i američki sponzoršip Europske Unije.
Sliedi nastavak
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
